Arktik i Antarktik

Razdoblja pojavljivanja ledenih doba

Tijekom geološke prošlosti poznata su razdoblja za vrijeme kojih je dolazilo do zaleđivanja kontinenata, glacijacije (stvaranja ledenjaka) i naglog zahlađenja. Te promjene su se kroz Zemljinu prošlost dogodile nekoliko puta i poznate su pod nazivom LEDENA DOBA.

Smatra se da su prva ledena doba, točnije njih tri nastupila u prekambriju (prije 940 i 615 milijuna godina). Zatim je uslijedilo ledeno doba u devonu (prije oko 400 milijuna godina), te u gornjem karbonu i permu (otprilike prije 295 milijuna godina). Kronološko pojavljivanje tih razdoblja također je vidljivo iz tablice 1 koja prikazuje cjelokupnu prošlost Zemlje. Tragova tih starih oledbi ima vrlo malo, no neki su pronađeni u Africi, Aziji, Americi i Australiji. Na tim područjima pronađeni su tiliti (više ili manje povezan morenski materijal) koji su bili naneseni u višim predjelima, ali su u kasnijim razdobljima mnogim geološkim promjenama bili pomaknuti.

Uzroci pojavljivanja ledenih doba

Također, kao i kada je u pitanju broj i razdoblje u kojem se pojavljuju, veliki problem za znanstvenike bio je i pravi uzrok ledenih doba. Tako su se s vremenom stvorile mnoge teorije ili skupine teorija o nastanku ledenih doba.

Prva skupina bila je ona koja je uzroke ledenih doba tražila u Svemiru,Suncu i međusobnom položaju Zemlje i Sunca. Jedna od teorija iz te skupine bila je da prostor kroz koji je putovao Sunčev sistem nije uvijek bio jednake temperature i da je do razlika u temperaturi došlo zbog plinova i prašine u pojedinim područjima. Tu teoriju podupiru i neka suvremena znanstvena dostignuća. Druga teorija je bila da je Sunce promjenjiva zvijezda koja u nekim razdobljima isijava više, a nekima manje topline. Iduća teorija bila je kako je za tako drastične klimatske promjene bilo odgovorno premještanje Zemljinih polova.


Druga skupina teorija uzroke ledenih doba tražila je na samoj Zemlji.

Jedni su smatrali da je do ledenih doba došlo zbog promjene smjera strujanja toplih, a posebno hladnih morskih struja. Drugi su pak smatrali kako porijeklo ledenih razdoblja leži u promjeni visine kontinenata što je utjecalo na pravac vjetrova i padalina.

Pristalice treće skupine teorija smatrali su kako se uzrok ledenih doba krije u atmosferi Zemlje. Pretpostavljaju kako atmosferski uvjeti mogu drastično utjecati na dizanje i spuštanje temperature. Posebno važnu ulogu ima količina ugljičnog dioksida i prašine u atmosferi. Smanjenjem količine ugljičnog dioksida snizila bi se temperatura na Zemljinoj površini. Dok bi povećana količina čestica prašine onemogućavala dolazak Sunčevih zraka do Zemlje i tako smanjila temperaturu unutar atmosfere. Sve navedene teorije vrlo su stare (nastale su uglavnom u 19. stoljeću) i većina njih je u potpunosti odbačena. No sve teorije, pa i one koje se još uvijek smatraju mogućima sadrže u sebi mnoge nelogičnosti i ne daju nam odgovore na velik broj pitanja.

Sedamdesetih godina 19. stoljeća i hrvatski geolog Gjuro Pilar, profesor geologije na Mudroslovnom fakultetu iznio je svoju teoriju o postanku ledenih doba. Prema njoj su uzroci glacijacije primarno povezani s periodičnom perturbacijom, tj. narušavanjem pravilnog kretanja Zemlje. Po Pilaru, glavni čimbenik koji je utjecao na uspostavljanje glacijacije bio je zrak, odnosno promjene energije vjetrova kao posljedica prije navedenih perturbacija. O točnosti ove teorije, kao u ostalom i svih drugih teorija može se diskutirati i pitanje je hoće li se pravi razlozi ledenih doba ikada moći sa sigurnošću utvrditi.

Posljednje ledeno doba

Posljednje ledeno doba nastupilo je u ne tako davnoj geološkoj prošlosti, točnije u kvartaru-prije otprilike 2 milijuna godina.

ledeno doba svoj je vrhunac doživjelo u pleistocenu, koji se dijeli na glacijale i interglacijale. Glacijali su bili ledena razdoblja u kojima se kontinentalni led širio daleko na jug, te se usporedno s tim snježna granica spuštala mnogo niže nego što je danas. U kvartaru je sveukupno bilo pet glacijala i to kronološkim redom : Donau , Ginc, Mindel, Ris i Virm. Ti glacijali dobili su imena po rijekama u području Alpa (Günz, Mindel i Riss) te jezeru Würm. Donau je dobio ime po rijeci Dunav, no postojanje tog glacijala je upitno. U Sjedinjenim Američkim Državama su bila četiri glacijala i to redom:
Nebrascan, Kansas, Illinois i Wisconsin. U Njemačkoj su bila samo tri glacijala, koji su također dobili imena po rijekama (Elster, Saale i Weichsel) Službeni i opće prihvaćeni nazivi glacijala su oni koji potječu od naziva alpskih rijeka, dok se ostali nazivi koriste na lokalnoj razini (Njemačka, SAD) za imenovanje glacijala koji su na tom području trajali približno paralelno s alpskim glacijalima. Glacijali su bili različitog trajanja i isto tako različitog intenziteta. To isto vrijedi i za svaki interglacijal. To su bila razdoblja između dva glacijala u kojima je temperatura bila viša, a led se povlačio u visoke sjeverne predjele. Neki znanstvenici tvrde kako mi živimo u jednom takvom razdoblju, te kako će nakon određenog broja godina ponovno nastupiti glacijal.

Život u vrijeme posljednjeg ledenog doba

Živi svijet u ledeno doba najviše su obilježile promjene. Kao što je već spomenuto u jednom od prethodnih poglavlja životinje su često mijenjale stanište, tražeći bolje životne uvjete. Te su seobe bile moguće za vrijeme glacijala kada se spuštala razina mora te je bio otvoren put do otoka ili čak drugih kontinenata. Zajednice živog svijeta također su prolazile kroz mnoge evolucijske promjene prilagođavajući se na taj način životnim uvjetima.

Biljni svijet

Vegetacija karakteristična za ledena doba bila je tundra, koja je rasla uz rubne dijelove ledenjaka i bila vrlo otporna na hladnoću. Vrlo čest bio je sobov lišaj te mahovine. Drveća u onakvom obliku kakav mi poznajemo nije bilo. No postojala su ˝drvca˝ - polegli patuljasti grmovi bijelih cvjetova –sitnolistasta fresnica, te poleglo razgranato drvce do jedan metar visoko, gusto dlakavih grančica i sitnog, gotovo okruglog lišća- patuljasta breza. Podalje od rubova leda prostirale su se hladne stepe. To su biljne zajednice raznih vrsta trava, prošarane grmljem i rijetkim šumarcima. Protezale su se od istoka do zapada Amerike, te od francuske obale Atlantika preko srednje Europe do dalekih krajeva istočnog Sibira. Još južnije nalazili su se različiti tipovi šuma u kojima su najzastupljeniji breza i bor. Osim te dvije vrste bili su tu još lijeska, brijest, smreka, jasen, jela, grab, hrast, joha i lipa. Granice između navedenih vegetacijskih pojaseva nisu bile strogo određene već su se pomicale ovisno o tome je li bilo razdoblje glacijala ili interglacijala.

Životinjski svijet



Životinje koje su naseljavale Zemljinu površinu tijekom ledenog doba vrlo su zanimljive i neobične. U mnogobrojnoj grupi životinja posebno su se isticali sisavci. Oni su u ledenom dobu bili rasprostranjeni u svim klimatskim pojasevima. Zahvaljujući svojim fiziološkim osobinama, sisavci su se mogli prilagoditi najrazličitijim životnim uvjetima, čak i onim najkritičnijim uz rubove kontinentskog leda.

Jedan od najimpresivnijih sisavaca ledenog doba bio je VUNASTI MAMUT(Mammuthus primigenius). On je bio jedina vrsta slona uopće prilagođena hladnim životnim uvjetima. Živio je u posljednjem glacijalu ledenog doba, za vrijeme najvećeg zahlađenja. Kretao se prostorima tundre i hladne stepe, uz rubove široko rasprostranjenog kontinentskog leda Europe i Azije. Migrirao je u Sjevernu Ameriku preko Beringova prolaza koji je za vrijeme glacijala bio zaleđen i prohodan. Vunasti mamut mogao je postići visinu od šest metara i težiti nekoliko tona. Posebna prilagodba za oštru klimu u kojoj je živio bila mu je gusta smeđa dlaka koja je prekrivala čitavo tijelo. Na glavi je imao ˝kapu˝ u kojoj su bile nakupljene zalihe masnog tkiva koje je služilo kao rezervni spremnik energije za razdoblja u kojima nije mogao doći do hrane. Također je imao velike, unatrag zavinute kljove kojima je razgrtao snijeg u potrazi za hranom. Hranio se raznim stepskim biljkama, te granjem raznog zimzelenog raslinja, vrbe, breze i brijesta. Mamuti su se kretali u velikim krdima, najčešće u područjima nizina gdje je vegetacija bila bujnija. Izumrli su prije petnaestak tisuća godina, a njihovi ostaci nađeni su u dolinama rijeka koje su bile zahvaćene pleistocenskom oledbom, te u Sibiru gdje su pronađeni čitavi zamrznuti primjerci.



Osim mamuta na prostorima tundre i hladne stepe Europe i Azije živio je i VUNASTI NOSOROG(Coelodonta antiquitatis), jedini nosorožac koji se ikada prilagodio hladnim klimatskim prilikama. Razvio se u Aziji, a zatim proširio Europom. Dužina mu je bila do tri i pol metra a visina dva metra. Tijelo mu je bilo prekriveno dugom, gustom, tamnosmeđom dlakom. Na glavi je imao dva roga, a prednji je kod starijih mužjaka mogao dostići duljinu i od jednog metra. Hranio se niskim stepskim raslinjem, te mladim granama četinjača i vrbe. Fosilni ostaci vunastog nosoroga pronađeni su na brojnim lokacijama u Europi i Aziji, pa čak i potpuno sačuvani u Sibiru, u vječno zamrznutom tlu. Izumrli su sa završetkom ledenog doba, prije petnaest tisuća godina.


U istim krajevima kao mamute i nosoroge nalazimo i SOBOVE (Rangifer tarandus). Živi primjerci sobova postoje i danas i to na područjima Islanda, Norveške, sjeverne Finske, sjeverne Rusije i uopće Arktičke regije svijeta. Sobovi mogu narasti do dva metra u dužinu i do metar i pol u visinu. Teže od 150 do 300 kilograma. Tijelo im je prekriveno gustim sivosmeđim krznom koje zimi postaje bijelosivo(kako bi se prilagodilo boji okoliša što im je pomoć u bijegu od prirodnih neprijatelja). Na glavi imaju snažne, široko razgranate rogove. Sobovi su jedina vrsta iz skupine jelena kod koje i mužjaci i ženke imaju rogove. Naravno, rogovi kod ženki su mnogo manji. Hrane se sobovim lišajem, raznim vrstama trava i zeljastih biljaka, a uz to često jedu gljive i male glodavce. Zahvaljujući jako dobrom njuhu pronalaze hranu i ispod debelih naslaga snijega koju vrlo vješto kopaju rogovima i širokim lopatastim papcima.



U područjima tundre također je obitavalo i MOŠUSNO GOVEDO (Ovibos moschatus), koje i danas živi u najhladnijim prostorima Kanade, na Grenlandu, Islandu i u sjevernoj Norveškoj. Za vrijeme glacijala obitavalo je i u Sibiru, Njemačkoj, Engleskoj i SAD-u.



dugačko je oko dva metra, a visoko oko jedan metar. Tijelo im je snažno, prekriveno gustom, tamno smeđom dlakom koja je na nekim mjestima duga i do jedan metar. Na glavi mu se nalazi par rogova svinutih prema dolje i na van. Hrani se travom, mahovinom i polarnom vrbom, a živi u krdima koja broje šest do devet jedinki(veća krda karakteristična su za razdoblja oskudice ili opasnosti).


Još jedna životinja koja je obitavala u hladnim predjelima je POLARNA LISICA (Alopex lagopus).
Taj grabežljivac i danas živi u hladnijim područjima. Dugačka je oko 65 centimetara, visoka 30, a teži 9 kilograma. Dlaka joj je smeđa, dok zimi postaje snježno bijela što joj olakšava lov. Hrani se glodavcima, strvinama, pticama, kukcima te raznim bobicama.



Glavna hrana polarnih lisica bili su LEMINZI-mali glodavci koji su i danas česti u Arktičkim prostorima Sjeverne Amerike i Euroazije. Tijelo im je dugo 10 do 15 centimetara prekriveno dugom dlakom različitih boja. Žive u velikim skupinama. Vrlo su dobro prilagođeni životu u hladnim uvjetima te su čak razvili sposobnost razmnožavanja ispod snijega



atlas.geog.pmf.unizg.hr

Još jedan neprijatelj leminga je i velika kuna ŽDERONJA (Gulo gulo) koja je za vrijeme ledenog doba bila veoma rasprostranjena. Dugačka je oko 80 centimetara, tamno smeđeg krzna sa bijelim i žućkastim mrljama na čelu u bokovima. Prehrana joj je slična kao kod polarne lisice. Danas ju možemo naći na području tundre na samom sjeveru.


Na prostorima južnije od tundre, na područjima stepe također su živjele razne životinje. Jedna od njih bila je STEPSKI BIZON (Bison priscus) , predak danas živućih bizona. Bio je vrlo velik, dužine oko tri metra, a visine preko dva metra. Težio je do 1500 kilograma. Tijelo mu je bilo prekriveno crvenosmeđom dlakom koja je bila posebno dugačka na vratu, prsima i plećkama. Na glavi je imao zavinute rogove, mnogo veće od onih koje imaju današnji bizoni. Hranio se travom, niskim grmljem i lišćem bjelogorice. Kretao se u velikim krdima u potrazi za ispašom. Za velikih zahlađenja migrirao je skroz do juga Europe, pa čak i na tim područjima ima njegovih fosilnih ostataka. Izumro je prije desetak tisuća godina



Vrlo česta životinja u stepskim travnatim područjima bilo je IZUMRLO GOVEDO (Bos primigenius). Bilo je vrlo slično današnjem domaćem govedu, no mnogo veće.


Jedna od najzanimljivijih životinja tih prostora bio je GOLEMI JELEN (Megaceros gigantens). Pripadao je jednoj od najvećih vrsta jelena koja je ikad živjela na Zemlji. Imao je ogromne lopataste rogove, raspona i do četiri metra, a svaki je rog težio oko 40 kilograma. Ta vrsta izumrla je prije desetak tisuća godina.


Još neke od životinja koje su živjele na stepskom području ledenog doba su glodavac STEPSKA ZVIŽDARKA, SAIGA ANTILOPA, DIVLJI KONJ, LOS i mnoge druge životinje. Sve one i danas postoje, a nalazimo ih u hladnijim područjima Sjeverne Amerike i Euroazije.


Pojedini sisavci ledenog doba problem nepovoljnih klimatskih uvjeta rješavali su na taj način što su veći dio godine provodile u špiljama. Neke od tih životinja su ŠPILJSKI MEDVJED



ŠPILJSKA HIJENA



I ŠPILJSKI LAV. Sve te životinje su sa završetkom ledenih doba izumrle.

Osim sisavaca, za vrijeme ledenog doba živjele su i mnoge ptice, koje i danas naseljavaju sjeverna područja i visoke planine. Zahvaljujući svom načinu života koji uključuje seobe sa jednog na drugo područje, ptice su problem velikih hladnoća rješavale tako što su odselile u područja manje hladnoće. Ptice grabljivice selile su za svojim plijenom, dok su ostale odlazile u krajeve gdje su rasle biljke potrebne za njihovu prehranu.

Još jedna skupina životinja koje su naseljavale Zemlju u vrijeme pleistocenske oledbe bili su kukci. Oni su kao fosili vrlo rijetko sačuvani, pa njihova rasprostranjenost u ledeno doba još nije dobro proučena, a znanstvenici mogu samo pretpostavljati koje su vrste živjele u područjima pleistocenske tundre i hladne stepe.

Također, vrlo važna životinjska skupina bili su puževi. Njihovi fosilni ostaci u stijenama pomažu u rekonstruiranju mnogih događanja u vrijeme ledenog doba. Pretpostavlja se da su još mnoge životinje živjele u vrijeme posljednjeg ledenog doba, ali su sa njegovim završetkom izumrle, a fosilni ostaci nisu sačuvani tako da o njima ne postoje nikakvi podaci.

atlas.geog.pmf.unizg.hr

Antarktik


Antarktik je kontinent na južnom polu Zemlje. Zanimljivo je da Antarktik nema vladu i ne pripada nijednoj državi. 1959. godine, potpisan je Antarktički sporazum od strane 46 država po kojem se države obavezuju da očuvaju netaknutu prirodu, omoguće naučnicima nesmetano istraživanje i da se na ovom kontitnenti zabranjuju bilo kakvi vojni poduhvati.

Svake godine, Antarktik poseti blizu 40.000 ljudi, a to su mahom istraživači i naučnici, a često budu i ljudi željni avanture. Zvanično, nema stalnih stanivnika.


Antarktik ne potpada ni pod jednu vremensku zonu, zapravo, kada bi se bukvalno gledalo, bio bi izdeljen na 24 vremenske zone kao kada biste podelili tortu na toliko delova. Pa se vreme uzima u zavisnosti iz koje zemlje su istraživači, ili po zonama u Južnoj Americi ili Novom Zelandu, kojima je ovaj kontinent najbliži. Međutim, kada se podaci šalju ostatku svetu, koristi se vreme po Griniču.

Takođe, zabranjeno je bacanje smeća na ovom delu sveta i svaka zemlja mora da se pobrine da njeni istraživači ne ostave ništa što bi moglo da zagadi ovaj kontinent. Tako, na primer, u Ameriku se svake godine dopremi 2.000 tona smeća sa Antarktika.

Najviši vrh na Antarktiku je Karl Vinson, visok 4892 metra, i predstavlja jedan od najznačajnijih "trofeja" za alpiniste u celom svetu. Na ovom delu sveta, svake godine se održava i maratonska trka koja privuče oko 100 trkača.

Antarktik je jedini kontinent bez gmazova ili zmija.

Antarktika gubi 160 milijardi tona godišnje, duplo više nego prije




Antarktika sada gubi oko 160 milijarda tona leda godišnje što je dvostruko više nego prije, pokazalo je znanstveno istraživanje koje prenosi BBC.

Analiza podataka koje je prikupila svemirska sonda Cryosat opremljena radarskim instrumentima za mjerenje izgleda ledenog pokrova bijelog kontinenta pokazuje kako je količina leda koja se otapa proteklih nekoliko godina dovoljna da razina mora u svijetu poraste za oko 0,43 milimetra godišnje.
Rezultati su objavljeni u časopisu Geophysical Research Letters.

Novo istraživanje uključilo je podatke prikupljene trogodišnjim mjerenjima od 2010. do 2013. i podatke drugih satelita od 2005. do 2010.
Cryosat prati promjene u visini ledenog pokrova koje su rezultat snježnih padalina odnosno otapanja leda.

Sve tri regije Antarktike gube led a prosječna visina ledenog pokrova smanjuje se za gotovo dva centimetra godišnje.
Zapadno područje Antarktike uz Amundsenovo more najbrže se otapa zahvaljujući toplijim oceanskim vodama koje otapaju led s glečera i tu pojavu znanstvenici pripisuju promjeni klime. Izračuni pokazuju da bi otapanje svog leda sa šest zapadnoantarktičkih glečera podiglo razinu mora u svijetu za 1,2 metra.
Na čitavoj Antarktici je oko 26,5 milijuna prostornih kilometara leda što bi podiglo razinu mora za 58 metara.
Europska svemirska agencija lansirala je Cryosat 2010.

(Jutarnji.hr)