Juraj Kaštelan

**Učlanjen** : 06.12.2012

POMISAO, U DALJINI

Znaj, kad god te vidim prvi put te vidim
kao što prvi put udahnem iza svakog izdaha

munja me neka ošine

Gledam a ne mogu se nagledati
ove svjetlosti ovog zrnja gorućeg

koje prosipaš po morskoj modrini.

**Učlanjen** : 06.12.2012

BIO JESAM

U jednom snu, ja živ, bio sam krilato sunce,
bog neki među pticama koje su
svijale gnijezdo po mojim gorama.
U jednom životu, ja san, htio sam objaviti
vodama i planinama
kako sam među rajskim pticama u visinama.

A zar me čuje tko ni sebe ne čuje?
Još živ tražim
trag sna u tvome snu, nerazgovijetna sliko.

Gost

Gost

Krv i bura

Razrezao sam žile na oštrom staklu sna.
U mojoj krvi zrcale se nebesa.
Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu
i gavrani su siti mesa.

Ogledala strave ukažite sliku
bez uza i oko vrata.
Krv, krv, krv moja vrišti
u ovoj zemlji Hrvata.

Otvorio sam žile i svojih riječi
krvavo sjemenje.
Zvizdi, šiba, udara bura.
Ječi kamenje.

Gost

Lumin

Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih
sveto
ulje
maslinovo

Gost

Okrenut moru

Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru

Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosioka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.

Umro je okrenut moru

Gost

Pjesma sutrašnjemu

Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava između dva boja krvava.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Pristižem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.

O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.

Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Gost

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

Gost

ZNAK ŽIVOTA

Spomenik dolazi od riječi spominjati se, pamtiti, sjećati se. I latinski naziv monomentum ima isto značenje: monere, sjećati se. Prošlost živi dok traje u pamćenju živih. Događaji izraženi pjesmom, zvukom, bojom, crtežom, oblikom i volumenom, postaju neuništivi dio života, sam život. Vatre slobode užgane u mraku nasilja, u sudbonosnim danima ustanka i narodnooslobodilačke borbe, svijetle kao neugasivi svjetionici u olujama vremena.

Sjećanje na pale borce nije samo znak kulta, samo izraz poštovanja i zahvalnosti. Njihove oči, kao zjenice slobode, gledaju u budućnost. Oni su vrela životne rijeke. Oni su poruke mira i bratstva medu ljudima, narodima i kontinentima. Sjećati se znači vjerovati u vlastite snage, u snage sebe sama i svoga naroda, znači stvarati i graditi život protiv beznađa, protiv mraka nasilja i uništenja. Iz malih vrela izvire silna i moćna rijeka. Kad bi vrelo presušilo umrla bi i sama rijeka. Ova vrela ne mogu presušiti jer izviru iz neuništivih dubina naroda, iz ljubavi, iz osjećaja pravde i slobode.

Čovjek i njegov zavičaj nemaju isto lice. Njihov karakter nije isti. Ali neke svoje crte čovjek je utisnuo u prirodu, a priroda je svoje oznake dala čovjeku. Čovjek mora i čovjek planine na drukčiji način mjere vrijeme, a gledaju isto zvjezdano nebo.

Krajolik koji tvori omišku općinu raznolik je i slikovit u svojoj čudesnoj i kontrastnoj ljepoti. Urvine, prolomi i zelena Cetina. Različiti su i poslovi i životi ljudi i njihove sudbine i povijesna zbivanja. Ali ljubav prema ovom kamenu i moru, prema svojoj djeci i svojoj budućnosti, uvijek je ista. Iz stoljeća u stoljeće pisana je i potvrđena znojem i životima.

U prelomnim godinama borbe, ljubav je golorukom narodu dala snagu da nemoguće učini mogućim, da juriša i savlada demonske sile fašizma, da skrši porobljivača i izdajnika. I ovdje su prvoborci, predvođeni komunistima, upalili vatre slobode u mraku zločina i razaranja. Ovdje je riječ komunizam postala sinonim slobodna čovjeka. Ovdje je Titovo ime postalo ime naroda. Oči svijeta vidjele su plamen slobode i na Mosoru i na Dinari i na Biokovu i po svim šumama i gorama naše zemlje. Istina ove zemlje napisana je životima.

Mosor je mala planina, ali je velika u srcu. Nije Himalaja, ali svojim vrhom razgovara sa svemirom i zvijezdama. On je zavičajni Olimp i Akropola i Perunov dvor. Mosor je ljuti kamen kojeg bljesak sunca pretvara u zlato, u zlatni grumen, između modra neba i mora. Neki kažu da mu ime znači: zlatno brdo. A za nas, djecu njegovu, Mosor je živo biće. Otac i majka u nevolji, a nevjesta u radosti, u slobodi.

Mosor ne zaboravlja. Hrast i jablan, loza i maslina, grab i drača, oskoruša i višnja, zmija i ptica, prenose poruke i šapat života kroz zime i pramaljeća, od dima do dima.

Mosor pamti holokauste i pokolje, jauk i crninu ugarka. Ali i pjesmu partizansku. Riječ planine srce razumije.

O tome govori i ova foto-monografija potresna u svojoj jednostavnosti i istini. U kamen i ploču urezana imena nisu mrtvo slovo. Svako je ime roman, priča, tragedija, pjesma, sam život, neuništivi narod.

U Donjem Docu okupator je sažgao kuće i sve živo, od djeteta u majčinoj utrobi do nepokretna starca. Djeca, kasnije rođena, dugo nisu znala što znače riječi: djed, baba, brat, sestra, vjenčanje, jer ih nije bilo; sve dok se opet nije vratio život.

Život je jači od smrti.

Neka ova imena ne postanu mrtvo slovo.Mosor nije samo kamen. Za nas, djecu njegovu, Mosor je živo biće. Spomenik života. Neuništiv.

Oj Mosore, Mosore,

Sve se diže u gore.

Skupljaju se sa svih strana,

Čete partizana.

O mladosti, mladosti,

Stegni puške na kosti.

Za slobodu svoga roda,

Istjeraj izroda.

Oj Mosore, Mosore,

Naša sela sva gore.

Fašistička zvjerad kolje,

Sve što ostalo je.

Partizani, drugovi,

Puni su vas lugovi.

Vaša puška mirna nije,

Sve krvnike bije.

Oj Mosore, Mosore,

Skoro ćemo na more.

Skoro ćemo svom narodu,

Donijeti slobodu.

Juraj Kaštelan - Page 2 Jure_Kastelan_potpis

Gost

Juraj Kaštelan
Jure Kaštelan rođen je u Zakučcu kraj Omiša 1919. Gimnaziju je polazio u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu. 1940. objavljuje svoju prvu zbirku Crveni konj (s ilustracijama Ede Murtića). Poslije rata u kojem je sudjelovao na strani lijevih snaga, nastavlja studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Od 1949. radi na Filozofskom fakultetu, a 1955. brani doktorsku disertaciju o lirici A. G. Matoša. te zatim dugi niz godina radi kao predstojnik katedre za teoriju književnosti. Nekoliko godina boravio je i na pariškoj Sorbonni kao lektor hrvatskoga jezika. Nakon umirovljenja 1980. postao je redovni član HAZU, a do smrti je obnašao dužnost ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU. Umro je u Zagrebu 1990. Izvorište Kaštelanova pjeva počiva u snažnome jastvu, koje je, unatoč težnjama za njegovim ograničavanjem, oduvijek bilo ishodište i temelj pjesništva. Ono se kod Kaštelana pokazivalo kao zamišljeno, snovito i nježno razdvajanje drugima spoznatih pretpostavki čovjeka i svijeta. Radi se o bogatom svijetu nastalom na presjecištu ontoloških, ontičkih, društvenih i individualnopsiholoških pojmova zbilje. I kod njega se poimanje zbilje sabire u pojmu zavičajnosti. Više mu je stalo do potvrde puta u prapočelo, do Iskona negoli do zatvaranja u arcanum kakve potvrđene, sve ako i potrebne istine. Svijetu Kaštelan pridaje svojstva rata, ljubavi, slobode i smrti – kao unutrašnjeg kozmosa njegove poezije. Njegov opus u sebi sabire gotovo sve poznate potencije hrvatskog pjesništva pa i onog antičkog. Možemo tu pronaći pjesme akcentaske, silabičke, akcentatsko-silabičke, besjedovne i sintagmatske osnove, kao i pjesme u prozi. Jure Kaštelan objavio je šest pjesničkih zbirki, kao i nekoliko grafičkih mapa (u suradnji s raznikm grafilarima i ilustratorima): Crveni konj (1940), Pijetao na krovu (1950), Biti ili ne (1955), Malo kamena i puno snova (1957), Skopje u tvojim očima (1964), Otvorena pjesma (1976), Divlje oko (1978), Zavjet za epetion (1984), Sve plavo, nebeski plavo (1989). Umro je 1990.

Gost

Ako sam val
Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?

Gost

_______________________________
Cetina
(Zapisano na kamenu)
Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi…
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, – Cetina!

Gost

Čarobna frula
Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Gost

Jadikovka kamena
Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
Neka vojske vaše ne zvone kopitama.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala. Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto,
ne daj mi život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i oči
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi oči koje gledaju zločin.

Gost

Jablani
Prema osnovnoškolskoj zadaći
U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.
Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.

Gost

Krv i bura
Razrezao sam žile na oštrom staklu sna.
U mojoj krvi zrcale se nebesa.
Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu
i gavrani su siti mesa.
Ogledala strave ukažite sliku
bez uza i oko vrata.
Krv, krv, krv moja vrišti
u ovoj zemlji Hrvata.
Otvorio sam žile i svojih riječi
krvavo sjemenje.
Zvizdi, šiba, udara bura.
Ječi kamenje.

Gost

Konjic bez konjanika
Iščupajte mi srce.
Usko mi je u grudima.
Iskopajte mi oči.
Neka putuju ljudima.
Neka viču u krvavu korotu
On je živ
On živi
Neka tamnicama i ulicama šapnu
On je živ
Neka brodarima i kamenim selima kažu
On je živ
Neka hitrim konjima i brzim pticama jave
On je živ
Neka suncem zablista i zvijezdama zasja
On je živ
Neka znaju djeca i trave i vuci u planini
On je živ
Grobarima onima koji iz lubanje piju neka govore
On je živ
On živi
…

Gost

Lumin
Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih
sveto
ulje
maslinovo

Gost

Lanci na rukama
Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,
Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?
Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,
Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?
Dođe mi u san sva nasmijana -
Izvori bistri mjesto lica,
A ruke – gledaj, negledana -
mjesto slobode steže žica.
Dođe mi u san, ja snova nemam,
umjesto oka dva crna mraka.
Mogu li mirno tebe da predam
neugledanu prije smaka?
I svuda kuda dani
Četiri gola zida
I svuda kuda noći
Četiri gola zida
I noći i dani
Četiri gola zida.
Dođe mi u san – blijesak sunca -
Mokra od mora, bijela od žala,
A ruke – rastvoreno jedro
Iznad nemirna, nemirna vala.
Pa mi vjetrovi opet nose
Pod krilom kitu ružmarina
I ronioci zlatokose
Školjke, ključeve snova i dubina.
Djeco, pjevači sviju zora,
Gle, vilin-konjic na bridu jave.
Što treba više, golišani,
Od zemlje i neba iznad glave?
Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda
- Bježi, brate! – Kuda?
Kuda?
Oganj, oganj!
Mrak i oganj – plamsa voda
Kolje bog i kolje đavo.
- Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i nož u istoj ruci.
Kolji, tuci. Kolji, tuci!
- Kolju vuci.
Kuda? Kamo? Spasa nije
Iz krvave Krvavije.
Našto kletve i jadikovke -
Od riječi neće sunce sjati.
Našto molitve, čemu psovke?
Što je pod nožem – sve će klati.
Nanese rijeka, izbaci noć
na obalu, na ruke dana
jedinu ljubav, nju koju volim,
punu uboda, punu rana.
Na obrazima gledam požar,
na mrtvoj usni selo svoje,
a nasred čela, gdje je kuršum,
sve žive i mrtve drugove moje.
Dok imam ruke, zar mogu dati
da živu braću u oganj vode?
što može, što može na put stati
čovjeku žednu slobode?

Gost

Okrenut moru
Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru
Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosioka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.
Umro je okrenut moru

Gost

Pjesma sutrašnjemu
Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava između dva boja krvava.
Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.
Pristižem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.
O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.
Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.
Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Gost

Pjesme koje nisam napisao
Za Nadu
Pjesme koje nisam napisao nije uzalud raznio vjetar
bile su kao što oblak trenutak bude kao kapi kišne
što se rasprsnu lude čim kamen dotaknu bile su bljesak
trzaj jecaj skok odron pljusak neriječne netjelesne
nevidne nevremene bile su uzdah i dodir i prvi korak
i prvi glas u snu u letu i miris
bile su što su bile a sve su bile i jesu što su bile
pjesme koje nisam napisao nije uzalud odnijela voda
bile su sunce i mjesec i plodovi zemlje i darovi neba
bile su disanje i leptir što umre čim se rodi
sažigala ih vatra a voda ih je skrila bile su
u meni i izvan mene u kovitlacu zvijezda u tebi
one su ruka koja slika a nisu slika
bez njih se u mraku ne bismo prepoznali
bez njih bi zvjerad šumu proklinjala
bez njih vrela ne bi izvirala
bile su što su bile a sve su bile i jesu što su bile

Gost

_______________________________
Punjena ptica
Ovo perje nije perje iako je drhtavo kao perje
ovo je perje pernatije od perja
ova ptica nije ptica iako je kao ptica
ova ptica cvrkuće neprestano
cvrkutati ne prestaje
ovaj primjerak

Gost

Rastanak
Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.
I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.
Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.
Nema rastanka
Nema smrti.
Ako osluskujem vjetar
čujem tvoj glas.
Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.
Volio bih da me voliš
Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma,
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

Gost

San u kamenu
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.
O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.
Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.