Bizarni događaji i misterije

Epidemija plesa, Strasbourg, 1518



Sredinom jula 1518. godine na ulicama Strasbourga, grada na istoku Francuske koji je tada bio dio Rimskog carstva, jedna žena (navodno se zvala Frau Troffea) je izašla na ulicu i počela plesati. Ovo vjerovatno isprva i nije bio previše čudan događaj, no stvari su se ubrzo počele mijenjati. Žena je plesala danima, a sedam dana nakon što je počela, na ulici je plesalo oko 100 ljudi.

Epidemija plesa ili Plesna kuga iz 1518 uskoro je postala jedan od najbizarnijih događaja za koje je čovječanstvo ikada čulo.

Mjesec dana nakon početka ovog bizarnog i misterioznog događaja, na ulicama je bez prestanka plesalo oko 400 ljudi. Mnogi su već počeli i umirati, uglavnom nakon srčanog udara, ali to nije zaustavilo ostatak rasplesane gomile. Vlasti su konačno odlučile da nešto poduzmu pa su savjet zatražile od lokalnog liječnika koji je isključio mogućnost astroloških i nadnaravnih uzroka, te koji je na kraju zaključio da je ova kuga ‘prirodna bolest’ koju je uzrokovala ‘vruća krv.’



Ples Frau Troffea je trajao negdje između četiri do šest dana. U roku od mjesec dana, na ulicama je bilo oko 400 plesača. Neki od njih su na kraju preminuli od srčanog udara, moždanog udara ili iscrpljenosti.

Prije pokušaja liječenja, neki plesači su čak bili ukrcani na kočije i odvezeni do lokalnog svetilišta da mole za pomoć. Njihove se molitve nisu ostvarile.

Umjesto da propišu puštanje krvi (uobičajeni medicinski tretman iz tog doba), vlasti su ohrabrile stanovnike da još više plešu, oslobađajući im dodatni prostor, a čak su za plesače napravili i drvenu pozornicu. Vjerovalo se da je jedini lijek – neprestano plesanje, dan i noć, a vlasti su čak platile i muzičare kako bi se povećala učinkovitost lijeka.

Istoričar John Waller, autor knjige “A Time to Dance, A Time to Die: The Extraordinary Story of the Dancing Plague of 1518″ proveo je dugo vremena proučavajući ovaj misterij.

“Nije upitno da li se ovaj događaj uopšte desio,” tvrdi Waller koji je u nastavku objasnio da istorijski zapisi dokumentuju brojne smrti uzrokovane plesom, “Vrlo je jasno da su (žrtve) plesale. Ti ljudi nisu samo drhtali, iako su bili ushićeni, njihove ruke i noge su se kretale kao da su namjerno plesali”

Tek početkom septembra, broj plesača je počeo opadati. Ovo nije bio prvi put da se ovakav bizaran događaj dogodi u Evropi. U stvari, bilo je čak deset plesnih epidemija prije 1518. godine, samo što ni jedna nije dovoljno dobro dokumentovana kao epidemija iz Strasbourga.
Djelo Hendrika Hondiusa prikazuje tri žene pogođene kugom. Rad se temelji na izvornom crtežu Peter Brueghela, koji je navodno bio svjedok Epidemiji plesa 1564. godine u Flandriji.



Djelo Hendrika Hondiusa prikazuje tri žene pogođene kugom. Rad se temelji na izvornom crtežu Peter Brueghela, koji je navodno bio svjedok sličnoj Epidemiji plesa 1564. godine u Flandriji.


Mogući uzroci Epidemije plesa

Jedna od popularnih ideja je bila da su plesači progutali ergot, gljivicu koja raste na stabljikama raži. Ali ova teorija ima jednu rupu, dok ergot može izazvati halucinacije, on također obično prekine dotok krvi do ekstremiteta, čineći koordinirano kretanje (plesanje) gotovo nemogućim.

Druga teorija je bila da su plesači bili članovi kulta hereze. To je također malo vjerovatno, jer dokumenti pokazuju da plesači koji su bili zahvaćeni pojavom nisu željeli plesati, te da su, kada god su mogli, molili za pomoć. Također, nije bilo nikakvih naznaka da su ih vlasti liječile ili tretirale kao heretike.

Prema knjizi John Wallera, epidemija je izbila zbog masovne psihogene bolesti, manifestacije masovne histerije koja se često dešava kao posljedica ekstremne razine psiholoških problema. Prema Walleru, jedan od uzročnika je bila glad uzrokovana hladnim zimama, toplim ljetima, mrazevima i ledenim kišama. Osim široko rasprostranjene gladi, uzroku su doprinjele velike boginje, sifilis, kao i generalna potlačenost ljudi.


pixelizam.

Epidemija smijeha, Tanganjika, 1962



Tanganjika, danas poznata kao Tanzanija, je jedno od najstarijih poznatih naseljenih mjesta na planetu, s dokazima o našim precima koji su ovdje živjeli milionima godina. Pored toga što je svjedočila najstarijim ljudima na Zemlji, Tanganjika je (relativno) nedavno bila svjedok jednom neobičnom i jedinstvenom događaju – Epidemiji smijeha.

30. januara 1962. godine, tri djevojčice koje su išle u školu u malom u selu Kashasha su se počele smijati. Naravno, ovo i nije bilo ništa neobično jer je gotovo nemoguće pronaći školu u kojoj se djeca ne smiju… Ali u ovom slučaju, smijeh je postao ozbiljan problem.

Smijeh se jako brzo širio školom, pa je uskoro zahvatio 95 od 159 učenika koji su se grčevito smijali bez ikakvog razloga. Kod neke djece smijeh je trajao samo par sati, dok je kod druge trajao i do 16 dana! Zbog ovog neobičnog događaja, škola je zatvorena a sva djeca su se vratila u svoja okolna sela.

Ubrzo nakon toga, epidemija se proširila i na susjedna sela. U aprilu i maju se smijalo više od 200 djece. Do juna, epidemija se proširila na druge škole, te zarazila dodatnih 50 učenika. U julu su se zatvorile još dvije škole, a epidemija nije stala sve dok nije zahvatila se gotovo 1.000 djece i zatvorila 14 škola – dok su nastavnici i odrasli samo nijemo i bespomoćno posmatrali.



Neka djeca pogođena epidemijom su se smijala samo par sati, dok je kod druge djece smijanje trajalo i do 16 dana.

Epidemiju smijeha nije uzrokovao neki vic, ili neki smiješan događaj. Zapravo, i do dan danas nije poznat pravi razlog zašto su se djeca nekontrolisano smijala bez prestanka. Čini se da se smijeh širio nasumice, poput virusa. Prema istraživaču Christian F. Hempelmannu, sela oko Kashasha su doživljavala povremene napade smijeha više od godinu dana, a možda čak i 18 mjeseci.

Hempelmann vjeruje da su djeca Tanganjika u to vrijeme bila pod velikim stresom – daleko većim od stresa tipičnih studenata – a epidemija smijeha je bila jednostavno neophodni nusprodukt, nešto kao (pokvareni) ventil za oslobađanje od stresa. No, to je samo pretpostavka. Pravi uzrok je misterij, a trenutno je jedino medicinsko objašnjenje “masovna histerija” ili “masovna psihogena bolest”.

Prema izvješćima, Epidemija smijeha je bila sve, samo ne smiješna. Djecu je u potpunosti onesposobljavala da učine bilo šta, izazivala je snažnu bol, nesvjesticu, probleme s disanjem, osip, kao i povremene napade plakanja.


pixelizam.

Svi volimo jezive priče koje prkose logici- bilo da vjerujete u duhove i paranormalne pojave ili ne, ove priče će vam naježiti kožu.

U nastavku možete pročitati pet misterija koje nikada nisu riješene…


5. Slučaj Taman Shud



Taman Shud

1948. godine na Somerton plaži u Adelaideu u Australiji pronađeno je tijelo nepoznatog muškarca koji nikada nije identificiran. Policija je u blizini pronašla i kovčeg za koji su vjerovali da je bio njegov. U njemu je bila odjeća i još par sitnica, a sve oznake sa predmeta su bile uklonjene.

Na komadiću papira koji se nalazio u džepu misterioznog čovjeka pisalo je “Taman Shud”, posljednji redak Rubaiyat of Omar Khayyam, knjige poema napisane na perzijskom jeziku. Liječnik koji je vidio bilješku na TV-u kontaktirao je policiju sa informacijom da se upravo ova knjiga pojavila na stražnjem sjedalu njegovog otključanog automobila. Iz primjerka knjige bio je istrgnut upravo taj komadić papira. Na poleđini knjige su se nalazile kodirane oznake koje još uvijek niko nije uspio dešifrovati:

MRGOABABD
MTBIMPANETP
MLIABOAIAQC
ITTMTSAMSTGAB

Ime koje se nalazilo na prednjem dijelu knjige dovelo je policiju do žene koja je rekla da je dala knjigu čovjeku po imenu Boxall tokom Drugog svjetskog rata. Vidjevši otisak gipsa mrtvog čovjeka, potvrdila je da je to bio Boxall.

Činilo se da je misterija rješena, sve dok se nije otkrilo da je Boxall zapravo živ i da posjeduje neoštećenu verziju knjige. Slučaj je postao još interesantniji jer je žena, koja je identificirala čovjeka, živila u Glenelgu – posljednjem gradu koji je nepoznati mrtvac posjetio prije nego što je otputovao autobusom do svog konačnog odredišta. Žena je zamolila policiju da ne zabilježe njeno ime pošto je bila udata i željela je izbjeći skandal.

Zbog policijskog propusta, njezin identitet je sada također nepoznat, a slučaj Taman Shud i dalje ostaje kao jedan od najmisterioznijih slučajeva u Australiji.

Shanti Deva



1930. godine, Shanti Deva iz Delhija, Indija, koja je tada imala četiri godine rekla je svojim roditeljima da je nekada živila u mjestu zvanom Muttra (sada poznato kao Mathura), da je bila majka troje djece, koja je preminula u toku porođaja, te da joj je prethodna ime bilo Ludgi.

Budući da je djevojčica uporno tvrdila kako je ovo istina, njezini roditelji su odlučili da detaljnije istraže njenu priču. Ispostavilo se da postoji selo koje zove Muttra, i da je u njemu žena po imenu Ludgi nedavno umrla.

Odveli su Shanti u selo gdje je počela govoriti lokalnim dijalektom i odmah prepoznala muža i djecu iz prethodnog života. Čak je odgovorila tačno i na dvadeset i četiri pitanja koja su potvrdila da poznaje sve činjenice o životu Ludgi.

Duh Freddy Jacksona



Ova jeziva fotografija, snimljena je 1919. godine, a prvi put je objavio Sir Victor Goddard, umirovljeni RAF časnik 1975. godine. Fotografija je grupni portret Goddard eskadrile, koja je služila u Prvom svjetskom ratu na brodu HMS Dedalu.

Na fotografiji se pojavilo i sablasno lice Freddy Jacksona, mehaničara kojeg je slučajno ubio propeler aviona dva dana prije nego je fotografija uslikana. Njegov pogreb se održao upravo taj dan kada je i grupni portret uslikan, a svi članovi eskadrile su lako prepoznali njegovo lice.

Iako je od dana kada je fotka uslikana i dana kada je objavljena prošao veliki broj godina, fotografija i dalje ostaje misterija, pošto niko nije uspješno dokazao manipulaciju. U slučaju da niste primijetiti duh – pogledajte (na slici iznad) iza glave četvrtog vojnika u gornjem redu s lijeve strane (crvene strelice).

Nedovršena utrka James Worsona



3. Septembra 1873. godine, čovjek po imenu James Worson je prihvatio izazov da obori rekord u utrci od 30 kilometara koja počinje u gradu Leamington a završava u Coventryju. Hvalio se svojim vještinama i brzinom, i stoga je bio izazvan da ih i dokaže.

Dva prijatelja, Hammerson Burns i Barham Wise, su ga slijedila u kočiji, a Burns je sa sobom ponio i kameru. Worsona nikada nisu gubili iz vida, a često se okretao kako bi razmijenio poneku riječ sa prijateljima koji su ga slijedili.

Dok je trčao sredinom ceste, Worson je iznenada posrnuo, nageo se naprijed i kratko vrisnuo. Wise je kasnije rekao, “To je bio najgori mrtvački zvuk koji smo ikada čuli.” No, kada je Worson krenuo da pada uz tu strašnu viku, umjesto pada na zemlju – on je potpuno nestao u vazduhu, prije nego je i dotakeo tlo. Fotografije ceste dokazuju ovu priču Worsonovih prijatelja, jer su je uspjeli fotografisati.

U mekanom blatu, bili su Worsonovi otisci stopala. Na jednom dijelu ceste su dali jasan dokaz da je trkač posrnuo, i tu su i nestali. Uskoro je nastala velika potraga za Jamesom, ali bez uspjeha. Bizarno, psi koji su pomagali u pretragama su nerado dolazili do lokacije gdje je Worson navodno nestao. Od tada ga više niko nikada nije vidio.

SS Ourang Medan



U Februaru 1948. godine, brojni brodovi koji su se nalazili u blizini Indonezije su primili poziv za pomoć iz nizozemskog teretnjaka SS Ourang Medan. Jeziva poruka je glasila: “Svi oficiri, uključujući kapetana leže mrtvi. Moguće je da je cijela posada mrtva.” Nakon ove poruke, usljedila je sljedeća, jeziva, otkucana morzeovim kodom: “Ja umirem.”

Kada je prva spasilačka ekipa stigla do broda, nekoliko sati kasnije, pokušali su da stupe u kontakt sa brodom Ourang Medan, ali nisu dobili nikakav odgovor. Zatim su poslali ekipu da se ukrca na brod – i ono što su otkrili bio je zastrašujući prizor zbog kojeg je i dan danas Ourang Medan jedna od najčudnijih i najstrašnija misterija svih vremena.

Svi članovi posade na Ourang Medanu su bili mrtvi, njihove oči otvorene, glava okrenuta prema suncu, raširenih ruku i sa prestravljenim izrazima lica. Čak je i brodski pas bio mrtav, pronađen kako reži na nevidljivog neprijatelja. Kad su se bližili kotlovnici, spasilačka posada je osjetila hladnoću, iako je temperatura bila blizu 44 °C.

Odluka je donesena da se brod odvuče natrag u luku, ali prije nego što su i počeli, iz broda je počeo izlaziti dim. Spasilačka ekipa je napustila brod, a Ourang Medan je eksplodirao i potonuo. Trenutno postoje tri ‘objašnjenja za ovu misteriju’, prvo je špekulacija da je brod prevozio neosiguran opasni materijal, drugo je trovanje ugljičnim monoksidom, i konačno treće – paranormalni fenomen.

pixelizam

Čarobnjaci sa Islanda nosili su u 17. veku pantalone od ljudske kože, iz uverenja da će im one doneti bogatstvo. Koža je morala da se dobije uz saglasnosti vlasnika iste za života, a da se odere sa njegovog mrtvog tela neposredno posle ukopa. Nakon toga neprekidno bi se nosila preko sopstvene kože.

U muzeju Magije i veštičarenja u Holmaviku na Islandu, nalaze se poslednje nekropantalone, koje je prema legendi nosio prijatelj preminulog.

Prema legendi, između dva prijatelja sklapan je morbidan dogovor – da se po smrti jednog, drugi okoristi njegovom kožom, kako bi mu donela bogatstvo.

Ritual bi išao ovim tokom: po smrti jednog od prijatelja, drugi bi iskopao njegovo telo i odrao kožu od struka naniže, ali uz obaveznu pažnju da se koža ne pokida.



Zatim bi na praznik morao da ukrade novčić od udovice i stavi ga u mošnice pantalona, zajedno sa hartijom na kojoj bi bio ispisan magijski znak.

Pantalone su time bile magijski osposobljene, i trebalo ih je jedino još obući.

Navodno bi jednom navučene pantalone odmah srasle sa telom i nikada ne bi bile skidane.

Vlasnik pantalona imao je obavezu da pantalonama pronađe naslednika pre smrti, i to tako što bi novi vlasnik stavio nogu u nogavicu, dok stari vlasnik još nije skinuo drugu.

Prema verovanju, nekropantalone bi tako donosile novac generacijama posle smrti vlasnika.

Pogledajte video-snimak:

TRAGOVI NA GROBU MUČITELJA



Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku – očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.

Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst “Zlo ne zaslužuje da živi”, sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

“U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše… A sada poslušaj i zapamti ovo – kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan”.

Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.

Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma – objašnjenje koje nikog nije uvjerilo – nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.

STVARI KOJE NE SMETE DA ZNATE, NITI SMETE DA VIDITE



Da li mi uopšte znamo šta se sve nalazi na našoj planeti. Ko smo, šta smo i odakle smo. Ono što nam serviraju naučnici puno je velikih rupa i praznina, a da ne govorimo o onome što skrivaju od pogleda čitavoRekli su nam da naša civilizacija započinje pre oko 7000 godina.Babilon, Sumer, Asirija, Egipat... Šta je sa vremenom pre ovoga, i naravno sa dokazima vremena pre ovoga. Zašto nam sakrivaju civilizacije od pre 12.000, pa sve do 50.000 godina. Evo ovde ćemo vas malo prošetati po dalekoj istoriji i pokazati slike za koje neverujemo da ste ih ranije videli.

  PIRAMIDE U KINI

Kada se spomenu piramide, tada je prva asocijacija na koju svi pomisle, egipatske piramide.Oduvek su izazivale divljenje svojom veličinom i tajanstvenošću.Ko je i kako uspeo sve to projektuje, šta se sve još u njima krije.Ali šta ako bi vam rekli da egipatske piramide nisu najstarije, najmisterioznije, najbrojnije i najveće na planeti, a da pritom ne mislimo na piramide Maja, Inka i Asteka. Radi se o piramidama za koje mnogi od vas nisu nikada čuli, niti su slutili da ovako nešto postoji.Ali, pripremite se...
    Idemo u Kinu... U potpuno zabranjenu zonu oko grada Ksian, koji se nalazi u središnjoj kineskoj provinciji Šensi. Dobrodošli u zabranjeno područje stotina gigantskih piramida koje su potpuno nepoznate svetskoj javnosti.Prvi put su se gigantske kineske piramide spomenule u javnosti u američkom listu 'Rocky Mountain News' 1947, godine. Autor ovog tajanstvenog teksta bio je pukovnik američke vojske Mauris Šenan, a tu je bila priložena i fotografija koju je945. snimio jedan američki pilot tokom II svetskog rata.Pilot je prevozio zalihe hrane za kinesku armiju preko Himalaja, a sama fotografija snimljena je oko 100 kilometara od grada Ksian.
    To mu je uspelo, jer su tada kineske vlasti još odobravale slobodni prelet američkim avionima preko ovih teritorija.Kada su fotografije naknadno analizirane, došlo se do saznanja da je piramida visoka skoro 350 metara, tako da je dvostruko premašila visinu najviše piramide u Egiptu. Piramida je nazvana 'Bela piramida' i predstavljala je najveću piramidu na planeti Zemlji. (slika levo).Ako je Keopsova piramida visoka oko 150 metara, možete li zamisliti na šta liči Bela piramida.
    Prošlo je skoro pola veka i tek tada su kineske vlasti dozvolile pristup prvom Evropljaninu u ovu zabranjenu oblast.Bio je to Austrijanac Hartvig Hausdorf koji je dva puta posetio Kinu 1994. Tokom svoje prve posete, u aprilu 1994., Hausdorf je imao priliku da vidi šest piramida u blizini grada Ksiana. Na povratku u Kinu, u avgustu iste godine, Hausdorf je na svojim snimcima uspeo da prebroji preko 100 piramida! Hausdorf je imao velike poteškoće da bi dobio dozvolu da doputuje u provinciju Šensi.
    Kinezi mu nisu dopustili nikakvo arheološko iskopavanje.      Kada su videli da je objavio slike piramida, momentalno su zabranile svakom strancu posetu ovoj zabranjenoj oblasti. U blizini Bele piramide, Kinezi su podigli i lansirnu rampu za svoj svemirski program, tako da su i zvanično proglasili ovu oblast vojno zaštićenom i potpuno nedodirljivom za spoljni svet.
    U blizini ovih piramida živi lokalno stanovništvo, ali kineske vlasti ne brinu da bi oni mogli otkriti njihovu tajnu spoljašnjem svetu.Oni žive izolovano, bez mobilnih telefona, računara i interneta.
  Oblik ove piramide levo podseća na piramide u Srednjoj Americi, kod kojih je poravnat vrh.Dali sve te piramide vode poreklo od iste civilizacije, velika je zagonetka.Poreklo i starost ovih piramida mogli bi objasniti razni artefakti pronađeni u njihovoj blizini, kao i hijeroglifi koji su pronađeni na zidovima piramida.Prema nekim postojećim izvorima u okolini piramida nađeni su grobovi sa kosturima.Ali ne baš bilo kakvim...Radi se o čudnim humanoidnim bićima koja imaju veliku glavu i malo telo, od nekih samo metar i dvadeset centimetara visine.U ovim tajanstvenim grobovima pronađeni su i stotine kamenih diskova sa nepoznatim hijeroglifima. Po rezultatima prevođenja, na diskovima je opisan udes kosmičke letelice od pre 12.000 godina.
    Šta se nalazi u kineskim piramidama i zašto se planski sakrivaju pošumljavanjem, odgovor znaju samo kineske vlasti.Ono što vi možete da uradite je, ako imate brzu internet vezu i program Google Earth, da probate da nađete oblast Šensi i grad Ksian (Xian) i da pokušate da malo provirite u ovu misterioznu oblast.Samo pazite...

    Izgleda da se najveće misterije naše planete kriju na morskom dnu.Kolika je to površina ne treba ni spominjati, a pogotovo kada se još uzmu u obzir dubine mora i okeana na koja ljudi još ne mogu da odu sa ovakvom tehnologijom kakva je danas. Ali, hajdemo u okolinu Japana ...
    U dubinama Japanskog mora, u blizini ostrva Okinava, Una i Tajvan otkrivene su izuzetno neobične i tajanstvene ruševine.Pronađene su ostaci ogromnih građevina od precizno isklesanog kamena, čija je starost procenjena na čak 12.000 godina, što znači da su nastale još 10.000 pre Hrista.
    Mnogi u Japanu veruju da su u pitanju ostaci tajanstvenog, izgubljenog kontinenta koji japanska narodna tradicija naziva Onogorodžima.Po njihovom predanju, taj kontinent je isto kao i legendarnu Atlantidu, progutalo more.Drugo mišljenje je, da je u pitanju mitski kontinent Mu, kolonija izgnanika iz Atlantide, oni koji su se po legende pobunili protiv vlasti u svojoj zemlji.I Mu je po legendi, takođe, nestao u moru.
    Još 1985. godine, Japanac Kikačiro Aratake je roneći stotinak metara od ostrva Jonaguni, na dubini od 25 metara, ugledao ogromnu piramidu.Piramida na dnu mora, bilo je to nešto nezamislivo i senzacionalno.Od tada, više puta je pokušavano da se utvrdi da li je to delo prirode ili veštačka tvorevina nastala ljudskom rukom.Tek 2000. godine mesto je proglašeno arheološkim lokalitetom, a rukovodstvo nad istraživanjima preuzeo je Masaki Kimura, koji je tada bio docent okeanografije na univerzitetu u Rjukju.Istraživanja su potvrdila da se radi o građevini digaćkoj oko 200 metara, širokoj 150 i visokoj 20 metara.Postoje rukom klesana stepeništa, ispod temelja nalazi se nakadašnji sistem za drenažu, a nađena je i glava (na slici dole) koja je vrlo slična sa glavama sa Uskršnjih ostrva ! Veoma važan nalaz su znaci isklesani u kamenu, sasvim slični piktogramima na još nedešifrovanoj steli sa Okinave. Bilo je više nego očigledno, da su kameni blokovi ostaci civilizacije koja je postojala davno pre zvaničnih naučnih tvrdnji i da je civilizacija koja ih je gradila raspolagala sa vrlo naprednom tehnologijom.To su fino obrađeni kameni blokovi koji formiraju bočnu stranu piramide sa hramom na vrhu.
    U jesen 1995. godine, pronađene su još tri lokacije sa podvodnim građevinama, hramovima, trgovima, stepenicama, putevima, stiliziranim likovima morskih životinja.Između 1995. i 2005. godine pronađeno je još osam novih podvodnih nalazišta na potezu između Japana i Tajvana.Najveća podvodna struktura koja je dosada otkrivena nalazi se u blizini otoka Yonaguni na 35 metara dubine. Ova građevina je dugačka 80 metara, široka 30 metara i visoka oko 15 metara.Tu su takođe i kameni putevi i raskrsnice koji povezuju podvodne građevine koje se nalaze između ovog ostrva Yonaguni i dva ostrvceta, Kerama i Aguni.
    Kada je nastala piramida i svi ovi objekti? Kada ih je prekrilo more? O koliko se ovde dalekoj prošlosti radi i ko je bila misteriozna civilizacija koja je sve ovo izgradila u 'vremenu koje je bilo pre vremena'.
    Dokazi govore o tome da je zadnje ledeno doba bilo pre 0ko 11.500 godina i da je tada došlo do topljenja velikih količina leda. Zbog ovakvog velikog topljenja, nivo mora se na nekim mestima na Zemlji popeo za preko 100 metara i tako potopivši na kopnu sve što je bilo u tom opsegu.Pretpostavlja se da je to bio slučaj i sa ovim kompnom kod japanske obale.
  Mnoge svetske legende govore o civilizaciji svih civilizacija koja je bila smeštena negde na Pacifiku.Stari narodi su je nazivali Mu ili kako su je zvali na zapadu, Lemurija.Prostirala se od Japana, pa preko Polinezije sve do Uskršnjih Ostrva, sastavljena od niza većih ostrva. Sve ove građevine pronađene u dubinama mora nedvosmisleni su dokazi postojanja ove civilizacije.
NOVA VRATA U PIRAMIDI


   U martu 1993. godine robot nemačke prouizvodnje Upuaut II (Onaj koji otvara život) otkrio je na kraju jednog dugačkog podzemnog hodnika u unutrašnjosti Keopsove piramide, mala vrata od mermera i krečnjaka sa dve bakarne ručice.Ovu nemačku arheološku ekipu predvodio je inženjer robotike Rudolf Gantenbrink iz Minhena.Otkriće ove tajne prostorije u unutrašnjosti Velike piramide bilo je prava senzacija.Ali, radost nemačkih arheologa trajala je vrlo malo.Egipatske vlasti su odmah po ovom senzacionalnom otkriću, oduzele nemačkoj ekipi dozvolu za rad i izbacili ih iz zemlje ! Kako je tada rekao generalni direktor arheoloških iskopavanja u Gizi dr Zahi Havas: 'Piramide su nasleđe Egipta, a ne Zapada'.
    Od tada niko sa Zapada nije dobio dozvolu da radi, a egipatski arheolozi koji su nastavili iskopavanja u Velikoj piramidi, odbijaju da kažu šta se nalazi u tajnoj prostoriji.Gorepomenuti dr havas izjavio je predstavnicima štampe:'Iza vrata koja je pronašao Gatenbrinkov robot nema ničega'.Ali, prilikom jedne Havasove posete SAD, gde je otišao da traži novčanu pomoć za egiopatsku arheologiju, potencijalnim finansijerima rekao je u poverenju, da je 'iza tih vrata najznačajnije arheološko otkriće u istoriji Egipta, a predmeti koji su tamo pronađeni primoraće Zapad da piše potpuno novu istoriju'.Od tada se više ništa nije čulo o tajnoj prostoriji u unutrašnjosti Velike piramide koja se pripisuje faraonu Keopsu koji je živeo 2625.godina pre Hrista.Egipat već godinama zabranjuje pristup bilo kakvim arheolozima sa Zapada, zabranjeno je čak i snimanje i fotografisanje u blizini nalazišta u Gizi.

 

   U gradu Ika u Peruu, dr Kabrera Dartuea, fizičar i arheolog amater, ima u svojoj kolekciji oko 20.000  kamenova i ploča od stena koji su dekorisani velikim brojem gravira, od kojim mnogima tu uopšte nije mesto.
    Barem po našem shvatanju istorije. Kamenje je uglavnom od sivog andezita, granitne polukristalne osnove koje je veoma teško i tvrdo za urezivanje.Stanovnici u ovom kraju pronalaze ovo kamenje još od 1500. godine, a na njima su ugravirani nama nezamislive pojmovi. Tu su ugravirani detalji hirurških operacija, carskog reza, transfuzije krvi, komplikovane operacije pluća i bubrega, detaljni zahvati na srcu i mozgu. Lekari su utvrdili da je na pojedinim kamenovima čak ugravirana operacija presađivanja mozga.Neki crteži na kamenovima nas potpuno vraćaju u praistoriju, ali ne bilo kakvu. Prikazano je vreme kada su praistorijske životinje, dinosaurusi i ljudi živeli zajedno !!! Prikazani su ljudi koji se bore sa dinosaurusima, a na slici desno vidi se kamen gde je prikazan čovek koji jaše triceratopsa! Takođe na nekim kamenovima, prikazane su mape izgubljenih kontinenata, zatim čoveka koji istražuje neki predmet pomoću lupe ili kako kroz neku spravu koja je nalika teleskopu, gleda u nebo!

Mladić pokupio autostoperku, ali nije ni slutio šta će se dogoditi

Zaustavio je automobil i ponudio joj vožnju do grada prema kojem se uputio, na šta je devojka pristala

Na Intrenetu se pojavio izbor priča koje "lede krv u žilama", ali čija istinitost nije potvrđena, pa se mogu smatrati i urbanim legendama.
Čak i ako nisu istinite, zanimljive su takve priče i navode na razmišljanje. Ovoga puta prenosimo prenosimo takvu priču o momku koji je u svoj auto primio lepu autostoperku…
Kako kaže priča, taj mladić se jedne večeri vraćao kući kada je ugledao zgodnu devojku kako stopira. Zaustavio je automobil i ponudio joj vožnju do grada prema kojem se uputio, na šta je devojka pristala. Prijatno su pričali, smejali se i vrlo brzo stigli do odredišta, gde je devojka napustila vozilo.

 

Uskoro je mladić shvatio da je devojci ostao šal u automobilu. Setio se iz njihovog razgovora odakle je ona, pa joj ga je idućeg dana odlučio vratiti. U obližnjem selu je obišao nekoliko kuća, ali pre nego što je odlučio da odustane, vrata poslednje kuće otvorili su mu stariji čovek i žena, a on je pomislio da su to roditelji od autostoperke.
Čovek je uzeo šal i zahvalio se, a njegova supruga je odlučila da mladiću objasni da šal zaista pripada njihovoj ćerki, ali da je ona mrtva već 10 godina. Poginula je upravo na tom mestu gde ju je mladić pokupio, a oni svake godine u isto vreme otvore vrata osobama koje nose taj isti šal…

Rokaj.ba

U jednom gradu, Point Pleasantu, ljudima se pricinjalo neko stvorenje - poput covjeka sa krilima i crvenim ocima. Postojalo je preko 100 slucajeva tog prividjanja, a sve je to pribiljezeno. To je jedan od najcuvenijih masivnih vidjenja odredjene paranormalne pojave.







Čudni događaji započeli su 12. studenog 1966. u Zapadnoj Virginiji. Petoro ljudi bilo je na lokalnom groblju toga dana,pripremajući grobnicu za pokop,kad se nešto što je izgledalo kao "smeđe čovjekoliko biće" uzdiglo iz obližnjih krošnji i proletjelo iznad njihovih glava. Bili su zgroženi. Biće nije izgledalo kao ptica,nego više kao čovjek s krilima. Nekoliko dana nakon tog događaja,stanovnici su prijavljivali sve više viđenja čudnovatog stvorenja,što je uznemirilo cijelu regiju.

U noći 15. studenog,dva mlada bračna para susrela su nešto "humanoidnog oblika,crvenih očiju koje su se nalazile u predjelu prsa i velikih krila". Kako im se to "nešto" počelo približavati, u panici su se odvezli prema Point Pleasantu. Iako su vozili preko 100 km/h, stvorenje je pratilo njihov auto. Lokalnom šerifu Millardu Halsteadu su prijavili da je letjelo za njima sve do ulaska u gradić. No oni nisu bili jedini koji su ga vidjeli te noći. Druga grupa od četiri svjedoka je tvrdila da je isto biće ugledala čak 3 puta!

Oko 22:30 h iste noći,Newell Partridge, lokalni građevinski poduzetnik koji je živio oko 90 milja od Point Pleasant-a,gledao je televiziju kad je odjednom nestalo slike. Čudna se linija pojavila na ekranu, nakon čega je čuo neobičan,gotovo krešteći zvuk koji se postupno pojačavao,a zatim smirivao.

Partridgeov pas Bandit,koji je bio zavezan ispred kuće,počeo je zavijati, pa je Newell izišao vani da vidi što se događa. Njegov je pas gledao prema staji koja je bila udaljena oko 200 m od kuće. Partridge je okrenuo ručnu svjetiljku u tome smjeru i ugledao dva crvena kruga koja su izgledala kao oči ili "reflektori bicikla". Bandit je pretrčao preko polja u potjeri za svjetlećim očima,ne obazirući se na dozivanja svog vlasnika. Nije se vratio ni dva dana kasnije,kada je Partridge u novinama pročitao o viđenjima zagonetnog stvorenja te noći.


Jedna izjava koju je pročitao ga je zaprepastila. Roger Scarberry, jedan od svjedoka koji su ugledali neobičnu "pticu",rekao je da su prilikom ulaska u grad ugledali tijelo velikog psa kako leži pokraj ceste.

Nekoliko minuta kasnije,kad su se vraćali iz grada,pas je nestao. Čak su se zaustavili da bi potražili tijelo,znajući da su prošli pokraj njega ranije. Partridge je odmah pomislio da se radi o Banditu, koji više nikad nije viđen.

16. studenog, u okružnoj sudnici je održana konferencija za tisak gdje su svjedoci ponovili svoje priče. Uskoro su se vijesti o viđenjima proširile po cijelom svijetu,te su novinari leteće biće prozvali "Mothman".

Udaljeno i napušteno TNT postrojenje postalo je Mothmanovo skrovište u narednim mjesecima. Područje se sastojalo od nekoliko stotina hektara šume i velikih koncentracijskih kupola gdje je spreman eksploziv tijekom 2. svjetskog rata. Pod zemljom se nalazila mreža tunela koja je omogućavala Mothmanu da se slobodno kreće i ostane neopažen.


Jako malo kuća se nalazilo u tom dijelu regije,no jedna od njih je pripadala obitelji Ralph Thomas. Jednog 16. studenog,ugledali su "čudno crveno svjetlo" koje je lebdjelo i pomicalo se iznad TNT postrojenja. "To nije bio avion",rekla je gđa Marcella Bennet (prijateljica obitelji Thomas),"ali nismo uspjeli odgonetnuti što je to bilo." Gđa Bennet se odvezla do kuće Thomasovih nekoliko minuta kasnije i izašla iz automobila držeći u rukama svoje dijete. Odjednom se u blizini pomakla tamna figura. "Činilo se kao da leži",kasnije je izjavila." Polako se uzdigla sa tla. Velika smeđa stvar. Veća od čovjeka sa svjetlećim očima."

Gđa Bennet je bila užasnuta te je utrčala u kuću. Obitelj se zaključala unutra,ali ih je uhvatila histerija jer je stvorenje skočilo na trijem i piljilo u prozore. Pozvana je policija,ali je Mothman nestao prije njihovog dolaska.Gđa Bennet se nije oporavila mjesecima. Kasnije je rekla istražiteljima kako vjeruje da je biće posjećivalo i njen vlastiti dom. Često je čula prodorne zvukove (slične vrisku žene) blizu njene kuće pokraj Point Pleasant-a.

Mnogi vjeruju da su viđenja Mothmana povezana s viđenjima NLO-a i susretanjima "ljudi u crnom" na tom području. Gotovo godinu dana,čudna su se zbivanja nastavila. Istražitelji i "lovci na čudovišta" ophodili su područje. Od njih najpoznatiji bio je John Keel. On je mnogo godina pisao o NLO-ima,ali je odbacivao standardne tvrdnje o njima. Upravo iz tog razloga je desetljećima bio kontroverzna ličnost. Prema Keelu, čovjek je imao dugu povijest susreta sa paranormalnim. On vjeruje da intervencija misterioznih stranaca u živote povijesnih ličnosti kao što su bili Thomas Jefferson i Malcolm X pruža dokaz o kontinuiranoj prisutnosti "starih bogova". Manifestacija tih drevnih bogova se pojavljuje u obliku NLO-a,demona i duhova. Ostao je poštovan na polju svojih istraživanja i ujedno je i dalje idol mnogima.

Keel je postao glavni novinar u slučaju o Mothmanu, te je napisao da je najmanje 100 ljudi osobno svjedočilo pojavljivanju stvorenja između studenog 1966. i studenog 1967. Prema njihovim prijavama, biće je bilo više od 2 metra, šire od čovjeka, te je teturalo na čovjekolikim nogama. Njegove oči su bile smještene pri vrhu ramena, a imao je krila slična šišmišjim kojima je rijetko mahao prilikom leta. Što je bilo još čudnije,imao je mogućnost da uzleti uspravno "kao helikopter". Svjedoci su također opisali kako je imao tamnu kožu sivkaste ili smeđe boje. Nije bio sposoban govoriti te je ispuštao krešteće zvukove.

John Keel je stigao u Point Pleasant u prosincu 1966. te je odmah počeo prikupljati prijave o viđenjima Mothmana, te čak i prijave viđenja NLO-a prije pojave stvorenja. Također je sakupio dokaze koji su upućivali na probleme sa televizijama i telefonima koji su započeli u jesen 1966. Svjetla su viđana na nebu,pogotovo blizu TNT postrojenja,a auti koji su prolazili pokraj tog područja su se ponekad zaustavljali bez objašnjenja. Obitelj James Lilley,koja je živjela južno od TNT postrojenja,je bila toliko uznemirena bizarnim događajima da je bila prisiljena prodati kuću i preseliti se u drugu četvrt. Keel je bio uvjeren da su intezivne paranormalne aktivnosti bile međusobno povezane.

Počela su se zbivati čudnija događanja. Reporterka Mary Hyre je također ekstenzivno pisala o lokalnim viđenjima. Jednog je vikenda primila više od 500 telefonskih poziva od ljudi koji su vidjeli čudna svjetla na nebu.

No priča o Point Pleasant-u još nije završila. Negdje oko 17:00 h, u večeri 15. prosinca,1967.,most koji je spajao Point Pleasant i Ohio odjednom je kolabirao. Deseci vozila nestali su u tamnim vodama rijeke Ohio, a poginulo je 46 osoba. Te iste tragične noći,obitelj James Lilley (koja je i dalje živjela blizu TNT postrojenja) izbrojala je više od 12 svjetala koja su bljeskala iznad njihove kuće i nestala u šumi.

Dakle,tko je bio Mothman i što je stajalo iza neobičnih događaja u Point Pleasant-u?
Štogod da je biće bilo,čini se da je jasno kako Mothman nije bio prevara. Bilo je jednostavno previše svjedoka koji su ugledali "nešto". Ali moglo je postojati logično objašnjenje za neke od viđenja. Čak i John Keel (koji je smatrao da je stvorenje stvarno) je pretpostavljao da je nekoliko slučajeva uključivalo ljude koji su bili preplašeni prijavljivanjima te su vidjeli samo sove iznad osamljenih cesta. Ali čak i ako je tako, tvrdnju o Mothmanovom postojanju je teško odbaciti.

Ali ako je Mothman bio stvaran... i ako je stvarno bio neko neidentificirano biće koje je nemoguće objasniti, što je stajalo iza viđenja NLO-a, prijava o poltergeistima, čudnih svjetala,zvukova,"ljudi u crnom", i najstrašnije, kolapsa Silver Bridge-a?

John Keel vjeruje da je Point Pleasant bio "prozor", područje koje je bilo označeno dugim periodom čudnih događanja. On tvrdi da bi moglo biti nepravedno okriviti lokalna NLO viđenja za kolaps mosta,ali intenzivna aktivnost na tom području upućuje na neku povezanost.

Na tu temu snimljen je i film Mothmanova proročanstva („The Mothman Prophecies“), u glavonoj ulozi sa Richardom Gereom, odličan film koji je vrijedio svake sekunde koju sam pogledala.

Upoznajte ukleti grad kojem Italijani čak ni ime ne spominju!

Kruži legenda da je ovaj gradić plodno tle za rađanje dece sa anomalijama, pa je tako zabeleženo da su ovde došle na svet bebe sa dva srca ili tri para pluća

Na jugu Italije, u pokrajini Bazilikata, ušuškao se Kolobraro, poznatiji kao ukleti grad. Zašto čak i Italijani ovaj gradić zaobilaze u širokom luku, i trude se da mu ne spominju ime, bez preke potrebe?
Naime, kruži legenda da je ovaj gradić plodno tle za rađanje dece sa anomalijama, pa je tako zabeleženo da su ovde došle na svet bebe sa dva srca ili tri para pluća. Na području Kolobrara zabeležene su i čudne, nikada do kraja rasvetljene, saobraćajne nesreće na čudnim krivinama,  i između ostalog to je jedan od razloga zašto je ovaj grad poneo titulu najprokletijeg u Evropi, kako prenosi "Dejli mejl".
Ipak, ovakva reputacija nije negativno uticala na turizam u ovom mestu, upravo suprotno! Ovo mesto sa svega 1.300 stanovnika postala je prava turistička atrakcija, a svakog leta održava se i festival "Noćni san" gde se pričaju "magične" priče o čarobnjacima, duhovima, vešticama, gatanju i ostalim "mračnim" stvarima...
Na ulazu u grad, oni koji su skloni praznoverju, mogu da kupe i amajliju koja će ih sačuvati od zlih duhova. Susedni gradovi iz pokrajine Bazilikata Kolobraro zovu jednostavno "onaj grad", ne izgovarajući naglas njegovo ime, i trude se da bez preke potrebe ne prolaze tuda. Priča o prokletstvu stara je koliko i sam grad, a prvenstveno vuče korene iz samog imena.
Naime, poreklo naziva Kolobraro vezuje se za reč "coluber" što je latinska reč za zmiju (otelotvorenje zla, kako tamo smatraju). Ipak, da je uklet "potvrdile" su i legende čiji su glavni akteri jedan advokat i jedna veštica. Priča kazuje da Bjađo Virđilio, bogati, lokalni advokat, nikada nije izgubio slučaj i imao je dosta neprijatelja. Tokom jednog ročišta na sudu, izazvao je sudbinu rečima: "Ako kažem laž, neka padne luster". Upravo u tom trenutku luster je i pao, i od tog trenutka ime advokata je sinonim za loše stvari, a potomci ovog advokata zanavek su napustili Kolobraro.
Potom, tu je i priča o veštici koja govori o jednom antropologu koji je posetio grad u nameri da pronađe ženu koja može da mu skine urok. Nabasao je na mršavu, izboranu staricu koju su zvali "La Cattre", i pomislio da je ona ta koja mu je potrebna. Nedugo nakon toga, on i njegov istraživački tim postali su žrtve misterioznih nesreća. Baš zato Kolobraro je postao poznat i kao "veštičja jazbina". Jedna od potomaka ove "veštice" Elena Di Napoli, koja radi pri turističkoj organizaciji grada istakla je da njena prabaka nije bila veštica, već samo stara dama koja se uklopila u ono kako su oni zamišljali veštice.
"Čudne stvari dešavaju se samo onima koji ne žive ovde i veruju u loše znake i loše događaje", rekla je Elena.
Italijani su poznati kao sujevaran narod, i sve ove pričice učvrstili su ih u mišljenju da je Kolobraro stecište nesreća i čudnih, nestvarnih događaja, kao i grad "obuzet" kletvama. Zato, ako kroz ovaj gradić date gas, policija vas neće zaustaviti, jer oni razumeju da želite da pobegnete od "natprirodnih" pojava.
Muškarci iz susednih sela imaju i neobičnu tradiciju kada su primorani da posete  - češu se po svojim genitalijama, jer će se tako zaštiti od lošeg znamenja. - U Kolobraru nema ničeg zlo, to je samo ljudsko praznoverje. Oni nam zavide, jer je naš gradić atrakcija. Ovo je čarobno mesto, i morate da ga posetite, da biste shvatili zašto. Smešten je na vrhu brda, kraj mora, i ima divnu panoramu - kaže jedan od stanovnika.


(Dnevno.rs)

Tragovi na grobu mučitelja

Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optuzbom da su se bavili crnom magijom objeseno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiza da i njegovo selo uzme ucesca u sveopcem lovu na vjestice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeca, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kronicari se ne mogu sloziti oko toga kako se je uopce zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabiljesci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je poceo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izricuci besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oci su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je zena ispricala kako je cula staricu kako nesto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kucu potekla krv iz usiju, bila je sigurna da su cini bacene na nju. Jedan covjek se, pak, zakleo da je na vratima staricine kuce vidio spodobu deset stopa visoku - ocigledno da je to bio sam djavao ili barem netko od sljedbenika necastivoga.

Porota nije dugo vijecala. Citirajuci tekst "Zlo ne zasluzuje da zivi", sudac je optuzio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvrsiti slijedeceg dana ujutro. Tada je, prije nego sto su cuvari mogli bilo sto poduzeti, upiruci svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

"U cijelom svom zivotu nikada nisam proklela nijedno zivo ljudsko bice! Ali, vas, gospodine, i vase ulizice, sto me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duse... A sada poslusaj i zapamti ovo - kada umres, a to ce biti uskoro, obecavam ti da cu ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovnice Bucks, ostace za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu ucinjenu na ovaj dan".

Tri mjeseca poslije sudjenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga nista ne bi moglo oskrnaviti. U pocetku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbudjeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obecavsi da ce sacuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploca je zakopana, a nova postavljena na predvidjenom mjestu. Nije proslo ni desetak dana kada nasljednici saznadose od preplasenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploci su se vidjele jasne konture stopala.

Gundjajuci protiv necuvenog vandalizma - objasnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, vec dadose da se napravi spomenik od jos plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrecenog prokletstva.

Obeshrabreni nasljednici nisu cinili dalje pokusaje. Poslije tri stoljeca, biljeg je poput zive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.

Bilo je praskozorje 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamtece telo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letelo je prema severu... A onda je odeknula strasna eksplozija, cije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...

Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. juna 1908. godine u sredisnjem Sibiru dogodilo nesto nevidjeno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oruzja razorila je i opustosila sumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svetu. Sledecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustosno podrucje kako bi istrazile sto je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala.
Zbog toga nije ni cudo sto taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobudjuje interesovanje svetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao 'najvecom znanstvenom misterijom 20. veka', Isaac Asimov 'fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi mastu i najboljih SF pisaca', a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio ~ 'scenarijem sudnjeg dana'!


Sto se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!

Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istrazivanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istrazivanju sudjelovalo preko 15oo znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopstio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivsi da se u Sibiru srusio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje poseduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istrazivanjem i odgonetanjem misterioznih dogadjaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadjaj u Sibiru pokusali su da objasne najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vrsena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilezena su dramaticna svedocanstva onih koji su przivjeli 'susret trece vrste' s neverojatnom eksplozijom; izvodjene su komplikovane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posledice svega toga, rodile su se, ni manje ni vise, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet - sest teorija koje su verojatno moguce objasnjenje za ono sto je 1908. uzbudilo i potroslo svet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posredi bila eksplozija medjuplanetarne letelice nije nova. Novo je jedino to, sto je sve do svoje ekspedicije na mesto zagonetnog dogadjaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguzije eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!

Sto je to utecalo da ugledni znanstvenik promeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se jos jucer doimala vise nego fanatsticnom?!

- Raspolazem s dokazima - izjavio je Nikolaj Vasiljev - da je zagonetno telo, pre nego sto je eksplodiralo, napravilo neverojatan luping. To je bio poslednji pokusaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letelicom. Na zalost, nisu uspeli...
Vasiljev rapolaze i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u proslost.

Kao smak sveta...

Bilo je praskozorje, 30. jun 1908. godine kada se zagonetno telo pojavilo visoko iznad Indijskog okeana. U dugoj kosoj putanji letelo je prema severu preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Sto je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je sirilo i sve ubitacniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprzenih pjescanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece telo sto je, poput golemog leteceg Sunca, plamtelo na jutarnjem nebu, blesteci silnom vrelinom od blizu 3ooo stupnjeva Celzijusovih. Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima sredisnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za usi, jer im je zaglusujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Tacno u 7,17 sati usnula sredisnja sibirska visoravan, koja se pruza nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace retko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetista i borovih suma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi sveta, a eksplozija se cula u radijusu od 1ooo kilometara. Podzemni potres se osetio bez ikakvih uredjaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 7oo - 8oo kilometara. Zatim je nastupio nevidjeni haos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena jara, dim i prasina u kojima se gube jutarnja svetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!
Je li to bio smak sveta?! Kraj planete Zemlje?!...


OPUSTOSENI SIBIR:
Kada su prvi istrazivaci stigli na mesto zagonetne ekspolozije zatekli su povaljana stabla i opustosene sume stotinama milja unaokolo.


Nad Sibirom se siri gigantska vatrena pecurka. Vazduh je suh i ispunjen zaglusujucom eksplozijom, koja odekuje deset hiljada kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, sto se silnom brzinom siri preko mocvara i blagih brezuljaka severne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim su se dizali i zamracivali nebo jos mesecima iza tog kataklizmickog dogadjaja.
Nepregledne hiljadugodisnje sume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o sibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe severnih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i zivotinje - sto su imali (ne)srecu da prezive - unezvereno su lutali opustoenim krajolikom tragajuci za odgovorom - sto se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet hiljada kilometara unaokolo.
Cini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dizu dvadesetak kilometara iznad Sibira, celo podrucje je zasuto zloslutnom 'crnom kisom'. Za sirote i neuke sibirske nomade to je jos jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!

Zemlja se zatresla

Svedocanstva onih koji su preziveli tungusku katastrofu su vise nego uzbudljiva:
'Bilo je vreme dorucka i zadesio sam se na tremu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sekiru da presecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad sume, citav severni deo svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strasna jara. Kao da mi je kosulja buknula pravim ognjem...
Masio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih sest metara daleko od mesta gde sam radio, izgubivsi na trenutak svest. Moja je zena istrcala i uvukla me u brvnaru. Posle silnog treska zacula se zaglusujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - lezeci na tlu - prekrio glavu rukama, plaseci se da me ne pogodi neki kamen ili nesto drugo, jos opasnije, sto je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa severa je oko nase kolibe poceo da huci vreli vetar, kao iz topovske cevi, ostavljajuci sagoreli trag na tlu...'

Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak dozivio u polju:
'Tek sto sam seo da doruckujem pored pluga, kada se najednom razlegose silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na kolena, a sa severa povrh ume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vetrusina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Shchepah cvrsto rukama drske pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vetar je bio tako snazan da je podizao gromade tla s povrine, a onda orkan poce da dize vodeni zid uz Angaru. Jasno sam mogao da ga vidim, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, tutnjava je toliko prestrasila konje da su upanicene zivotinje pocele sumanuto da galopiraju vukuci za sobom opremu za oranje...'
I seljanka Lj. Konova je tog jutra bila izvan svog doma:
'Prala sam vunu na obali reke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snaznom lepetu krila prestrasenih ptica..., a uz reku otpoce da se valja golemi unistavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razleze se jos jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokosen pao u vodu!...'

U isto vreme iznad Sibira se sirio gigantski stub vatre, a vazduh je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odekivale hiljadama kilometara unaokolo. Vrela vazdusna struja munjevito se sirila preko blagih brezuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustos. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i zivotinje rasuti kao cestice prasine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustosio selo, rujuci zemlju poput dzinovske krtice....

Odlomak iz knjige "Tungunska enigma"

Gravutacijsko brdo i kamenje koje zvoni

Kao dijete ponekad sam čuo priče o mjestu na kojem bi automobili bili uzdignuti od zemlje nekom nevidljivom silom. Mjesto se zvalo Gravity Hill (Gravitacijsko brdo) i nalazi se negdje u Baltimoru u Marylandu.

U siječnju 1980. tim projekta Enigma uspio je ponovno otkriti gravitacijsko brdo na sjeverozapadu Baltmorea uz cestu koja prolazi prirodnim područjem Soldier`s Delight. Iz prve ruke smo se uvjerili u djelovanje tog neobičnog fenomena. Ako ostavite automobil pri dnu gravitacijskog brda, izbacite ga iz brzine i otpustite ručnu kočnicu, on će se lagano pomicati oko 150 metara prije nego se zaustavi. Golim okom se vidi da je na tom dijelu lagani nagib a automobil se kretao uzbrdo. To što smo vidjeli definitivno je razbilo svaku sumnju koju smo imali prije samog istraživanja.

Na sreću lokalni suradnik projekta Enigma, Mike Gilbert bio je geometar tako da nam nije trebalo puno vremena da ga nagovorimo na poduhvat. Mike je detaljno premjerio i označio cestu i pažljivo zapisivao sve detalje. Kada nam je pokazao rezultate svog istraživanja bili smo prilično iznenađeni. Nagib koji se nama činio kao uzbrdica u stvari je bio lagana nizbrdica. Uspjeli smo dokazati da u stvari Gravitacijsko brdo ne postoji i da na tom dijelu ceste vladaju prirodni zakoni kakve poznajemo. Sva misterija fenomena bila je produkt čiste optičke varke. Prijavljena su još najmanje 3 slična slučaja u Marylandu ali ih nismo istražili. Znamo za još neke slučajeve u drugim područjima SAD-a i Kanade.

"Nešto zastrašujuće ne valja ovdje", napisao je u svojoj knjizi Ivan T. Sanderson kada se osvrnuo na fenomen kamenja koje zvoni. S malo previše jeftine sentimentalnosti Sanderson opisuje sedam jutara nabacanog kamenja na području Upper Black Eddya, grada u sjeveroistočnom dijelu Pennsylvanije uz samu granicu države New Jersey. Kao da sedam jutara nabacanog kamenja visokog tri metra usred šume nije bilo dovoljno, Sanderson svojim čitateljima tvrdi da trećina tog kamenja zvoni poput zvona ako ga se udari čekićem.

Iako je svojstvo zvonjave objašnjeno iznimno velikim unutrašnjim naponima uzrokovanim neobičnim i selektivnim trošenjem kamena, debata je nastavljena zbog velikog broja kontradiktornih tvrdnji.

Godine 1981. istraživači projekta Enigma željeli su se osobno uvjeriti u istinitost fenomena na licu mjesta. Njihova saznanja koja su objavljena u "Fate Magazin" uglavnom se podudaraju sa Sandersonovim promatranjima. Iako su mnogi znanstvenici zastupali suprotno mišljenje, kamenje nije izgubilo svoje svojstvo zvonjave ako bi se lomilo ili pomicalo sa mjesta na kojem se nalazilo. Kao što i Sanderson tvrdi, kamenje bi zvonilo bez obzira da li bi ga stiskali ili popuštali stisak ali, nije istina da to područje izbjegavaju životinje. Istražitelji su pronašli i sakupili zmije i paukove koji su živjeli u kamenju a pronašli su i nekoliko mladica biljaka.

Nismo sigurni koliko toga zastrašujućeg ne valja u kamenju ali, zasigurno je polje neobično i pobudit će još mnogo rasprave.


Izvor sa"Misterija"