Izet Sarajlić

Neka nam oproste trave

Trave će nas moliti da ih gazimo svojom mladošću.
Trave će nas moliti da ih darujemo nježnim sonetima.
Mi ćemo ih gaziti zakašnjeli i gorki i pjevat ćemo i
o nepovratnim odlascima, o uskraćenim uspomenama.
i molit ćemo trave da nam oproste za mnoge riječi,
za mnoge gorke riječi koje nećemo znati prećutati.

Ne znam zašto

Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto.
Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zašto usta moraju da proplaču Zbogom
kad je ljepša, manje bolna riječ Doviđenja.
Ne znamo zašto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za požar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke,ako se već rastati mora
Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto,
čekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane žene
jeseni prolaze, prolaze…

Posveta

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?
Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje se moraju nastaviti.
Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.
Kraj mojih očiju ostani.
Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.
Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite naše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.

Pokušaj romanse

Još si članica hora,
još hraniš mačke ptice,
još nikom sem tati s mora
ne pišeš razglednice.

Još ne dijeliš svijet na svjetove,
još se ne predaješ sjeti,
još nije odslušan Betoven,
još je u ušima Doniceti.

Još skupljaš glumce, pjevače,
još se oduševljavaš Dučićem,
jos ne znaš kako se plače.
Naučićeš.

Naučićes, a uskoro,uskoro,
javiće se i prva bora,
ali sada još ljetuješ pod šatorom,
jos si članica hora.

Sarajevo

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrečniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

Sutra će se ljudi…

Sutra će se ljudi sastajati ispod plastičnih lipa,
iz upotrebe možda će izaći i mrtvačka kola.
A mi smo imali sreću: ovo prava mjesečina za nesretne sipa
svoju svjetlost preko našeg bola.
Mi smo imali sreću. Nas još uvijek može da obraduje maslačak u polju,
a u sutrašnjim rječnicima jedva ako riječi maslačak uopšte bude.
Progres se toliko rašepurio da se ja bojim da je na pomolu
vrijeme u kome ćemo dobiti i prve umjetne ljude.
Oni će imati sve kao i mi, svoje klubove, svoja svetilišta.
Imaće svoje pjesnike, poneki od njih možda će i vaseljensko ime steći.
Igraće golf, skupljati marke, organizovati festivale, posjećivati pozorišta.
Imaće sve kao i mi, samo što “Ja te volim” neće znati reći.

Sestre

Kod Jesenjina se bile
Šura i Kaća.
Kod Majakovskog
Ljudmila i Olja.
Kod mene
Nina i Raza.
I – sve su umrle.
Raza i Nina
u razmaku od pedeset dana.
Umrle
ili ubijene bez metka?
Moram negdje potražiti
novu sestru.
Ja jednostavno ne umijem
da ne budem brat

Strašno je i pomisliti

Dervišu Imamoviću

Koliko krvi
da bi svijet postao bolji.
A kakva mržnja
svuda oko nas.
Strašni je i pomisliti
ali
da bi ljubav ponovo stala na čelo života
možda je zaista neophodno
da ponovo prorade peći Aušvica?!

Sem smrti

Sem smrti
meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.

Sjećate li se čuda u Milanu?

Sjećate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?
Sjećate li se “Najljepših godina našeg života”?
Sjećate li se Simon Sinjore u” Zlatnoj kacigi”?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim “Ždralovima”?
Sjećate li se Modunja
i njegove kiše?
Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?
Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?
Sjećate li se književnih večeri
Slobodana Markovića,
Evgenija Jevtušenka,
Tadeuša Ruževiča
Hansa Magnusa Encensbergera?
Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?
Sjećate li se svoje ošamućenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davičove “Pesme”?
Sjećate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kiša,
Jožefa Škvoreckog?
Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Više ste voljeli Belove priče?
Sjećate li se “Putniče, kad dođeš u Špa…”?
Sjećate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iščekivali novi broj “Novog svijeta”?
s nastavkom Erenburgovih memoara?
Sjećate li se
kako ste nakon čitanja “Strogo kontrolisanih vozova”
htjeli da se javite lično autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?
Sjećate li se izložbi
Marija Mikulića
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovića
Emira Dragulja?
Sjećate li se Mencelovog “Sela mog malog”?
Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?
Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.
Nikada više
One strasti stvaranja.
One radosti druženja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je prošlo.
Ja sam
barem
u njemu živio!

Tog dana je umro pjesnik

…čuveni autor gazela,
prijatelj ljudi,
daleko od svoje domovine
u kojoj je pamtio samo zidove tamnica,
a, ipak, njoj se uvijek vraćao,
kao ja tebi;
tog dana umro je pjesnik,
nismo se nikad vidjeli,
spavali smo u istim hotelima,
jeli u istim restoranima,
poznavali iste konobare,
šetali istim bulevarima,
uostalom, tko zna,
koji put možda smo se i sreli
na pisaćem stolu nekog čitaoca;
tog dana umro je pjesnik,
studenti su se pripremali za ljetne ispite,
novine su pisale o avionskim nesrećama
i o tome tko će biti sljedeći papa,
između redaka mogla se pročitati poneka riječ
o mojoj tuzi;
tog dana umro je pjesnik,
prijatelj zaljubljenih,
daleko od svoje domovine
u kojoj je pamtio samo zidove tamnica;
moj stih sa zastavom srca spuštenom na pola koplja
ostao je da tješi zvijezde
i mene pomalo;
bilo je to između jednog maja i juna
kad nitko tako čovječanstvu nije potreban
kao pjesnici.

Tražim ulicu za tvoje ime

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.Velike, bučne ulice -
njih prepuštam velikanima istorije.
Šta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo i prošetati poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreća.
Drugi put bih znao
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Tek sada

Tek sada kad je po glavi popadalo inje,
kad strahujem da i za mene to ne zvone zvona,
tek sada kad su sve dalje violine
znam ko je pjesnik. Pjesnik je onaj,
onaj koji uvijek iznova počnje.

U vašem životu

U vašem životu,
kažete,
nije bilo ni suza ni čežnje pod brijestovima.

Nikada u njemu niste napisali nijedno ljubavno pismo
niti ste ikada i pomislili na samoubistvo.

Po čemu onda znate da ste uopšte živjeli?!

U predvečerje

Na igralištu
jedan mladić
svira na gitari
a iznad njega
prolijeće granata s Poljina.

Budući sarajevski Bulat Okudžava?

Mladiću,
samo mi ostaj živ,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevažna!

Već naglas

“Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.”

Vilsonovo šetalište

Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.
Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.
Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.
Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.
Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.
Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.
Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu – Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.
I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.
Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom – od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.

Bluz

Bilo bi zanimljivo znati
kuda će poslije nas naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
hoće li poslije nas pod platanima kisnuti naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
šta će u proljeće bez nas osjećati naše duše.

Bilo bi zanimljivo znati
kako će bez nasih očiju razgovarati naše duše.

________________________________

Da sve ovo preživim

Ziji Kafedžiću

Da sve ovo preživim
osim stihova
pomoglo mi je desetak-petnaest ljudi,
običnih,
svetih ljudi srajeva,
koje do rata jedva da sam i poznavao.

Drugi put bih znao

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.

Da je barem 1993.godina

Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam

Druga ljubav

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.

Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.


A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.