Vladika Petar II Petrović Njegoš - Gorski vijenac
Drama se kod nas prvi put javlja 30 - tih godina 18. veka, u periodu koji predstavlja prelaz od stare ka novoj književnosti. U obradi situacija i karaktera oseća se uticaj Šekspira. Njegoš je prevladao osnovnu ograničenost kako svojih ranih epskih spevova tako i dramskih istorija. Svojom unutrašnjom složenošću Gorski vijenac visoko nadilazi dotadašnja dela tako da problem njegovog žanrovskog modela moramo pomeriti sa nacionalnog na internacionalni plan.
Sličnosti s grčkom dramom su najizrazitije i to na nekim ključnim tačkama strukture speva. Kolo u Gorskom vijencu kao izraz kolektivnog, narodnog načela nesumljivo je slična tragičnom horu u grčkoj drami. U Gorskom vijencu se prikazuje samo pripremanje istrage poturica, dok se sam taj čin ne prikazuje na sceni nego se o njemu izveštava. Isto to imamo u grčkoj i klasičnoj drami. Gorski vijenac je mnoge svoje proučavaoce podsetio na jedan od najsamosvojnijih romantičarskih žanrova - dramsku poemu. Većina dela tog žanra nastala je pod uticajem geteovog Fausta.
Osnovu Gorskog vijenca čini "istraga poturica", istorijski događaj koji se odigrao u Crnoj Gori početkom 18. veka. Shvativši da su poturice (Crnogorci koji su u strahu od Turaka prešli u islam) najveća opasnost za slobodu i opstanak zemlje, vladika Danilo je organizovao njihovu istragu. U ovom lokalnom, ali važnom događaju Njegoš je video prekretnicu u oslobodilačkoj borbi koju je Crna Gora vodila više od jednog stoleća. Ali više nego samom temom, Gorski vijenac, opštim duhom, koji živi u njegovim likovima i scenama, odražava istorijsko razdoblje iz koga je uzet predmet dela. Crnogorci su određivali svoje međusobne odnose imajući uvek u vidu interes zajednice. Najbolji među njima vodili su ih u ratove i okupljali se u veća da presuđuju sporove. Kolektivan život razvio je u njima mnoge vrline: junaštvo, drugarstvo, čuvanje date reči, želju za junačkim delima. Takav duh vremena i života odražava Gorski vijenac u potpunosti.
Književni rod - epska drama
Književna vrsta - ep, drama, tragedija
Tema - Istraga poturica u Crnoj Gori
Ideja - Osnovna ideja Njegoševog dela jeste shvatanje da je borba za slobodu i nezavisnost najveća čovekova dužnost. Ova ideja se provlači kroz čitavo delo, njom su prožete mnoge ličnosti. Za takvu borbu odlučio se i vladika Danilo:
Al tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija.
Mesto i vreme radnje - Crna Gora početkom 18 - og veka.
Fabula
Gorski vijenac je pisan u obliku drame. Njegoš se, međutim, nije držao važećih šablona koji vladaju u dramskoj književnosti. U delu nema činova, nego je cela radnja koncentrisana oko tri istorijska trenutka. To su dve skupštine i sama istraga.
Prva, trojičindanska skupština održava se na Lovćenu. Crnogorski glavari su se okupili da razgovaraju o "domaćem zlu" i u "gluho doba noći", dok svi spavaju, vladika Danilo "sam sobom" govori kako je paklena turska sila pokorila skoro pola Evrope, pregazila Srbiju, Bosnu i Albaniju, sejući za sobom pustoš i smrt. Ostala je nepokorena samo Crna Gora. Ne mogavši da je vojnički savladaju, Turci su mitom, obećanjima i pretnjama uspeli da jedan deo Crnogoraca prevedu u islam i da na taj način pripreme njeno osvajanje. Svestan da se našao pred istorijskim zadatkom odbrane slobode, kada sa malo snage treba braniti zemlju od moćne turske imperije, vladika Danilo se podaje gorkim i mračnim mislima. Vuk Mićunović vraća samopouzdanje mladom vladiki veličajući snagu omladine i viteški duh svog naroda. Pa ipak, ova skupština, na kojoj je trebalo doneti odluku o ustanku na poturice, razilazi se bez rezultata.
Druga skupština se održava na Cetinju u jesen iste godine."Glavari se makli na stranu, a narod kolo vodi" i peva pesmu u kojoj veliča junake u borbi za slobodu, a proklinje izdajnike i malodušnike. Kolo, na kraju, otvoreno prekoreva vladiku i glavare zbog njihove neodlučnosti:
Što je ovo, evo neko doba
te su naše gore umučale,
ne razležu ratnijem kricima?
Počinu ni rđa na oružje,
ostade ni zemlja bez glavarah.
Kolom koje je, kako kaže vojvoda Milija - "iz glave cijela naroda" Njegoš je pokazao da su narodne mase osnovna snaga u borbi protiv tiranije. Neki glavari priznaju da su neodlučni, da "ne smeju ništa da započnu" i da zbog toga Crnogorci imaju pravo"dići na njih prokletu gomilu". tada stižu predstavnici ostalih plemena i donose nove dokaze da se sa poturicama više ne može živeti zajedno. Postepeno, jedan za drugim, glavari se izjašnjavaju za istragu, dok vladika Danilo i dalje ostaje neodlučan. Nastaje mučno ćutanje. Svi osećaju da je to sudbonosni trenutak, koji će ili doneti odluku za borbu ili prihvatiti stav posmatranja i čekanja. Tada se opet javlja kolo, koje slikovitom pesmom o Ivan-begu kako je osveta "sveto piće", a smrt u oslobodilačkoj borbi dužnost i dug svakog ratnika. Na taj način kolo daje podršku odlučnima, hrabri kolebljive i kritikuje izdajnike. Vladika Danilo je ostao sam, ali i tako usamljen on želi da sagleda sve mogućnosti i da izmeri sve razloge i protivrazloge u vezi sa istragom. Svestan je da verske borbe uvek donose nesreću. I islam i hrišćanstvo učvrstili su svoju vlast na grobovima nedužnih ljudi koji su stradali za interese jedne ili druge vere:
Luna i krst, dva strašna simvola,
njihovo je na grobnice carstvo
Vladika Danilo bi prešao preko verske mržnje i netrpeljivosti, ali on ne može da shvati izdaju nacionalnih interesa:
Ali hula na svešteni ćivot
koji ga je mlekom odranio,
to mi prsa u tartar pretvara.
I tada, obuzet zanosom, on se konačno obračunava sa sumnjom u sebi i odlučuje se za istragu:
Mlado žito, navijaj klasove,
pređe roka došla ti je žnjetva!
Treba služit časti i menu!
Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može;
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!
Ali vladika bi ipak želeo da se isturčena braća pozovu i da se još jednom pokuša rešiti sukob bez prolivanja krvi. Glavari nisu zadovoljni ovim predlogom, ali pristaju. Tada se opet javlja kolo i pesmom o poturčenjaku Staniši Crnojeviću govori da izdajnici ne "razlikuju nikakav drugi jezik do jezika oružja" i da Crna Gora nije stekla slavu razgovorima sa neprijateljima nego borbom i pobedama.
Dolaze turske poglavice i sedaju prema Crnogorcima. S jedne strane su Crnogorci, viteški svet, koji slobodan život ceni kao najviši ljudski ideal; s druge strane su poturice, svet izdajnika, tirana i ugnjetača. Počinje razgovor kroz kratke i britke reči prigovora i aluzija, ustvari jedna teška i ljuta bitka rečima. U ime Crnogoraca vladika Danilo govori o ljubavi prema rodnoj grudi, o slobodi, slavi i zavičaju. Kazuje da je čovek slab i da može kadgod iz straha i da pogreši, kao što su i poturice učinile prelaskom u islam. Danilove reči vojvoda Batrić prevodi na jezik junaka: zemlja je mala i "otsvud stiješnjena", tako da dvojica u njoj ne mogu da vladaju. Zato on poziva poturice da prime "vjeru prađedovsku", a ako to ne učine: - U krv će nam vjere zaplivati, biće bolje koja ne potone.
U ime svoga sveta govori Mustaj - kadija, koji ističe pravo jačega i sa zanosom govori o svojoj veri. Žestoku borbu prigovora, koja preti da se pretvori u pokolj, staloženiji smiruju i stišavaju zavađene. Kada se sve utišalo, javlja se kolo koje pesmom o Vrtijeljci iskazuje svoje neprihvatanje pregovora sa poturicama. Tada stižu i kavazi iz Podgorice sa pismom od Selima vezira, koji obilazi "carstvo" i koji, smatrajući da i Crna Gora pripada turskoj imperiji, traži od vladike i glavara da mu dođu "na biljegu" i da se poklone, jer: - jaki zubi i tvrd orah slome...
Kroz razloge koje su iznosile poturice i kroz misli iz vezirova pisma Njegoš je pokazao feudalna shvatanja turskih eksploatatora, koji smatraju da su na sablji dobili pravo da porobljavaju i eksploatišu druge: Za njih je narod "stoka jedna grdna", a sirotinja je bez ikakvog ljudskog dostojanstva. Vladika Danilo i glavari odgovaraju dostojanstveno: da je njihov narod, iako mali, borben i snažan i da vlast ne treba davati neljudima. Sukob je time doveden do vrhunca i više se nije imalo šta čekati.
Istraga se opravdava još nekim pojedinostima. Iz Mletaka dolazi vojvoda Draško i svojom pričom o zapadnjačkoj civilizaciji, koja počiva na eksploataciji, još više ističe moralne vrednosti svoga naroda. Posle turskih svatova koji prolaze kraj Cetinja, nailazi sestra Batrićeva tužeći za bratom koga su Turci na veru namamili i ubili. Spremna je da prežali bratovljevu smrt, ali ne može glavarima da oprosti njihovu neodlučnost i zbog toga se ubija pred njima.
Narod potom dovodi neku babu koju je skadarski paša, čim je čuo za crnogorske dogovore, poslao da zavadi glavare i tako ih spreči u njihovom poduhvatu. Narod hoće da je kamenuje, a glavari je s mukom spasavaju.
Njegoš je postupnim razvijanjem sukoba između Crnogoraca i poturica, slikajući oba sveta, oružanu borbu obrazložio kao nužno i jedino rešenje. Na kraju dogovora javlja se slepi iguman Stefan da ovoj borbi da opšti smisao, da je objasni i opravda večitim zakonima koji vladaju u prirodi i društvu, da kaže da sve što živi na zemlji mora da se brani od napadača. Zatim se glavari zaklinju da će svi kao jedan ustati na poturice i osloboditi zemlju tog strašnog domaćeg zla.
Sam čin istrage u delu nije prikazan. Njegoš to nije učinio zato što je opravdanost i nužnost istrage prikazao tako snažno i ubedljivo da smo je mi u sebi skoro doživeli. U završnim scenama dela on prikazuje cetinjski manastir u noći uoči praznika. Dok se Crnom Gorom razležu puške, stari iguman i vladika sede kraj ognjišta. Iguman priča vladici o teškoćama u životu i time ga priprema za vesti koje obojica očekuju. Izjutra stižu osvetnici i glasnici s bojnog polja i pričaju o krvavom pokolju iz koga se rodila crnogorska sloboda.
Opet se javlja kolo koje slavi istragu i veliča pobedioce. U završnoj sceni pojavljuje se i Vuk Mandušić koji dolazi iz neoslobođene nahije, mrk, izlomljenih toka i prebijena džeferdara.
Plače za slomljenim oružjem i priča vladici o borbama u kojima je učestvovao. Danilo mu daje novi džeferdar i rečima:
A u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita
... kazuje da borba nije završena i da se treba spremati za nove podvige.
Likovi
Vladika Danilo je duboko misaona i osećajna priroda. Suočen sa problemima od čijeg je rešavanja zavisila nacionalna sloboda, mora o svemu dobro da promisli pre nego što donese odluku. Na samom početku vidimo ga kako "u gluho doba noći" razmišlja o teškom položaju balkanskih naroda. Dok turska sila drži u ropstvu njegovu mnogobrojnu braću, on kao da ne vidi izlaz:
A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga!
Njegova neodlučnost na prvoj skupštini i na početku druge - nije rezultat sumnje u opravdanost borbe, već bojazan da se istraga ne pretvori u bratoubilački rat. Vladika se ne boji Turčina - "neka ga je ka na gori lista", ali se plaši "od zla domaćega". Plaši se ako napadne poturice, što znači jednokrvnu braću, da će se borba pretvoriti u rat. Duboka čovečnost u njemu ogorčeno se buni protiv prolivanja krvi u ime vere. Ali u trenutku kad neumoljive činjenice nameću saznanje da su se ta jednokrvna braća "odrekla sebe" i postala izdajice, vladika dolazi do uverenja "da je borba protiv njih ne samo neminovna nego i opravdana":
Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima.
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!
Kada se odlučio i krenuo u akciju, dokraja je ostao odlučan i aktivan.
Iguman Stefan, slepi starac od 80 godina, koji je "proša sito i rešeto, ovaj grdni svijet ispitao, otrovi mu čašu iskapio", predstavlja tip narodnog mudraca. Iguman svuda vidi nemilosrdnu, neprestanu i neminovnu borbu suprotnosti. U Gorskom vijencu stari iguman se javlja u trenutku kada borbi treba dati opšti smisao i odrediti joj mesto u životu naroda koji se bori za slobodu. Govori o životnim zakonitostima, o tome kako je priroda puna "ludijeh vremjenah" i kako sve što živi i raste mora da se brani od napada:
Obrana je s životom skopčana! Sve priroda snabdjeva oružjem protiv neke neobuzdane sile... Kao što klasje ima "ostro osje", ruža trnje, životinja rogove i zube, a ptica krila, tako i čovek ima um i snagu mišice. A novo i bolje može može da se rodi samo kroz borbu. zato čovek ne sme da se prepusti ropstvu, mora da se bori protiv "neobuzdane sile". Iguman ukazuje junacima na težinu borbe koja predstoji i veličinu podviga za koji se spremaju:
Vam predstoji preužasna borba...
Slavno mrite kad mrijet morate!
Čest ranjena žeže hrabra prsa,
u njima joj nema bolovanja.
U igumanu Stefanu Njegoš je dao tip sveštenika koji je religiju podredio oslobodilačkoj borbi naroda. U noći uoči Božića, dok Crnom Gorom prolama se pucnjava, on mladom vladici govori o prvim kapima gorke čaše života, pripremajući ga za vest o skupoj ceni kojom se plaća sloboda. A kad u rano jutro stižu osvetnici, on ih pričešćuje onako krvave, a onda daje pomen srpskim, hrvatskim i crnogorskim junacima koji su poginuli u bojevima s Turcima.
Vuk Mićunović je oličenje junaka - viteza. Od prvog trenutka razgovora o poturicama on ima jasan i beskompromisan stav i prvi se izjašnjava za istragu. Još na prvoj skupštini, kad je čuo teške i sumorne reči zabrinutog vladike, on ga hrabri snagom crnogorskog naroda koji se uvek prekaljivao u mukama i nevoljama:
U dobru je lako dobar biti,
na muci se poznaju junaci.
Naviknutom na borbu, teško mu padaju Danilova duga razmišljanja. On čak izražava strah od mnogog mišljenja. Borbenu pesmu kola, u kojoj se veliča junaštvo, prihvata s oduševljenjem. Najveća vrednost čoveka je njegovo junaštvo, ono je "car zla svakojega" i samo ono može junaku da obezbedi slavu međupotomcima:
Blago tome ko dovijeka živi,
imao se rašta i roditi!
Vječna zublja vječne pomrčine,
nit dogori niti svjetlost gubi.
Kad se nađe oči u oči s poturicama, mržnja prema izdajnicima gori u njemu i izbija u kratkim i oštrim aluzijama. A pri rastanku sa kavazima, on šalje veziru fišek baruta kao veličanstvenu i vitešku poruku:
Drž, ridžale, uzmi ovaj fišek, ponesi ga na poklon veziru i kaži mu da je to cijena koje drago glave crnogorske. Njegove reči kojima slika razliku između Crnogoraca i poturica najlepša su himna crnogorskom junaštvu i najljuća osuda izdaje. Ističući taj odnos između sebe i turskog vezira, on govori:
Zar obadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga.
On je bolji i više ugrabi;
ja sam hajduk te gonim hajduke,
glasnija je moja hajdučija.
I u Vuku Mandušiću Njegoš je naslikao tipičnog crnogorskog junaka, u kome se prepliću junaštvo, mahnitost, ćudljivost, tajna ljubav prema udatoj ženi i dečački iskrena ljubav prema dragim stvarima. Od svih crnogorskih junaka on je najbogatiji unutrašnjim protivrečnostima. U toku pregovora s poturicama on smišlja priču o snahi Anđeliji i tom pričom pravi oštre aluzije na jalove razgovore i bezuspešna ubeđivanja. On je za to da se domaće zlo leči borbom, a ne pregovorima. A u tajnoj i tragičnoj ljubavi prema snahi bana Milonjića, on zavidi mrtvom Milonjićevom sinu Andriji:
Blago Andri đe je poginuo,
divne li ga oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe!
Mrki Vuče, podigni brkove,
da ti viđu toke na prsima,
da prebrojim zrna od pušakah
kolika ti toke izlomiše!
Mrtvu glavu ne diže iz groba
ni prekova bistra džeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!
Vladika ustade i dade Mandušiću iz odaje svoje jedan dobar džeferdar.
U delu se javljaju likovi serdara, glavara a oni su nosioci kolektivnog iskustva naroda. Njihovo mišljenje se zasniva na tradiciji borbe kao herojskog ideala. Vladika, individualac, on je nosilac dramskog (sumnje, dileme, odgovornosti). Iguman Stefan predstavlja iskustvo, sigurnost, spokojstvo i veru.
Kolo je kolektivni lik "iz glave cijela naroda": daje podršku odlučnima, hrabri kolebljive i kritikuje izdajnike.
Mislim da su Njegoševi stihovi, koji pozivaju na borbu za oslobođenje, najjači stihovi napisani u srpskoj književnosti.
Njegoš je stvarao kad u nas nije bilo ni književnog jezika ni izgrađenog pesničkog izraza. Zato je morao da sam stvara i jezik i stih. Osnovu njegovog književnog izraza čini narodna pesma, ali je taj izraz u Gorskom vijencu dobio viši umetnički kvalitet. Jasnost Njegoševa stila leži u slikovitom jeziku, koji je obogatio svežim metaforama, simbolima i poređenjima. Upotrebio je deseterački stih narodne pesme. Ali dok je taj stih u našoj epici prilično trom i narativan u Njegoša je duboko emocionalan i književno izgrađen.
Sub 2 Mar - 16:04
