Žene u 21. stoljeću ponovo se moraju boriti za svoja prava

Drakulic:Žene u 21. stoljeću ponovo se moraju boriti za svoja prava


[You must be registered and logged in to see this image.]

Emancipacija nije mit, 'obitelj ili karijera' nije dilema, ali u ekonomskoj krizi, na žalost, žene prve nastradaju – ističe najprevođenija hrvatska književnica, publicistica i feministica Slavenka Drakulić.

U vrijeme krize, žene su prve koje gube, prve koje dobivaju otkaz i posljednje koje će biti zaposlene", upozorava Slavenka Drakulić:

"Naravno, kad treba zaposliti muškarca ili ženu, onda će se poslodavac, privatni kapitalist, ako bira između jednako obrazovanih žena i muškaraca, odlučiti za muškarca, jer, zbog prava žena na porodiljni dopust, ne želi imati taj dodatni 'trošak ili gubitak'. Postavlja se onda pitanje, zbog čega Crkva, zbog čega Država i zbog čega sve te ankete i pisanja o tome kako, ne znam, Hrvati umiru, kako ih je iz godine u godinu sve manje!? Dakle, čiji su problem djeca, samo privatni, ili je to, također i državna briga?!“

Podsjeća da je u bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji emancipacija bila ozakonjena kroz državne institucije, 'odozgo prema dolje'. Žene su imale dosta prava, pa i jednaku plaću s muškarcima, za jednak rad. Iako je Drakulić i tada upozoravala da ta emancipacija nije cjelovita jer je ne prati i ravnopravnost u cjelokupnom društvu i privatnoj sferi, danas joj se čini da je to bio jako važan period u emancipaciji žena na ovim prostorima:

"Meni je ovih dana umrla mama, umrla je u 86-oj godini...i baš razmišljam ovih dana, kako bih joj 8.marta poklonila ljubičice, jaglace ili tako nešto i kako smo, kao mala djeca, išli okolo, tražili to cvijeće, radili priredbe u školama i kako se s njenom generacijom taj simbolični nivo izgubio. Istovremeno, bila je to generacija žena koja je doživjela punu emancipaciju, barem što se tiče našeg dijela svijeta."

Drakulić ocjenjuje da je stanje s emancipacijom danas puno lošije, ugrožena je, kaže, kapitalističkom logikom i raznim nametnutim ugovorima, a najstravičniji su oni kojima se žene obvezuje da, zbog posla, u neko dogledno vrijeme neće rađati.

Opasna su, kaže, i stanovišta da su sva ženska prava već ostvarena i da o njima više ne treba brinuti. Istina je, međutim, da se žene u 21. stoljeću moraju ponovo boriti za nova ili već osvojena socijalna prava, ali i svaki razgovor o emancipaciji danas, determiniran je ekonomskom krizom:

"Kad pogledate Španjolsku, Grčku, Italiju, Hrvatska je tu negdje, sve to, sva ta nezaposlenost ima stravične posljedice generalno, a posebno za položaj žene, koja je mlada, obrazovana, ali nezaposlena, ne može ostvariti obitelj, ne može sebi priuštiti dijete, jer nema posla. Dakle, mi možemo reći da je emancipacija danas donekle ostvarena, možemo reći i da su prava velika, ali ništa se od tih prava ne može iskoristiti zbog ekonomske krize."

Nažalost, nastavlja Slavenka Drakulić, 8. mart (za nju to, dodaje, nikad neće biti 8.ožujak) u neovisnoj je Hrvatskoj, iz neznanja, svrstan u 'nepodobne' socijalističke praznike, a riječ je o međunarodnom prazniku čija je simbolika jako važna da se čovječanstvo podsjeti kako je ženama bilo u ne tako davnoj povijesti:

"Davno me netko upozorio da su 1001. godine, na jednom crkvenom sinodu u Solunu glasali, odnosno da je taj crkveni sinod, sa samo jednim glasom viška, izglasao da 'žene jesu ljudska bića'!Prije toga su bile, negdje, na nivou životinja... valjda?!"


Lažna dilema

Tisuću godina nakon tog 'tijesnog priznanja' da su i žene ljudska bića, žene su, konačno, dobile i pravo glasa, tisuću po tisuću, ironično i zastrašujuće:

"Te su promjene, na sociološkom, psihološkom i kulturološkom nivou dosta spore, ali meni se čini da je, zapravo, uvijek najbolje pokazivati svojim primjerom, jer ne mora čovjek nešto tupiti i docirati svojoj djeci, ona sama vide da mama radi, vide da je to dobro, ili da to nije dobro, jer sigurno se uvijek može bolje.Ali, meni se nekako činilo da je, s druge strane, bilo važno, možda, žrtvovati jedan dio tog bavljenja djetetom, kao što je, recimo, vođenje na balet, ili klizanje, na račun toga da pokažeš tom istom djetetu da je taj jedan društveni angažman i posao, kao model, jako važno."


.....................

slobodnaevropa.org

......................

Dilemu 'obitelj ili karijera' smatra lažnom i ne slaže se s tezama poput onih engleske profesorice Cathrin Hakim, kako se većina žena, zapravo, želi bogato udati, ostati kod kuće i brinuti se za djecu:

"Mislim da su to nekakva medijska napuhavanja i ne bih tome posvećivala puno pažnje, ne možemo generalizirati niti me bilo koje istraživanje može uvjeriti da se većina žena želi bogato udati. Čak i žene koje su bogato udate, a ja ih znam, žele raditi i nešto napraviti u životu. I, kad vidim koliko žena i sa kakvim zadovoljstvom i strašću rade svoj posao, sasvim sigurno ne žele ostaviti posao zbog nekog 'princa na bijelom konju''. Kažem, nije to dilema, to su pojedinačne odluke, ali ipak je za ženu osnovno, a tako sam ja učila i svoju kćer i cijela moja generacija svoje kćeri, da bude ekonomski neovisna. Mislim da je to jako važno jer bilo koju odluku u životu koja je važna i koju će donijeti ovisit će, prije svega o njezinoj neovisnosti i mislim da su to žene, historijski gladajući, shvatile."

Slavenka Drakulić ne želi govoriti u ime svoje kćeri, Rujane Jeger, također nadarene književnice, ali uz sav javni angažman i posao, kaže da je zadovoljna 'kako je sve ispalo'.

"Djetetu je jako važno, dok je malo, da mama bude uz njega i zbog toga su ti porodiljni dopusti jako važni.Ali, nije mama jedina, postoji i tata, postoji i šira obitelj, kad zatreba, postoji i neka društvena zajednica koja bi trebala pružiti puno više no što pruža. Ja se sjećam tih 70-tih i 80-tih koliko su se nama se Amerikanke tada divile što imamo organiziran taj sistem vrtića.Sigurno da ondašnji vrtići nisu bili bog zna što, ali sigurno je bilo važno da ga možeš ostaviti u vrtiću.Danas, kad to ovisi o tome imaš li dovoljno novaca ili nemaš da platiš vrtić, ima li ili nema mjesta u vrtiću, ne znam kako to funkcionira. Nema više toliko ni baka servisa, jer ljudi ne stanuju više zajedno, ili će možda opet stanovati s bakama, zbog ekonomske krize?!“


"Ja samo kažem, sama za sebe, sigurno je da sam mogla bolje i više, sasvim sam sigurno mogla biti bolja mama, ali nisam nezadovoljna kako je to sve skupa ispalo.U svakom slučaju“, zaključuje poznata hrvatska književnica i feministica, „čini mi se da je vrlo važno uvijek se voditi tom mišlju da ženska djeca budu ekonomski neovisna."


slobodnaevropa.org

Apsolutno sam za to da žene ne budu diskriminisane ni na koji način. Medjutim ne može se od privatne firme očekivati društvena svesnost, to je posao Države, a za to da žena ne bude diskriminisana zbog svoje biloške uloge treba da se bore i muškarci i žene zajedno, jer na kraju krajeva to je njihov zajednički interes.
Moram takodje da podelim utisak da meni sve ove feminističke priče smrde na to da izmedju muškaraca i žena treba da se vodi neki rat u kome će neko od njih biti poražen/pobedjen a to je rat u kome NORMALNI i muškarci i žene mogu samo izgubiti!

Da , u pravu si Soze, Drzava treba da se organizuje.

Rodna ravnopravnost: Kako to rade u Francuskoj?

Sankcije za nejednakost plata žena i muškaraca

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ministarka za ženska prava: Najat Vallaud-Belkacem

Preduzeća koja se ne budu efikasno izborila protiv nejednakosti plata između žena i muškaraca biće sankcionisana ukoliko u roku od šest meseci ne preduzmu nijednu meru u cilju izjednačavanja zarada na rodnoj bazi, izjavila je francuska ministarka za prava žena Nažat Valo-Belkasem

Predsednik Fransoa Oland (François Hollande) je kao jedno od svojih predizbornih obećanja koje je i ispunio, ponovo ustanovio Ministarstvo za ženska prava, koje je ukinuto za vreme dugotrajne vladavine Fransoa Miterana (François Mitterrand ) 80-tih godina prošlog veka.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema poslednjem istraživanju koje je obavio francuski Nacionalni institut za statistiku INSEE, a koji je objavljen danas, na dan međunarodnog praznika žena, u Francuskoj su, u privatnom sektoru, žene imale u proseku za 28 odsto nižu zaradu nego muškarci.

"Kada smo došli na vlast, polovina firmi nije čak imala ni urađenu analizu visina plata po rodnoj osnovi, kako zahteva zakon", istakla je ministarka i dodala da je u decembru prošle godine izmenjen postupak kontrole preduzeća kako bi se u ovom smislu postigla veća efikasnost.

Ukoliko se ništa ne preduzme u roku od šest meseci, firme će biti kažnjene, najavljuje Nažat Valo-Belkasem (Najat Vallaud-Belkacem), a iznos kazne će za početak biti u visini jednog procenta od platnog fonda.

Da i u u kolevci demokratije postoje zaostali relikti neravnopravnosti govori i opstajanje besmislenih zakona koje žene u Francuskoj, potpuno nesvesno, svakodnevno krše. Naime, zakon donešen u 19. veku propisuje da ukoliko bilo koja žena “želi da se oblači kao muškarac “, mora dobiti dozvolu od lokalne prefekture (policijske stanice)”. Mada je nešto kasnije ovaj zakon dopunjen (1892-1909) dopuštanjem izuzetka u dva slučaja; ukoliko žene voze bicikl ili jašu konja, nikad nije povučen niti ukinut. Početkom februara, odgovarajući na pitanja u francuskom Senatu Ministarka Valo-Belkasem je rekla da iako strogo formalno zakon nije ukinut, naredba je u suštini ukinuta sledećim rečima: “Ova uredba je apsolutno nespojiva sa principima ravnopravnosti između žena i muškaraca… I zbog te nespojivosti proističe implicitno ukidanje uredbe”.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Grad svetlosti i rodne ravnopravnosti: Paris, France

Parižanke su zahtev za pravo da nose pantalone istakle tokom Revolucije, kada su revolucionarke iz redova radničke klase bile poznate pod nazivom “sans-culottes” – jer su umesto svilenih dokolenica i sukanja, nosile pantalone.

Da zbog oblačenje žena u politici i dalje izaziva pažnju, polemiku i komentare, govori nam i podatak da je francuska ministarka, pripadnica partije Zelenih u Vladi Cécile Duflot, bila kritikovana u francuskim medijima, jer se na prvom sastanku Vlade pojavila u farmerkama, da bi kasnije u francuskom parlamentu dobila salve zvižduka i negodovanja kada se pojavila u cvetnoj haljini.

e-novine

Nije mi jasno kako Država u privatnoj kompaniji može odlučivati kolike će zarade biti i administrirati. Sloboda ugovaranja i odlučivanja su temelji kapitalizma. Meni ovo gore ako sam dobro razumeo liči na unitarni socijalizam/komunizam. Pa ni svi muškarci iste stručne spreme nemaju jednake zarade, pa ni sve žene komparirano medjusobno ne zaslužuju iste zarade.
Nije u redu da neko samo zbog svog pola ima nižu platu, ali nije u redu ni da neko samo zbog svog pola (žena) dobije veću zaradu neko što je svojim rezultatima rada postigla.
Moj pogled na ravnopravnost je taj da žena ako zaslužuje svojim kvalitetom treba imati i 10x veću platu od muškarca, ali ne može neko samo zato što je nekog pola ostvarivati veća prava od nekog drugog, bio on muško ili žensko, za mene je svejedno!

Ženama na slici broj dva i tri niko ne brani da se bore za svoja prava, problem je samo u tome što će ih 99,99% muškaraca pripadnika "zapadne civilizacije" podržati, ali će zato bar 70% pripadnica ženske populacije "njihove civilizacije" tvrdokorno braniti nakaradan i degradirajući odnos prema ženi koji način njihovog odevanja simbolizuje.
Žena uhapšena na slici broj 4 može biti i muškarac, nisam primetio da policija ima poseban (blaži) tretman prema muškarcima [You must be registered and logged in to see this image.]