Erich Kästner

Blizanke


Kratak sadržaj

U Zebilu na Bilskom jezeru nalazi se ferijalni dom za djevojčice, tu su se Lujza i Lota prvi puta srele. Lota je posljednja izašla iz autobusa. Kada je ugledala Lotu, tada se Lujza okrene i potrči u vrt kao da za njom jure lavovi i tigrovi. Prvoga dana nisu se slagale. Te je noći Lota plakala i Lujza ju je došla utješiti. Idućeg dana su se sprijateljile i otišle u selo kod fotografa. Željele su fotografiju poslati kući. No, kada su otkrile da su sestre, fotografiju su potrgale i bacile.

Lujza je s ocem živjela u Beču, u lijepom starinskom stanu. Otac je imao puno posla sa skladanjem, a Lujza se za to vrijeme voljela igrati sa psom Peperlom. Lota i njena majka žive u Münchenu.

Kada su djevojčice otkrile da su sestre blizanke, smislile su plan kako bi se njihova majka i otac ponovno vjenčali i živjeli sretno. Željele su se zamijeniti i saznati zašto su se roditelji razišli. Lota je otputovala ocu, a Lujza majci. Djevojčicama je zamjena dobro išla do trenutka kada je mama dobila od fotografa fotografije djevojčica. Idući dan majka i Lujza otputovale su u beč jer je Lota bila bolesna. Lota se oporavila od bolesti. Plan pomirdbe roditelja djevojčice su ostvarile, Lota i majka doselile su se Lujzi i ocu u Beč. Roditelji su se ponovno vjenčali, a djevojčice su već razmišljale o braći i sestrama, po mogućnosti da su samo blizanci. Otac je svoj atelijer preselio u stan do svoje obitelji.

Erich Kästner je rođen 1899.god. u Dresdenu. Njegova djela su:
Arturs dugačkom rukom, Trojica u snijegu, Emil i tri blizanca,Konferencijaživotinja, Blizanke, a najpoznatije djelo mu je Emil idetektivi. Bio je doktor filozofije i neko vrijeme bavio se novinarstvom.
Emil i detektivi Erich Kästner Mjesto radnje:
Grad Berlin
Vrijeme događaja:
Ljeto
Emil i detektivi Erich Kästner Osnovna misao:
Krađom i lažima ništa se ne može postići, a djeca bi ponekad mogla biti
bolji detektivi od odraslih.
Emil i detektivi Erich Kästner Kratki sadržaj:
Gospođa Tišbojn poslala je svog sina k baki u Berlin. Majka mu je dala
140 maraka da ih preda baki. U vlaku je Emilzaspaoi čovjek u krutom
šeširu Grundijas uzeo mu je novac.Kada je vlak stao Emil je izašao iz
vlaka i tada primijetio da nemanovca. Susreo je Gustava i ispričao mu što mu se dogodilo.Gustav je pozvao dječake. Grundijas je uzeo taxispremajući se pobjeći. Dječaci su jurili za njim.On je otišao u hotel, a
dječaci su se sakrili.Gustav je ušao za njim kako bi ga mogao špijunirati.
Malo kasnije Grundijas je otišao u banku a tamo su ga dočekali dječacisa
službenicima banke i stražarom.Tu su ga i ulovili.Majka iEmil su se
zajedno vratili kući sretni i zadovoljni.
Emil i detektivi Erich Kästner Analiza glavnih likova:
Emil– Pošten, poslušan, zabrinut,dobrodušan, osijetljiv.
Sviđa mi se zato što je hrabar.
Profesor– Dobar prijatelj, pametan.
Sviđa mi se što ima jakodobre osobine.
Gustav– Pametan, ne odaje tajne.
Sviđa mi se zato što je dosjetljiv.
Sporedni likovi:
Emilovi prijatelji, Poni Hiten, majka, baka, tetka Marta.

Leteći razred je roman o društvu dječaka iz petog razreda, koji žive u jednom internatu u Njemačkoj. Njihov igrokaz se naziva "Leteći razred" . Taj igrokaz dječaci pripremaju za Božić. Internat postaje pun zanimljivih događaja.Tu je Johnny, dječak bez roditelja, uvijek gladan Matthias, plašljivi Uli, najbolji učenik petoga razreda Martin, Sebastian i drugi.
Dječaci po priči doktora Beka saznaju da je njegov prijatelj s kojim je bio nerazdvojan zapravo čovjek kojeg su zvali Nepušač. Tako da ponovo spoje Beka i Nepušača. Često dolaze u sukobe s drugim dječacima. Uvjek štite jedni druge. Na kraju je njihov igrokaz uspio, svi su ih pohvalili. Svi su dobili novac od svojih porodica da dođu kući preko praznika. Samo Martin nije jer mu je otac ostao bez posla. Pa mu je doktor Bek dao novca da ode svojoj kući. Svi su bili presretni.
Likovi:
Justus, Nepušač, doktor Bek, Matias, Uli, Sebastian, Martin, Dzoni.
Tema: Život dječaka u internatu.
Ideja:
‘’Prijateljstvo je snažna i stalna naklonost između dviju osoba spremnih raditi jedna drugoj u korist i za sreću. ‘’
‘’Jedini način da imaš prijatelje je biti prijatelj. ‘’
Stilska sredstva:
Epiteti: zelenu, šarenu, gusti, mali, lijep, ogromne, veliki,

Personifikacija:
‘’Kuvati se od vrućine.’’
‘’Alpska rumen bila se već ugasila.’’

Citati:

‘’Čovjek mora da se snalazi.’’

‘’U životu nije važno zbog čega je čovjek žalostan, već koliko je žalostan.’’
‘’Hrabrost bez pameti često nas dovodi u nezgodu, a pamet bez hrabrosti nije bog zna šta.
‘’Tek kad se hrabri ljudi opamete, a pametni ohrabre, moći će da se osjeti napredak čovječnastva, koji je često pogrešno ustanovljen.’’
Vrijeme radnje: Oko Nove godine.
Mjesto radnje: Njemačka

Kako ti se dopala ova pripovjetka?
Ova pripovjetka mi se mnogo dopala.

Kada je moj prijatelj Nino dobio prvo dijete, kćer Lotu a koja je samo šest mjeseci starija od mog sina, pitala sam njegovu ženu, jel to po Luisi i Lotti? – “Je – rekla je. To je bila moja najdraža...
Kada je moj prijatelj Nino dobio prvo dijete, kćer Lotu a koja je samo šest mjeseci starija od mog sina, pitala sam njegovu ženu, jel to po Luisi i Lotti? – “Je – rekla je. To je bila moja najdraža knjiga”. Prepričavajući mami kako je Nino dobio kćer i nazvao je Lotta ona je rekla, “Ma jel to po Duploj Lottici?” jer tako se zvala knjiga u njeno doba a s kojom smo, eto, svi odrasli. Mi je znamo pod imenom “Bliznake”. Iako često govorimo kako na nas neke knjige ostavljaju duboki trag, uče nas, oplemene nas možda i nesvjesno one zaista postaju djelovima naših života. Prva je junakinja mnogih djevojčica bila jedna mala Pippi ali ništa manje Točkica ili Lottice. Ovo je priča o čovjeku koji je napisao neke od naših najdražih knjiga.



“Samo onaj koji raste ali ostane dijete je – čovjek.”

“Sve što podrazumijeva ogromne razmjere može impresionirati čovjeka – čak i glupost.”

“Hrabrost se ne dokazuje samo šakom već i glavom.”

Erich Kästner veliki je njemački dječji pisac i zbog pametnih urednika biblioteke “Vjeverica” generacijama djece dobro je poznat. U biblioteci Vjeverica objavljivani su ne samo domaći autori pa nam je danas lako pratiti trendove u dječjoj književnosti jer su knjige objavljivanje u ovoj ediciji bile pomno i pametno odabrane. Na književnim blogovima o njemu pišu kao poznatom, velikom i sjajnom piscu koji “nije na žalost poznat van Njemačke”. No, kod nas je bio izuzetno popularan. I danas jedan od najpoznatijih i najčitanijih autora njemačkog govornog područja kao autor zabavnih dječjih knjiga iako je njegov opus prepun drama, eseja, scenarija, romana i pjesama.

Nijemci vole misliti da je Kästner svjetski poznat ali na engleskom ga znaju zbog – Walta Disneya. Naime, 1960-ih Disney je snimio dva filma – “Emil i detektivi” 1964. i “Zamka za roditelje” kako je preveo “Duplu Lotticu”, 1961. za koji je scenarij napisao Billy Wilder i 1998. (verzija s Natashom Richarson i Denisom Quaidom dok Luise i Lotte glumi Lindsay Lohan).



Nije da njegove knjige nisu prevedene na engleski ali izgubile su se negdje s godinama. Kod nas na svu sreću nije bilo tako.

Kästner je i dalje predmet istraživanja a u nekoliko novijih biografija pokazan je ne samo život i rad ovog pisca već je konstatirano kako je on jedan od najpodcjenjenijih i najmanje poznatih pisaca u svojoj domovini.



Rođen je u Dresdenu, Saksoniji 1899. gdje je i odrastao. Današnji “Muzej Ericha Kästnera” smješten je blizu ulice u kojoj je odrastao, na katu ogromne vile Kästnerova ujaka Franza Augustina. Stari je Emil Kästner bio vrhunski sedlar a majka, Ida rođena Augustin bila je domaćica dok s 30ak godina nije završila za frizerku a kako bi pomogla kućnom budžetu a otac je radio u tvornici kovčega nakon sve manje potražnje sedala.

Emil je bio blizak sa svojom majkom i dok je živio u Leipzigu i Berlinu pisao joj je svaki dan i pisma i razglednice a i u njegovim je knjigama lik majke neizbježan.

Pričalo se kako je Erichov pravi otac bio Židov, izvjesni dr. Emil Zimmerman ali to nikada nije bilo potvrđeno. O svom djetinjstvu napisao je 1957. knjigu “Kad sam bio mali dječak” u kojoj ne piše ništa o toj priči ali tvrdi kako, iako je bio jedinac, zbog toga nije patio. Imao je, piše, mnogo prijatelja i nije bio usamljen ili preosjetljiv.

S 14 godina krenuo je u školu ne bi li završio škole za učitelja ali tri godine kasnije, 1916. napušta školu, prije nego je položio sve ispite koji bi mu dali kvalifikaciju za predavanje u državnim školama. Kada je imao 15 godina je 1914. i počeo je Prvi svjetski rat. “To je prekinulo moje djetinjstvo”, kasnije će zapisati. Kästner je unovačen 1917. i poslali su ga u jedinicu teške artiljerije a brutalnost obuke i krvoproliće na njega je ostavilo strašan utisak i do kraja života bit će okorjeli pacifist. Nemilosrdan dril mogao je “zahvaliti” naredniku Waurichu koji je bio krut i nemilosrdan a, osim snažnog opiranja ratu, Kästner je zaradio i probleme sa srcem. Omraženog je narednka opisao u pjesmi “Narednik Waurich”. Po završetku rata Kästner se vratio školovanju, s najvišim je ocijenama i pohvalama položio ispite i zaradio stipendiju grada Dresdena.

U jesen 1919. Kästner je krenuo na univerzitet u Leipzigu na studij filozofije, povijesti, njemačkih studija i kazališta. Studiranje ga je odvelo u Rostock i Berliin i 1925. obranio je i doktorat na temu Fredericka Velikog i njemačke književnosti.

Da bi mogao platiti svoje studije, Kästner je radio kao novinar i kritičar za prestižne Neue Leipziger Zeitung, ali i u banci. Stao je na nekoliko žuljeva zbog kritičkih osvrta te objavljivanjem erotske pjesme “Večernja pjesma virtuoza iz ložnice” koje je ilustrirao Erich Ohser, te mu je uručen otkaz 1927. Kästner i dalje piše za iste novine ali pod pseudonimom Berthold Bürger (Berthhold Građanin) kao slobodnjak. Kasnije će koristi još neka imena poput Melchior Kurtz, Peter Flint ili Robert Neuner..

Berlinske godine Kästnera završit će 1933. slomom Weimarske Republike i pojavljivanjem nacista a kada je on sam, kao pisac, bio najplodniji. Pisao je pjesme, kolumne u novinama, članke, kritike u mnogim tada važnim i velikim berlinskim publikacijama. Na primjer, redovno je surađivao s Berliner Tageblatt i Vossische Zeitung…

U Kästnerovim Sabranim djelima koja su objavljena 1998. urednici Sarkowicz i Görtz sakupili su i uredili više od 350 članaka koje je Erich i objavio između 1927. i 1933. iako je broj daleko veći. Ovi su sačuvani a mnogi su nestali u požaru kada je Kästnerov stan pogođen bombom u Drugom svjetskom ratu 1944.

Prvu knjigu objavio je 1928. i to je bila knjiga pjesama “Herz auf Taille”. Do 1933. objavio je još tri knjige poezije. Njegova “Gebrauchslyrik” ili “Pjesme za svaki dan” vinule su ga kao vodeću figuru u tzv. Neue Sachlichkeit pokretu koji se fokusirao na trijeznom, distanciranom i objektivnom stilu pisanja a kako bi se satirički pisalo o tadašnjem društvu. Osim njega tom su književnom krugu pripadali i Joseph Roth, Irmgard Keun, Carl Zuckmayer, Erich Maria Remarque i Anna Seghers. Pjesma u kojoj kaže kako je Njemačka zemlja “u kojoj samo topovi rastu” nije oduševila pripadnike i glavešine sve jačeg nacističkog pokreta koji nije imao smisla ni za humor ni za satiru Kästnera.

Godina je 1928. i Kästner objavljuje svoju, možda i najpoznatiju knjigu za djecu – “Emil i detektivi”. Ilustrirao ju je Walter Trier a ideju mu je za knjigu o detektivima dala vlasnica izdavačke kuće Weltbuhnen, gđa Edith Jacobsen. Tiskana je u Švicarskoj. U Njemačkoj je do danas prodano više od dva milijuna primjeraka a prevedena je na 59 jezika a Emil Tischbein postao je junak djece diljem svijeta. Ono što je čudno oko te knjige je da je Kästner smjestio radnju u tadašnji Berlin a ne u neku izmišljenu zemlju ili prošlost. Njegova je priča bila moderna i suvremena. Potom, nije moralizirao već je svojim junacima dao slobodu – njihovi su postupci govorili o njima. Likovi kako ih je zamislio Kästner bili su djevojčice i dječaci, sasvim neobično obični koji su imali razne vrline ali o njima nije pisac naširoko pisao već je čitateljima prepustio zaključivanje. S humorom opisuje dogodovštine ali i prikazuje ljudske mane i bolesti društva. No, “Emil” se nije dopao nacistima, ili Emil i Kästner pa je cijeli piščev rad isprepleten mukama. Zabranili su objavljivanje njegovih djela. No, piše i dalje a tiska u Švicarskoj.

Nastavak Emilovih zgoda smjestio je na obale Baltika a knjiga “Emili i tri bliznaca” izašla je 1933. (“Emil und die Drei Zwillinge”).

Tim knjigama Kästner je popularizirao podžanr dječjeg romana, tz., djeca detektivi koji će kasnije imati mnogo pristađa i sljedbenika poput Enid Blyton.

No vratimo se knjigama.

Kästner je sa slijedećom knjigom postigao uspjeh. To je bila “Punktchen und Anton” 1931. koja je kod nas zgodno prevedena kao “Tonček i Točkica”. Potom, “Leteći razred”, 1933. a ilustracije starog suradnika Waltera Triera pomogle su popularnosti.

Zamislite sada ovo: kroz ormar djeca ulaze u izmišljenu zemlju u knjizi koju je napisao 1932. a zove se “35. svibanj” (“Der 35.Mai”) i da, mnogi misle kako je C.S. Lewis od Kästnera dobio ideju za prvu knjigu svojih “Kronika iz Narnije”, “Lav, vještica i ormar” a u knjizi je mnogo futurističkih stvari uključujući i – mobilni telefon!!

Filmska verzija “Emila i detektiva” koju 1931. snima Gerhard Lamprecht postiže ogroman uspijeh no Kästner nije sretan sa scenarijem pa se sam prihvati pisanja scenarija za veliki njemački filmski studio Babelsberg.

Jedini roman koji je napisao za odrasle, “Fabian: Priča o moralistu”, izlazi 1931. a napisao ga je kao scenarij, u filmskom stilu. Važan dio stila je nagli prekid scena i montaža. U toj knjizi nezaposleni književni stručnjak Fabian objašnjava strelovit niz događaja i pad Weimarske republike a osim poezije ovo je najcjenjenije “odraslo” Kästnerovo djelo.

Kästner je izbjegavao naciste, zabavljao se s prijateljima i pio noću a sve je to opisao u “Fabianu”, igrao tenis i zabavljao se s 20godišnjom plavom glumicom koja je čitala njegove knjige od kada je imala 15 godina ali i pisao i pokušavao pod pseudonimima objavljivati. Mislio je kako će se vrlo brzo Njemačka probuditi iz sna ili more u koji je zapala ali to se nikada nije dogodilo pa je postao najpesimističniji pisac. Satirom se nije mogao boriti protiv ludila.



Fabian je dio “izgubljene generacije” koji analizira kaos Weimerske republike, kaos zemlje koja tone u ludilo i rat. Iako ima humorističkih djelova ima i opisa seksa što je nacistima dovoljan razlog da ga izbrišu sa književne scene. Fabinova je prijateljica lezbijka, žena se odijevaju u smokinge i puše cigare, opisao je brzi, usputni i lezbijski seks, prodaju i kupnju ljubavi, želje i samoubojstva, nevjerne žena a sve što su tada moderni pisci opsivali, kakav je ludi svijet 1930-ih bio, dekadentan, brz, sve pred oshećajem da će cijeli svijet eksplodirati što su nacisti željeli izbrisati pa im nije odgovarala knjigakoja prikazuje “degenerični” svijet, a ne njihov arijevski. Nacisti su je nazvali “prljavom pričom” koja je prepuna “opisa neljudskih orgija” i – bacili na lomaču. Nije im se dopao ni opis polusvijeta, prosjaka, bordela i kaosa.



Gestapo je hapsio i ispitivao Kästnera nekoliko puta, pouzdano se zna da su ga uhitili 1934. i 1937. što mu je moralo utjerati gadan strah u kosti a ako nisu ispitivanja onda su sigurno spaljivanja njegovih knjiga koje su bile “protivne njemačkom duhu”. Njegove su knjige gorile na lomačama 10. svibnja 1933. koje je naredio ministar propagande Joseph Goebbels. Kästner je bio, vjerojatno jedini, svjedok lomače svojih knjiga te noći u Berlinu. Goebbels je rekao u svom govoru, dok mu je izbezumljeno lice obasjavala vatra: “Budući njemački čovjek neće biti samo čovjek od knjiga već čovjek od karaktera”. Nakon toga palili su sinagoge, izgradili Auschwitz, napali Staljingrad i svugdje ostavljali zapaljene gradove i leševe. Pisca je sve to moralo užasnuti kao i činjenica da je 44,4 posto njemačkih studenata glasalao za Nacionalsocijalističku ligu njemačkih studenata, da su potpisali “12 teza” u kojima stoji kako “Židov može misliti samo na hebrejskom a ako piše na njemačkom, on laže.” Te je noći, malo prije ponoći, oko 40 000 ljudi stajalo na kiši i gledalo na berlinskom Opernplatzu kako knjige gore.

Jedan je student urlao: “Plamenu predajem knjige Marxa i Kautskyja” a drugi “Bacam u plamen knjige Heinricha Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera!”. Možda je danas kompliment da su njegova djela bila ozloglašenija čak i od Freudovih, Theodora Wolffa, Remarquea no, samotnički čin buljenja u knjige koje gore Kästnera svrstava u neku vrst heroja jer su ostali s liste ili već trunuli po zatvorima ili izbjegli. On je želio biti kroničar tog, mračnog doba. No, jedna ga je žena prepoznala i počela vrištati: “Evo ga, tu je Kästner” pa je slavan, dobro odgojen i izgubljen Kästner odlučio što brže otići. “Fabian” je objavljen 1939. a spaljen je 1933. na lomačama u Berlinu, Münichu, Heidelbergu, Hanoveru, Kielu, Dresdenu, Gottingenu, Greifswaldu i Marburgu.

Kako smo već napisali, Kästner je bio pacifist a pisao je za djecu vjerujući u regeneracijsku snagu koju imaju djeca, u njihovu nevinost i snagu, neiskvarenost. Kao protivnik nacističkog režima koji je nastupio 30. siječnja 1933. jedan je od potpisnika Hitnog poziva na jedinstvo. No, za razliku od mnogih kolega koji su kritizirali diktatorski režim izvana , Kästner nije pobjegao, nije emigrirao. Putovao je u Meran i Švicarsku kada su nacisti došli na vlast i sreo se s izbjeglim kolegama ali se vratio u Berlin tvrdeći kako će tu lakše pratiti i zapisivati događaje no možda je dio razloga bio i povezanost s majkom koju nije želio napustiti.

Zabranili su mu ulaz u ceh književnika jer je, kako su rekli nacisti, imao kulturno-boljševički stav u pisanju prije 1933. To mu je onemogućilo objavljivanje za vrijeme trajanja Trećeg Reicha, tiskaju ih u Švicarskoj ali knjige pjesme, dječje knjige, piše o ratu, kroničar je ali ne objavljuje u domovini. Umjesto pisanja za velike on piše zabavne knjige pa je u Švicarskoj objavljena knjiga – “Tri čovjeka i snijeg”, 1934.

Dobio je priliku da napiše scenarij za Münchhauseana ali kao Berhold Bürger 1942. To je trebao biti prestižni film za studio Ufa a sam je Goebbels naredio snimanje kako bi obilježio 25 godina rada studija ali i pokazao Amerikancima kako je Ufa film u boji dobar ako ne i bolji od hollywoodskih produkcija poput “Snjeguljice i sedam patuljaka” ili “Bagdadskog lopova”. Izdane su sve posebne dozvole da Kästner smije pisati ali njegovo izbrisano je iz filma. Zbog te je suradnje bio kritiziran poslije rata iako, ako je i pristao svojom voljom, učinio je to zbog novaca. No Hitler je osobno zabranio pojavljivanje piščeva imena.

Bombardiranje Berlina razrušilo je Kästnerovu kuću 1944. a početkom 1945. on se, s još nekim ljudima, pretvara kako mora putovati u ruralni Mayrhofen u Tirolu zbog snimanja filma “Krivo lice” koji nije postojao ni u zamisli. Pravi razlog putovanja bio je izbjegavanje zadnjeg napada Sovjeta na Berlin. Kada je rat završio Erich je i dalje u Tirolu a u dnevniku, koji je objavljen tek 1961., opisao tirolski svoj život u poglavlju “Notabene 45”.

Sa završetkom rata Kästner se seli u München i urednik je kulture u Neue Zeitungu i izdavač je dječjeg časopisa Pingvin. Bio je aktivan i u cabaretu pa je sudjelovao u produkciji Schaubude koji je igrao tri godine i “Dei kleine freiheit “, pisao je i za radio, napisao mnogo pjesma, radio drama, govora i eseja o nacionalsocijalizmu, Drugom svjetskom ratu i gorkoj stvarnosti Njemačke nakon završetka rata. Napisao je neke knjige koje o tome svjedoče ali i dječje – “Konferencija životinja”, 1949. pacifističku satiru u kojoj se životinje iz cijeloga svijeta ujedine kako bi prisilile ljude da se razoružaju i pomire. Kasnije se “Konferenciju” prenijeli na crtani film koji je napravio Curt Linda. Podsjeća na Orwellovu “Životinjsku farmu” koja je objavljena godinu prije. Obnovio je suradnju s Edmundom Nickom kojeg je sreo u Leipzigu 1929. a koji je tada napisao glazbu za Kästnerov popularan komad “Leben in dieser Zeit”. Sada je Nick bio glazbeni direktor Schaubudea i uglazbio je više od 60 Kästnerovih pjesama.

Kasniji događaji u Njemačkoj koja je trebala biti iznova građena ali i stvarana na nekim drugim principima nakon desetljeća pod nacizmom, Kästnerov su optimizam poljuljali jer su se povijesni događaji neugodno slagali – Adenauer je remilitarizirao Zapadnu Njemačku koja je postala dio NATO-a a sukob s Varšavskim paktom visio je nad glavom. Pacifist Kästner se i dalje javno protivio ratu, oružju, sudjelovao je na demonstracijama protiv postavljanja nuklearnog oružja u Zapadnu Njemačku, kasnije i protiv rata u Vijetnmau.

Sve je manje objavljivao, tonuo u alkoholizam, nikada se nije pridružio postratnim književnim pokretima pa je čak i u svojoj domovini 1950.-ih i 1960.-ih smatran isključivo dječjim piscem. Kao “ozbiljnog pisca otkrili su ga sami Nijemci tek krajem 70ih godina a njegov je Fabian ekraniziran kao i nekoliko drugih, dječjih knjiga.

U Americi je najpoznatija ekranizacija “Dvostruke Lottice” a zvala se i “Lottie and Lisa”.

Dobio je, 1960. nagradu Hans Christian Andersen za knjigu “Kada sam bio malen dječak” a i onu Međunarodnog odbora za knjige za mlade koju zovu i “malim Nobelom”.

U Njemačkoj je dobio niz nagrada i priznanja, čak i za scenarij “Dvostruke Lottice” iz 1951. a njemačka mu je vlada dala i najviše državno priznanje 1959.

Bio je predsjednik njemačkog P.E.N.-a od1951. do 1961. a 1965. postao je predsjednik emeritus. Osnovao je i Münchensku međunarodnu biblioteku za mlade. Proveo je 1960. godinu dana na liječenju u sanatoriju u Švicarskoj.

Nikada se nije ženio ali je imao vanbračnog sina Thomasa rođenog 1957. i za koga je napisao “Čovječuljka” i “Čovječuljka i Malenu”. Njegova je velika ljubav bila žena imenom- Luiselotta Enderle.

Često je čitao javno svoje knjige a još je 1920-ih snimio svoje socio-kritike pjesme, u filmovima koje su snimani po njegovim knjigama često je davao glas naratora ali je snimao i za radio, za Deutsche grammophon za koje je snimio i svoju verziju “Tilla Eulenspiegela”, ali i pjesme, epigrame. Potpuno se povukao iz svijeta knjiga.

Umro je 29.7. 1974. od raka jednjaka u münchenskoj bolnici u 75.oj godini i pokopan na groblju barokne crkve svetog Đure. Poslije smrti velikog Kästnera, Bavarska akademija umjetnosti osnovala je, njemu u čast, književnu nagaradu Erich Kästner. U Dresdenu je i kafić nazvan po Kästneru. Blizu rodne kuće kip je velikog pisca koji je odbio napustiti svoju domovinu kada je utonula u sve što je prezirao, zbog čega je sam sebi nametnuo autocenzuru od koje se, zapravo, nikada nije oporavio.



Zanimljivo je da je Kästner bio nevjerojatno popularan u Izraelu 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, što je bio fenomen. Izrael je imao averziju prema svemu što dolazi iz Njemačke ali s Kästnerovim knjigama bilo je drugačije pa su ih djeci kupovali roditelji koji su sami preživjeli Holocaust. Tako je Kästner kroz knjige pomogao zbližavanju dvije države nakon rata, 1960-ih. Napravljeni su neki ustupci pa je radnja Emila i detektiva prebačena u Zurich kako bi radnja bila manje njemačka. Njemački filmovi su se, tada, prikazivali u Izraelu kao Austrijski iz istog razloga. Kästnerova zbirka priča “Svinja u brijačnici” preimenovana je u “Kozu” .



Bombardiranje Dresdena u kasnije objavljenim dnevnicima Kästner opisuje kao šok koji nikada nije mogao preboliti. Nakon bombardiranja nije mogao prepoznati nijednu ulicu u djelu grada u kojem je odrastao. Napisao je u knjizi “Kad sam bio malen dječak”: Rođen sam u najljepšem gradu na svijetu. Da je tvoj otac, drago dijete, najbogatiji čovjek na svijetu, ne bi te mogao odvesti u taj grad da ga vidiš jer više ne postoji. U tisuću godina njegova je ljepota građena a u samo jednoj noći potpuno je uništena.”

Kästner je jedan od tragičnih književnika moderne literature a na sto i prvu godišnjicu

rođenja u Dresdenu je otvoren muzej s konceptom takozvanog “mikromuzeja” u kojem se pokazuje život i djelo pisca koji je i danas predmet istraživanja. Malo je poznata njegova kritika cenzure za Trećeg Reicha što mu je, uz zastupanje socijalnih vrijednosti i prava ljudi, donijelo probleme, zabranu rada ali i odnosa s ljudima, kolegama i- ženama.

Emil i detektivi je dječji roman kojeg je napisao njemački autor Erich Kaestner, rođen 1899. u Dresdenu. To djelo je njegov prvi veći uspjeh, a ujedno i jedino djelo koje je prošlo nacističku cenzuru. Kaestner je po struci bio doktor filozofije a neko vrijeme bavio se i novinarstvom. Priča se odvija u fiktivnom njemačkom gradu Neustadtu, a kroz čitavo djelo proteže se poanta da se prijevarom, lažima i krađom ne može daleko dogurati, te da djeca vide svijet pravednije od odraslih.
Glavni junak romana je školarac po imenu Emil Tischbein, kojem je otac preminuo i on živi sa svojom samohranom majkom, koja je frizerka. Ona šalje Emila u Berlin u posjet svojoj baki, te šalje po njemu baki 120 maraka i daje mu 20 maraka kao džeparac. Tijekom putovanja Emil jako pazi na povjereni novac, te ga pribadačom učvrsti u podstavu svojeg kaputa. U vlaku na putu za Berlin upoznaje čovjeka po imenu Max Grundeis, koji mu daje slatkiš od kojeg Emil zaspi. Kada se probudio Max je nestao zajedno s njegovim novcem. Silazi s vlaka u nepoznatom dijelu Berlina i prati Maxa, bojeći se prijaviti sve policiji jer je u svojem mjestu imao problema s policijom kada je obojao nos u crveno nekoj skulpturi. Dok se pokušavao sakriti od Maxa, upoznaje se sa dječakom Gustavom i on mu nudi pomoć. Okuplja dvadeset i četiri lokalnih dječaka i nazivaju se detektivima. Na kraju, Emil dobiva novac nazad nakon što Max pokuša promijeniti novac u manje novčanice. Jedan od dječaka kaže službeniku da je novac ukraden, dolazi Emil i objašnjava službeniku čitavu priču. Dokazuje da je novac njegov jer je pun rupa od pribadače kojom ga je učvrstio u jaknu. Max pokušava pobjeći, no u tome ga spriječi policijski službenik. Nakon što su ga uhapsili, uspostavilo se da je Max pljačkaš banaka i Emil dobiva nagradu od 1000 maraka. Emilova baka na kraju povjeri unuku jedan koristan savjet: Nikada ne šalji gotovinu, uvijek koristi poštu za to.