Aleksa Šantić

Na brijegu



Na visu br'jega stojim i gledam u daljne strane;
Plavo se nebo krije pod tavnim oblaka velom,
Ne može sunce sveto da prodre i da nam grane
I zrakom obasja vrelom...

Pomamni vjetar šiba, paklenom žudnjom kletom
Povija c'jelu goru i strepi grana svaka...
I soko ne može sivi da s' vine gori vrletom -
Brani mu bura jaka...

Al' gle, šta se to tamo kroz oblak tavni sija?!
Gle svjetlosti mila, divna, sv'jetli nam šalje zrak!
U njoj se sivi soko počeo da lagano vija,
Da goni sa nje mrak!

Oj, dođi!... dođi... Zablistaj i nama, svjetlosti mila!
Kroz tavni oblaka veo prožiži moćni sjaj...
Željni smo tebe... željni... Oj širi sveta krila
I sleti u naš kraj...

Ja te ljubim...


Ja te ljubim, sunce sveto!
Kruno neba vječne moći, -
Ti nam zrakom goniš tamu
I mrkle nam gluhe noći.

Ja te ljubim, zoro bajna,
Navjesnice b'jelog danka!
Ti me uv'jek tvojim čarom
Sred slađanog bacaš sanka.

Ja te ljubim, orle suri,
Ti se viješ u visini!
Prezirući slabe crve,
Što gamižu u praūini.

Ja te ljubim, čarna goro, -
Željo moja prevelika,
Ti si uv'jek zaštitnica
Bila srpskih mučenika.

Ja te ljubim, milo slavlje,
U mirisnom tvome lugu,
Ti sa slatkom pjesmom tvojom
Blažiš mnogom srca tugu.

Ja te ljubim, šarno cv'jeće,
Prepuno si milja, baja,
Ja te ljubim! Ko t' ne ljubi,
Nema srca, osjećaja.

Ja te ljubim, oštra sabljo,
Tebe moja pjesma hvali,
S tobom su nam pradjedovi
Sveto ime održali.

Al' od svega ponajviše
Tebe ljubim, rode mili!
Za te živim! Tebi dajem
Pjesme mojih nada čili'.


Mostar , 21. januar 1889.

Pred proljeće



Jošte samo malo dana -
Prohujaće k'o za čas,
Pa sa naših milih strana
Veselja će brujit' glas.

Doće milo pramaljeće,
žuboriće hladan vir,
Ono rosno meko cv'jeće
Pružiti nam rajski mir.

Kroza dole i lugove
Horiće se slavlja poj;
Navjestiće dane nove
Vrjedni' čela skladni roj.

Zarudiće sv'jetla zora...
Da joj čujem sveti gred -
Zime ljute, tog zlotvora,
Rastopiće tvrdi led.

Kroza mutne oblačine
Zasinuće sunčev sjaj,
Mile naše domovine
Ozariće svaki kraj.

Oj doleti, pramaljeće,
Iz sna dugog širi let! -
Ti si puno milja, sreće,
Daj nam, daj nam dragi cv'jet!

Oj doleti, pramaljeće,
Čekamo te željno svi,
Ta bez tebe nema sreće
Našoj bujnoj mladosti.

Tek u tebi, u milini,
Blagovanja znamo sv'jet,
Oj proljeće, sini, sini,
Daj nam onaj divni cv'jet...

Ta , ko može?...



Ta ko može preoteti
Šarnog cv'jeća mirisove?
Ko li duši mladalačkoj
One divne slatke snove?

Ta ko može na put stati
Osvitku nam rujne zore,
Što pod krilom sunce nosi
Da pozlati naše gore?

Ko sokola može nagnat'
Sa vrleti, sa visine,
Da ponižen, malodušan,
S crvi puzi sred prašine?

Ta ko može oduzeti
Slavujeve slatke glase -
Onu pjesmu što sa njime
U gorici rodila se?

Ta ko može srce moje,
Tvoje blago iščupati,
Tvoju nadu, što kroz krvcu
Mladalačku silno plamti?

Niko! Niko! - Kucaj, srce,
Jače, jače, nadu stegni!
Kucaj, srce, pa sa nadom
I u groba hladnog legni!



Mostar 6. februar 1889.

Sunča se...



Prestala je zima,
Led, i vjetar klet,
Svud se trava prima
I šareni cv'jet.

Pod ubavom gorom
U dolini toj,
Večerom i zorom
Bruji slavlja poj.

Ljepši sviću dani,
S neba bježi mrak,
Već suncu ne brani
Da razvija zrak.

Blista sunce milo,
- Divan li mu sjaj!
Sveto svoje krilo
Pruža na naš kraj.

Tamu goni c'jelu -
Otima joj vlast;
Listom kiti jelu
I visoki hrast.

Oh, kako se tješe
Sirotani sad!
Na sunce se sm'ješe
Topi im se jad.

Eto, jednog sjedi
U ritama vas!...
U tuzi i b'jedi,
Našao je spas.

Veselo se smije,
Sunce njemu sja!
Zgr'jeva ga i grije
Ljubav božija.

U slabačke grudi
Gdje ga tišti jad,
Sada mu se budi
Spokojstvo i nad.

Na prati ga više
Onaj vjetar klet,
Slobodnije diše,
Miliji mu sv'jet.

Već izmožden nije,
Snagu dobija, -
Njega sunce grije -
Ljubav božija.

Oj hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

Ta niko ne znade
Milosno k'o ti,
Sirotanu jade
Gorke tješiti.

Pa hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

MOJI PUTEVI


Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit' je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.


1924.

ANĐEO LJUBAVI


Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.


1892.

SNOVI



Na tajnom mjestu, gdje smo nekad brali
Mirisno cv'jeće pramaljeća sjajnog,
Pod krasnim v'jencem ružičica mali'
Viđ'o sam opet mog anđela bajnog...

Kroz njene bujne raspletene vlasi
Svježi je vjetrić lepršao krilom,
K'o čisto sunce, što nebesa krasi,
Sjao je osm'jeh na licu joj milom.

A njeno oko bješe tako blago
K'o prvi cv'jetak što ga nebo budi,
Sveto, k'o ono uzdisanje drago,
U pjesmi slavlja, što kroz ponoć bludi...

I sinu vjera i uskrsnu nada
Slatka k'o miris ljubice i smilja;
Sa pjesmom duša zaigra se mlada
I kao potok razli se u milja...

I ja ljubljah tako silno, strasno...
K'o zorin zračak onaj cv'jetak mio,
Al' kad me iz sna trže sunce jasno
Na mutnoj javi ja sam suze lio...


1892.

AKO HOĆEŠ...



Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...


1889.

ČEKANJE

Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj peva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da –
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se tamo, pred ikonom starom!
Ovdje u slobodi, pred nebom – oltarom,
Sa koga nam Gospod o milosti zbori,

Dođi, da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim, oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

Oživi mene noći

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čeko na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

ANĐEO LJUBAVI


Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tjelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise

Zora

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka

I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba...

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.

ЉУБИМ ЛИ ТЕ?

Љубим ли те, ил'
су гласи
Пјесме моје пуста варка?
Ја те љубим, српско чедо,
Из љубави
огња жарка.

Зори, када јутром свиће
И пурпурни плашт свој
шири;
Лахорићу, кад несташно
Кроз ружице мале пири;

Звјездицама,
тихом ноћи
Кад појезде у висини;
Славујићу, када сјетан
Прижељкује у
тишини;

Поточићу, бистром врелу,
Нека гором, дољом гласи;
Чистој
роси, што круницу
Миришљавог цвијећа краси;

И тичици, кад
пјевуши
Вијући се лаким летом; -
Свему велим да те љубим
Вјерне душе
ватром светом.

LIJEPA JE HANA...


Lijepa je Hana, gondže mog jarana,

Al' je ljepša Fata, tako mi imana!

Sinoć joj se dockan u sokak navrati'

Pa udarih piljkom u pendžere Fati.

Birden Fata čula na pendžeru stade,

Poznade me, alčak, i selam mi dade;

Te eglen po eglen pa nas ponoć nađe

I moj jaran mjesec na bejan izađe.

Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu

I lijepu Fatu na pendžeru osu,

Aman, da je kome pogledati bilo!

Vidio bi, valah, što nikada prije

U zemanu svome ni sanjao nije!

Vidio bi blago što nema karára:

Vidio bi da su od safi behara

I lišce i njedra u begove Fate

I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!

Vidio bi oči, one oči, jao,

Pa za crne oči džan i život dao!

Vidio bi slađa od šećera usta

I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,

U lijepe Fate na podvoljku taman!

Pa se više nigda avertio ne bi

Niti iš'o majci niti li akrebi,

No bi salte mahnit pod pendžere stao,

Gledao u Fatu i džan za nju dao,

Jer je ljepša Fata, tako mi imana,

Od svakoga đula iz al-đulistana!

Pit'o sam je: "Fato, hoćeš li me, jeli,

Bi li kail bila, kad bi tvoji šćeli?"

Fata šuti, ali oči zbore same,

Nasmija se, alčak, pa đul baci na me,

(S grla joj se sitni đerdani prosuše

A iz đula slatki amber njene duše)

Pa pobježe majci u sobu da spava,

Na dušeku mekom, k'o melekša plava.

Srma-mjesec zađe, mene sabah nađe,

Pa se s đulom vrati' misleći o Fati.

A negdje u bašti bumbul tica čula,

Osjetila miris Fatinoga đula, -

Pa učini haber na svoje jarane:

Sitno niže Fati na grlo đerdane -

Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:

Nema, nema Fate u sedam Mostara!


1903.

Aleksa Šantić: Šta kada prijatelj poželi da tvoja verenica bude njegova?



Prokletstvo velikih ljudi jeste što znaju da odu, da prepuste, čak i odustanu zarad nečije sreće ili nesreće. Neko će sad dobaciti da je u pitanju običan kukavičluk, ali saznanje da tamo gde prestaje sebično ja počinje ljubav neutrališe svaku sumnju u ovakav čin. Priča koju sam nedavno čula ohrabrila me je i navela da verujem da nismo samo mi obični, mali i kratkotrajni smrtnici osuđeni na ljubavni jad i smicalice. Otvorila je vrata dilemi šta učiniti kada neko koga si smatrao svojim kompanjonom i podrškom poželi da dobije nešto tvoje, onaj najintimniji delić duše da ti otrgne i prisvoji. Iako decenijama ne hoda zemljom, Aleksa Šantić, večiti zaljubljenik u reči, inspiriše i navodi receptore znatiželje da osete ono vanvremensko što behar raznosi na svojim krilima.


"Pogled ka Mostaru lečio je sve rane, ali i stvarao nove"
“Bio se zaljubio i verio jednom devojkom, a njegov najbolji prijatelj Dučić molio ga je da se ukloni od te devojke, i to se dešava u životu među prijateljima, i Dučić se bio u nju zaljubio. On se uklonio zato što je voleo svoga druga. A Dučić je jedno vreme bio vodio ljubav sa tom devojkom, ili je tako izgledalo, i onda se povukao i otišao u diplomatiju. Šantić je ostao sam u Mostaru i nikada se nije ženio”, rekao je Miloš Crnjanski.

Kakav baksuz! Svako ko je to doživeo zna epilog ove situacije: neki se tuku, teraju dođavola, neki smišljaju pakosti, neki se dave u litrima alkohola ili kljukaju antidepresivima. Šantić je, po svemu sudeći, umeo da stisne zube, povije rep, podigne glavu i nastavi svojim putem, ali bez nje. Mostar, njegovo utočište, nastavljao je da se igra koncima sudbine; Šantić je nekada uspeo da ih razmrsi, ali nikada nije uspeo da od njih ištrika mustru ljubavi o kojoj je pisao. Odlutao je u prostranstva inspiracije i tamo je stvarao.

Aleksa Šantić, mit koji i dalje leluja Mostarom, krije se po sokacima i šapuće stihove pesama “Emina”, “Hasanaginica”, “Ostajte ovde” i “Veče na školju”. Ljubav njegove poezije krila se u baštama okupana sevdahom, pretvarala se u opojnost cveća, a lepota je u njegovim stihovima bila skrivena, tiha, ali izazovna. Posmatrao je očima čežnje ženu koja nikada nije bila pod njegovim prstima, udaljenost je stvarala strah od lične promašenosti i utapala svoj nemir u možda najdirljivijim pesmama, koje su se toliko odomaćile da su se počele pevati kao narodne – “Emina” i “Na izvoru”.

Predan motivima koji vape za pravdom, rodoljubljem, begom od maski, do kraja svog pesničkog veka ostaje veran svom načinu predstavljanja u umetničkom svetu. Razlikovao se od književnih struja svoga doba, kritika nije imala blagosti za njegov rad, sankcionisala je svaki propust, ali on je mudro umeo da napreduje i da crpi sokove potrebe da bude bolji – makar da bi njima zapušio usta.

“Napali su ga da nije veliki pesnik, to su takve priče – veliki ili mali pesnik, ocena 5, ocena 4, kao da smo đaci”, reči su Miloša Crnjanskog.

Crnjanski je na svojevrstan način oslikao blago koje se krilo u Šantiću: “Šantić je bio ne samo jedan od najlepših, već i jedan od najljupkijih tipova među pesnicima koje sam upoznao kod nas. Bio je neobično otmen čovek, iako siromašan, iako bolestan. Prav, lep, ponosit, prirodan, uljudan. I niko nikada nije lepše pričao o Mostaru nego Šantić.”

Tuberkuloza je jednog dana uzela šta joj je pripadalo. Šantića su behar i sevdah otpratili put večnosti, a tužne ljubavi i dalje haraju svetom; ipak, ljubav je tu da prizove sve što se prizvati mora.

Jelena Pavlović

GLEDAO SAM...



Gledao sam mladu zoru,
Kada jutrom istok krasi,
I rumeno lice svoje
Kupa mora u talasi.

Pred čarobnim likom njenim,
Pred zracima silne moći -
Drhti, strepi, pada, bježi,
Iščezava tavna noći.

Pa i meni kad se smrkne,
Kad mi bolest grudi slama -
Ja pogledam tebe, zoru,
I s duše mi bježi tama.

Srce plane vrelim žarom,
I nada se dignu dvori,
Pa tad kliknem: "Pjevaj, srce,
Ta pred tobom zora zori!"

O, PJEVAJ SRCE MOJE...



Pjevaj joj srce moje! Stresi zvjezdice sjajne
S besmrtnog veličanstva zvukom ljubavnog milja,
Da njima uresim sveto njene kosice bajne,
U kojima se l'jeva miris pitomog smilja.

U hramu ljubavi tvoje nek' njena slika stoji
I miljem draži svoje nebeske daje sile,
Nek' bude zv'jezda jasna na nebu snova tvoji',
Boginja tvog života i izvor pjesme mile.

Ljubi i pjevaj samo. nek' čisti, jasni glasi,
Dignu je letom svojim u trepet zvjezdica sjajnih,
Kao što mene dižu njene anđelske krasi
U svjetlost božjeg raja, u krilo sv'jetova tajnih.