Preživljavanje u prirodi

Preživljavanje u prirodi








Boravak u prirodi, van naselja, je u nas sve popularniji. Ljudi se upuštaju u tu "pustolovinu" vođeni raznim motivima, kao što su profesija, prinuda (u slučaju rata ili elementarnih nepogoda) ili jednostavno zbog rekreacije. Kakvi god da su motivi u pitanju, više je nego važno poznavati osnovne zakone koje nameće priroda… Sam boravak na čistom vazduhu nesumnjivo doprinosi čuvanju i jačanju psihičkog i fizičkog zdravlja savremenog čoveka. Ali baš taj "savremeni čovek" je zaboravio kako da živi u prirodi, kako da bude deo nje i kako da je upozna. Zato je i važno znanje o preživljavanju u prirodi, da svima onima koji imaju želje, volje i potrebe za boravkom izvan urbanih sredina, omogući da što spremnije i što jednostavnije provedu par dana van "civilizacije" i tako shvate da boravak u prirodi može biti prilično siguran, jednostavan i pun uživanja.

Sekcija Preživljavanje u prirodi

O Sekciji

Cilj rada ove sekcije kineziologa jest proučavanje, sistematizacija i širenje korisnih znanja koja mogu osigurati zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba održivim korištenjem prirodnih Zemljinih resursa te tako život i preživljavanje. Ovaj cilj se uglavnom ostvaruje boravkom u prirodi zainteresirane grupe kineziologa, studenata i nastavnika Kineziološkog fakulteta – ljubitelja onog dijela Zemlje koju čovjek nije pretjerano ili uopće mijenjao te u situacijskim uvjetima na tim mjestima, gdje je sve lakše shvatljivo, zajedno stječu znanja koja uz malo alata i tjelesnog rada osiguravaju život. Pritom članovi Sekcije zajedno nastoje bolje razumjeti temeljne Zemljine zakone i nastoje promicati ekološku svijest među svim studentima i nastavnicima kineziologije.

Elementi tehnike

I evo ukratko, malo konkretnije čemu se radi. Bez obzira da li se radi o planiranom boravku u prirodi ili o stresnoj situaciji u kojoj treba preživjeti oslanjajući se na vlastita znanja, nešto alata i vlastiti tjelesni potencijal u korištenju Zemljinih prirodnih resursa, ili možda o preživljavanju koje se odvija u kontroliranim uvjetima i prilagođeno, nekoliko je skupova osnovnih elemenata tehnike preživljavanja, uglavnom primitivnih ljudskih znanja. To su:

1. Izrada zaklona i skloništa
2. Potpala, kontrola i sigurno korištenje vatre
3. Opskrba vodom u prirodi
4. Opskrba hranom u prirodi (sportski ribolov, lov lukom i strijelom, skupljanje samoniklog jestivog bilja)
5. Orijentacija i navigacija u prirodi
6. Signalizacija i komunikacija u prirodi
7. Prva pomoć u prirodi
8. Higijena i sanitarije
9. Sigurnost u prirodi (izbjegavanje neželjene interakcije s prirodom u najširem smislu; biljkama, životinjama, vremenskim uvjetima, terenom)
10. Korištenje odjeće i opreme za boravak u prirodi (ruksak, odjeća, obuća, šatorsko krilo, konop)
11. Pravilna tehnika, sigurno korištenje i održavanje alata

Svaki od ovih skupova znanja sadrži raznovrsne tehnike koji će u zavisnosti od situacije u kojoj se čovjek nalazi u najširem smislu osigurati homeostazu (održavanjem normalne tjelesne temperature, osiguravanjem normalne vrijednosti gustoće tjelesnih tekućina i dostatne količine hranjivih tvari), sigurno kretanje i komunikaciju s drugima. Sve su tehnike smještene i na skali intenziteta u odnosu na stresnost situacije i na toj skali nalaze se između planiranog života u prirodi – npr. rekreacijskog kampiranja i na suprotnoj strani te skale preživljavanja u prirodi nakon bilo kakve prometne katastrofe, elementarne katastrofe ili neplaniranog ishoda u obavljanju vojne zadaće. Tako npr. ako je u pitanju upotreba vatre u prirodi, ona varira od kuhanja na modernim plamenicima koji funkcioniraju na različita plinska i tekuća goriva (ili grijanja, i signalizacije sličnom opremom) što je prisutno u rekreacijskom kampiranju ili istraživačkim ekspedicijama do, na drugoj strani te skale, kuhanja i grijanja otvorenom vatrom koja je potpaljena nekom od primitivnih metoda (hand drill, pump drill, bow drill, optičkom metodom potpale) što može biti potrebno u situaciji nakon katastrofe bilo kojeg tipa u kojoj život manje ovisi o opremi, jer najčešće nije dostupna, a više o znanju.

Preživljavanje u prirodi u kineziologiji

Elementi tehnike koji mogu osigurati život i preživljavanje u prirodi platforma su za provedbu bilo kojeg programa koji zahtijeva prirodno i divlje okruženje. To mogu biti kineziološki programi, ali i programi s umjetničkim sadržajima, ili profesionalni programi, npr. vojni. Sasvim konkretno ova znanja kineziologu mogu biti korisna u:

1. U provođenju programa Škole u prirodi koja je dio plana i programa redovne nastave učenika razredne nastave
2. U sudjelovanju u radu Izviđača, i to sekcije izviđača kao školske izvannastavne aktivnosti, ili u programima Saveza izviđača Hrvatske
3. U Izletništvu i Turama kroz prirodu u sustavu obrazovanja, poslovanja ili bilo gdje drugdje
4. U organizaciji Rekreacijskog kampiranja odraslih
5. U provođenju programa Team building preživljavanja koje je prilagođeno i odvija se u kontroliranim uvjetima
6. U Radnima terapijama osoba oštećena zdravlja uz korištenje primitivnih tehnologija
7. U Kondicijskim pripremama sportaša uz korištenje primitivnih tehnologija
8. U Sigurnosnom sektoru, u razvoju situacijskih programa u vojsci i policiji
9. U Urgentnim situacijama (nakon teških prometnih nesreća ili elementarnih nepogoda) u programima Državne uprave za zaštitu i spašavanje
10. U Ekspedicijskim istraživanjima u prirodnim i društvenim znanostima

(Kineziološki fakultet sveučilišta u Zagrebu)

Orijentacija pomoću sunca i sata

Položaj Sunca na nebu se može koristiti za orijentaciju ako je doba dana približno poznato. Ujutro se Sunce nalazi približno na istoku i kreće se naviše. Zatim se spušta i zalazi približno na zapadu (točno na istoku ili zapadu samo za vrijeme ravnodnevice).



Određivanje juga pomoću Sunca i sata

U podne, za vrijeme ravnodnevice, za promatrače koji su na sjevernoj polutki, Sunce se nalazi na jugu, odnosno, za promatrače koji su na južnoj polutki nalazi se na sjeveru. U ostalo doba godine, promatrači između obratnica moraju uzeti u obzir godišnja doba, tj. moraju znati da li se Sunce nalazi sjeverno ili južno od ekvatora. Učinkovitost ove metode opada s približavanjem ekvatoru.

Za nešto točnije određivanje sjevera može poslužiti analogni sat. Sunce prividno obilazi oko Zemlje za 24 sata, a mala kazaljka sata za isto vrijeme načini 2 kruga (kod uobičajenog sata s podjelom na 12 sati). Mala kazaljka usmjeri se prema Suncu, to će nam biti jedna stranica kuta. Druga stranica će biti pravac iz centra sata kroz oznaku za 12 sati. Simetrala tog kuta pokazivat će smjer prema jugu ako je promatrač na sjevernoj polutki, odnosno prema sjeveru ako je promatrač na južnoj polutki. Ako se orijentacija vrši tijekom ljetnog računanja vremena, umjesto 12, uzima se 1 sat kao druga stranica kuta.

Točnost i kod ove metode opada s približavanjem ekvatoru. Također, na točnost utiče mjesto promatrača u vremenskoj zoni - širina zone je 15°,

(Wikipedija)

Orijentacija pomoću kompasa



Kompas

Kompas je navigacijski instrument za orijentaciju. Njegov osnovni dio je pokretna magnetna igla, čiji se jedan pol (istaknut bojom i/ili oblikom strelice) uvijek okreće prema sjeveru. Na kompasu su obilježene glavne strane svijeta - sjever (N), istok (E), jug (S) i zapad (W). Kućište kompasa se okreće dok se oznaka N ne poklopi sa sjevernim polom magnetne igle.

Često se koristi i riječ busola (tal. bussola). Ovaj pojam se koristi mahom u mjernoj tehnici za označavanje preciznog kompasa.

(Wikipedija)

Orijentacija noću



Pronalaženje Sjevernjače

Astronomija nudi točniju metodu za orijentaciju noću. Os Zemlje usmjerena je prema sjajnoj zvijezdi Sjevernjači (Polaris). Ova zvijezda vidljiva je sa sjeverne polutke za vedrih noći.

Sjevernjača se nalazi u zviježđu Mala kola (Ursa minor). Za pronalaženje Sjevernjače najlakše je locirati zviježđe Velika kola (Ursa major) - zviježđe je blizu horizonta. Uočiti dvije zvijezde na kutovima na suprotnoj strani od "ruda" (na slici: α-Dubhe i β-Merak). Peterostruku duljinu između tih zvijezda nadovezati u smjeru Malih kola (višlje na nebu, prema zenitu). Zvijezda na kraju ruda Malih kola je Sjevernjača.

(Wikipedija)

Orijentacija prema oznakama na zemljištu

Oznake na zemljištu obuhvaćaju čitav niz raznih objekata koji se mogu koristiti u cilju orijentacije:

Strane svijeta u šumi se mogu odrediti prema kori drveća. Kora je tamnija sa sjeverne strane. Obično se pruža tamna pruga od zemlje do vrha i uočljivija je na pozadini svjetlije kore. Osim toga, kora je hrapavija sa sjeverne strane.
Četinjače s južne strane luče više smole nego sa sjeverne.
Sjeverne strane drveća, krovova i zidova zgrada sa sjeverne strane su hladniji i s te strane su obrasli gljivama, mahovinom i lišajevima.
Krajem zime moguća je orijentacija prema snijegu - na padinama, uvalama i usamljenom drveću snijeg se duže zadržava sa sjeverne strane.

(Wikipedija)

Skloni se, sagradi sklonište!

S je prvo slovo riječi STOP prioriteta preživljavanja, i kao takvo zasigurno  ono je i najvažnije.
U bilo kojoj situaciji potencijalnoga preživljavanja, pa i onog u urbanom okruženju gdje vam prijete nožem jer imate interesantan novčanik, morate se skloniti od agresora (ili skloniti agresora od sebe). U ovom članku nećemo analizirati što i kako pred nožem nego ćemo nož staviti u naše ruke i dati si posla tamo negdje u šumi, daleko od urbanog u izradi pravog skloništa.

Prihvaćamo li svi da je priroda agresor u slučaju preživljavanja? Ima li onih koji to i dalje negiraju u ovom poglavlju o hipotermiji zasigurno će se razuvjeriti.

Skloništa, što i kako?

Sada kada poznajemo mehanizme rashlađivanja i znamo od čega se trebamo zaštititi, znamo i kakvo nam mora biti sklonište. Ono nas prvenstveno treba štititi od kondukcije zemlje i vode, radijacije hladnoće i konvekcije vjetra.

Idealno sklonište je ono koje se u prirodi nađe već sagrađeno ili polu sagrađeno. Ne, ne radi se o bespravnoj gradnji, već o prirodnoj arhitekturi poput pećina, udubina, litica, oborenih stabla pa i onoj manje prirodnijoj poput kamenih zidova, kanala ispod ceste, šahtova, cjevovoda ili sabirnih stanica, lovačkih čeka, olupina automobila itd.



Čeka isto tako može poslužiti poput skloništa                        



Stari zid uz malo truda postaje dobar zaklon                


Pravila pri izradi skloništa

Pri izradi skloništa potrebno je obratiti pažnju na par pravila:

1. Sklonište mora biti uvijek u zavjetrini i nalaziti se po mogućnosti na južnoj strani, toplija strana jer osunčana tokom dana.

2. Sklonište mora biti uvijek blizu proplanka, čistine ili livade. U slučaju da čujete zvuk helikoptera ili aviona imate tako šansu da izletite na čistinu i pokažete se spasiocima. Na istoj čistini morate uvijek označiti nečim neprirodnim lako uočljivim  da se nalazite u blizini i trebate pomoć (pr. velika strijelica sa granama, X sa bijelim kamenjem, SOS sa pepelom u snijegu...). Idealno je da na toj čistini imate uvijek unaprijed spremnu signalnu vatru radi signalizacije svjetlom noću ili dimom danju. Održavajte i jednu manju vatru tik pored skloništa. Ako niste u mogućnosti zapaliti istu objesite neki dobro uočljiv odjevni predmet žarke boje pored skloništa. On će poslužiti terenskim spasiocima da budete uočeni ako ste već iznemogli ili spavate u skloništu, a uz to ako se previše udaljite od skloništa lakše čete ga uočiti. Skloništa napravljena od prirodnih materijala su nevidljiva ljudskom oku!

3. Sklonište se treba izgraditi nedaleko od materijala koji vam je potreban radi njegove izrade. Nema smisla trošiti kalorije na dovlačenje materijala od nekud.

4. Započeti uvijek sa gradnjom skloništa mnogo prije sumraka. Potrebno vrijeme  za izradu skloništa; A ležaj, nosilo 1-2h, riblja kost, kolijevka 2-3h, košara, rupa u snijegu 3-4h, iglu 3-6h. Baš zbog toga je bitno prepoznati i odabrati mnogo prije sumraka lokaciju. Ako se desi ono što se ne bi smjelo nikada desiti, a to je da te "iznenadi noć", traži stijenu u zavjetrini i uz nju zapali vatru. Stijena sa vatrom će poslužiti kao reflektor i davati ti dobar izvor topline cijelu noć uz minimalno
ogrjeva.

5. Samo usko sklonište grije. Velika greška koju mnogi rade je izrada prevelikih skloništa. Ovdje većinom razmatramo skloništa u slučaju da nemamo vatru. Veliko sklonište biti će nemoguće zagrijati temperaturom vlastitog tijela. Istina, u njemu ćemo moči igrati briškulu ali nama nije do igre, već do treniranja protiv smrti. Da, sklonište mora biti usko poput lijesa, jedva dovoljno da se u njemu okrenemo na bok.

6. Ležaj je osnovni dio skloništa. Skloništu i izradi krova uvijek se daje više značaja nego izradi izolacije poda. Prisjetimo se navedene tablice Mehanizma gubljenja temperature. Ljudsko tijelo gubi više temperature kondukcijom (kontaktom na zemlju) neko radijacijom! Ležaj je moguće napraviti od mnoštva materijala, lišče, trava, mahovina, borove zelene grane, ruksak položen na pod, manja suha stabla, grane itd.



Zapamti, i ležaj je osnovni dio skloništa                                  



Uvijek spremna signalna vatra                



Mahovina je najbolji izolator u prirodi


Što izbjegavati?

1. Podnožja litica sa svježe vidljivim tragovima odlomljenih kamenja na zemlji.

2. Blizinu korita rijeka ili presušenih kanala u terenu na kosim padinama. U slučaju kiše rijeka može narasti i do mnogo više puta vlastite dubine; detriti stabala koji se skupljaju uzvodno mogu stvoriti čep na koritu rijeke koji se nakon nekog vremena silovito razbije a vas proguta vodeni val.

3. Uhodani putevi životinja. Neke životinjske vrste kao i ljudi preferiraju uvijek iste staze. Sve bi bilo u redu da se radi samo o zecu, ali porodica divljih svinja koja kuca na vrata usred noći zadnja je na listi naših potreba, osim ako...

4. Gledaj gore, gledaj dolje! Izobilje već odlomljenoga materijala u šumi najčešće je uvjetom za odabir lokacije skloništa, ali to također ukazuje da je taj materijal od negdje trebao pasti. Uvijek pogledaj što se nalazi iznad tebe, jer mrtve grane na stablima tokom vjetrovitih noći mogu postati opasne. Isto tako nije na odmet pogledati i ispod sebe (primjerice mravinjaci), iako je ovo "dolje" tu samo radi rime i više se odnosi na prijašnje točke, tj. odvodne kanale i uhodane staze životinja.

5. Dok izgrađujemo sklonište ne smijemo se oznojiti (pogotovu na snijegu) jer se po svaku cijenu moramo zavući u sklonište potpuno suhi. Primijetimo li da se znojimo, skinuti ćemo sloj, dva naše odječe. Bolje je da lagano drhtimo pa se radom zagrijemo nego da se oznojimo.

Savjet: Kada idemo spavati u sklonište u odjeći koju imamo na sebi, mnogo više će nas grijati ako se prekrijemo jaknom nego ako je imamo na sebi. Jakna će tako stvoriti veći prostor te zadržavati više toplog zraka oko nas nego da je imamo na sebi. Uz to i ruke će pridonijeti grijanju tijela. Isto pravilo vrijedi i za gojzerice. Odvezane cipele sa prebačenim nogavicama preko njih više griju nego one stisnute.

(Hrvatska škola preživljavanja)

Kako do vode za piće


Prokuhavanje

Grijanje vode na dovoljno visokoj temperaturi određeno vrijeme , uništit će sve
opasne mikroorganizme. Savjeti iz uglednih izvora variraju, ali konsenzus čini
se ukazuje na to da će podizanje temperature vode na 100 stupnjeva C ubiti sve
bakterije i viruse. Ciste su malo otpornije i savjetuje se da se održava temperatura
od 100 stupnjeva C jednu minutu da bi bili sigurni.

Vrijeme prokuhavanja preporučeno od strane „autoriteta“ je različito. Dva su razloga za to:

1. Nadmorska visina (i posljedično tlak zraka) mijenja točku vrenja vode. Uzet ćemo ekstremni primjer, tlak na vrhu M.Everest-a je oko trećine vrijednosti tlaka zraka na razini mora. Na ovoj visini, voda uzavre na oko 70 stupnjeva C. Budući da na 82 stupnja C bakterije bivaju
trenutno ubijene, problem je očigledan. Prema informacijama američke agencije
za zaštitu okoliša, ciste koje su vjerojatno najotpornije od svih mikroorganizama
biti će uništene nakon deset minuta kuhanja vode na 70 stupnjeva C.

2. Zamućenost vode

Mnogi mikroorganizmi se nalaze u tlu. Ako čestice tla plutaju
u vodi, oni mogu izolirati mikroorganizme od djelovanja temperature određeno
vremensko razdoblje. Što je voda mutnija, to vrijeme vrenja vode treba biti
duže. Još bolje je da prethodno koristite filter za uklanjanje većih čestica tla.

Zaključak:


Čista voda zagrijana do točke vrenja na niskoj nadmorskoj visini je sigurna od mikroorganizama. Što je nadmorska visina veća i što je voda mutnija, to dulje treba ostaviti vodu da vrije (do maksimalno 15 minuta za prljavu vodu na vrhu Everesta).

(Survival forum)

Paljenje vatre




Vatra je važan čimbenik u evoluciji čovjeka. Kada je naučio paliti vatru čovjek je napravio bitan korak u svom razvoju, preživljavanje mu je bilo sigurnije, prehrana mu se promijenila, oruđa i oružja poboljšala, bio je zaštićen i spreman za napredak.
Uz zaklon i vodu vatra spada u tri najvažnija prioriteta tijekom boravka u divljini. Prije svega vatra je izvrstan izvor topline, koji nas može ugrijati po hladnom vremenu i spriječiti podhlađivanje, na tom izvoru topline možemo pripremati hranu, također prokuhavanjem vode možemo istu dezinficirati da bude sigurna za piće. Vatra je izvor svjetlosti u situacijama kada nemamo svjetiljku, ali i pruža nam osjećaj sigurnosti i ugode koji u stresnim situacijama pozitivno utječe na naš moral i volju za preživljavanjem. U području gdje ima opasnih životinja vatra će ih u većini slučajeva držati dalje od našeg mjesta boravka i naše opreme, pa je tako i dobra zaštita. Kada se odvija potraga za izgubljenima u prirodi ,uvelike možemo olakšati tragačima posao ako napravimo dobru signalnu vatru.
 Osim nabrojanih, postoji još mnogo korisnih načina upotrebe vatre, u koje ste se vjerujemo i sami uvjerili. Osim što je korisna, vatra može biti i vrlo opasna. Sa vatrom treba postupati oprezno, poduzeti sve mjere sigurnosti, poput sigurne podloge i kada je god moguće da nam je pri ruci sredstvo za gašenje (pijesak, voda, pokrivač..). Vatra se nikada ne ostavlja bez nadzora. Ako napuštamo ložište moramo se apsolutno uvjeriti da je i najmanja žar ugašena.
LOŽIŠTE
O načinima paljenja vatre posebno ćemo se osvrnuti u drugom dijelu članka. No prije paljenja vatre nužno je napraviti adekvatno ložište i osigurati dovoljne količine materijala za potpalu i održavanje vatre. Nema smisla zapaliti vatru i onda ići sakupljati gorivo.
Najbolje je izabrati lokaciju kampa na mjestu gdje ima dovoljno materijala za potpalu, sakupimo ih i složimo u kampu kako bi kasnije mogli održavati vatru. Pravilo je da se uvijek sakupi više od onoga što mislite da je dovoljno. Za početak dok se vatra ne razgori treba sakupiti sitnih grančica koje su suhe, kasnije idu deblji materijali, za održavanje žarišta su dobre deblje i tvrđe grane. Rascijepano drvo gori bolje nego cijelo drvo sa korom, osobito u vlažnim uvjetima.
Podloga na kojoj palimo vatru se očisti od lišća i grančica skroz do zemlje. Veličina očišćenog područja naravno ovisi koliko veliku vatru radimo. Za prosječnu vatru srednje veličine dobro bi bilo očistiti područje promjera 1,5m. Mjesto na kojem ćemo ložiti dobro je ograditi kamenjem, ciglama ili debljim granama.  Ukoliko je zemlja vlažna, natopljena ili zaleđena preporuča se napraviti podlogu od nekoliko grana (poput malog splava) na kojoj bi palili vatru.
Na ispravno priređenoj podlozi zatim stavljamo fini materijal koji će odmah hvatati plamen poput suhe trave, lišća, sitnog grmlja, piljevine ili suhe kore. Brezina kora je jedan od najboljih materijala za ovu namjenu. Taj početni materijal je važno osigurati jer o njemu u vlažnim uvjetima najviše ovisi vatra, prilikom kretanja ako je vrijeme promjenjivo dobro je da sakupimo suhih materijala za potpalu i spremimo u ruksak, tako da u slučaju kiše kasnije budemo pripremljeni. Ukoliko je već vlažno, treba raskoliti drvo koje je suho u sredini i iz sredine nastrugati finih materijala koji će gorjeti.
Potom na taj fini materijal slažemo manje grančice u obliku indijanskog šatora imajući na umu da ostavimo na jednom dijelu pristup finom materijalu da ga potpalimo, također vodimo računa da slaganjem ne zagušimo vatru jer vatra treba dovoljno zraka.
Nakon što smo potpalili vatru (kako je potpaliti opisati ćemo dalje u tekstu) i nakon što se razgorjela stavljamo deblje grane i održavamo je ovisno o našim potrebama.
Ovdje u tekstu smo opisali najčešći način slaganja ložišta (indijanski šator) ,postoje još mnoge vrste vatre ovisno o namjenama i uvjetima. Osim samog ložišta postoje i razni dodatci koji nam pomažu da iskoristimo vatru za ono što nam treba, poput tronošca za kuhanje, rašlje i ražanj za peći meso, gradele, reflektor za grijanje i sl.
Na kraju ovog dijela teksta spomenuli bi i vrlo korisna pomagala koja je preporučljivo imati sa sobom a koja nam mogu uvelike olakšati pripalu. To su heppo kocke i druga kemijska sredstva koja dugo gore i lako se pale. I guma će dugo gorjeti ,čak i u težim uvjetima.
NAČINI PALJENJA VATRE:
Paljenje vatre je osnova da bi dobili vatru pa ćemo se dalje u tekstu detaljnije dotaći  ove teme. Ova vještina zahtjeva našu osobitu pozornost, stalno vježbanje i što više iskustva.
Te načine bi mogli podijeliti na one kojima odmah raznim pomagalima odmah dobivamo plamen (upaljač ,šibice.. ), te one kojima dobivamo iskru koju je potom nužno pretvoriti u žar pa potom u plamen (firesteel, kremen, bowdrill, baterija i sl. ), u treću opisanu skupinu bi stavili  načine kojima koristimo sunce za dobivanje vatre (povećalo, leća, konzerva i sl.).
Prva skupina se sastoji od upaljača i šibica s kojima smo svi palili vatru i najčešće ih koristimo. To nije velika filozofija, pa ćemo samo napomenuti da ih je uvijek nužno držati suhima i izoliranim od vlage, te da zbog malih dimenzija i težine nije loše nositi i nekoliko rezervnih komada.
Druga skupina obuhvaća kako smo napomenuli izvore koji daju iskru. Da bi dobili vatru od njih nužno je napraviti „gnjezdo“ na koje bacamo dobivenu iskru ili žar. Gnjezdo treba napraviti na način da su iz vana grančice ,sijeno ,brezova kora i sl. a unutra (dio na koji bacamo iskru) što finiji materijali koji trebaju biti apsolutno suhi, poput fine suhe trave, pahuljastih suhih materijala iz biljaka, vate, finih vlakana iz užeta, pamuka iz jakne i sl.

 Firesteel je naziv za sredstvo koje se sastoji od metalnog štapića i strugača (karbonski nož ili pločica) kojima dobivamo jake iskre. Pali se na način da firesteel približimo gnjezdu, fiksiramo strugač kojeg ne pomičemo, a metalni štapić vučemo prema sebi tako da ga stružemo od strugač.



Kremen ili drugi tvrđi kamen sa oštrim rubom također koristimo za dobivanje iskre uz pomoć metala kojeg udaramo od oštar rub kamena, ovdje je bitno spomenuti da za hvatanje ovakvih iskri je nužno prethodno pripremiti pougljene pamučne krpice koje će hvatati i najmanje iskre.



Bowdrill je tehnika koja se sastoji u dobivanju žara uz pomoć trenja drveta. Napravi se čvrst luk a tetivu možemo napraviti od vezice iz cipela. Zatim pravimo komad drveta koje će biti svrdlo oko kojeg omotamo tetivu luka, pomicanjem luka naprijed-nazad okrećemo svrdlo koje stvara trenje na drvenoj podlozi. Drvenu podlogu i svrdlo radimo obavezno od suhih materijala. Donji dio svrdla ide na podlogu koju fiksiramo lijevom nogom, a gornji na držač kojeg držimo lijevom rukom, na dijelovima gdje svrdlo dotiče podlogu i držač se naprave rupice/utori za svrdlo.



Aktivacijom svrdla na opisani način se utori prilagode svrdlu i nakon što podloga pocrni nakon malo dima prestajemo s radom i u rupicu na podlozi urezujemo V urez u koji će se sakupljati prašina nastala trenjem. Ispod podloge stavljamo list na koji će se sakupljati žar. Ponovno sastavimo podlogu ,svrdlo ,luk i držač i krećemo sa radom. U početku pokreti naprijed-nazad trebaju biti precizniji i mekši ,nakon čega postupno ubrzavamo proces dok se ne stvori bijeli dim. Potrudimo se da se dimi barem 10ak sekundi nakon čega pažljivo odlažemo luk i svrdlo, a u V urezu ćemo vidjeti crnu prašinu iz koje bi se trebalo lagano dimiti ako smo dobro radili. Lagano (!!) puhnemo u nju i ako se žar zacrveni spremni smo da je pomoću lista pažljivo prenesemo u gnjezdo, koje stisnemo lagano da žar prijeđe na isto i puhanjem u gnjezdo širimo žar uz istodobno stiskanje istog do dobivanja plamena. Ova tehnika zahtjeva dosta vježbe i nije uvijek pouzdana, osobito u lošim i teškim uvjetima (umor, vlaga, vjetar..).
Treća skupina koju ćemo ovdje opisati sastoji se u dobivanju vatre pomoću koncentriranja sunčeve svjetlosti, kao i prethodni opisani način, zahtjeva vježbu i nije uvjek pouzdano (ako nema sunca, vjetar puše i sl) . Sunčevu svjetlost koncentriramo u žarku malu točku u gnjezdo pomoću povećala ili leće iz fotoaparata. Kondom ili prozirnu vrećicu možemo napuniti bistrom tekućinom i pokušati kroz njega koncentrirati sunčeve zrake u jednu točku.
Također se može dno limenke ispolirati do zrcalnog sjaja pomoću čokolade ili zubne paste te odsjaj usmjeriti na gnjezdo. Tijekom koncentriranja svjetlosti moramo zaštiti proces od vjetra. Kada se lagano zadimi možemo puhati isto lagano da bi potaknuli širenje žari u gnjezdu i potom postupamo sa gnjezdom na način prethodno opisan u tekstu.
   Ovdje je opisano nekoliko načina na koje možemo dobiti vatru, postoje još mnogi više ili manje primjenjivi u našem području, no sve ne možemo zahvatiti kroz jedan članak. Za sve izletnike koji borave u prirodi preporučljivo je znati barem nekoliko načina dobivanja vatre i nikada se ne bi smjeli pouzdati u samo jedan ili najlakši.
   Za kralj bi podsjetili da je vještina paljenja vatre svakako jedna od najkorisnijih i najvažnijih za sve one koji borave u prirodi i da je preporučljivo što je više moguće skupljati znanja u ovom području te redovito uvježbavati vještinu paljenja vatre.

(PAS Lepoglava)

Gotova prirodna skloništa

Pećine i jame


Vrijeme nadogradnje 1 sat za ležaj





Na prvom mjestu nalaze se već gotova skloništa. Pećine su gotova skloništa sa pet zvjezdica, One štite od kiše, vjetra i vlage, Ako su dovoljno duboke njihova unutrašnjost ima srednju temperaturu od 11°C. Imamo li mogućnost vatre, pri izlazu uz jednu od stjenka, koja služi i poput reflektora, brzo ćemo se zagrijati i sa minimalnim ogrjevom.

Pećine su rijetke u prirodi, i treba znati prepoznati teren gdje ih tražiti. Tražite ih uvijek u podnožju spojeva stjenovitih lanaca. Prepoznati spoj možemo tako da pratimo liniju vrha te kada primijetimo da ona ima naglo ulegnuće, a stijena ispod tog ulegnuća je tamnije boje tu bi lako mogla biti i pećina koja je u stvari prazan prostor nastao pomakom stjenovitih masa. Ne nađemo li pećinu zasigurno imamo dobru šansu da pronađemo polu gotov zaklon jer smo pronašli nadstrešnica ili ulegnuće. Kod pećina jedno je pravilo, provjeri uvijek koliko detrita tj. odlomljena kamenja ima na podu te pokušaj procijeniti koliko je odlom star. Provjeri isto tako i da li si jedini stanovnik i nikad ne pali vatru duboko u pećini (pogotovo ako se radi o uskoj jami) već uvijek i samo pri izlazu. 

Peta zvjezdica pećini je dodijeljena i zbog toga što se najčešće na stijenama nalazi i voda. Ako kaplje, postavi na tlo "pod najbrže kapi" nešto gdje ćeš skupiti tu pitku vodu. Ako ne kaplje već se slijeva sa stijene, uguraj komad platna u vlažnu pukotinu i pusti ga da visi na dolje. Nakon nekog vremena platno upije vodu i počinje kapati. Ovakav proces skupljanja vode zahtijeva vremena, postavi što je više moguće "zamki".





(Hrvatska škola preživljavanja)

Polu izgrađena skloništa

Su već polu gotova prirodna skloništa koja treba samo nadograditi. Potrebno je uvježbati oko ne bi li se ovakva skloništa lako prepoznala.
Ovo je popis samo nekih radi lakšeg uočavanja istih:

Kose litice i udubine

Vrijeme nadogradnje 1-2h

Nađemo li kosu stijenu ili poveću oborenu gromadu stijene pod kosinom pod koju se možemo zavući, evo ti skloništa u kombinaciji sa vatrom od pet zvjezdica. Zapali vatru ispod gromade ili kose stijene, neka grije barem 3-4 sata pred sumrak. Nakon toga očisti od žara, složi ležaj i
provjeri da li ima pukotina na stijeni (zbog grijanja) koja bi mogla uvjetovati moguće otkidanje detrita tokom noći. Zavuci se ispod i uživaj u pećnici. Želiš li poboljšati efekt "pečenja", na pod (ako zemni) prije paljenja vatre posloži plosnato kamenje te naknadno prekri zemljom. Nemamo li vatre, treba pregraditi tri otvorene strane granjem i lišćem, kosina će nas usto i jako dobro čuvati od kiše. Jedini problem je da treba nekako improvizirati oluk ispod ruba kosine. (pr. platno, najlon, kora...)



Sklonište od milja nazvano pećnica



Zagrijavanje pećnice

Rupe i ulegnuća

Vrijeme nadogradnje 2-3h

U našim šumama česte su rupe u terenu, ulegnuća između dvije stijene duljine našeg tijela. Za prekriti istu potrebno je jako malo vremena, pogotovo ako se radi o jeseni sa izobiljem lišća. Sistem prekrivanja je isti kao i kod krova skloništa "Riblja kost" (prikazano na ovim
stranicama). Važno je da je dno takve kolijevke u cijelosti suho. Prednost je da je sklonište sklonjeno u cijelosti od vjetra. Manjkavost je da ne može biti korišteno po kiši (zbog ravnog krova), nevidljivo je oku spasioca ali i životinjskom oku.



Udubina u terenu brzo se može prepraviti u zaklon  



Nadstrešnica u stijeni na južnoj strani moguć je zaklon

Oborena stabla

Vrijeme nadogradnje 2-3h

Oborena stabla, pogotovo sa zelenim granama na sebi, mogu se uz minimalni trud lako preurediti jer nam ona pružaju sav potreban materijal za dogradnju skloništa. Sklonište može biti sa dvije kose
stjenke (dva krova) ili samo jednom sa vatrom ispred. Treba dati prednost zimzelenim stablima (crnogorica) u izradi skloništa jer se mogu koristiti u svim godišnjim dobima, gušća su sa ravnim granama, lakše se lome samo rukama u slučaju da nemate nož. Isto tako zimzelene šume su "toplije" od primjerice bukovih. Po ljestvici najboljih izolatora koje sam koristio pri izradi ležaja, grane jele su se dokazale odmah iza mahovine, kao izvanredan izolator od snijega.

Jedini problem zimzelenih šuma je taj da daju loš ogrjev. Jela daje veliku toplinu, ali gori brzo i ne pušta mnogo kvalitetnog žara, koji je važan za naknadno grijanje. Uz to pripazite kada pripremate hranu na toj vatri jer se u dimu nalazi poveći dio smola koje su uvelike kancerogene. Idealno bi bilo odabrati lokaciju između crnogorice i bjelogorice, pa biste sa crnogoricom izradili sklonište, a bjelogoricu koristili kao ogrjev. I ovdje vrijedi pravilo - odabrati uvijek južnu stranu šume.




Sklonište od oborena debla    



Zaklon u snijegu "u zadnji čas"  ispod oborenog stabla.

Trulo deblo

Vrijeme nadogradnje 1h

Jako rijetko se može naići na trulo deblo oborenog velikog stabla. Stablu istrune unutrašnjost debla, a vanjski plašt ostane čitav te tako imamo cijev velike izolacijske moći. Dovoljno ga je malo iznutra preoblikovati, zatvoriti ulaz i sklonište je riješeno. Prednosti su veoma brza izrada i potpuna izolacija od kiše, terena , hladnoće i vjetra. Nedostatak je moguće prisustvo mrava lako rješivo ako smo u mogućnosti zadimiti unutrašnjost debla.



Trulo deblo, jako rijetko sklonište

Skloništa koje je neophodno izgraditi

U nastavku je opis nekih od skloništa koja je u cijelosti potrebno izgraditi od prirodnih materijala ili u kombinaciji sa opremom i alatima koje imamo.

A - sklonište ili nosilo

Vrijeme izrade 1-2h

A-sklonište je mnogima  poznatije kao sklonište SAS postrojbi, namijenjeno toplim i vlažnim krajevima. Radi izrade potrebno je čvrsto šatorsko krilo, deka, kaput ili slično). Napravi se tako da se u slučaju samostojećeg A skloništa naprave dva nosača u obliku slova A koja se zabiju u teren nasuprot jedno drugome u razmaku visine našeg tijela. Isti nosači se povežu sa tri deblje ravne grane ili manja stabla: dvije u visini kukova (nosilo) a jedna na vrhu slova A. Oko nosila se prebaci šatorsko krilo i poveže ispod. Još brža opcija u slučaju da imamo stabla je montirati nosilo direktno na dva debela stabla ili četiri tanja. Odlike su brza konstrukcija, nevjerojatno udoban ležaj i udaljenost od terena, tj. životinja i vlage. Manjkavosti su potreba za špagom i jako rashlađivanje tokom hladne noći. Rashlađivanje je moguće umanjiti ako se u međuprostor platna na nosilu ubaci izolator poput lišća, trave, mahovine i sl.



A ležaj ili ležaj SAS postrojbi

Košara

Vrijeme izrade 3-4h

Košara je višednevno sklonište naših predaka koji su se udaljavali od nastamba i koristili ga tokom lova. Radi izrade potrebna je šuma mladica u kojoj se obilježi odgovarajući promjer te se mladice pri vrhu odrežu, zašilje i zabiju u teren te isprepleću u obliku košare postavljene naopačke.
Praznine se ispune zelenim granama, mahovinom i lišćem. To je vrhunsko sklonište za višednevni boravak grupe u prirodi. Prostrana unutrašnjost daje mogućnost dnevnih aktivnosti unutar njega poput pripreme hrane, vode, zamki. Napravimo li otvor na vrhu možemo zapaliti i vatru. Obavezno pripaziti da se otvor obloži mahovinom ili sl. te se periodično moči da ne dođe do zapaljenja skloništa. Poput iglu-a za izradu ovog skloništa potrebno je prethodna praksa.



Unutrašnjost košare napravljene prepletanjem živih grana                



Košara koja dimi prilikom sušenja

Rupe u snijegu

Vrijeme izrade 3-4h (ovisno o tipu snijega)

Zasigurno nema težeg uvjeta nego onog zimskog. Ali u toj situaciji naš najveći neprijatelj – snijeg može postati prijateljem. Snijeg je nevjerojatni izolator, lako se obrađuje i ima ga u izobilju. Normalno, ovo pravilo vrijedi samo ako se nalazite na terenu gdje vas od tla dijeli bar par metara snijega i ako imate osnovne alate poput lopate i/ili pile za snijeg. Evo tri različita pristupa u izradi ovog skloništa:

1. prvi je iskopati „grobnicu“ u snijegu, prekriti je gusto granama i snijegom.
2. drugi je ukopati se u duboki snijeg (nanos) i unutar njega izrezati dva ležaja.
3. treći u slučaju kad imate malo snijega, nabaciti snijeg na hrpu (primjerice na hrpu opreme), dobro ga utabati te „tunelom“ doći do opreme koju izvučete i unutra oblikujte jamu u snijegu.

Sve to divno izgleda ovako napisano crno na bijelo. Međutim ako se upustite u izgradnju navedenoga trebate jako dobro poznavati snijeg jer se vrlo često zna desiti se na kraju sve uruši ako nije onaj idealan. Za ova skloništa potrebno je prethodno eksperimentiranje te je bitno napomenuti da se tokom boravka u njemu kao i kod iglu-a u nastavku mora pripaziti na adekvatnu ventilaciju da ne bi došlo do gušenja. Prednosti su lakoća dolaska do materijala radi izrade te njegova dobra termo izolaciona karakteristika (razlika unutarnje i vanjske temperature sa vjetrom može biti i viša od 30°C). Opasnost od znojenja pri izradi, gušenja, nevidljivost spasiocima, nemogućnost korištenja vatre, i potreba za alatom su manjkavosti.



Zaklon u snijegu (u izradi) napravljen nabacivanjem                    



Zidani zaklon od snijega                    



Rupa u snijegu, ugođaj poput grobnice

Iglu u snijegu

Vrijeme izrade 3-6h (ovisno o tipu snijega)

Iglu kao i košara imaju velike sličnosti sa izvornim skloništima namijenjenih za dulji termin preživljavanja. Njegova izrada iziskuje kvalitetan snijeg, nisku temperaturu, alat, prethodno iskustvo i timski rad. Prostranost unutrašnjosti, vidljivost spasiocima, velika izolaciona moć i mogućnost paljenja mini vatre unutar njega (dovoljna je vatra poput svijeće koja može uvelike dignuti unutarnju temperaturu - obavezno pazi na ventilaciju i topljenje stjenka) mogle bi biti prednosti. Iglu je definitivno sklonište sa najvišim efektom zabave ako je o zabavi riječ. U slučaju kratkoročnog preživljavanja ne nalazi svoju primjenu u ovoj našoj priči.





Izrada iglu-a je dug i "znojan" posao koji iziskuje prethodno iskustvo

Umjetna skloništa


Šatorsko krilo, padobran, pončo ili tarp sklonište

Vrijeme izrade 1h

Mnogi od nas vjerno i uvijek nose sa sobom platneno šatorsko krilo. Multi primjenjivost samoga stavlja ovaj rekvizit na popis obaveznog dijela opreme. Mogućnost primjene poput nosila, ležaja, krova, šatora, kabanice, viseće ležaljke, torbe samo su neke od mogućih primjena. Ne bi li napravili brzo sklonište, šatorsko krilo se može privezati na visini struka te nategnuti između dva stabla, te mu drugi kraj spustiti do zemlje. Ispred otvora može se zapaliti vatra. Sa druge strane vatre napravi se reflektor koji će tako reflektirati toplinu unutar skloništa. Preferirati šatorska krila od najlon ripstopa (njemačka, talijanska vojna izrada). Šatorsko krilo ovih podneblja je vrhunski rekvizit ali jako loš odabir. Prokišnjava, teško je (kada se namoči teži i više od 5kg!) a izdržljivost je upitna.

Još bolji rekvizit je pončo koji za razliku od šatorskog krila na vrhu ima kapuljaču. Mnogo je lakši (500gr) i bolje štiti od vode. Postavljen naopako iznad zemlje prilikom kiše može poslužiti poput velikog lijevka radi prikupljanja vode.

Tarp nije ništa drugo nego lagana vodonepropusna cerada kojoj se uz sve navedene primjene može pridodati i ona pri izradi splavi pošto na sebi nema otvora. Padobran je idealno sklonište za veće grupe ljudi. Na vama odabir!



Padobran, sklonište sa mnogo prostora                                          



Improvizacija šatorskim krilima