Ovo su pitanja na koja znanstvenici još uvijek ne znaju odgovor

Ovo su pitanja na koja znanstvenici još  uvijek ne znaju odgovor


Foto: Shutterstock
Iako je napredak u znanosti neupitan i mnoga su nam dubiozna pitanja razjašnjena, neki od odgovora i dalje mogu znanstvenike ostaviti bez teksta.
Mi vam donosimo deset pitanja koja je sastavio portal Mental Floss. Ona još uvijek čekaju stručni odgovor.

1. Zašto zijevamo?

Postoji mnogo teorija, no znanstvenici još uvijek nisu spremni uprijeti prstom u jednu određenu. Neki psiholozi tvrde kako je zijevanje "rashladni uređaj mozga", nešto poput ventilatora u kompjuteru: kada se sustav počne pregrijavati, ventilator se uključi.

Zašto je onda zijevanje zarazno? Jedan od mogućih odgovora tvrdi kako je to način da grupa održi budnost. Kada jedan član grupe zijevne, pokazujući tako znakove umora, cijela će grupa možda trebati zijevnuti zbog kolektivnog mentalnog poticaja.

Taj odgovor nije jedini. Drugo objašnjenje navodi kako je riječ o izražavaju suosjećanja među "zijevateljima". Zijevnemo li nakon nekoga, prešutno pokazujemo kako razumijemo njegov umor te ga također osjećamo.

2. Zašto se ljudi spontano zapale?

Jedno je sigurno: ljudi se doista ponekad spontano zapale. Jedan od prvih zapamćenih slučaja je izgaranje talijanskog viteza u 17. stoljeću nakon što je popio jako vino. Zasad je zabilježeno 120 slučajeva spontanog zapaljenja, no iz razloga što je u većini tih slučajeva riječ o pušačima, znanstvenici su skloni vjerovati kako se ipak radi o izvanjskom izvoru vatre.

Jedno mišljenje jest kako cigareta spali kožu dovoljno duboko da tjelesna mast počne brzo izlaziti kroz ranu i gorjeti zajedno s odjećom: poput sistema voska i fitilja kod svijeće. Ta je teorija svakako vjerojatnija od one kojom se tvrdi da se metan nakupljen u crijevima zapali zbog stapanja određenih tjelesnih enzima.


3. Zašto placebo djeluje?

Kada se testira novi lijek, stručnjaci formiraju kontrolnu grupu s kojom će usporediti efekte lijekova. Članovima kontrolne grupe rečeno je da dobivaju lijek, no zapravo progutaju pilulu bez ikakvih aktivnih sastojaka. Povremeno ti članovi osjećaju efekte lijekova, odnosno barem tako kažu.

U nekim slučajevima, efekti koji se pojavljuju kod kontrolne grupe zaista odgovaraju onima pravih lijekova, dok je ponekad efekt sasvim subjektivan: pacijent kaže kako se osjeća bolje, no stvarnog napretka nema. Mogući odgovori na to su brojni - može doći do stvarnog fizičkog djelovanja, pacijent očekuje da mu bude bolje od lijeka, pa stoga misli kako je zaista tako, pozitivni osjećaji zbog razgovora s liječnikom, nesvjesna želja za dobrim rezultatima u istraživanju, ili pak prirodni napredak simptoma.

4. Koji je zadnji zajednički predak svog života na Zemlji?

Istraživanja pokazuju kako su sva bića na Zemlji u svojoj suštini jednaka. Najmanje životne sastavnice, poput proteina i nukleinskih kiselina, gotovo su univerzalne, a genetski je materijal upisan na isti način u svim organizmima. Sve to upućuje na zaključak kako je svako živo biće sastavljeno od stanica čiji se tragovi mogu pratiti do jednog izvora, zajedničkog univerzalnog pretka.

U teoriji ova ideja ima smisla, no teže ju je praktično dokazati. Znanstvenici procjenjuju kako se zadnji zajednički predak raspao na mikrobe i eukariote prije oko 2,9 milijarde godina. Fosilni ostaci iz tog doba veoma su rijetki, a geni tog obiteljskog stabla izgubljeni.

No neka su genetska svojstva proteina i nukleinskih kiselina, poput njihove trodimenzionalne strukture, sačuvana tijekom vremena. Sićušni organeli, čestice stanica, kao i njima pripadajući enzimi, prisutni su kod svih većih oblika života, što znači da su zasigurno morale biti zastupljene i kod zadnjeg zajedničkog pretka. To dokazuje kako je taj zajednički predak imao jednaku strukturu stanice kao i današnji organizmi.

5. Kako funkcionira pamćenje?

Neuroznanstvenici su dugo vjerovali kako je memorija pohranjena u rasutoj grupi neurona u hipokampusu ili neokorteksu. Prošle su godine po prvi put uspjeli tu teoriju dokazati natjeravši miševe da zapamte ili zaborave događaj aktivirajući ili deaktivirajući neurone odgovorne za memoriju.

To je ključno otkriće, no kako bismo se nečega prisjetili, mozak mora upogoniti odgovarajuću kombinaciju neurona. Kako to mozgu uspijeva, nije u potpunosti jasno. Pokusi na glodavcima i ljudskom mozgu pokazuju kako su u taj proces uključeni neuroni koje je zahvatilo prvotno iskustvo. Dakle, prisjećanje nečega možda nije samo posezanje u spremište memorije, već njeno ponovno formiranje svaki put kad se za njom posegne.

6. Mogu li životinje zaista predvidjeti potrese?

Ideja je doista zanimljiva, no nije tako lako dokaziva. Vlasnici kućnih ljubimaca još od vremena antičke Grčke tvrde kako primjećuju da se njihovi ljubimci netom prije potresa čudno ponašaju.

Nije isključeno da životinje osjećaju neke podražaje iz prirode koji su nama nedostupni, poput seizmičkih aktivnosti ili promjena u električnom ili magnetskom polju. No, zasad nije potvrđeno ni da potresi imaju neku uvodnu fazu prije samog udara, stoga ne znamo kad bismo trebali promatrati životinje kako bi uočili njihove reakcije. Nekoliko sretnih slučajeva kada su se potresi dogodili u vrijeme proučavanja životinja dali su suprotstavljene dokaze pa zaključujemo da se u svoje ljubimce ne možemo sa sigurnošću pouzdati kada je riječ o predviđanju potresa.


7. Kako organi znaju kada treba prestati rasti?

Život svakog sisavca započinje u obliku jedne stanice te se kasnije razvije u milijarde njih. Obično postoji budna kontrola nad brojem i veličinom stanica, tkiva i organa, no ponekad sve može poći po zlu, rezultirajući pojavama poput raka ili jedne ruke veće od druge.

Četiri proteina tvore jezgru Salvador-Warts-Hippo signalizacijskog sustava te se vjeruje kako oni kontroliraju rast brojnih organa. "Stop" signal poslan tim sustavom deaktivira protein odgovoran za rast, no ovdje znanost zasad staje. Odakle taj signal dolazi te koji su još elementi u tom sustavu nepoznato je, ali znanstvenici uče kako upravljati SWH sustavom i polako otkrivaju izvor signala.

8. Postoje li ljudski feromoni?

Možemo li namirisati tuđi strah? Mnoge životinje komuniciraju kemijskim signalima poznatim kao feromoni, no jesu li i ljudi dio te skupine moramo tek otkriti. Postoje dokazi da kod ljudi dolazi do fizičkih i bihevioralnih promjena pri reakciji na neke kemijske signale, no znanstvenici nisu sigurni o kojim se točno kemikalijama radi.

Čak i ako ispuštamo feromone, znanstvenici ne znaju kako ih detektiramo. Mnogi sisavci imaju poseban organ za detektiranja feromona. Neki ga ljudi također posjeduju, no on možda nije funkcionalan; senzorni neuroni pokazuju slabu ili nikakvu povezanost sa živčanim sustavom. Odgovor je zato još uvijek razočaravajuće "možda".

9. Kako radi gravitacija?

Od četiri temeljne prirodne sile, gravitacija je najslabija. Ona drži svemir na okupu, ali je slabije od svoje rodbine: elektromagnetizma, slabih nuklearnih sila i jakih nuklearnih sila. Sljedeća po jačini, slaba nuklearna sila, jača je 100,000,000,000,000,000,000,000,000 puta od gravitacije.

Znanje o drugim silama neprimjenjivo je na gravitaciju. Znanstvenici ne mogu primijeniti kvantnu teoriju ili općenitu relativnost kako bi objasnili gravitaciju na malim mjerilima.

Znanstvenici ne znaju ni od čega je sastavljena gravitacija. Ostale temeljne sile povezane su sa česticama koje ih prenose, no nitko nije otkrio gravitacijsku česticu - hipotetski graviton.


10. Koliko vrsta života na Zemlji postoji?

Već preko 200 godina stručnjaci organizirano pronalaze, imenuju i opisuju vrste, ali kraj tog posla se ne nazire. Samo u zadnjem desetljeću, znanstvenici su pronašli preko 16.000 novih vrsta godišnje; ukupno ih poznajemo 1,2 milijuna.

Koliko ih je još neotkriveno možemo samo nagađati. Otkrivanje svih preostalih zahtijevalo bi da 300.000 stručnjaka provede život istražujući, stoga se moramo zadovoljiti stručnim procjenama.

Mjesta najčešćih otkrivanja novih vrsta uglavnom se nalaze u slabije razvijenim zemljama. Nadalje, oko 80 posto života na Zemlji moglo bi se skrivati na teško dostupnim mjestima ispod površine mora.

Zadnja nagađanja kreću se između pet i 15 milijuna neotkrivenih vrsta, stoga se ne bismo trebali čuditi svim budućim otkrićima - zaista je sve moguće!

(Index.hr)