Necronomicon

Jedna od najmoćnijih magijskih knjiga ikada.



Spis od 800 stranica od stanovitog Abdula Alhazreda iz 8. stoljeća naše ere je prema svim dosadašnjim autoritetima s područja magije po ljudsku psihu najopasniji spis na svijetu u cjelokupnoj povijesti magije do današnjeg dana.

Slobodno se može ustvrditi da bi na dražbi knjiga "Ludog Arapa", kako su još nazivali Abdula Alhazreda, bila najskuplje ikad prodana knjiga u povijesti svijeta. Naravno, ako bi bila kompletna po sadržaju i sa svim opisima rituala i formulama za prizivanja.

Oduvijek su rijetki hermetički spisi bili grozničavo traženi od pravih poklonika magije, jer su kao takvi bili brižno čuvani od neposvećenih očiju iz mnogih razloga. Najveći razlog je u tome da je prava vrijednost takvih spisa financijski neotkupljiva ma o kojoj se količini novca radilo. Osjećaj moći i slasti koje proizlaze iz činjenica "imam" i "znam" je naprosto neprispodobiv bilo čemu na svijetu. Istina je, to i nije za svakoga. Tek prenošenjem iz koljena na koljeno, ili slučajnim otkrivanjem, magija biva obogaćena dijelovima takvih spisa i znanja koja idu uz njih.

Jednako tako se je događalo i sa Necronomiconom. Više od 40% sadržaja još nije poznato.

Smatra se da knjige "Velovi (Zastori) negativnog postojanja", Solomonovi "Ključevi", Barrettov "Magus" i Abdul-Kadirova "Knjiga moći" imaju samo manji dio zastrašujućih rituala Necronomicona i to samo ako se pravilno oboje.

Po nekima najveći mag novijeg doba Aleister Crowley je bio vrlo blizu stravičnog svijeta magije Sumerana i njezinom oživljavanju i to kad se je dovoljno približio da postane "kanal" za inteligenciju koja se zove Aiwass i koji mu je izdiktirao tzv. "Knjigu Zakona". Prema nekima, postoje ozbiljne indicije da je kasnije shvatio taj tekst i svu strahotu svoje pogreške. Navodno je shvatio je da se je jedan od Drevnih probio u današnji ljudski svijet i da se krije iza zamaskiranog kršćanskog Sotone i da se je poigrao s njim i njegovim "Novim dobom". Nemoćna "Zvijer 666" nije više mogla reći istinu, ali je istina dokusurila njega. Način kako je umro bi trebala biti pouka, a sve manje sljedbenika na njegovom putu "Knjige zakona" koji tone u zaborav, govori sam za sebe. Nije slučajno da su mnogi koji su od njega počeli, ponešto shvatili i danas su na čelima tipično sotonističkih kultova.

"Satanistički Tarot", najtajanstvenija i najmoćnija knjiga današnjice, a po nekima i najveća knjiga svih vremena, navodno otvara vrata i prema bićima unutarnjeg i vanjskog ljudskog i ne samo ljudskog univerzuma, pa i prema smrtno opasnim stvorenjima Necronomicona. Šapuće se svašta o toj podzemnoj satanističkoj knjizi pa i to da ima glavne poluge za psihu čovjekova ludila, da se samo i isključivo čita, jer ritualno upotrebljavanje izaziva takav suludi strah da je se svi oslobađaju uništavanjem i prestaju se baviti magijom iz straha pred ludilom i smrću. No, o tome drugom prilikom jer je tema Necronomicon.

Tajanstvena osoba Howard Philips Lovecraft iz New Yorka početkom ovog stoljeća počinje pisati zanimljive priče koje same po sebi i ne bi bile tako zanimljive da ne prikazuju zapanjujuća znanja drevnih magijskih vještina. Njegove, uglavnom, kratke priče su bogate podacima iz Necronomicona, a u njima ima opisa ceremonijalne magije koje nije mogao izmisliti ma koliko bio talentiran pisac horora, ili SF-a.

Odakle Lovercraftu toliko konkretnih operativnih rituala i mitova iz spisa koji je zapravo poznat tek od nedavno i to samo u dijelovima? Teško bi bilo izmisliti nešto što bi se ubrzo poklopilo (igrom slučaja?), i počelo tako točno preklapati s jezovitim svijetom Sumeranske magije Drevnih. Sigurno je da bi bilo zanimljivo znati odakle i zašto je to pisao?



Za pretpostaviti je da se Necronomicon bazira na mitovima i ritualima koji prikazuju najstarije dosad poznate bogove svijeta ljudi. Prema nekima (Borghes), ima dvije vrste bogova Sumera. Bogovi takozvanog vanjskog univerzuma koji bi predstavljali Svijetlo i bogova unutarnjeg ljudskog univerzuma koji predstavljaju Tamu. U magiji su poznati kao Drevni.

Necronomicon prikazuje užasnu hijerarhiju Drevnih bogova Tame koji su ljudima oduvijek apsolutni neprijatelji i koji se žele probiti u svijet postojanja ljudske duše, te se realizirati u dominantnom smislu.

Današnji čovjek ne bi imao tjelesni imunitet prema nekad davno iskorijenjenim virusima kada bi se ovi pojavili i lako bi podlegao zarazi. Slično je sa psihom čovjeka koja bi se izložila strahovitim silama zapretenim u Kolektivnom nesvjesnom u formi energija zlih Bogova Tame starih Sumera. Zato se smatra da je Necronomicon sigurno knjiga koju se ne isplati ni otvoriti, a pogotovo ne otvarati psihu prema nama nepoznatim energijama i ljudima teško prihvatljivog naboja.

Analizirajući trenutnu situaciju u odnosu na dostupnost materijala na temu Necronomicona, pogotovo ako se to odnosi na knjige, ili tekstove koji se mogu pronaći na Internetu, nameće se nekoliko zaključaka koje je moguće izvesti i pojedinačno.

Postoji općeniti pristup koji se oslanja na grupna mišljenja istraživača, odnosno magičara koji su odlučili da imaju o tome nešto reći, odnosno dati svoje mišljenje kao osobe koje se bave nekim od vidova magije.

Postoji i individualni pristup gdje pojedinci daju svoje mišljenje o Necronomiconu uspoređujući ga sa dosad poznatim tehnikama magije i u odnosu na međusobne sličnosti i razlike izvlače zaključke o njemu i njegovoj vrijednosti.

Ne mali broj ljudi se je uputio u potragu za mogućim dijelovima teksta i možemo pronaći njihove radove na Netu i pozive "našim" povjesničarima religija, da se uključe i daju doprinos razotkrivanju te misterije.

Drugi dio svojim pozivima pokušava animirati umjetnike, naročito slikare, da daju doprinos na način da iz sfera nesvjesnog pokušaju isčitati simboliku i slikom je iznijeti na područje vidljivog.

Postoje i donacije kojima se pokušava doprijeti do svih eventualnih elemenata magije Drevnih, a koji bi na neki od načina upotpunili sliku stvarne magijske prakse i potrage za vrijednostima koje bi magijsku praksu učinile osobno učinkovitijom.

Biznis projekti iz područja izdavačke djelatnosti grčevito pokušavaju osigurati prvenstvo ne bi li se dočepali najvećeg dijela kolača, ukoliko bi se tekst uspio dokazati, i integrirati u oblike pogodne za knjige, film ili slično.

U svakom slučaju, pojedini mitovi koji okružuju Necronomicon su slični histeriji i u potpunosti zamagljuju njegovu bit i vrijednosti koje proizlaze već i iz mogućnosti da on postoji.

Prednjače, kao i obično, i pogrešno, teze da ga posjeduje knjižnica u Vatikanu koja ga ne želi dati svijetu. To je manipulacija, jer proizlazi da Vatikan posjeduje i kontrolira moćne energije i da je kao takav moćni kontrolor energija koje upravljaju svijetom. Oduvijek sumnjam da crkva sama izmišlja takve priče, da joj odgovaraju i više nego je to vidljivo na prvi pogled.

Slična je teza da ga posjeduju Masoni i da im koristi za manipuliranje kod upravljanja svijetom. Itd.

Po mojem mišljenju, iako to nije samo moje mišljenje, najgori i istovremeno najnajivniji dio opusa koji se danas pokušava prikazati kao Necronomicon, ili njegov bitan dio, su preslikane verzije grupe rituala koji su u tom vremenu bili najobićnije štivo.

Iako je ta religija samo djelomično poznata, mnogi su se usudili u svojem neznanju tvrditi da se radi o dijelovima Necronomicona.

Radi se smiješnom pokušaju jednakom teoriji da su pronađeni dijelovi katoličkog molitvenika na latinskom jeziku opisi vrhunskih rituala kršćanske magije, a to se dokazuje nepoznatim bogovima Jahvom, Isusom, Marijom, Petrom itd.

Dakle, kada ne bi znali dostatno latinski, kada bi nam bili nepoznati običaji i rituali kršćanstva, a imali bismo naznake da se je radilo o moćnoj religijskoj zajednici i kulturi iz prošlog (starog) vremena, vrlo bi lako u svojem neznanju protumačili Molitvenike moćnim magijskim zazivanjem starih bogova.

Evo, toliko o magiji starih Sumera od mene. Religija kao religija. Svi oni koji se nadaju da će recitiranjem na nepoznatim jezicima, nepravilno izgovarajući riječi, bez razumijevanja značenja, bez korijena u osobnom nesvjesnom, bez slika sa snažnim nabojima i artikuliranim idejama o magijskom procesu, svi se oni zapravo bave povećavanjem zbrke bez nade u bilo kakav rezultat osim da ispadnu smiješni i neznalice.

Time ja zapravo ne potirem ideju Necronomicona. Ne pokušavam umanjiti vrijednost spisa "Ludog Arapa", ili bilo koga drugog koji ima nešto za reći na tom području.

No, da se vratim na jezovitu magiju Drevnih, na magiju starih Sumera... Jest, ona je jezovita, ona je sablasna i ona je vrlo opasna po ljudski duh, ali ne sama po sebi.

Ona takva postaje kada je osvijetlimo iz današnje perspektive satanizma. Neki njezini dijelovi daju prilično jasne upute kako spojiti ljudsku unutarnju vatru primordijalnih seksualnih energija, gdje su smrt i život potpuno izjednačeni, sa željom pregledavanja pakla bez ikakvih posljedica po sam život. Kako život učiniti otpornim na sve-proždiruću crnu vatru smrti?

ŠTO SE ZNA O NECRONOMICONU?
Sve ima svoju suprotnost. Tako i Biblija.

Alhazredov Necronomicon (doslovno: "Knjiga mrtvih imena") definitivno nije, kao što mnogi neupućeni smatraju, sotonska ili magična knjiga. Ona je povijesnica tj. "knjiga sada mrtvih i nestalih stvari". Jednako valjani prijevod riječi Necronomicon bio bi "knjiga običaja mrtvih", što je opet dosljedno originalnoj ideji povijesne knjige.

Necronomicon je spoj povijesnih činjenica, glasina i nagađanja koje zalaze duboko u tajne ljudske povijesti. U prošlim je vremenima bila znana kao Al Azif ili Arapska knjiga. Azif bi na Arapskom značilo "noćni insekt" ili "zavijanje demona". Necronomicom je sastavljen od sedam tomova i u latinskom izdanju imao je preko 900 stranica. Napisao ga je Abdul Alhazred 700-tih godina u Damasku.

O samome autoru zna se malo i sve je izvučeno iz malih biografskih crtica koje sadrži sam Necronomicom. Rođen je u Sanaai u Yemenu. Putovao je puno, od Aleksandrije sve do Punjaba. Bio je načitan i upoznat sa mnogim jezicima. Poznata je činjenica da je nekoliko puta preveo rukopise koje njegovi suvremenici nisu znali prevesti. Proveo je mnogo godina sam u nenastanjenoj divljini na jugu Arabije. Zanimljiv je podatak da je njegova smrt bila vrlo nasilne i nadnaravne prirode.

Smatra se da Arapski rukopis ili kopija tog rukopisa više ne postoji. Stanoviti Idries Shah svojedobno je bez uspjeha proveo istraživanja u knjižarama Deobunda u Indiji, Al-Azhara u Egiptu i Svetg grada Mecce. Latinski je prijevod napravljen 1487 godine. Učinio je to Dominikanski svećenik njemačkog porijekla Olaus Wormius koji je bio pomoćnik stanoviog Tomasa de Torquemade, Velikog Inkvizitora Španjolske inkvizicije. Wormius je naravno zbog toga optužen za herezu i spaljen na lomači zajedno sa svim kopijama svoje knjige. Ipak je prije smrti stigao poslati jednu kopiju Johannu Tritheimiusu, opatu iz Spanheima. Navodno je jedna kopija dospijela u Rim i sada se nalazi u Vatikanskoj knjižnici.

Skoro stotinu godina kasnije, 1586., jedan se Necronomicon pojavljuje u Pragu koji je u to doba, pod upravom Rudolfa II, bio pravi magnet za čarobnjake, alkemičare i svakakve šarlatane. Tamo ga se domogao kultni engleski "čarobnjak" John Kelly te napravio engleski prijevod. Taj je rukopis navodno dospio u kolekciju Eliasa Ashmolea koja se nalazi u Oxfordu.



Necronomican je najpoznatiji po svojim nagađanjima o vremenu prije 'biblijskog potopa'. Alhazred je očigledno imao pristup mnogim, sada izgubljenim, izvorima jer su događaji koji se u Bibliji i raznim mitologijama tek spominju ovdje detaljno obrađeni. Alhazrad vjeruje da su Zemlju, osim ljudi, u prošlosti naseljavala i druga inteligentna bića te da su ljudi puno toga naučili u susretima sa rasama iz drugih "dimenzionalnih ravnina'. U svoje je doba bio jedan od rijetkih znanstvenika koji su smatrali da su zvijezde na noćnom nebu zapravo sunca koja imaju svoje za ljudsko oko nevidljive planete. Bio je uvjeren da je magijom moguće stupiti u dodir sa "Starima" kako je zvao bića iz drugih dimenzija (planeta?) i u Necronomiconu upozorava o užasnim silama koje će se vratiti i ponovno osvojiti Zemlju.

Gdje se danas nalaze kopije Necromicona? Nitko to sa sigurnošću ne zna. Za to su se u ovome stoljeću pobrinule Masonske lože iz Evrope kao i vlada Adolfa Hitlera koji se prije početka rata strašno zanimao za tamne okultne i mistične stvari. U godinama od 1933 do 1938 nestale su sve poznate kopije u raznima tajanstvenim krađama i provalama (uključujući i ona iz Oxforda). Danas ne postoji niti jedan primjerak knjige u javnim knjižarama. Ipak, postoji priča o velikom nacističkom tovaru okultnih i magičnih dokumenata izgubljenog u planinskim regijama oko grada Salzburga u Austriji a na kraju krajeva uvijek ostaje stara dobra Vatikanska knjižnica.

Naravno, postoje mnogi moderni falsifikati Nenronimicona koji su lako prepoznatljivi po nedostatku mašte i inteligencije što su ipak osobine kojih je Alhazred imao i previše.

Arapska verzija ove knjige nije pronađena, no postoji prijevod napravljen 1487. godine, koji je napravio dominikanski svećenik Olaus Wormius. Njemac po rođenju, Wormius je bio prvi sekretar velikoga inkvizitora, Tomasa de Torquemade, pa je moguće da je do spisao došao tijekom nekog od suđenja. Nakon što je knjigu preveo, poslao je kopiju sa zabilješkama Johannu Tritheimu.



Crkvi se to naravno nije svidjelo, pa je Olausa spalila, zajedno sa svim njegovim bilješkama i rukopisom. Ipak, vjeruje se kako je dio zabilješki završio u vatikanskoj biblioteci. Sto godina nakon ovog prijevoda, jedna od kopija prijevoda se pojavila u Pragu. U to doba Prag je bio centar magije, alkemije ali i različitih prevaranata. Knjigu je, od "Black Rabbia", odnosno Jacob Eliezera, koji je pobjegao iz Italije pred inkvizicijom, kupio Edward Kelly, koji je radio na dvoru Rudolpha II. Na engleski je knjigu preveo njegov suradnik Dr. John Dee. Dio knjige preveden je i na hebrejski (oko 1663. godine).

To je zapravo magijski spis, koji je izazivao dosta pažnje, oprečnih mišljenja i teorija.
- U njemu se spominju dvije vrste bogova "Stari Bogovi" i "Drveni Bogovi." Po Alhazredu, "Stari" su Bogovi došli iz druge sfere, i vjeruje se kako je riječ o međuzvjezdanoj rasi, koja na Zemlju dođe kada je treba spasiti (to bi bilo nešto kao film Peti element); u kršćanstvu oni bi odgovarali pojmu Svjetla. "Drevni Bogovi" pak, odgovarali bi pojmu Tame; riječ je o zlim bogovima koji se uporno pokušavaju probiti u ovaj svijet kroz tzv. Vrata.

- Sam Necronomicon smatran je povijesnim spisom, no pretpostavlja se kako u njemu postoje i formule kako probuditi "Drevne Bogove," odnosno otvoriti spomenuta vrata. Priču o Necronomiconu ispričao je i pisac HP Lovecraft; nejasno je odakle njemu informacije o ovom spisu, no bio je poprilično detaljan. Osim njega u vezu sa ovim spisom dovodi se i mag Aleister Crowley, koji je tvrdio kako su mu "Knjigu zakona" izdiktirali vanzemaljci. Pretpostavlja se da je od ove dvojice samo Crowley pročitao spis, a da je Lovecrafta s njim upoznala Sonia Greene, milijuner, te Crowleyeva poznanica.

- Druga teorija kaže kako je Lovecraftov otac zapravo imao pristup spisu. Od 1933-1938. godine kopije Necronomicona su nestale: netko se je u njemačkoj vladi zainteresirao za okultno. Danas se ne zna gdje su prijevodi, no postoji niz knjiga koji se tekstom bavi, kao i nekoliko verzija "Necronomicona." Neki spis nazivaju Sotoninom knjigom, a na usenetu svjedoci kažu kako su čitajući dijelove spisa, doživjeli osjeća jeze; te se navodi niz urbanih legendi o zlu koje iz spisa dolazi. Da li je doista riječ o urbanim legendama, ili istini, moram priznati, ne znam. Isto tako, nisam uvjeren da postoji kompletan Necronomicon, možda tek određeni segmenti ovog spisa na 800 stranica. No, da je sama priča inspirativna, mora se priznati, jeste..

Ovo je navodno originalni Alhazredov tekst, koji je preuzet iz Crowleyevog prijepisa Necronomicona, no upitno je koliko mu se može vjerovati. Iako je i sam Crowley tvrdio da su svi navodi iz njegova Necronomicona izvorni Alhazredov tekst, ne treba zaboraviti da je njegova knjiga ipak proizvod modernog doba. Bilo kako bilo, ovo je tekst:

'Boginja Venere jeste najsavršenija Kraljica Inanna, koju Babilonci zvaše Ištarom. Ona je Boginja strasti, kako strasti ljubavi tako i strasti rata. Pojavljuje se kao najdivnija djeva, u društvu lavova, i dijeli vladavinu s mjesečevim bogom, Nannom. Kada su oni složni, to jeste poput dijeljenja žrtvenog pehara u raju, da bi na Zemlju padala slatka kiša božanskoga vina. I tada vlada velika sreća i radost. Ona se ponekad pojavljuje naoružana, i na taj se način brani od podvala svoje sestre, strašne Kraljice Ereshkigal od Kura. S imenom i brojem Inanne, nijedan se Svećenik ne treba bojati zaći u dubine Podzemlja; naoružan u njenom oklopu, istovjetan je Boginji. Na taj način sam i ja sišao u prljave rovove koji zjape otvoreni na kori Zemlje, i zapovijedao demonima.

Ona je Boginja Ljubavi, i daruje povlaštene nevjeste bilo kojim čovjekom koga žele, i koji čine odgovarajuću žrtvu.
Ali znaj, što Inanna jednom uzme, zauvijek njoj pripada, i tko je jednom izabran od nje ne smije uzeti drugu nevjestu.
Njena je boja najbjelja bijela. Njena je manifestacija u metalu bakru, a također u najdivnijim cvjetovima na polju, i u najtužnijoj smrti na bojištu, koja je najljepši cvijet toga polja. Njena su Vrata Treća, proći ćeš ih u ritualima koji slijede, i u kojem god mjestu tvoje srce poželi ostati, okreni svoje lice prema putu koji vodi van, jer to je tvoj pravi put, osim ako te je Božica izabrala. Njena stopa na Ljestvama Svjetlosti, koje su sagradili Stari u Babilonu i Uru, jest bijela.
Ovo je njen pečat, koji moraš urezati u bakar, slaveći Veneru u nebesa, i nitko neka te ne gleda dok urezuješ pečat. Kada završiš, zamotaj pečat u najfiniju svilu i pažljivo odloži, da bi ga koristio samo radi Prolaza, u bilo koje doba.
Broj Inanne je petnaest, broj po kojem je najviše poznata u prizivanjima dijeljenja. Njen pečat slijedi.''