Prvi pisani tragovi sežu sve do 2590. godine prije Krista. Oni govore o primjeni rašljarstva u drevnoj Kini gdje su posebno školovani carski službenici pretraživali terene za gradnju nastambi kako ne bi bile građene na mjestima djelovanja "zlih sila koje donose bolest i nesreću". Civilizacije Kelta, Etruščana, Egipćana, Perzijanaca, Medejaca i Rimljana koristile su se sposobnostima pojedinaca da u bespućima pronađu vodu ili da odrede zdrava mjesta na kojima su se gradili hramovi i nastambe. U srednjem vijeku rašljarstvo se sve više počelo upotrebljavati za otkrivanje podzemnih ruda. Alat koji se koristio nazvali su vilinske rašlje. Tek početkom 19. stoljeća počelo se ozbiljnije istraživati taj fenomen te je skinuta mističnost jer se dokazalo da nisu bitne rašlje nego senzibilnost osobe koja njima radi.Kolijevka današnje radiestezije je Francuska odakle se počela širiti u ostale zemlje Europe i Amerike, kaže Kern dodajući kako su se na prije ovim područjima radiestezijom bavili svećenici. Radiestezija je, čini se, stara kao i samo čovječanstvo. Na crtežima pronađenim u špiljama, gdje su obitavali prethistorijski ljudi, nalazili su se i crteži koji bi mogli predstavljati prvobitni oblik rašalja. To su nacrti povijesnih štapova na zidovima špilja. Jasno je, da je potreba za vodom, pored hrane, bila od glavnih preokupacija prethistorijskih ljudi. Vjerojatno da su upravo ti ljudi sa sposobnošću za otkrivanje vode, kao šestim čulom, bili vračevi ili poglavari plemena, koji su imali zadatak pronalaziti najpogodnija mjesta za život, a to su pored smještaja bili voda i hrana. Oni su, pored vode, morali pronalaziti i mjesta gdje se zadržava divljač, radi lova. I dan-danas u primitivnih naroda u Africi i Polineziji postoje ljudi, obično plemenski vračevi, koji upotrebljavaju štapove kojima otkrivaju sakrivene ili ukradene stvari. Rašlje se,u Kini upotrebljavaju 2.000 godina prije naše ere. To su, navodno, bila dva dugačka štapa, što su ih držala dva čovjeka. Postoji jedan bareljef iz 147. godine pr. Krista, u kome piše da je car Yu iz dinastije Hia bio glasovit u otkrivanju ležišta ruda, izvora i sakrivenih predmeta.. U grobnicama egipatskih faraona u crtežima na zidovima ima predmeta sličnih današnjim rašljama i visku. Na žalost nema objašnjenja čemu su služili. Mojsiju se pripisuje da je udario štapom po kamenu, i da je potekla voda iz stijena Horeba. Vjerojatno da je bio upoznat sa svojstvima rašalja. U povijesti starog vijeka mnogo se spominju štapovi, ali nema dokaza da li se to radilo o rašljama. Plinije govori o vodi, a ne spominje rašlje. Rimljani su rašlje zvali lituus. Rimske legije kad su napadale na Galiju (današnja Francuska) i Njemačku imale su rašljare, koji su se bavili opskrbom vojske pitkom vodom. Rimski svećenici upotrebljavaju visak., Nakon otkrivene zavjere, protiv cara Flaviusa Valensa (4. stoljeće) interesiralo ga je da dozna, s koje mu strane prijeti opasnost. Taj zadatak povjerio je svećenicima, koji su s viskom iznad abecede, dobili tri slova TEO... Car je dao smaknuti sve ljude u svojoj blizini, čije je ime počinjalo slovima TEO. Nije pomoglo, ipak ga je ubio Teodosije. U srednjem vijeku se često spominje upotreba rašalja. U njemačkim spisima u 3. i 4., stoljeću spominju se Wünschelrute i Wünschelrisz, što je naziv za rašlje. God. 1430. u zapisu jednog mjernika spominje se rad sa rašljama na istraživanju ruda. Prvi rašljar koji se spominje imenom je svećenik P. Bernhardus, koji je uspio pronaći ukradeno, blago 1532. godine. Malo kasnije spominju se rašljari Caspar Brusch i Michael Barth, koji su bili na glasu sa svojim sposobnostima u Njemačkoj. Prva poznata slika rašljara koji istražuje na terenu je u djelu Sebastiana Münstera: Cosmographia universalis, iz godine 1550. Na slici je dat okomiti presjek kroz jedan rudnik, sa prikazom radova koji se obavljaju. Sasvim gore, na površini, prikazan je rašljar kako sa rašljama (Virgula divina) traži rudu. Godine 1556. izdana je knjiga Georga Bauera, zvanog G. Agricala, njemačkog liječnika i mineraloga, rasprava o rudama: De Re metatica, sa slikom rašljara, kako odsijeca na drvetu rašlje, zatim kako istražuje teren sa rašljama i kako su mu one pokazale gdje je ruda. Još 1521. godine u jednoj knjizi opisan je način kako se izrađuju rašlje: "Treba pronaći pogodnu račvastu granu od lijeske te je, kad se sunce rađa na istoku odsjeći na tri kraja tri puta govoreći: Podižem vas u ime Mitratona, Elohima, Semforasa i Adnaya, da bi mi poslužile da pronađem sve što mi treba, kao što su to radili Mojsijev i Jakobov štap. Zatim ćete po mjeri kod kovača iskovati isto takve metalne grane, naoštriti ih da bi mogli s njima zaklati žrtvu (obično jedno pile). Nakon klanja ostavit ćete željezne rašlje, koje ste izabrali, zatim ugrijati magnetski kamen da bi namagnetizirali krajeve otkinutih rašalja." Mora se priznati da je postupak za izradu današnjih rašalja mnogo lakši i jednostavniji. Nekako u ovo doba inkvizicija je u punom zamahu. Sve što nije svima, a naročito svećenstvu jasno, proglašava se vezom s demonima i đavolom. Vrši se proganjanje i ometanje svih ljudi, koji su sumnjivi, da održavaju vezu sa đavolom, proglasa va ih se čarobnjacima i vješticama. Pri tome je stradao i velik broj rašljara, zatvaralo ih se i osuđivalo. Ovaj se progon zadržao sve do kraja 17. stoljeća, kada i svećenstvo počinje proučavati rad s viskom i rašljama. Godine 1600. u Njemačkoj se pojavljuje Jean du Chatelet, baron od Beausoleila i Auffenbacha, koji je bio čuven kao istraživač rudnog bogatstva. Bio je francuskog porijekla. Obišao je mnoge evropske rudnike, pa je tako došao u Francusku, gdje upoznaje svoju buduću suprugu Martine de. Bertereau koja udajom (oko 1610 g.) postaje baronica de Beausoleil. Zajedno sa suprugom počinje istraživati rudno bogatstvo Francuske i izvore vode, sa sedam vrsta rašalja, busolama i astrolabom. To je prvi podatak o traženju vode; pomoću rašalja. Preko parlamenta Bordeaux-a, Toulouse-a i Provence, godine 1627. registriraju svoj rad i to se smatra prvim službenim priznavanjem radiestezije. Otkriveno je više od pet stotina rudnih ležišta (kristal, željezo, galenit, ugljen, cink, antimon, sumpor, tirkize, rubine i opale, te mramor i dr.) i mnogo izvora. Predstojnik u gradu Rennesu, pod sumnjom da se bave čarolijama, pretresao im je stan, odnio sav pribor i dao ih uhapsiti. Iako je baronica de Beausoleil uputila molbu kardinalu Richelieu da ih pusti, navodeći sve što su napravili za Francusku, on se na to oglušio, pa su njih oboje okončali svoj život u zatvoru. Sveučilišni profesor Pater Kirchner 1631. godine dokazao je da se rašlje pokreću samo u rukama osjetljivih rašljara, a ne zato što su pod utjecajem prinesenog uzorka. Izbalansirao je rašlje na jednom naslonu i prinosio razne rude rašljama i one su ostale potpuno nepokretne. Time je pronašao, da ne postoji nikakva naklonost (simpatija) između rašalja i predmeta. Kretanje rašalja objašnjavao je nesvjesnim pokretima mišića u rašljara. On je time prvi poznati naučenjak koji je pokušao naučno objasniti rad s rašljama.. Jean Francois pokušava 1655. godine napraviti instrument za pronalaženje vode. Vjerovatno nije uspio jer se kasnije ponovno vratio rašljama. Rad sa rašljama u ovo vrijeme i nadalje naziva se rabdomantijom*, a rašljari rabdomantima. Rašljarenje je bilo godine 1658. priznato počasnom diskusijom u akademskim tezama u Wittenbergu. Raspravljalo se da li rabdomanciju treba uvrstiti u okultne sile ili ne. Zaključeno je da ne treba, osim u slučaju kad se radi o prevari, ali se ipak, kad su nalazi na terenu nevjerovatni, možda stoji u vezi sa đavolom. I pored progona i negodovanja od strane svećenstva, javljaju se sve brojniji rašljari koji svojim rezultatima zadivljuju i zbunjuju tadašnju javnost, tako da svećenstvo počinje, jasno pod zakletvom držanja stroge tajne, proučavati te fenomene. Tome je naročito pridonijela pojava rašljara Francuza Jacques-a Aymara. /. 0 njegovim uspješnim pothvatima opširno je pisala štampa onoga vremena, vršili sa njim naučni pokusi, što je sačuvano u dokumentima do današnjih dana. Rođen je 1662. godine u Saint Marcelinu, blizu Liona. Ne zna se kako je postao rašljar. Sa 26 godina otkrivao je počinioce krađa. Tražeći malo kasnije podzemni tok vode, kopajući na tome mjestu naišao je na zakopan leš jedne žene. Odmah se pomoću rašalja dao na traženje počinitelja ubojstva. Rašlje su ga dovele do kuće njenog muža, koji je priznao zločin. Kada je bio ubijen jedan vinarski trgovac i njegova žena (1692. god.) a nije se moglo pronaći tko je to učinio,magistrat je u pomoć pozvao Aymara. On se uputio s mjesta zločina sa rašljama u ruci, prešao most preko Rhone i došao u kuću jednog vrtlara, ušao mu u kuću i pronašao da su tu bila dvojica, koji su sjedili i pili, a zatim otišli. Nakon praćenja traga nekoliko dana, rašlje su ga odvele ravno u zatvor, gdje je bio ubojica zatvoren radi neke krađe. Kratko iza toga on je priznao svoje nedjelo, te odao da je imao saučesnika. Osuđen je na smrt i rastrgan na kotaču. Svećenik Abbe de Vallemont mjesec dana je 1698. godine izvodio s njim eksperimente i tvrdi da je sigurno da se u njegovim rukama okreću rašlje kada slijedi ubojice i lopove. Potaknut uspjesima Aymara izdaje knjigu: Okultna fizika ili rasprava o božanskim rašljama (1693. g.), kojim djelom staje u obranu rada sa rašljama. Inkvizicija zabranjuje ovu knjigu (1701.g.), ali se knjiga ipak ponovno štampa 1702. godine, a nakon toga ponovno 1722. godine. Čini se da je početak 18. stoljeća vrijeme kad kler počinje prihvaćati rabdomanciju kao normalnu pojavu. Nakon Aymara, , u Francuskoj se pojavljuje novi glasoviti rašljar po imenu Barthélemy Bleton. Rođen je negdje između 1740. i 1750. godine. Radi slabog materijalnog stanja, roditelji su.ga dali da radi kao sluga. Imao je sedam godina kada je, čuvajući stoku, sjeo na jedan kamen i došlo mu je zlo i počeo se sav tresti. Kad bi otišao s kamena, to je prestajalo, a čim bi ponovno sjeo na kamen, događalo mu se isto. Jednom prilikom je to opazio jedan svećenik koji je dao na tom mjestu da se kopa i pronašla su se jaka vrela. Rašlje koje je upotrebljavao Bleton bile su ispruženi štap kojeg je on držao s kažiprstima ruku. Štap je bio vrlo malo povijen. Okretao se nesvojevoljnim pokretima njegovih ruku. Čak i da je htio to učiniti, to ne bi mogao sam, s obzirom na način kako rašlje drži. Broj okretaja je iznosio 30 do 80 u minuti.. Postoji mnogo zapisanog i očuvanog o radu rašljara Bletona. Sposobnost za rad sa rašljama, dok je bio bolestan, bila je smanjena. O Bletonu i eksperimentima s njim pisao je mnogo Dr. Pierre Thouvenel u Fizičkim i liječničkim memoarima (1781) i u Drugim memoarima (1784), u kojima je fenomen rašalja pokušao da riješi svojom teorijom o elektrici. Vrlo često je eksperimentirao s Bletonom, koji je imao povez na očima, vodio ga po terenu desno i lijevo, ali se nije nikada desilo da je Bleton ustvrdio da se nalazi na toku podzemne vode, kad na njoj nije bio. Bleton je pokazivao na površini terena, gdje se dolje podzemni tokovi granaju, šire ili propadaju. Dr. Thouvenel je naveo podatak da u šest stotina pokusa nije Bleton niti jedanput pogriješio. Bleton je radio za mnoge ugledne ljude onog doba: "To su bili grofovi, markizi, gradonačelnici i neka društva." Vršio je istraživanje vode i izvan Francuske. U svibnju 1782. godine Bleton je ispitan od šest učenjaka. Zavezanih očiju on je pronašao zakopanu cijev, kroz koju je tekla voda. Bio je to puni uspjeh Bletona, pa je pronašao nekoliko izvora na mjestima gdje je to kraljica Francuske željela.. I dan-danas se proučava Bletonov rad od strane nekih učenjaka. Godine 1790. rođen je svećenik Abbé Paramelle koji se bavi istraživanjem podzemnih voda. On to nije radio rašljama, nego je to zaključivao po konfiguraciji terena i padu slojeva. Došao je do zaključka, da se voda u podzemlju ponaša slično kao na površini. Kiša pada na tlo, procjeđuje se kroz trošni površinski pokrivač do nepropusne podloge, a onda ide po njoj na niže, stvarajući podzemne potočiće, potoke, jezera pa nekad i čitave rijeke, koje negdje izbijaju na površinu. U 25 godina locirao je oko deset tisuća izvora, od kojih je velika većina i danas, u upotrebi. Paramelle je objavio svoje radove na otkrivanju izvora, i knjiga je doživjela četiri izdanja. Kroz ovu kratku povijest radiestezije govorilo se uglavnom o radu s rašljama, jer je o tome bilo dosta podataka. Sigurno je da je kroz svo ovo vrijeme i visak bio manje-više u upotrebi. On se spominje u djelima Schota (1662) i Beyera (1749); ali izgleda da nije služio za traženje vode. Tek 1798. godine postoje podaci da je prof. Antoine Gerboin, došavši u posjed jednog viska vršio sa njim eksperimente otkrivši, da visak reagira u onoga, koji ga drži često na čudan način. Slavni kemičar Chevreul, član Francuske akademije nauka, nastavlja Gerboinove. eksperimente, sa viskom u vremenu od 1812. do 1833. godine, a rezultata o tome objavljuje tek 1854. u knjizi: 0 božanskim rašljama, visku zvanom istraživač i pločama koje se okreću. S obzirom da je bio apsolutno radiestezijski neosjetljiv, to je izjavio da niti rašlje, niti visak, nisu nikakav instrument za istražne radove, bilo na vodu ili za nešto drugo. Ovaj zaključak zakočio je gotovo pola stoljeća rad na proučavanju viska. Istraživanje izvora uzima maha tek početkom 20. stoljeća. Rašljari i oni koji rade sa viskom počinju se ujedinjavati u regionalne, nacionalne i međunarodne kongrese. Vrše se stalno istražni radovi, kako u Evropi, tako i u njemačkim i engleskim kolonijama. Prvi kongres istraživača održan je u Hannoveru 1911. godine, Drugi kongres u Guilfordu u Engleskoj. Godine 1913. održava se u Njemačkoj "Internacionalna unija istraživača". Iste te godine održan je u Parizu "Internacionalni kongres eksperimentalne psihologije". U prvom svjetskom ratu (1914-1918) upotrebljavaju se rašlje za pronalaženje pitke vode za vojsku, podzemne špilje za skloništa, kao i zakopane granate. Abbe Kermet napravio je 1919. godine nekoliko fascinirajućih otkrića na mjestima iz daljine. U prosincu 1929. godine usvojena je riječ radiestezija, koja je obuhvatila sve vrste radova, koji se izvode pomoću rašalja i viska, a uskoro zatim Emile Christophe daje radiesteziji na daljinu ime teleradiestezija. Kongresi su se održavali još u Barceloni (1927), Bad Rathenfeldu (1930), Veroni (1932), Lozani (1934), Liege-u (1939), a onda dolazi do Drugog svjetskog rata, pa je tek 1954. godine održan Internacionalni kongres u Parizu, zatim 1956. u Locarnu i tako redom. U novije vrijeme radiestezija doživljava procvat. Izdaju se mnogi časopisi, revije i knjige, koje se bave tom problematikom. Radiestezisti 20. stoljeća otkrivaju u radiesteziji nove spoznaje, proširuju znanja, izučavaju radiesteziju nastojeći je što više približiti nauci. Spomenuo bih Abbe Alexisa Bouly-a (1865-1953), kojeg se naziva ocem radiestezije, Abbe Alexisa Hermet-a (1966-1937), nazvanog Princom istraživača izvora, Henry de France-a (1872-1947), Francuze, zatim Bülowa, von Uslara iz Njemačke, Beichla, Dr Benedikta, iz Austrije, Adamsa Gatakera, Hulinsa, iz Vel. Britanije i dr. Postoji u novije vrijeme čitava plejada izvrsnih radiestezista čije knjige možemo nabaviti u inozemstvu. Od naših radiestezista spomenuo bih najprije pokojnog inž. Stanka Jurdanu i Rudolfa Žihera, koji su izdali prve radiestezijske knjige kod nas. Osim onih koji su napisali knjige, postoji kod nas također izvjestan broj izvrsnih radiestezista, oba spola, koji imaju izražene radiestezijske sposobnosti i znanje, koje primjenjuju svakodnevno na korist i ljudi i same radiestezije, uglavnom u okviru Radiestezijske sekcije Društva inženjera i tehničara u Zagrebu, osnovane 1982. godine.[/font][/color]
stetnazracenja.blogspot.com
Uto 8 Okt - 16:20
