Gavrilo Princip, heroj, zločinac ili žrtva

Gavrilo Princip, heroj, zločinac ili žrtva



Nikada se nije desilo da jedan potpuno nepoznat i marginalan pojedinac svojim činom toliko utječe na ljudsku povijest.

Gavrilo Princip i njegovih sedam hitaca iz pištolja su u potpunosti promijenili svijet.

Da nije bilo njega, možda nebi bilo ni Prvog svjetskog rata.
Možda bi slika svijeta bila potpuno drugačija.
Možda nebi bilo cijelog niza država.

Nameće se cijeli niz pitanja kako bi svijet izgledao.

Potražimo odgovore zajednički.

Ako vas zanima.  

Posljedice Prvog svjetskog rata

[You must be registered and logged in to see this image.]

U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 miljuna ljudi, a više od 21 miljun ih je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna života.

Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20; mirovni sporazumi potpisani su s Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919., Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10. IX. 1919., Bugarskom u Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920. Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija, vratiti Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda. Austrijski i madž. dijelovi propale Austro-Ugarske uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara. Osmansko Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od 11 000 km². Pobijeđene sile bile su obvezne na isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na minimum.
— Hrvatska enciklopedija (LZMK)

Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili temelje mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando. Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. u Versaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak dobio ime Versajski poredak.

(Wikipedija)

Gavrilo Princip

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gavrilo Princip u zatvoru u Theresienstadtu.
Rođenje 25. srpnja 1894.
Smrt 28. travnja 1918.
Nacionalnost Srbin
Državljanstvo Austro-Ugarska Monarhija
Roditelji Petar Princip
Marija Mićić-Princip

Životopis


Gavrilo Princip (Obljaj, 25. srpnja 1894. - Theresienstadt, 28. travnja 1918.), bio je atentator na Franju Ferdinanda. Bio je pripadnik jugoslavenske organizacije Mlade Bosne. Mladi Srbin iz Bosne vođen idejom izdvajanja svih južnih Slavena iz Austro-Ugarske monarhije izvršio je atentat na Franju Ferdinanda, austro-ugarskog prijestolonasljednika, kad je ubijena i grofica Sofija, 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu. Ovaj događaj, poznat kao Sarajevski atentat, uzrokovao je početak akcije protiv Srbije što je dovelo do Prvoga svjetskog rata,a kasnije i raspada Austro-Ugarske monarhije.

Rane godine

Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u srpnju 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je jedno od devetero djece, od kojih je jedno umrlo u djetinjstvu. Njegovo zdravlje od najranije je dobi bilo problematično i patio je od tuberkuloze. U Sarajevu je pohađao Trgovačku školu. Gavrilo Princip je odgajan na srpskoj mitologiji, tijekom školovanja u Sarajevu na Trgovačkoj školi proširio je svoje vidike i postupno se odmicao od radikala u zatvorenim srpskim omladinskim đačkim organizacijama. Jedna od presudnih uloga za takav njegov postupak bila je prijateljstvo s Hrvatom Ivom Kranjčevićem koji mu je pomogao u školi, a poslije su se obojica "našli da jednako mislimo i osjećamo" iako su bili različitih nacionalnosti, što je za Principa bilo svojevrsno iznenađenje. Za vrijeme gimnazijskog školovanja bio je isključen iz šestog razreda zbog veze s jednom učeničkom protuaustrijskom organizacijom. O Principovom postupnom odmicanju od čiste prosrpske struje u Mladoj Bosni svjedoči navod iz njegovog pisma prijatelju Marku Maglovu, u kojem Princip nakon osnivanja Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine 1912. u Sarajevu, piše: "Oni su nas (misli se srpski radikali, op. a.) otpočeli odmah da napadaju svim mogućim izrazima i naročito su nam predbacivali da nismo Srbi. Nastao je među nama dubok jaz i mržnja." Sva ta iskustva natjerala su Principa da još jače poradi na hrvatskosrpskom zbližavanju u okviru đačkih društava. Tako je na pretežno hrvatskim studentskim demonstracijama 18. veljače 1912. u Sarajevu, koje je organizirao bosanski Hrvat Luka Jukić, protiv mađarske vlasti u Hrvatskoj, među lakše povrijeđenima od policijskog konjičkog napada na demonstrante prve večeri bio i Gavrilo Princip, čiju je odjeću razderala policijska sablja. Princip je nakon toga još ustrajnije apelirao da se drugi srpski učenici pridruže demonstracijama.[1] Princip se u svibnju 1912. preselio se u Beograd. U Beogradu je nastavio školovanje, završio srednju školu 1914. godine, i stupio u dodir s tajnom organizacijom Crna ruka.[2] Naredne dvije godine većinom je vrijeme provodio je s drugim nacionalistima u planiranju ujedinjenja Bosne i Hercegovine i Srbije.[nedostaje izvor] Za vrijeme Prvoga balkanskog rata prijavio se u Srpsku vojsku kao dragovoljac ali je odbijen.

Sarajevski atentat

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gavrilo Princip, u sredini, tijekom suđenja 5. prosinca 1914.

Kada je objavljeno da će nadvojvoda Franjo Ferdinand naslijediti prijestolje Austro-Ugarske te da će posjetiti Sarajevo u lipnju 1914. godine Dragutin Dimitrijević, šef obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke, poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat. Svakom je dao pištolj, dvije bombe i malu količinu cijanida. Naime, bilo je im je naređeno da izvrše samoubojstvo nakon što nadvojvoda bude ubijen jer je Dragutinu Dimitrijeviću bilo od izuzetne važnosti da nitko ne preživi kako bi time eliminirao svaku mogućnost da priznaju kako je ubojstvo organizirano. Gavrilo Princip i Trifko Grabež patili su od tuberkuloze i bili su svjesni kako neće još dugo poživjeti, te su stoga bili voljni dati svoj život za svoj politički cilj - nezavisnost Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske. Po dolasku u Sarajevo zavjerenici su se pridružili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu Mehmedbašiću, Danilu Iliću, Vasi Čubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku Jovanoviću i Veljku Čubriloviću.

U subotu 28. lipnja 1914. godine Franjo Ferdinand i Sofija von Chotek vlakom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, guverner provincije Bosne i Hercegovine čekao ih je na kolodvoru kako bi ih odveo na primanje u Gradsku vijećnicu. U prvom automobilu vozili su se Fehrim Čurčić, sarajevski gradonačelnik i dr. Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija von Chotek bili su u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Krov automobila bio je spušten kako bi okupljena gomila imala što bolji pogled na ugledne goste. Nekoliko pripadnika Crne ruke čekalo je duž rute kojom će proći Franjo Ferdinand. Svakome od njih bilo je zapovjeđeno ubiti Franju Ferdinanda kada dođe do mjesta gdje se nalaze. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhititi prije nego što ispali hitac. Naredni atentator bio je Nedeljko Čabrinović. Oko 10:15 sati bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, vozač, koji je vidio kako nešto leti prema vozilu, je ubrzao te je bomba eksplodirala ispod kotača narednog automobila. Tada su ozbiljno ranjene dvije osobe koje su se nalazile u automobilu iza vojvodinog - Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapneli bombe pogodili su i desetak promatrača.

Nakon što je bacio bombu Čabrinović je progutao cijanid i skočio u rijeku Miljacku. Međutim četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva detektiva) i uspjeli su ga uhvatiti. Otrov nije djelovao pa je odveden u policijsku stanicu. Vozač Franje Ferdinanda Franz Urban, nakon pokušaja atentata, provezao je veoma brzo pored ostalih zavjerenika te oni nisu pokušali napasti nadvojvodu. Nakon službenog primanja u Gradskoj vijećnici nadvojvoda se interesirao za osobe ranjene u atentatu. Kada su mu rekli da se još nalaze u bolnici inzistirao je da ih posjeti. Pripadnik nadvojvodine svite barun Morsey rekao je nadvojvodi kako bi to moglo biti opasno, ali je Oskar Potiorek (koji je bio odgovoran za sigurnost kraljevskog para) odgovorio: "Zar vi mislite da je Sarajevo puno atentatora?" Ipak Potiorek je predložio da nadvojvotkinja Sofija ostane u Gradskoj vijećnici. Međutim kada joj je barun Morsey to rekao ona se usprotivila: "Sve dok se danas nadvojvoda pojavljuje u javnosti i ja ću biti s njim."

Kako bi bio što sigurniji da će nadvojvoda stići do bolnice Potiorek je odlučio zaobići gradsko središte, ali je to zaboravio reći vozaču koji je u ulici Franje Josipa skrenuo desno. U to vrijeme na uglu je stajao Gavrilo Princip. Potiorek je tada shvatio da vozač ide krivim putem rekavši: "Što je ovo? Ovo je krivi put!" Vozač je zakočio i krenuo unazad. Kako je to radio sporo Princip je imao vremena izvući pištolj i ispaliti nekoliko hitaca. Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u abdomen. Principov metak presjekao je vratnu žilu nadvojvode, ali je on prije nego što će izgubiti svijest uspio povikati: "Sofija, draga moja! Sofija, draga moja! Nemoj umrijeti! Preživi zbog naše djece!" Vozač ih je odvezao u Konak, guvernerovu rezidenciju, ali iako su oboje bili živi kada su stigli do Konaka ubrzo su podlegli ranama. Nakon što je izvršio svoj cilj Princip je uperio pištolj u sebe. Međutim čovjek koji je primijetio što je Princip učinio uhvatio ga je za desnu ruku i spriječio ga u pokušaju samoubojstva. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su uhitila Principa. Nakon saslušanja Principa i Čabrinovića, oni su odali svoje drugove u zavjeri koji su, osim Muhameda Mehmedbašića koji je uspio pobjeći u Srbiju, uhvaćeni i osuđeni za ubojstvo i izdaju. Prema važećem zakonu maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt te su osuđeni na 20 godina zatvora.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ćelija, u Terezínu, u kojoj je bio pritvoren Gavrilo Princip.

Smrt

Gavrilo Princip preminuo je 28. travnja 1918. godine (u 24. godini života) od tuberkuloze u zatvoru tvrđave Terezin u Češkoj.[2] Tri godine kasnije, točnije 1921. godine njegovo tijelo preneseno je u Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Za vrijeme rojalističke Jugoslavije na mjestu atentata postavljena je spomen ploča koja je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom njemačke okupacijske sile maknuta. Utemeljenjem socijalističke Jugoslavije ploča je vraćena i postavljene su stope na mjestu odakle je pucao u prijestolonasljednika. Osnutkom samostalne Bosne i Hercegovine, stope su uklonjene, a obnovom fasade muzeja na čijem je zidu bila ploča, ploča je premještena niže, naglasivši tako novi stav Bosne i Hercegovine prema atentatoru.

(Wikipedija na hrvatskom jeziku)

Гаврило Принцип

Из Википедије, слободне енциклопедије

[You must be registered and logged in to see this image.]

Овај чланак садржи списак литературе (папирне изворе и/или веб-сајтове) коришћене за његову израду, али његови извори нису најјаснији зато што има премало извора који су унети у сам текст. Молимо вас да побољшате овај чланак тако што ћете додати још извора у сам текст (инлајн референци).

Датум рођења: 25. јул 1894.
Место рођења: Обљај (Аустроугарска)
Датум смрти: 28. април 1918.
Место смрти: Терезин (Аустроугарска)

Гаврило Принцип (Обљај, 25. јул 1894 — Терезин, 28. април 1918) је био члан тајне организације Млада Босна, који је извршио атентат на аустроугарског престолонаследника Франца Фердинанда и његову супругу Софију 28. јуна 1914.

Франц Фердинанд је дошао у Сарајево на челу војних снага које су вршиле маневре у околини града. Српско становништво града је његово појављивање на челу војске доживљавало као провокативно, будући да се све то одигравало на Видовдан.

Аустроугарске власти су у току истраге дошли до сазнања да је оружје коришћено у атентату донесено из Србије. Иако са овим инцидентом нису биле повезане званичне власти Краљевине Србије већ одређени људи на високим положајима припадници организације „Уједињење или смрт“ или „Црна рука“ Аустроугарске власти су искористиле новонасталу ситуацију да упуте ултиматум Србији с захтевом да њихова полиција у Србији слободно врши истраге, хапшења и друге мере у вези с гоњењем осумњичених за погибију свог престолонаследника. Српске власти су одговориле позитивно на све тачке ултиматума, осим на једну која је захтевала упућивање аустроугарских истражних органа унутар територија Краљевине Србије. Ово су власти Аустроугарске искористиле да објаве Србији рат, који је убрзо ескалирао у Први светски рат.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Слика која се дуго времена погрешно сматрала за слику хапшења Гаврила Принципа. Владимир Дедијер тврди у својој монографији Сарајево 1914 да је на слици приказано хапшење Фердинанда Бера (Ferdinand Behr), Немца по националности, који је покушао да спасе Принципа од масовног линча. Оригинал слике се налази у Музеју града Сарајева.

По првобитном плану атентата, извршилаца је било шест. Од тих шест четири није урадило ништа приликом првог проласка царске колоне приликом које је Недељко Чабриновић бомбом промашио аутомобил у коме се налазио Фердинанд, али је лакше ранио пуковника Ериха фон Мериција и грофа Боз-Валдека. Приликом повратка колоне Гаврило Принцип је успешно извршио атентат. На суђењу је установљено да атентатори нису имали намеру да убију Софију Хотек. Оружје које је Принцип користио је био белгијски Fabrique Nationale M 1910 полуаутоматски пиштољ, калибра 7.65x17mm (.32 ACP) и наводно га је припадницима Младе Босне уручио сам Драгутин Димитријевић Апис.

Пресуда и казна

[You must be registered and logged in to see this image.]

1914. године


Графит у Београду

[You must be registered and logged in to see this image.]


У време кад се догодио атентат, Гаврило Принцип је био сувише млад за смртну казну, па је осуђен на двадесет година затвора, где је био изложен мучењима.

Казну је служио у чешком Терезину, где је и умро од туберкулозе 28. априла 1918., мало пред крај Првог светског рата. При крају живота је био због лоших затворских услова врло ослабио и имао око четрдесет килограма.

У унутрашњости ћелије смештене у тврђави Терезин, данас само у зид уграђени окови за које је Гаврило Принцип био свезан, сведоче о његовој мученичкој смрти. На зиду испред ћелије уграђена је скромна плоча са именом затвореника, главног актера сарајевског атентата, који је послужио владајућој монархији да ултиматумом Србији започне један од најкрвавијих ратова у светској историји.

Оставштинa

Гроб Гаврила Принципа се данас налази у капели видовданских хероја у Сарајеву. Ауто, Гаврилов пиштољ и окрвављена униформа Франца Фердинанда налазе се у војноисторијском музеју у Бечу. Метак који је убио Фердинанда изложен је у чешком граду Конопиште.

Противничка страна, пак, у више махова и на разне начине покушавала је да окаља име Гаврила Принципа. Тако нпр. бивши приватни секретар убијеног аустроугарског престолонаследника, Паул Никич Буле (нем. Paul Nikitsch-Boulles), у својој књизи „Пред Олују“ (нем. Vor dem Sturm) помиње, између осталог, и затворске дане сарајевских атентатора. Базирајући се на причи једног официра који је посетио Принципа у његовој ћелији у Терезенштата, вели да је Принцип „у предсмртним мукама грешника, под теретом своје савести, падао у очајање због свога злочина и кајао се у лудачким наступима јецања“.[1] Амерички и немачки медији су га пред стогодишњицу атентата поредили са Осамом бин Ладеном.

(Wikipedija na srpskom jeziku)

Gavrilo Princip

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gavrilo Princip
Rođen/a 25. jul 1894.
Obljaj
Umro/la 28. maj 1918. (dob: 23)
Theresienstadt
Gavrilo Princip (ćir. Гаврило Принцип, Obljaj, 25. 7. 1894. — Theresienstadt, 28. 4. 1918.), atentator na Franju Ferdinanda.

Gavrilo Princip je bio bosanski Srbin koji je, u nameri da okonča kolonijalnu upravu Austro-Ugarske u BiH, izvršio atentat na Franju Ferdinanda, Austro-Ugarskog prestolonasljednika i slučajno, ciljajući guvernera BiH Oskara Poćoreka[1], ubio pored nadvojvode i i njegovu ženu groficu Sofiju 28. 6. 1914. u Sarajevu. Ovaj događaj, poznat kao Sarajevski atentat, bio je povod Austrougarskoj za rat protiv Srbije, koji je prerastao u Prvi Svjetski Rat.

Po okončanju najvećeg dotadašnjeg sukoba u istoriji čovečanstva, Austrougarska je prestala da postoji i stvorena je jugoslovenska država. Gavrilo Princip je umro u zatvoru 1918. godine, ne dočekavši kraj rata.

Biografija

Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u lipnju 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je jedno od devetero djece, od kojih je šestero umrlo u detinstvo. Njegovo zdravlje od najranije je dobi bilo problematično i patio je od tuberkuloze.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gavrilo Princip tokom školovanja

U Sarajevu je pohađao Trgovačku školu, a potom gimnaziju. Gavrilo Princip, odgajan na srpskoj mitologiji, tijekom školovanja u Sarajevu na Trgovačkoj školi proširio je svoje vidike i postupno se odmicao od radikala u zatvorenim srpskim omladinskim đačkim organizacijama. Jedna od presudnih uloga za takav njegov postupak bila je prijateljstvo s Hrvatom Ivom Kranjčevićem koji mu je pomogao u školi, a poslije su se obojica "našli da jednako mislimo i osjećamo" iako su bili različitih nacionalnosti, što je za Principa bilo svojevrsno iznenađenje.

Gavrilo Princip je bio član ilegalne revolucionarne organizacije Mlada Bosna čiji je cilj bilo okončanje austro-ugarske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Organizacija je okupljala mlade Srbe, Hrvate, Muslimane, odnosno sve one koji su čitali dela ruskih anarhista, ali i Ničea, Marksa, Kauckog i ostalih. Prema rečima samog Principa, među delima koja je naručivao iz Socijalističke knjižare u Beogradu bila su i Tako je govorio Zaratustra i Marksov Najamni rad i kapital.[3]

O Principovoj jugoslovenskoj orjentaciji i odmicanju od velikosrpske struje u Mladoj Bosni svjedoči navod iz njegovog pisma prijatelju Marku Maglovu, u kojem Princip nakon osnivanja Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine 1912. u Sarajevu, piše:

Wikicitati „Oni su nas (srpski radikali, op. a.) otpočeli odmah da napadaju svim mogućim izrazima i naročito su nam predbacivali da nismo Srbi. Nastao je među nama dubok jaz i mržnja.[2]“
(Gavrilo Princip)

Sva ta iskustva natjerala su Principa da još jače poradi na hrvatskosrpskom zbližavanju u okviru đačkih društava.[2]

Demonstracije u Sarajevu


»Čak nijedna od fotografija koje sam video ne predstavlja pravog Gavrila Principa. Nedostaju im svima njegove oči, koje su sačinjavale svu osebujnost njegovog izraza. Nisam video pogled vuka na slobodi, ali sam uveren da je sličan Principovom. Iz njih je izbijao ledeni dah, izgledalo je kada promatraju čoveka da instinktivno traže najzgodnije mesto gde treba zagristi.«
—Dobroslav Jevđević, poznanik Gavrila Principa

18. veljače 1912. godine, Gavrilo Princip je učestvovao na pretežno hrvatskim studentskim i đačkim demonstracijama u Sarajevu, koje je organizirao bosanski Hrvat Luka Jukić, protiv mađarskog nasilja u Hrvatskoj i protivzakonitih akata bana Cuvaja.[3] Prvog dana demonstracija jedan đak, po imenu Salih Šahinagić, je teže ranjen. Među lakše povrijeđenima od policijskog konjičkog napada na demonstrante prve večeri bio i Gavrilo Princip, čiju je odjeću razderala policijska sablja.

Princip je nakon toga još ustrajnije apelirao da se drugi srpski učenici pridruže demonstracijama. Navodno je prilikom organiziranja protestnih demonstracija đaka u Sarajevu "Princip je išao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dođu na nove demonstracije."
Idućeg dana su organizovane demonstracije u znak solidarnosti sa teško ranjenim drugom, i opet je u prvim redovima stajao Gavrilo Princip.

Kao pripadnik napredne grupe, koja je na prvom mestu baštinila srpsko-hrvatsko prijateljstvo, Princip je tom prilikom žestoko osuđivao grupu „radikala“ ili srpskih nacionalista, na čelu sa Jašom Tomićem, što se nisu solidarisali sa hrvatskom braćom, već sa apsolutističkim „madžarstvom“.

Gavrilo Princip je isključen iz šestog razreda gimnazije zbog veze s učeničkom protuaustrijskom organizacijom.

Prelazak u Srbiju

Princip se u svibnju 1912. preselio se u Beograd. U Beogradu je nastavio školovanje do 1914. godine, a u međuvremenu stupio u dodir s tajnom organizacijom Crna ruka.[6] Naredne dvije godine većinu svog vremena provodio je s drugim bosanskim studentima u planiranju ujedinjenja Bosne i Hercegovine i Srbije. Okupljali su se u kafanama: "Pozorišna kafana", "Žirovni venac" i "Amerika".

Krajem 1912. godine počeli su balkanski ratovi, i situacija u Srbiji je postala uzavrela. Na početku Prvog balkanskog rata Princip se prijavio kao dragovoljac u Narodnu odbranu. Prema sopstvenim rečima, prošao je obuku u kampu na jugu Srbije, a kada je trebalo da pođu preko granice, bio je slab sa zdravljem i odbijen je.

Prema memoarima pojedinih Vranjanaca, Princip je sa desetak pripadnika Mlade Bosne bio u Centru za obuku dva-tri kilometra iznad Vranja, u klancu Gradske reke. Tu je ovladao rukovanjem nožem, pištoljem i ručnom bombom. Među mladobosancima na obuci u Vranju nisu bili samo Srbi. Bilo je tu i muslimana i Hrvata, a sve ih je zbližila mržnja prema Austrougarskoj. Pripadnici Mlade Bosne su u Vranje stigli na osnovu dobrih preporuka i veza sa komitama iz južne Srbije. Pripreme za atentat bile su strogo konspirativne.

Atentat na Franca Ferdinanda


[You must be registered and logged in to see this image.]

Latinska ćuprija, mjesto atentata.

28. juni 1914: Dugo se vjerovalo da ova slika prikazuje hapšenje Gavrila Principa. Vladimir Dedijer smatra da je na slici prikazano hapšenje Ferdinanda Behra, Nemca po nacionalnosti, koji je pokušao da spase Principa od masovnog linča. Original slike se nalazi u Muzeju grada Sarajeva.
Kada je objavljeno da će nadvojvoda Franjo Ferdinand naslediti prestolje Austro-Ugarske te da će posjetiti Sarajevo u lipnju 1914. godine, pripadnici Mlade Bosne - Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović su započeli pripreme za atentat. Oružje su nabavili preko Vojislava Tankosića, srpskog oficira poreklom iz Bosne i jednog od osnivača tajne organizacije "Ujedinjenje ili smrt" odnosno Crne ruke.

Po dolasku u Sarajevo zavjerenici su se pridružili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu Mehmed Bašiću, Danilu Iliću, Vasi Čubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku Jovanoviću i Veljku Čubriloviću.

U subotu 28. 6. 1914. godine Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato vlakom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, austrougarski guverner provincije Bosne i Hercegovine čekao ih je na kolodovoru kako bi ih odveo na primanje u Gradsku većnicu. U prvom automobilu vozili su se Fehrim Čurčić, sarajevski gradonačelnik i dr Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato bili su u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Nekoliko pripadnika Crne ruke čekalo je duž rute kojom će proći Franjo Ferdinand. Svako od njih je trebalo da ubije Franju Ferdinanda kada naiđe. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhapsiti prije nego što ispali hitac.

Naredni atentator je bio Nedeljko Čabrinović. Oko 10:15 bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, bomba je eksplodirala ispod kotača narednog automobila. Tada su ozbiljno ranjena dva zvaničnika koja su se nalazila u automobilu iza vojvodinog - Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapneli su pogodili i nekoliko promatrača. Policijski agenti su odmah uhitili Čabrinovića i izgledalo je da je atentat neuspješno okončan.

Međutim, u povratku je nadvojvodina kolona prošla pored mesta na kome je stajao Gavrilo Princip, koji je odmah izvukao pišolj i ispalio nekoliko hitaca. Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u abdomen. Oboje su podlegli ranama.

Princip i Čabrinović su progutali kapsule cijanida, no one nisu djelovale i uhvaćeni su živi.

Suđenje mladobosancima

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gavrilo Princip, u sredini prvog reda, suđenje 5. decembra 1914

Wikicitati „Ja sam jugoslavenski nacionalist koji teži za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva ce biti država, samo da bude slobodna od Austrije.“
(Gavrilo Princip na sudenju 1914. godine)

Princip i Čabrinović su izdržali policijsku torturu ne odavši saučesnike. Međutim, slučajno privedeni Danilo Ilić je odao ostale konspiratore i svi osim Muhameda Mehmedbašića (koji je uspio pobjeći u Srbiju) su uhvaćeni i osuđeni na smrtne ili dugoročne zatvorske kazne.

Navodno, dok je tužilac čitao optužnicu, optuženi su se gurkali i gotovo smejali. Kada ih je sudija opomenuo rečima: „Gospodo, umirite se, radi se o vašoj sudbini a vi se ponašate kao deca“, Princip mu je odgovorio: “Mi se odavno nismo videli međusobno, a znamo mi šta nas čeka. Samo vi čitajte to vaše pisanije.” 

Princip je na suđenju uporno iznosio svoja politička ubeđenja, insistirajući da je atentat počinio radi oslobađanja južnih Slovena. 15. avgusta 1914. godine Princip je izjavio kako mu je „političko ujedinjenje Jugoslovena uvek lebdelo pred očima“.

Austrougarski tužioci su pokušavali da dokažu kako iza atentata stoji zvanična Srbija, dok su optuženi mladobosanci tvrdili da je to isključivo njihova odluka. Jedan od mladobosanaca Danilo Ilić je izjavio da nije bilo lako nabaviti bombe "jer ako bi zvanična Srbija za to saznala, ona bi sigurno sprečila nabavku".

Svi optuženi na Sarajevskom procesu su osuđeni za ubojstvo i izdaju. Prema važećem zakonu maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt tako da su osuđeni na 20 godina zatvora.

Tamnovanje i smrt


Gavrilo Princip je bio suviše mlad za smrtnu kaznu, pa je osuđen na dvadeset godina zatvora, gde je bio izložen mučenjima. 2. decembra 1914. su ga doveli u Terezin pod jakom stražom. Nakon što su ga prebacili u drugi zatvor, upravniku je rekao:

Wikicitati „Nema potrebe da me prebacite u drugi zatvor. Moj život već opada. Predlažem da me zakucate za krst i živog spalite. Moje telo koje gori će biti baklja koja će da osvetli put mojim ljudima do slobode.“
(Gavrilo Princip, zabeleženo od strane Borivoja Jevtića)

Principova ćelija je bila samica. Prema svedočenju Ota Egerta, zatvorskog lekara iz Terezina, Principa su doneli na operaciju u jesen 1916. godine u teškim okovima. Princip je bio bolestan od tuberkuloze kostiju leve ruke i tuberkuloze limfnih žlezda na levoj strani vrata. Posle operacije ostao je u bolničkoj samici.

Gavrilo Princip je umro od tuberkuloze u češkom zatvoru Terezinu 28. travnja 1918. godine, malo pred kraj Prvog svetskog rata.

Nasleđe

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grafit u Beogradu sa Principovim stihovima.

Odmah posle Prvog svetskog rata u novonastaloj Kraljevini SHS Sarajevski atentat se ni na koji način se nije slavio.[4] U Beogradu, glavnom gradu, smatralo se da je to bio akt terorizma.[4] Tri godine po završetku rata, točne 1921. Principovo telo je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Početkom 1930. na poslastičarnici ispred koje je pucao Princip postavljena je uz pravoslavnu crkvenu ceremoniju (iako je Princip bio ateista[4]) memorijalna ploča na kojoj je pisalo "Na ovom istorijskom mestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidov-dan 15. (28.) juna 1914.".[14] U to vreme su Srbi već počeli porediti Gavrila Principa sa Milošem Obilićem, koji je ubio turskog cara.[4]

Spomen ploča je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom nemačke okupacijske sile maknuta.[15] Tri dana po kapitulaciji Jugoslavije, Adolf Hitler je proslavio svoj 52. rođendan i tada mu je uručen i prigodni rođendanski poklon, jedini ratni trofej iz raskomadane Jugoslavije, spomen ploča Gavrilu Prinicpu.[traži se izvor] Mlađi brat Gavrilov, Nikola Princip, uhapšen je i ubijen od ustaša, 1941. Gavrilov bratanac, Slobodan Princip Seljo, bio je partizanski komandant. Jula 1941. godine u okolini Bosanskog Grahova formiran je Grahovsko-peuljski partizanski odred „Gavrilo Princip“.

Niti mjesec dana nakon što su partizani oslobodili Sarajevo, i prije kapitulacije trećeg Reicha, otkriva se nova spomen-ploča uz veliki miting u kojem se uspoređivale Gavrilove ideje s idejama bratstva i jedinstva. Na ploči je zlatnim slovima stajalo: "U znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima borcima protiv germanskih osvajača, posvećuje ovu ploču omladina Bosne i Hercegovine – Sarajevo 7. maja 1945. godine". Glorifikacija Principa nastavila se u SFRJ, ali ne kao srpskog heroja, već kao simbola jugoslovenskog revolucionarnog pokreta protiv imperijalističkih sila.

Nije ni ta ploča stajala dugo jer se 28.6.1953. postavila nova ploča prilikom otvaranja Muzeja Mlade Bosne. Na ploči koja je stajala do 1992. godine pisalo je (ćirilicom): "Sa ovoga mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom."

U vreme rata u Bosni i Hercegovini, originalna ćirilična ploča je uništena. Godine 2004. sarajevske gradske vlasti postavilesu tamo memorijalnu ploču nešto drugačijeg (isključivo faktografskog) sadržaja s (latiničnim) natpisom: "Sa ovog mjesta 28. juna 1914. Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju." Ispod kojeg je i prevod na engleski.

(Wikipedija na srpskohrvatskom jeziku)

Gavrilo Princip - heroj ili terorist?

[You must be registered and logged in to see this image.]

I gotovo stotinu godina nakon sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Bosni i Hercegovini različito gledaju na atentatora Gavrila Principa. Za jedne je heroj, a za druge terorist.

Pucnji u Sarajevu 1914. godine odjeknuli su u cijelom svijetu. Gavrilo Princip je bio pripadnik „Mlade Bosne“, organizacije pod utjecajem tajnog srbijanskog udruženja „Ujedinjenje ili smrt“, poznatog i kao „Crna ruka“. Austrougarska je za ubojstvo prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegove supruge vojvotkinje Sophie optužila Srbiju. Uslijedio je jedan od najsmrtonosnijih sukoba u povijesti, Prvi svjetski rat, za koji je povod bio Principov atentat.

Pojedini povjesničari tvrde da „Crna ruka“ nije bila direktno vezana za srbijansku vladu, ali da su je vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Šef ove organizacije bio je utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori dobili i oružje. Različita su mišljenja o karakteru „Crne ruke“ koja je, prema ocjeni stručnjaka, ispoljavala i terorističko djelovanje.

Što se podrazumijevalo pod tadašnjim jugoslavenstvom?

„Prema elementima nasilja koje je ispoljavala, može se reći da je 'Crna ruka' bila teroristička organizacija. Ona je također bila i srpska nacionalistička organizacija. To je bilo vrijeme tzv. srpsko-hrvatskog jedinstva, odnosno jugoslavenstva, pa je 'Crna ruka' imala i neke jugoslavenske pretenzije. No, to je jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva“, kaže dr. Edin Radušić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Povjesničari ocjenjuju da sarajevski atentat nije odražavao tadašnju volju naroda u BiH, kako se to isticalo u vrijeme srpske dominacije na tim prostorima. Iznoseći zanimljive podatke o raspoloženju građana prema Austrougarskoj, Vladimir Dedijer u svojoj knjizi „Sarajevo 1914“ navodi da se jedan od atentatora, Nedeljko Čabrinović posvađao s vlastitim ocem koji je uoči dolaska prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevo na kući istakao i austrougarsku zastavu.

Narodi u BiH 1914. godine nisu bili za nasilne promjene


Edin Radušić tvrdi da najveći broj ljudi u BiH u to vrijeme nije bio za nasilne promjene. „Ni dominantna grupa ljudi koja je tada vodila srpsku nacionalnu politiku nije bila za agresivan način rješavanja toga pitanja. Mnogi Srbi proizlazili su iz jednoga građanskog miljea. Znatan broj Srba tada se bavio i trgovinom, a trgovački elementi ne vole nagle prevrate“, kaže dr. Radušić.

No, pojedini srpski krugovi Gavrila Principa svrstavaju u red najvećih nacionalnih heroja, uspoređujući ga i s Milošem Obilićem. Utjecaj je to i propagande, jer je malo koji povijesni događaj politiziran kao sarajevski atentat. Kako se kroz 20. stoljeće mijenjao državni i politički sustav, tako se atentat različito tumačio, pojašnjava stručna suradnica u sarajevskom Institutu za povijest dr. Vera Katz.

Politizacija povijesnih činjenica


„Kada se poredaju činjenice o sarajevskom atentatu, od 1914. godine preko Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske koja je zbrisala spomen na Principa, njegovog ponovnog oživljavanja u socijalističkoj Jugoslaviji do devedesetih kada su u Sarajevu uklonjene stope postavljene 1953. godine, onda se može pratiti i upotreba povijesnih događaja u političke i ideološke svrhe tijekom cijelog 20. stoljeća“, kaže dr. Vera Katz.

Različita su i mišljenja građana. Princip je za jedne heroj, a za druge terorist. U Sarajevu prevladavaju negativni stavovi. „Za jedne je terorist, a za druge osloboditelj i patriot koji je želio dobro ovoj zemlji“ tvrdi građanin Sarajeva. „Atentat nije bio u interesu BiH nego 'Velike Srbije'“, kaže mladi Sarajlija. „Ne volim ljude koji uzrokuju nesreću i ne mogu zamisliti da netko iz dobrih namjera može ubiti trudnu ženu“, ističe građanka Sarajeva.

Posjet Franza Ferdinanda glavnom gradu BiH planiran je za 28. lipnja, dan koji se u kalendaru srpskog nacionalizma obilježava kao „Vidovdan“, odnosno godišnjica Kosovske bitke. Atentat je izvršen kod Latinske ćuprije. U bivšoj Jugoslaviji taj most je bio nazvan po atentatoru Gavrilu Principu, da bi mu nakon osamostaljenja BiH ponovo bio vraćen prvobitni naziv.

(DW)

U Sarajevu se obilježava 100-ta obljetnica atentata na Franju Ferdinanda

[You must be registered and logged in to see this image.]

U SARAJEVU će biti obilježena 100-ta obljetnica sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda što je bio povod izbijanju 1. Svjetskog rata.

Austrougarskog prijestolonasljednika ubio je Gavrilo Princip. U Sarajevu će se održati svečani koncert Bečke filharmonije kojemu će nazočiti šefovi država regije među kojima i hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Ni ovaj događaj u BiH ne prolazi bez podjela. Republika Srpska ima vlastito obilježavanje, a jučer je u organizaciji vlasti Republike Srpske podignut spomenik Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu.

"Nikada nećemo i ne obilježavamo zajedničke praznike jer ih nikada nije bilo. To govori o današnjoj BiH kao državi koja se drži na silu. Nasilje međunarodnog faktora koji ovdje pokušava da trenira neku vrstu izgradnje države za što nema elemenata i nema unutrašnje volje i suglasnosti", rekao je premijer Republike Srpske Milorad Dodik.

Banac: Veličanje Gavrila Principa instrument u razgradnji BiH

Obilježavanje stote obljetnice Sarajevskog atentata kroz veličanje Gavrila Principa tek je instrument u rukama onih koji čine sve ne bi li razgradili Bosnu i Hercegovinu, ocijenio je hrvatski povjesničar, profesor Ivo Banac u intervjuu kojega je u subotu objavilo sarajevsko "Oslobođenje".

"Njih ne zanima Gavrilo Princip. Njih zanima samo kako da ospore neku zajedničku točku gledanja na događaje iz 1914. godine", kazao je Banac komentirajući činjenicu da su vlasti Republike Srpske u petak u Istočnom Sarajevu priredile otkrivanje spomenika atentatoru na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda kao i da organiziraju vlastito obilježavanje obljetnice Sarajevskog atentata nakon što su odbili sudjelovati u zajedničkim manifestacijama priređenim u Sarajevu poput koncerta Bečke filharmonije.

Banac je kazao kako je žalosno da u BiH nakon svega što se dogodilo 90-ih godina prošlog stoljeće još ima onih koji rade na njezinu razdoru.

"Sve je to jedna destruktivna akcija i nema nikakve svrhe koju bi netko tko hladno razmišlja mogao podržati", istaknuo je Banac.

Izlaz iz takve situacije, kako je kazao, ipak ne može biti u zabrani gradnje spomenika poput onoga u Istočnom Sarajevu, jer demokracija mora trpjeti i svoje neprijatelje uzdajući se da će u konačnici ona pobijediti iako ni za to nema nikakvih jamstava.

"Prije svega se nadam, iako je to teško prihvatiti u ovom trenutku, da postoji neka riješenost međunarodne zajednice da se ne odustane od BiH", kazao je Banac.

Danas se obilježava točno 100 godina od Sarajevskog atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, koji je bio i neposredan povod Prvom svjetskom ratu. U Sarajevu će se održati središnja manifestacija obilježavanja, koncert Bečke filharmonije u znamenitoj sarajevskoj Vijećnici, na kojem će sudjelovati i brojni strani uglednici, među kojima i hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Događaju kojim se na simboličan način i bez ikakvih političkih konotacija pokušava poslati univerzalna poruka o potrebi jačanja mira i suradnje nazočit će, uz formalnog domaćina austrijskog predsjednika Heinza Fischera, i predsjednici Crne Gore i Makedonije Filip Vujanović i Đorge Ivanov te visoki predstavnici zapadnih zemalja.

Srbijanski član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović i srbijanski premijer Aleksandar Vučić sudjelovat će, prema najavama, isti dan na odvojenom obilježavanju istog događaja, koje će se održati u Višegradu u režiji Emira Kusturice.

Prijepore oko obilježavanja srpska strana u BiH tumači navodnim protusrpskim karakterom svečanosti obilježavanja, pozivajući se na srpsko podrijetlo atentatora Principa, unatoč činjenici da u Sarajevu nije organiziran nikakav skup niti manifestacija na kojima bi se o Principu govorilo u negativnom kontekstu, kao i tome da je pripadao organizaciji "Mlada Bosna" koja je okupljala uglavnom studente i drugih nacionalnosti koji su željeli oslobođenje od Austrougarske monarhije i formiranje zajedničke države južnih Slavena.

"Europa je bila golema grobnica"

Prvi svjetski rat s deset milijuna mrtvih i 20 milijuna ranjenih te glad, regionalni sukobi i Španjolska gripa koji su izbili u poraću i odnijeli još četiri puta toliko žrtava, desetkovali su Europu i demografski i moralno.

"Europa je bila golema grobnica. Naslijeđe Velikog rata bilo je pogubnije za moral ljudi nego za gospodarstvo", kaže francuski povjesničar Jean-Yves Le Naour, specijaliziran za Prvi svjetski rat. "Za razliku od godina 1944/1945. koje su donijele nadu u bolju budućnost, u bolji svijet... društvo je 1919. bio paralizirano teretom mrtvih", objasnio je.

Tri milijuna ratnih udovica i šest milijuna siročadi zavili su Europu u crno, nastupilo je "doba velikog oplakivanja", ocjenjuje Annette Becker, profesorica povijesti na pariškom sveučilištu.

"U Francuskoj, koja je iskusila neka od najtežih ratnih stradanja, procjenjujemo da su između dvije trećine i tri četvrtine francuskog društva bile izravno ili neizravno u koroti", kaže Bekcer. "Dimenzije osobne tragedije nisu se mogle usporediti ni s čime u prošlosti - te silne smrti mladih ljudi, te nasilne smrti s neviđenim mutilacijama".

Svakog dana ginulo je u prosjeku 900 Francuza i 1200 Nijemaca

Manje poznati aspekt razdoblja nakon Prvog svjetskog rata bio je velik trud vlada da suzbiju znakove žaljenja jer se oplakivanje smatralo "izdajom" boraca koji su se veličanstveno žrtvovali u bitki.

Oplakivanje je postalo još teže zbog razočarenja koje je nastupilo nakon rata. Povratak mira nije donio mnogo koristi ljudima koji su se borili na bojišnici, a ratni gubitnici osjećali su "strašnu mržnju i frustraciju zbog uvjeta mirovnog sporazuma koji su u konačnici stvorili okvir za Drugi svjetski rat", navodi Becker.

Prebrojavanje mrtvih među milijunima stradalih boraca bilo je prestrašno. U prosjeku, 900 Francuza i 1200 Nijemaca ginulo je svakog dana između 1914. i 1918. godine.

Preživjeli su se pak kući vraćali s teškim i trajnim sjećanjima na užase kojima su svjedočili.

Amputirani, osakaćeni, slijepi i s brojnim drugim oštećenjima kao posljedicama izloženosti bojnim otrovima, vidljivih svima, bili su jasni simboli užasa novih tehnologija testiranih na bojištu: strojnica, bojnih otrova, bacača plamena i topništva korištenog u dotad neviđenim razmjerima.

Unatoč naporima da se tim žrtvama pomogne - Francuska je tako ustanovila nacionalnu lutriju namijenjenu isključivo financiranju rekonstrukcije "slomljenih lica" - mnogi od tih usamljenih, izobličenih ljudi završili su kao prosjaci na ulicama.

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Često se sumnjalo da je ludilo pokušaj vojnika da izbjegne svoju dužnost"

A mnogi drugi svoje su dane odbrojavali zatvoreni u azilima. Procjenjuje se da je gotovo polovica preživjelih pretrpjela neki oblik mentalne traume.

Ranih poslijeratnih godina te su nevolje bile još nepodnošljivije zbog izostanka razumijevanja okoline. Tek 1915-1916. liječnici su počeli ozbiljno proučavati psihološke traume. "U kontekstu opadanja morala, često se sumnjalo da je ludilo pokušaj vojnika da izbjegne svoju dužnost", objašnjava Becker.

Novija istraživanja konačno su bacila novo svjetlo na domet počinjene štete. Danas se zna da je oko 600.000 njemačkih vojnika bilo liječeno zbog psiholoških poremećaja tijekom rata. U Francuskoj je oko 20.000 bolničkih kreveta, ili oko 15 posto od ukupnog broja, bilo namijenjeno za takve slučajeve. Velika Britanija osigurala je oko 65.000 posebnih mirovina za traumatizirane ratom. Dvadeset godina poslije, u azilima je bilo najmanje 4000 francuskih veterana Prvog svjetskog rata koji su još živjeli u noćnim morama do tada neviđenih barbarstava kojima su svjedočili.

(Index.hr)

Obilježavanje 100 godina Sarajevskog atentata u znaku političkih podjela

[You must be registered and logged in to see this image.]


Središnja manifestacija obilježavanja 100 godina od Sarajevskog atentata, koju će predstavljati koncert Bečke filharmonije u znamenitoj sarajevskoj Vijećnici, bit će upriličena u subotu, točno na dan kada je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, no ni obilježavanje ove povijesne obljetnice nije u BiH moglo proći bez političkih kontroverzi.

Središnja manifestacija - koncert Bečke filharmonije

Vijećnica, izgrađena upravo za razdoblja austrougarske vladavine u BiH, u subotu će, nakon razaranja 1992. godine i dugogodišnje rekonstrukcije, biti i službeno otvorena u autentičnom izdanju te će predstavljati pozornicu za događaj kojim se na simboličan način i bez ikakvih političkih konotacija pokušava poslati univerzalna poruka o potrebi jačanja mira i suradnje.

Organizatori koncerta pobrinuli su se da politika tek na simboličnoj razini bude zastupljena u Vijećnici i to kroz nazočnost šefova država regije među kojima će biti i hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

Bečki filharmoničari izvest će djela slavnih austrijskih, njemačkih i francuskih skladatelja pod ravnanjem maestra Franza Welsera-Mösta. Koncert će u izravnom prijenosu moći vidjeti milijuni europskih gledatelja jer će ga preuzeti njemački ZDF i France Television.

Organizator, zaklada "Sarajevo-srce Europe", pojasnio je kako tom glazbenom svečanošću iz Vijećnice želi ne samo podsjetiti na veliku povijesnu tragediju nego i poslati poruku mira, solidarnosti, razumijevanja i dijaloga.

Koncert je zapravo najvažniji događaj među brojnima koji su u Sarajevu upriličeni u znak podsjećanja na 28. lipnja 2014. godine, kada je u tome gradu Gavrilo Princip, pripadnik revolucionarne organizacije "Mlada Bosna", ustrijelio austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Taj je događaj bio povodom za izbijanje Prvog svjetskog rata koji je odnio milijune ljudskih života i prouzročio kraj Austro-ugarske monarhije ali i Njemačkog, Ruskog te Osmanskog carstva.

Obilježavanje godišnjice u znaku političkih podjela

Simbolika Sarajeva kao mjesta od povijesnog značenja za cijeli svijet ipak nije bila dovoljna da bi se tijekom podsjećanja na atentat iz 1914. zatomile duboke političke podjele koje postoje u Bosni i Hercegovini i da bi se na jedinstveni način poduprle univerzalne poruke mira i razumijevanja.

Država BiH upravo zbog unutarnjih prijepora nije pokrovitelj niti jedne manifestacije kojom se obilježava 100 godina od Sarajevskog atentata, a brojne koncerte, izložbe i javne tribine uspjela je organizirati zaklada "Sarajevo-srce Europe", utemeljena na poticaj vlada Francuske i Njemačke što su onda poduprle i Austrija, Italija, Velika Britanija, Španjolska i Belgija.

Formalni domaćin koncerta u Vijećnici tako je austrijski predsjednik Heinz Fischer, a njegov poziv su, uz predsjednika Josipovića, prihvatili još i predsjednici Crne Gore Filip Vujanović i Makedonije Georgi Ivanov, dok će većinu zapadnih država predstavljati dužnosnici u rangu ministara ili državnih tajnika.

Poziv za gostovanje na koncertu Bečke filharmonije odbili su, međutim, srpski član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.

Radmanovićev je argument bio da je ukupno obilježavanje obljetnice atentata koje se organizira u Sarajevu ima antisrpski karakter, dok je izgovor Nikoliću bio da ne želi ući u zgradu na kojoj je obilježje s napisom da su je 1992. godine zapalili "srpski zločinci".

Kod ulaza u Vijećnicu doista stoji spomen-ploča koja podsjeća na činjenicu da je ta zgrada, koja je bila sjedište Sveučilišne knjižnice, u kolovozu 1992. godine namjerno gađana s položaja vojske bosanskih Srba i pritom zapaljena.

Najavljeno je ipak kako će u subotu u BiH boraviti predsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić, no on će ići samo do Višegrada.Tamo će vlasti Republike Srpske organizirati svoje obilježavanje Sarajevskog atentata i to u režiji Emira Kusturice a među kulisama njegova "Andrićgrada", kompleksa građevina podignutog u Višegradu s nakanom da bude srpsko kulturno središte, dominirat će upravo govori srbijanskog premijera te predsjednika RS Milorada Dodika, pravoslavna ikonografija i nastupi orkestra vojske Srbije.

Upravo uz potenciranje Principove nacionalnosti kao navodno najvažnije odrednice njegovih postupaka vlasti RS podignule su mu i spomenik u Istočnom Sarajevu.

Vlasti u Banjoj Luci, baš kao i Kusturica, još su prošle godine ustvrdile kako se u Sarajevu o Principu govori isključivo kao o teroristu pravdajući time odluku o bojkotiranju svih predloženih zajedničkih projekata.

Atentat kao povod povijesnih i stručnih analiza

Unatoč tim objedama u Sarajevu nije organiziran nikakav skup niti manifestacija na kojima bi se o Principu govorilo u negativnom kontekstu, a nekoliko različitih skupova povjesničara, publicista i drugih intelektualaca pružili su prigodu za iskazivanje različitih viđenja okolnosti Sarajevskog atentata i posljedica do kojih je on doveo.

Lokalne su vlasti u Sarajevu uredile i kapelu na lokalnom pravoslavnom groblju u kojoj su pokopani posmrtni ostaci Principa i još deset nekadašnjih pripadnika "Mlade Bosne" koji su nakon atentata procesuirani i uglavnom umrli u austrougarskim zatvorima.

Na pročelje zgrade kod Latinske ćuprije, u kojoj je smješten muzej Sarajevskog atentata, izvješeni su veliki plakati na kojima su fotografije Principa i Ferdinanda uz podsjećanje na godišnjicu tog događaja. Iz uprave muzeja su to obrazložili potrebom da se uloga svakoga od njih dvojice promatra objektivno i bez predrasuda uz dostupnost svih postojećih dokumenata iz razdoblja atentata.

Sarajevski internetski portal "Klix" uspio je pronaći 79-godišnjeg Nikolu Pricipa kojemu je mladi atentator na austrougarskog prijestolonasljednika bio stric.

"Jako me vrijeđa kada kažu da je Gavrilo bio srpski nacionalist. 'Mlada Bosna' je bila multinacionalna organizacija čiji su članovi bili mladi ljudi, mahom studenti, i Srbi i Hrvati i muslimani. Svi oni su željeli samo osloboditi se okupatora i stvoriti zajedničku državu južnih Slavena. No, ne mogu reći ni da je Gavrilo bio heroj, jer on je samo bio čovjek koji je živio za svoje ideale i ideale svoga naroda", kazao je Nikola Princip, stanovnik gradića Sokolac na Romaniji.

(Slobodna Dalmacija)

PREMA KNJIZI MOMČILA PETROVIĆA „GAVRILO PRINCIP, BESMRTNA MLADOST“


7 momenata kada je mogao da propadne atentat u Sarajevu

Atentatori nisu umeli da pucaju i imali su loše oružje

[You must be registered and logged in to see this image.]

1. Kada su vežbali gađanje, Gavrilo Princip i Trifko Grabež ispalili su svega po 25 metaka, od čega je prvi promašio devet, a drugi čak 13 puta

Kad su odlučili da organizuju atentat, Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež živeli su u Beogradu i baš nikakvo iskustvo u rukovanju oružjem nisu imali, ako se ne računa Čabrinovićevo hvalisanje da je kao šesnaestogodišnjak imao pištolj, koji je docnije prodao.

Pre toga, uoči Prvog balkanskog rata, u jesen 1912, Princip je pokušao da se upiše u srpske dobrovoljce - komite. S jednim drugom otputovao je u Prokuplje, u štab vojvode Voje Tankosića, ali je Voja Principovog druga primio, a njemu naredio da se vrati odakle je došao jer je rastom nizak i fizički slab. Zanimljivo je da je i sam Tankosić bio žgoljav.

Ali u maju 1914, kad na Principov predlog odluče da u Sarajevu na Vidovdan ubiju Franca Ferdinanda, ova trojica upravo će od Tankosića dobiti oružje.

Njegov komita Milan Ciganović Principu i Grabežu je u Topčideru - Čabrinović nije mogao da napusti radno mesto u štampariji - pokazao kako se odvrće bomba i u kapsulu udara nečim tvrdim, pa posle brojanja do trinaest baca... To su bile neke zastarele bombe.

Pokazao im je i kako se puni pištolj „brauning“. Onda su sa desetak koraka pucali u stablo širine čoveka, a Ciganović im je pokazivao kako da sklope šake oko drške i prst polože uz cev i kako da zadrže disanje dok povlače obarač. Ispalili su svaki po 25 metaka. Princip je promašio devet, a Grabež 13 puta.

Možda bi vežbali još da se, privučen pucnjavom, odnekud nije pojavio policajac i oterao ih iz Topčidera. Na javnom se mestu ne sme pucati, rekao im je, neka idu na strelište.

Uoči samog polaska u Sarajevo, tri dana docnije, Ciganović im je dao četiri pištolja, šest bombi i tri bočice sa otrovom cijankalijem. Tako opremljeni, i sa onolikom i onakvom obukom, pošli su da ubiju Ferdinanda.

I kad Nedeljko Čabrinović na Vidovdan baci bombu na Ferdinanda, ona će pasti gde treba, odmah iznad zadnjeg sedišta, na složenu ceradu krova. Ali neće tu eksplodirati, jer Čabrinović nije smeo da broji do trinaest, pošto su svuda oko njega bili agenti. Bomba se otkotrljala sa Ferdinandovih kola i raznela sledeći auto u koloni.
Čabrinović se preko ograde keja bacio na obalu Miljacke i iz reke zahvatio rukom vodu da lakše popije otrov.

Misleći da će za minut-dva biti mrtav, okrenuo se i izazivao agente koji su jurili ka njemu. Ali i otrov je bio loš, pa mu je samo izgoreo nepca i grlo. Uhapsili su ga i tu odmah krvnički pretukli.

Ferdinandu od njegove bombe ništa nije bilo. Nastavio je put, da bi se pola sata kasnije sreo s Principom... ali o tome dalje u ovom dodatku.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ferdinand i Sofija polaze u Sarajevo 28. juna

Franc Ferdinand hteo da odloži put u Bosnu


2. Zbog teške bolesti cara Franje Josifa, nadvojvoda je zbog pisanja govora za preuzimanje vlasti zamalo
odustao od posete Sarajevu

Poseta Franca Ferdinanda Sarajevu obznanjena je 20. marta 1914. Sa načelnikom Generalštaba Konradom fon Hecendorfom hteo je da nadgleda manevre vojske u Bosni, planirane za kraj juna, da budu pretnja Srbiji.

Ali njegov dolazak u Sarajevo zamalo nije bio odložen u poslednjem trenutku!

Ferdinand je sa ženom i decom boravio na svom imanju u Hlumecu, u Češkoj, kad mu je sekretar javio da je Njegovo veličanstvo car Franja Josif, koji je tada imao 80 godina, opet pao u postelju. Kao i uvek do tada kad se činilo da će car umreti, nadvojvoda je pisao novi govor za ceremoniju preuzimanja prestola i stavljao ceo svoj kabinet u pripravnost. U prvi mah careva bolest činila se vrlo ozbiljnom i nadvojvoda je rešio da ostane u Beču.

Osamnaest godina bio je prestolonaslednik i nije hteo da ga trenutak kada će mu najzad pripasti kruna zatekne u nekoj zabiti, daleko od prestonice. A onda su izveštaji lekara postali takvi da je 22. juna pala konačna odluka: nadvojvoda Franc Ferdinand ipak će sa suprugom putovati u Sarajevo.

Ali ni tada nije sve išlo glatko.

Osovine na nadvojvodinom salonskom vagonu zapalile su se, pa je u Beč morao da putuje u izdvojenom kupeu „običnog“ vagona redovnog ekspresnog voza.

- Lepo nam ovo putovanje počinje. Ovde gori, a dole će bombe da lete na nas - našalio se mračno nadvojvoda, misleći na upozorenja o mogućem atentatu.

Nadvojvoda je, naime, bio poznat po svom crnom humoru.

Godinu dana pre atentata, recimo, kad je došao da vidi tek završenu porodičnu grobnicu u zamku u Arštetenu, slikovitom mestu na pola puta između Linca i Beča, nadvojvoda je primetio:
- Sve je dobro urađeno, grobnica je zračna i svetla, baš kao što volim. Jedino ulaz nije dobro planiran. Trapavi nosači će zapeti kovčegom za ugao, pa ću se prevrnuti u kovčegu!

Od Beča do Trsta putovao je vozom, od Trsta do Metkovića brodom, a odatle opet vozom, preko Mostara, do Ilidže nadomak Sarajeva, gde je Gavrilo Princip već bio stigao.

Osovine na carskom salonskom vagonu bile su popravljene, ali sada u njemu nije bilo struje. Sedeći za stolom koji su osvetljavale sveće, Franc Ferdinand je rekao svom sekretaru:
- Još jedan zlokoban znak... Kako vam se dopada ovaj način osvetljavanja? Nije li kao u grobu?

Vagon se pri polasku zatresao, pa se svećnjak prevrnuo i ugasio.

- Sad i ovo! - opsovao je nadvojvovoda u mraku.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Franc Ferdinand dolazi u Sarajevo

Hrabri mladići izbegli hapšenje na Drini

3. Seljak Jakov Milić prebacio ih je u Bosnu, a čim ih je ispratio, prijavio je policiji da su „dva đaka sa četiri pištolja i šest bombi“ prešla Drinu

Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež, naoružani sa četiri pištolja, šest bombi i bočicama otrova za samoubistvo, pošli su iz Beograda u Sarajevo da ubiju Franca Ferdinanda 28. maja 1914. Princip je sam došao na ideju o atentatu i za nju je pridobio i dvojicu svojih drugova, ali su ih naoružali i put u Bosnu im organizovali ljudi komitskog vojvode Voje Tankosića, koji je radio za Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa vojne obaveštajne službe.

Od Beograda su do Šapca putovali brodom i u Šapcu se, prema Tankosićevim instrukcijama, javili kapetanu pograničnih jedinica Radu Popoviću. On ih je uputio svom kolegi u Loznici, kapetanu Jovanu Prvanoviću.

U Loznici se tada nalazio najveći obaveštajni centar uz Drinu, koja je predstavljala granicu s neprijateljski nastrojenom Austrougarskom. Kapetan Prvanović nije pitao mladiće ni ko su, ni zašto idu u Bosnu. Bilo mu je dovoljno što ih šalje Popović, a i nisu bili prvi koje je na isti način ubacio u Bosnu. Ali nije imao odmah pogodne ljude za taj zadatak, pa je Principu, Čabrinoviću i Grabežu rekao da dođu sutradan.

Tu, u komandi pograničnih jedinica, sreli su komitu, izvesnog Božu, kojeg je Gavrilo Princip znao iz Beograda. Da li se on slučajno našao tu ili po Apisovom zadatku, da nadgleda kretanje atentatora, ne zna se... Loznica je tada imala 44 kafane i četiri javne kuće, i Boža ih je odveo u jednu od njih, onu koju je držala neka Dana Zečica. Tu su uzeli sobu u potkrovlju.

U Loznici se dugo pričalo da su ih devojke Dane Zečice častile svojim uslugama, ali je priča manjkava - u to vreme oni još nisu bili nacionalni heroji, već obični momci bez para. A takvi nisu dobro prolazili ni u kuplerajima...

Sledećeg dana Čabrinović je iz Loznice otišao u Mali Zvornik, pa odatle u Tuzlu, a Principa i Grabeža su ljudi kapetana Prvanovića kod Lešnice čamcem prebacili na ostrvo zvano Isakovića ada. Tu ih je preuzeo seljak Jakov Milović, pa su s njim preko plićaka ušli u Bosnu.

Taj seljak je, međutim, osim za Apisa, radio i za srpsku policiju, koja vojne obaveštajce nije trpela. Odmah pošto je ispratio atentatore, Jakov je javio policiji da su „dva đaka sa četiri pištolja i šest bombi“ prešla u Bosnu.

Zaključio je da je bolje da tako uradi nego da policiju obavesti da su ga pozvali da prokrijumčari naoružane ljude i tako joj omogući da ih uhapsi.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ključni likovi prošlosti... 1. Nadvojvoda Franc Ferdinand, 2. Vojvoda Vojislav Tankosić 3. Hapšenje Gavrila Principa

Pašić naredio atentatorima da odustanu

4. Premijer Srbije, lukav i efikasan kad je pretila opasnost, obavestio Austrijance da se sprema atentat, a od Apisa je tražio da atentatore zaustavi

Jakov Milović, seljak koji je za račun vojne obaveštajne službe Gavrila Principa i Trifka Grabeža preveo u Bosnu, po povratku u Loznicu obavestio je policiju, čiji je agent takođe bio, o tome šta je uradio.

Tako je već narednog dana predsednik srpske vlade Nikola Pašić od svog ministra unutrašnjih poslova Stojana Protića saznao da je Apis ubacio još dvojicu naoružanih ljudi u Bosnu. Nije mu bilo teško da sabere dva i dva i zaključi ko će biti meta ove dvojice...

Kraljevina Srbija je u tim godinama napetih odnosa bila veoma obazriva sa austrougarskom monarhijom. Maloj kraljevini, koja samo što je izašla iz balkanskih ratova, sukob s moćnom carevinom nije odgovarao.

Pašić je zato, lukav i efikasan kad je pretila opasnost, odmah povukao dva poteza. Prvi: preko Jovana Jovanovića Pižona, poslanika u Beču, obavestio je ministra finansija Leona Bilinskog, zaduženog za Bosnu i Hercegovinu, da „izvesni omladinski krugovi“ spremaju nekakvu akciju u Sarajevu u vreme Ferdinandove posete. Drugi: izvršio je pritisak na načelnika obaveštajnog odeljenja Generalštaba Apisa da atentatore zaustavi.

Apis, kako su zvali pukovnika Dragutina Dimitrijevića, ovom nalogu se nije protivio, jer ni sam nije mnogo držao do Principove akcije.

Godine 1915. rekao je svom drugu pukovniku Čedomiru Popoviću: „Pravo da ti kažem, toga sam trenutka pomislio da je nemoguće da takav atentat uspe i da možda neće ni doći do njega. Pretpostavljao sam da će austrijski prestolonaslednik biti tako dobro čuvan i osiguran da mu se ne može ništa dogoditi; u najboljem slučaju da može doći do kakva incidenta koji bi za njega i njegovu okolinu bio opomena, te da uvide da je opasno napadati na Srbiju.“

Po Apisovom naređenju, Voja Tankosić poslao je svog poverljivog čoveka Đuru Šarca u Sarajevo. Šarac se, međutim, u strahu od policije, zaustavio u Slavonskom Brodu i tu sreo s Danilom Ilićem, najvažnijim Principovim saradnikom u Sarajevu.

Ilić, četiri godine stariji od Gavrila Principa, shvatio je kakve bi posledice po Srbiju ubistvo Ferdinanda moglo da ima i prihvatio je zadatak da ubedi ostale da odustanu.

Ali jedino je Grabež bio spreman da ga posluša. Gavrilo Princip nije hteo ni da čuje: „Posle mene neka bude potop, ja ću da pucam!“

Ne želeći da ga proglase izdajnikom, Ilić je zato, suprotno svojim uverenjima, nastavio pripreme za atentat. Posle atentata, kao punoletan, osuđen je na smrt i obešen.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prestolonaslednik pomišljao da ne ide u Sarajevo
5. Obilazak Sarajeva nije bio u planu - u program posete to je ubačeno naknadno da bi se pokazala podrška nadvojvode Oskaru Poćoreku

Franc Ferdinand bio je prestolonaslednik i glavni inspektor austrougarskih oružanih snaga. U tom svojstvu je u septembru 1913. prisustvovao manevrima u Češkoj i kao takav je najavio dolazaka na manevre u Bosni.

Obilazak Sarajeva nije bio u planu - u program posete to je ubačeno naknadno da bi se pokazala njegova podrška Oskaru Poćoreku, koji je Bosnom vladao u ime Beča.

Kad su manevri 27. juna bili završeni, Ferdinand je u svom hotelu na Ilidži za svoju pratnju i uglednike iz Sarajeva, sa Poćorekom na čelu, priredio gala večeru. Počela je potažom sa oljuštenim ječmom i želeom od ribizle u koji su nasečeni režnjevi tvrdo kuvanog jajeta. Zatim je poslužen sufle, pa za njim ragu od pastrmke u želeu. Šampanjac“pomeri greno“ iznet je u srebrnim posudama uz jelo od govedine i ovčetine, a vino tokajac posluženo je uz štajersku kokicu.

Pri kraju poslužen je krem od ananasa sa zapaljenim brendijem...

Posle večere carski par je u foajeu primao podvorenja gostiju.

Između ostalih, predstavljen im je i vođa Hrvata dr Josip Sunarić, koji je u bosanskoj skupštini tražio od Poćoreka da otkaže nadvojvodinu posetu jer je „srpsko stanovništvo zahvatilo buntovno raspoloženje“.

- Dragi moj doktore Sunariću - rekla mu je Ferdinandova žena Sofija - eto, ipak niste u pravu! Stvari ne ispadaju uvek onako kako vi predskazujete. Gde god smo bili, svako nas je, do poslednjeg Srbina, pozdravljao s toliko prijateljstva, učtivosti i istinske srdačnosti da smo veoma zadovoljni svojom posetom.

- Vaše visočanstvo - nije se zbunio Sunarić - neka da bog da mi te reči ponovite kad opet budem imao čast da vas vidim, sutra uveče. Veliki će mi kamen pasti sa srca!

Ostavši sa članovima svoje pratnje u foajeu kad su se gosti razišli, Franc Ferdinand im je prepričao ovaj razgovor.

Karl fon Rumerskirh, maršal nadvojvodinog doma, star i iskusan političar, tražio je da se poseta Sarajevu na Vidovdan otkaže, tim pre što je iz Beča telegrafisano da je srpska vlada prijavila nekakve atentatore.

Ađutant Erik fon Meric bio je protiv - smatrao je da bi se odustajanje od obilaska grada tumačilo kao kukavičluk.

- Kad bismo odustali, to bi bila uvreda za Poćoreka - prelomio je posle kratkog ćutanja nadvojvoda. - Idemo sutra u Sarajevo!

Penjući se u svoje odaje na spratu, dobacio je preko ramena:
- Neka se svi sutra drže rasporeda. Neću da zakasnim!

[You must be registered and logged in to see this image.]

Princ menja plan, Sofija odlučuje da pođe s njim

6. Cela poseta austrougarskog prestolonaslednika Sarajevu bila je velika improvizacija, u kojoj je, uz svu tragičnost, bilo i komičnih elemenata

Pašićevo upozorenje da „omladina u Sarajevu sprema nešto“ u Beču i Sarajevu shvaćeno je neozbiljno - verovatno se mislilo da je reč o još jednom propagandnom blefu neprijateljske Srbije. Ne samo da bezbednost nije povećana već je prestolonaslednik sa suprugom, maltene, pušten da bez ikakve zaštite prošeta Sarajevom. A samo četiri godine ranije, kad je 1910. godine car Franja Josif prolazio kroz Mostar i Sarajevo, na svakih desetak metara bio je vojnik s puškom i bajonetom na gotovs, okrenut leđima carskoj povorci.

I inače je cela poseta bila velika improvizacija, u kojoj je, uz svu tragičnost, bilo i komičnih elemenata.

Samo desetak minuta pošto ga je za dlaku promašila Čabrinovićeva bomba - ali i teško ranila ađutanta Fon Merica, koji je dan ranije tvrdio da bi odustajanje od obilaska Sarajeva bilo kukavičluk - Ferdinand je s delom pratnje stigao pred gradsku većnicu. Tu ga je s narodnim prvacima sačekao gradonačelnik Fehim efendija Ćurčić. Dok je kolona prilazila, Ćurčić je s vrha stepeništa primetio da nešto nije u redu, a odmah zatim je i obavešten o bombi. Ali bio je previše uzbuđen i nervozan da bi mogao da govori „iz glave“, pa je počeo da čita pripremljen govor, koji je u takvoj situaciji zvučao - blesavo!

„Duše svih građana prestoničkog grada Sarajeva u ovom trenutku su ispunjene srećom i s naročitim entuzijazmom pozdravljaju Vašu uzvišenu posetu i kao što ste mogli da vidite - na najsrdačniji način.“

Ferdinand, koji je tek izbegao smrt, garav od eksplozije, nije mogao da izdrži a da se ne izdere na gradonačelnika. Smirila ga je supruga, pa je gradonačelnik govor pročitao do kraja.

Zatim su svi ušli u većnicu, gde se Ferdinand našalio u svom stilu:
- Jesu li uopšte uhapsili onog tipa što je bacio bombu, ili će ga austrijski policajci samo opomenuti i pustiti?

Danas ćemo svakako imati još i pucanje iz pištolja.

Zatim se okrenuo Poćoreku:
- Mislite li da će na mene danas biti izvršen još neki atentat?

- Od ovog trenutka sva opasnost je minula, krenite spokojno. Primam na sebe svu odgovornost - odgovorio je ovaj.

Neki članovi pratnje, međutim, predlagali su da se poseta prekine i da se vrate na Ilidžu. Drugi da se odmah ide u Poćorekovu rezidenciju na ručak, ali je Ferdinand presekao raspravu: svratiće u vojnu bolnicu da obiđe povređene oficire iz svoje pratnje, a onda nastaviti obilazak grada.

Prema ranijem programu, njegova supruga Sofija trebalo je da se iz većnice odveze pravo u Poćorekovu rezidenciju i tamo sačeka muža.

Tog trenutka odlučila je da nastavi vožnju s mužem.

Ferdinandov auto se vratio i stao ispred Principa

7. U sveopštoj zbrci, vozače u Ferdinandovoj koloni niko nije obavestio da je nadvojvoda promenio plan, pa su se greškom stvorili ispred Gavrila Principa

Kad je eksplodirala Čabrinovićeva bomba, Princip je, zajedno sa uzbuđenom masom, potrčao ka zaustavljenoj koloni automobila. Video je gomilu koja vodi krvavog Čabrinovića i pomislio da je atentat uspeo. I taman kad se, prema ranijem dogovoru, mašio pištolja da se ubije, automobili su krenuli dalje. Čuo je da narod govori da je Ferdinand živ, pa je požurio na Latinsku ćupriju da tamo postavi zasedu, kao što je bilo predviđeno planom.

Vest o bombaškom napadu već se bila proširila Sarajevom. Ljudi su pohrlili na kej Miljacke, a policajci se razleteli za sumnjivcima uvećavajući nered. Ta gužva sprečila je Gavrila Principa da stigne do Latinske ćuprije na vreme - poskakujući, uspeo je da vidi samo zelena pera nadvojvodinog šešira kako zamiču za ugao. Prošli su mu...

U sveopštoj zbrci, vozače u Ferdinandovoj koloni niko nije obavestio da je nadvojvoda promenio plan i da želi da poseti ranjenog ađutanta u bolnici.

Oni su, prateći jedan drugog, umesto da nastave vožnju Apelovim kejom, skrenuli u ulicu koja vodi ka muzeju.

Prvi je grešku primetio Poćorek, koji se vozio u nadvojvodinom autu. Okrenuo se ka šoferu i povikao: „Šta je to? Stoj! Voziš pogrešnim putem. Treba da nastavimo Apelovom obalom! Vrati se nazad!“

Vozač je naglo zakočio, prebacio ručicu menjača i okrenuo se preko ramena da bi video kuda vozi. Tako se, vozeći unazad, auto s Francom Ferdinandom stvorio ispred Gavrila Principa, koji je već mislio da mu je kolona nepovratno izmakla.

Ne dvoumeći se ni tren, Gavrilo Princip izvadio je pištolj iz džepa i uperio ga pored Sofije, koja mu je bila bliža, ka Ferdinandu. Njegov potez uočio je jedan policajac, pa je naglo ispružio ruku da mu otme oružje. I uspeo bi u tome, ili bi bar skrenuo metak, da se iz gomile nije izdvojio visoki mladić i policajca gurnuo. Iz pištolja je suknuo plamen, a onda se čuo pucanj. Jedan, pa drugi...

Prvi je na Principa skočio jedan policijski agent iz Sarajeva. Posle drugog hica zgrabio ga je za ruku i u tom gušanju Princip ga je drškom pištolja udario u glavu. Zatim je, sa isukanom sabljom, dojurio oficir iz carske pratnje. Nije mogao da zamahne sečivom, već mu je zadao dva udarca rukom stegnutom oko balčaka.

Onaj mladić koji je, gurnuvši policajca, omogućio Principu da puca viknuo je oficiru na nemačkom: „Nemoj da ga diraš!“ i povukao ga za mundir. Bio je to Mihajlo Pušara, lep mladić, opštinski činovnik, glumac amater kome je beogradsko Narodno pozorište nudilo angažman. Ni na koji način nije bio uključen u pripremu atentata.
Pored Principa se zatekao slučajno.

NEPOZNATO DJELO Prvi smo pogledali izgubljeni film o Gavrilu Principu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Film ‘1914., posljednji dani pred svjetski požar’ smatrao se provokacijom u doba svog nastanka

U vrijeme snimanja, u prosincu 1930., film “1914., posljednji dani pred svjetski požar” smatran je tako provokativnim da su njegovi tvorci, ponajprije redatelj i producent Richard Oswald, pribjegli neuobičajenom rješenju: angažirali su povjesničara Eugena Fischer-Ballinga da upozna gledatelje s pravim uzrocima 1. svjetskog rata. Posjeli su ga ispred kamere i u tri-četiri minute on je održao predavanje kako je srpska desničarska organizacija “Crna ruka” podjarila pripadnike “Mlade Bosne” koji su organizirali atentat na nadvojvodu Franju Ferdinandaprigodom njegova posjeta Sarajevu i što se potom dogodilo.

Nije se kajao

Igrane scene započinju tim atentatom i sadrže prvi prikaz Gavrila Principa u svjetskoj kinematografiji. Igra ga njemački glumac Carl Ballhaus, u jednom prizoru on se usmjerava oružjem na austrougarskog prestolonasljednika i ubija ga, a kasnije u policiji ne pokazuje kajanje zbog svoga čina. Uvjeren je da je njegova misija bila pravedna, i ne sluteći kakav će požar u svjetskim razmjerima ona izazvati.

“1914., posljednji dani pred svjetski požar” bio je glavna atrakcija ovogodišnjeg Festivala zapaljivog filma, koji se već po šesnaesti put organizira u Beogradu, a završio je jučer nakon što je u deset dana trajanja u njegovu programu prikazano više od trideset igranih i dokumentarnih ostvarenja. Oswaldov film danas je gotovo nepoznat, a to je i glavni kriterij zašto je uvršten na festival: na njemu se, naime, prikazuju samo rariteti nastali u razdoblju kada su se filmovi snimali na zapaljivoj vrpci. Tek pedesetih godina počelo se snimati na sigurnijem filmskom materijalu i otad se kinooperatori više nisu morali bojati da će im projekcijska kabina zbog pregrijavanja aparata završiti u plamenu. Organizator festivala, Jugoslovenska kinoteka, priprema program ozbiljno, ponekad prikaže kakav rijedak filmski dragulj iz vlastite riznice, ali znatan dio filmova dobiva razmjenom iz drugih svjetskih kinoteka.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Plakat filma '1914'

Oswaldov film zanimljiv je i stoga jer se u njemu - osim početnih scena s Gavrilom Principom u Sarajevu - kamera i ne makne iz europskih dvorova u kojima se odlučuje hoće li biti rata. Car Franjo Josip ( Eugen Klöpfer) okružen je savjetnicima od kojih samo jedan ispravno sluti da bi ultimatum Srbiji bio poguban. Ruski car Nikola II. ( Reinhold Schünzel, kasnije poznati redatelj) u delikatnoj je situaciji, jer je njegova supruga Njemica, a ulazak u rat suprotstavio bi ga njegovu bliskom rođaku, njemačkom caru. “Jastrebovi” ipak pobjeđuju, među glavnim huškačima su Englezi i Francuzi, a film završava pogibijom uglednog socijalista Jeana Jauresa(igra ga veliki njemački glumac Heirich George, tada još komunist, no ubrzo će se prikloniti nacionalsocijalistima), na koga je pucao anonimni francuski nacionalist: Jaures na samrti upozorava kakva je tragedija na pomolu.

Pacifistički film

Takav - izrazito pacifistički - film mogao je biti napravljen samo u Weimarskoj Njemačkoj: već 1933. Oswald, podrijetlom Židov, napustio je Njemačku, stigao i do Hollywooda, no tamo će puno zapaženiju karijeru napraviti njegov sin Gerd. Nacionalsocijalisti su film strpali u bunker, odakle su ga rijetko vadili čak i nakon sloma Trećeg Reicha.


(Jutarnji.hr)

Stihovi Gavrila Principa

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pred austrougarski sud u Sarajevu izvedeno je — povodom Principovog atentata na austrijskog prestolonaslednika dvadeset i pet mahom mladih ljudi koji su bili optuženi za ubistvo Franca Ferdinanda. Suđenje je počelo 12. oktobra 1914. a osuda izrečena posle šesnaest dana. Kada je završena glavna rasprava, predsedavajući je pozvao optužene da ustane onaj ko se kaje za učinjeni čin. Svi optuženi su ustali osim prkosnog Gavrila Principa. Predsednik suda ga je upitao zašto ne ustane i zar se ne kaje, Princip je rekao da je njemu samo žao što su deca izgubila oca i majku a posebno što je ubio nadvojvotkinju Sofiju koja je bila Čehinja; taj hitac je bio namenjen austrijskom generalu Poćoreku, ponovivši da mu nije žao što je ubio austro-ugarskog prestolonaslednika koji je mrzeo sve Slovene.

Osuda je izrečena 28. oktobra 1914. Na smrt vešanjem osuđeni su: Danilo Ilić, Veljko Čubrilović, Miško Jovanović, Neđo Kerović i Jakov Milović. Prva trojica obešeni su u zoru 3. februara 1915. u Sarajevu; Jakovu Miloviću ublažena je kazna na doživotnu robiju a Neđi Keroviću na 20 godina robije. Mitar Kerović osuđen je na doživotnu robiju.

Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež bili su još maloletni te su dobili po 20 godina teške tamnice. Ostali su takođe osuđeni na tešku tamnicu: Vasa Čubrilović, 16 godina robije, Cvetko Popović 13, Lazar Đukić i Ivo Kranjčević po 10, Cvijan Stepanović 7, Branko Zagorac i Marko Perin po 3 godine.

Gavrilo Princip i drugovi sprovedeni su u čuvenu po zlu austro-ugarsku tamnicu u Terezienštatu.

Dok je tužilac čitao optužnicu, svi optuženi su se gurkali i gotovo smejali. Kada ih je sudija opomenuo rečima: „Gospodo, umirite se, radi se o vašoj sudbini a vi se ponašate kao deca“, Princip mu je inadžijski “odbrusio: “Mi se odavno nismo videli međusobno, a znamo mi šta nas čeka. Samo vi čitajte to vaše pisanije..”

Satrven mučenjima i batinama, provodeći svoje poslednje dane kao sužanj u tamnici u Terezinu, ,sada već epska ličnost svetske istorije — Gavrilo Princip je ostavio jednu lepu, gotovo pesničku uspomenu na svoje tamnovanje. Na limenoj porciji u kojoj mu je zatvorski stražar kroz prozorče proturao dnevni obrok, Princip je zagrebao stih koji govori o herojskom prkosu nad trpljenjem nevolje:

Tromo se vreme vuče
I ničeg novog nema,
Danas sve kao juče,
Sutra se isto sprema.

Cela pesma koju je Princip napisao u Sarajevu 1914, u zatvoru tokom Sarajevskog procesa, glasi:

Tromo se vreme vuče
I ničeg novog nema,
Danas sve kao juče,
Sutra se isto sprema.

Al‘ pravo je rekao pre
Žerajić, soko sivi:
Ko hoće da živi, nek mre,
Ko hoće da mre, nek živi.

I mesto da smo u ratu
Gde bojne trube ječe,
Evo nas u kazamatu
Na nama lanci zveče.

Svaki dan isti život
Pogažen, zgnječen i strt
Ja nijesam idiot
Pa to je za mene smrt.

Prvi put je u celini objavljena nakon Prvog svetskog rata, 17. marta 1919. godine u Zvonu.

U ćeliji, iznad nekoliko dasaka na drvenim nogarama koje su mu služile kao krevet, Gavrilo Princip je na zidu takođe zapisao poruku svog večitog trajanja:

“Naše će senke hodati po Beču

lutati po dvoru

plašeći gospodu”

Pretpostavlja se da je ove svoje stihove Princip ispisao desnom rukom, jer mu je leva bila odsečena pošto je sagnjila od batina i tuberkuloze još u toku tamnovanja.

Sava Vujić, Politika 21. jul 1980.
Priredio i dopunio Filip Tomašević.
Foto: antikvarneknjige