Egzorcizam

KAKO SE ISTERUJU
DEMONI

Kada je 1973. godine snimljen film 'Isterivač Đavola', mnogi su se osećali prilično mučno i uplašeno. Ono što je taj film razlikovalo od sličnih horor ostvarenja bila je činjenica da je delovao apsolutno realistično i čak gotovo dokumentarno. Mogućnost da neko bude opsednut đavolom u celokupnom užasu došla je do svesti ljudi.



Teoretski, smatra se da postoji dva načina na koje neko može biti opsednut demonskim silama. Prvi je da đavo, ili neki demon, uđe u osobu zato što mu ona sama omogući. To može biti svojevoljno, nekim demonskim prizivom na primer, ali i slučajno - prizivanjem duhova pomoću čaše i igranjem sa uidži tablama. Zato i treba napomenuti koliko je opasno igranje sa ovim stvarima i da ih nikako ne treba primenjivati! Drugi način na koji dolazi do zaposednuća je da neki zli čarobnjak, koji radi u savezu sa demonskim silama, pošalje zlog duha da zaposedne telo žrtve.

Verovalo se da takav čarobnjak mora koristiti neki konkretan predmet da bi demone preneo u telo žrtve. Najčešće su to bile razne amajlije, napici ili pak hrana. Papa Grgur Veliki u svojim dijalozima iznosi priču o devojci koja je jela salatu iz bašte. Na jednom od listova nalazio se demon. Kada je pojela taj list devojka je postala opsednuta, tako da je nad njom morao biti izvršen egzorcizam.

LAŽNI DEDIN DUH



Malo drugačiji primer opsednutosti dogodio se u Francuskoj 1565. godine. Nikol Obri je, dok se molila u osami, posetio duh njenog dede sa molbom da se održe mise u njegovo ime, da se siromasi pomažu i da se obave izvesna hodočašća ne bi li njegova duša prešla iz čistilišta u raj. Ova opsednutost bila je praćena grčevima. Nikolina porodica želela je da izbegne troškove hodočašća, pa se za pomoć obratila jednom dominikanskom kaluđeru koji je od duha zatražio da se predstavi. Duh je prvo tvrdio da je Nikolin deda, da bi posle promenio iskaz i rekao da je njen dobri anđeo. Smatrajući to sumnjivim, kaluđer je insistirao na pravom identitetu duha, i on se naposletku predstavio kao jedan od demona.
Kaluđer je zbog toga odlučio da se pristupi egzorcizmu koji je nad Nikol vršen dva puta dnevno. Ovaj demon u njoj bio je imun na sve tradicionalne metode isterivanja (sveta vodica, molitva Bogorodici, znak krsta...), tako da su jedino nafora i euharistija - telo i krv Hristova - mogli pomoći da se demon umiri. Tokom egzorcizma dešavali su se i brojni parapsihološki fenomeni, a demon je konačno napustio Nikol 8.februara 1566. godine.
Za Nikol Obri ponovo se čulo deset godina kasnije. Naime, ostalo je zabeleženo da je ona 1577. godine oslepela, ali joj je, pomoću jedne relikvije koja je povezivana sa svetim Jovanom Krstiteljem, vid na čudesan način povraćen.

SLUČAJ ANE EKLAND



Slični slučajevi opsednutosti i isterivanja demona i đavola beleženi su tokom čitavog srednjeg veka. Zanimljivo je, međutim, da ima i primera iz novijeg vremena. Kao jedan od najpoznatijih, ali i najbolje dokumentovanih primera egzorcizma obično se navodi slučaj Ane Ekland. Ona je rođena u Americi 1882. godine i do četrnaeste godine, kada su se kod nje pojavili prvi simptomi opsednutosti, bila je uzorna katolkinja. Tada je počela da oseća odbojnost prema svetim predmetima, nije mogla da uđe u crkvu i stalno su joj se nametale veoma perverzne seksualne fantazije. Demonskim silama postala je potpuno opsednuta 1908. godine. Tvrdi se da je Anina ujna Mina, poznata čarobnica, izazvala Aninu opsednutost tako što je bacila čini na njenu hranu.
Otac Teofilus Rizinger, kaluđer iz zajednice Svetog Antonija iz Viskonsina, uspešno je 1912. obavio egzorcizam nad Anom. Ali, čarolije su ponovo bačene. Ovog puta krivac je bio Anin otac Jakob. Šesnaest godina posle uspešno izvršenog egzorcizma otac Teofilus je odlučio da ritual ponovi. Egzorcizam je ovoga puta izvođen u jednom ženskom manastiru u Ajovi.
Dok je čekala egzorcizam Ana je nepogrešivo mogla da oseti kada bi hrana koju su joj donosili bila poprskana svetom vodicom i odbijala je da jede sve dok joj ne bi doneli neblagosiljano jelo. Tokom prvog isterivanja demona pala je u besvesno stanje. Njeno telo počelo je polako da se diže sa kreveta sve dok nije odlevitirala do plafona. Mada joj se usta nicu micala, iz nje su se čuli neljudski glasovi i krici.



Tokom naredna dvadeset tri dana Ana nije uopšte jela. Lice joj je postalo jezivo deformisano i, pošto joj je glava oticala i izduživala se, često obliveno krvlju. Oči su joj postale grozno izbuljene, a usta su joj se raširila do veličine šake. Trbuh joj se nadenuo da je izgledalo da će pući, a težina joj se toliko povećala da se gvozdeni krevet pod njom povijao.
Ana je u tom stanju mogla da razume jezike koji su joj pre toga bili potpuno nepoznati, povlačila se pred svetim rečima i predmetima i vidovito je pogađala grehe iz mladosti učesnika egzorcizma. Glavni demoni koji su mučili Anu bili su Belzebub, Juda Iskariot, njen otac Jakob i Mina, njegova ljubavnica, a njena ujna.
Juda Iskariot priznao je da je njegova namera bila da muči Anu ne bi li ona počinila greh izvršivši samoubistvo i tako otišla u pakao.
Pet meseci kasnije egzorcizam je konačno uspeo, a demoni proterani u pakao. Ana Ekland otvorila je oči i, dok su joj suze tekle od radosti, kroz jecaj je rekla: 'Moj milostivi Isuse! Slavljen budi Isuse Hriste!

MNOGO ŠARLATANA



Lista od jedanaest simptoma koji ukazuju da nad nekim treba izvršiti egzorcizam sastavljena je u Francuskoj 1644. godine. Prvi simptom je da neko za sebe misli da je opsednut, a slede ga: vođenje poročnog života, življenje van pravila koje društvo propisuje, stalna bolest, padanje u težak san i neprirodno povraćanje čudnih stvari, skrnavljenje, pravljenje ugovora sa nečastivim, problemi sa duhovima, zastrašujući i grozni izrazi lica, umor od života koji navodi na greh samoubistva, agresivnost i nemogućnost samokontrole i, na kraju, ispuštanje neljudskih glasova.
Francuski neurolog Žan Lermit je u delu 'Diabolical Possession - True or False?' ukazao na potrebu saradnje, po pitanju egzorcizma, između lekara i teologa. Po njemu, sindrom opsednutosti može biti povezan sa psihozama i neurozama, sa pomračenjima svesti i sa epileptičnim grčevima.
To znači da se ne može svako neuobičajeno ponašanje automatski smatrati opsednutošću, niti egzorcizam automatski propisati kao najpreporučljiviji tretman. Primer članova jedne fanatične hrišćanske sekte koji su 1966. godine u Cirihu ritualno tukli devojčicu do smrti smatrajući je đavolovom nevestom ukazuje na to da optužba da je neko opsednut đavolom može biti veoma opasno oružje u rukama hrišćanskih fundamentalista. Još jedan primer krajnje šarlatanskog postavljanja dijagnoze opsednutosti je i slučaj kada su u jednom gradu članovi jedne protestantske sekte, koja je inače veoma raširena, nasred ulice pokušavali da, uz povike 'Satano izađi', isteraju đavola iz nesrećnika koji se na pločniku grčio u epileptičnom napadu.
Navedeni primer lepo pokazuje da najveći broj laika, koji obično dolaze iz netradicionalnih hrišćanskih zajednica najčešće nastalih u XX veku, uopšte nema pojma šta egzorcizam jeste, a šta nije. Sam termin egzorcizam dolazi od grčke reči exousia, čije je značenje zakletva. Već iz samog toga logično sledi da izvršiti egzorcizam nad nekim ne znači samo isterati đavola iz njega, već ga i podvrći zakletvi, a to se postiže pozivanjem na viši autoritet - Bog, Otac, Presveta Bogorodica, Isus Hristos, sveci, apostoli..., kojim sveštenik egzorcista zaklinje nečastivog. Zato egzorcizam ne može da obavlja bilo ko, već samo neko ko se potpuno predao Bogu.



To je razlog što ovaj egzorcizam ne može biti smatran nekakvom hrišćanskom magijom, jer se baš po tome razlikuje od isterivanja duhova koje iz zaposednutih osoba vrše pagani i magovi. Paganski egzorcizam je trijumf vlastite moći koju ima onaj koji izvodi proterivanje. To je sukob dve moći i svodi se na pitanje čija je magija jača, paganova (magova) ili demonova. Sa druge strane, hrišćanski egzorcizam je trijumf Hristove, a ne egzorcistove, moći nad demonom.

SLOŽEN I RIZIČAN POSAO



Sveštenik koji odluči da vrši egzorcizam sebe izlaže velikom riziku. Može se dogoditi da ga nečastivi do kraja života uznemirava paranormalnim fenomenima, a dešavalo se da na kraju i sam egzorcista postane opsednut.
Kada se izvodi ritual egzorcizma iz prostorije se iznese sve osim kreveta na kojem leži opsednuta osoba i stočića na kojem se nalaze krst, sveća, sveta vodica i molitvenik. Prozori i vrata se zatvaraju. Egzorcist retko kada radi sam, obično uz sebe ima nekog mlađeg sveštenika kao pomoćnika. Sam ritual egzorcizma se, po principu, može podeliti u nekoliko delova. U prvom, demonsko biće egzorcisti i njegovim pomoćnicima obznanjuje svoje prisustvo. U drugom oni nastoje da demona, koji se trudi da sebe i žrtvu predstavi kao jednu osobu, nateraju da otkrije svoje ime. Treći deo obeležava kolaps demonove obmane koji o žrtvi počinje da govori u trećem licu. U ovoj fazi užas dolazi do vrhunca i moguća je pojava jezive buke i paklenih smradova. Četvrtu fazu obeležava egzorcistova težnja da uguši demonov glas, ne bi li u petom delu egzorcizma usledio trijumf Hrista nad đavolom. Egzorcist sada od demona traži da mu otkrije što više detalja o sebi ne bi li ga što lakše poslao natrag u pakao. Konačno, u šestom delu egzorcizma demon napušta žrtvu i svi prisutni imaju jasan osećaj da je zlo napustilo tu prostoriju. Prozori i vrata se otvaraju, dok se žrtva, veoma često, ničega ne seća.
Egzorcizam je, kao što se vidi, prilično komplikovan postupak sa jasno određenim pravilima kako se izvodi. Da bi izbegli moguće greške i egzorcizmu pristupili samo kada je to stvarno potrebno, mnogi današnji egzorcisti uopšte i ne pomišljaju da ritualu pristupe sve dok se ne pojave neki paranormalni fenomeni koji bi potvrdili da je stvarno reč o demonskoj raboti. Činjenica je da moderna nauka može da prepozna i medicinski tretira šizofreniju, histeriju ili epilepsiju, ali kada je u pitanju situacija gde predmeti lete svuda unaokolo, gde navodno mentalno bolesna osoba levitira metar iznad kreveta, a kamenje se materijalizuje niotkuda i pljušti po sobi, tada je vreme za egzorciste. Neka je dragi Bog uvek uz njih!

SVET PUN ĐAVOLA



Crkva tvrdi da je demon stvarno biće koje 'šeta svetom kao razjareni lav i traži duše koje će proždrati'. Đavo je stalno prisutan i stalno ga se treba čuvati. Cela ljudska istorija prožeta je strašnom borbom protiv sila mraka - borbom koja je započela samim postankom sveta i trajaće, kao što kaže Gospod, sve do poslednjeg dana.
No, ko je demon i koliko đavola mu služi? Taj mračni lik nazvan je Sotona (od grčkog 'satanas') ili đavo (od grčkog 'dijabolos'), a te reći znače 'klevetnik' i 'tužilac' i potiču iz Starog zaveta. Još jedno njegovo ime je 'demon' (od grčkog dajmonion'). U Kumranskim rukopisima on je Belijar ili Belijan, što u prevodu sa hebrejskog znači 'lišen bilo kakve vrline'. Jevreji su ga zvali i Belzebub, što je izvedeno iz imena jednog kananskog božanstva.
Sotona, pali anđeo, stalno je, kako prema Novom tako i prema Starom zavetu, u sukobu sa Bogom i njegovim projektima. Isus ga je zvao 'princ ovog sveta'. Raspolaže svetskim bogatstvima koje daje svojim obožavaocima: 'Sve ove stvari daću tebi ako padneš i pokloniš mi se' - (Matej, 4.9). Sveto pismo kaže da je anđela Božijih bilo 'hiljade hiljada, deset hiljada puta stotinu hiljada', a složenim proračunima procenjeno je da je đavola isto toliko mnogo. Prema Talmudu demona je 7.405.926. Biskup Alfonzo de Spina, ispovednik Huana od Kastilje, tvrdio je u 15. veku da je broj pobunjenih anđela koliko trećina Božijih anđela, a to, po njemu, znači 400 miliona.
Sotona sa svojim hordama nastanjuje nebesa nad zvezdama, otkriva prorok Isaija. 'Govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božijih podići ću presto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani sjevernoj; izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se sa višnjim' (Isaija 14, 13-14).

ZLOTVOR I POMAGAČI



Rudolf Štajner je u Cirihu 13.novembra 1917. godine na konferenciji rekao: 'Od godine 1841. pa nadalje, u oblastima duhovnog sveta vođena je jedna bitka... Na jesen 1879. godine ta bitka se završila begom izvesnih duhova mraka iz duhovnog sveta na Zemlju. Od tada oni operišu među ljudima, pokazujući se ispadima svoje volje, svojim motivacijama, svojim idejama. Sve u svemu, u svim ljudskim poslovima. I tako, od tada, ti zli duhovi deluju među ljudskim rodom...'
Izgleda da je Štajner bio u pravu - treba samo pogledati šta danas vlada svetom: sunovrat svih vrlina, sveobuhvatno nasilje, nemoral, izopačenost, zloba... Štajner je dalje rekao: 'Ta bića najurena su na Zemlju 1879. godine, čime su oslobođena Nebesa, ali ih se Zemlja napunila. Od tada, zapravo, njihovo stanište više nisu Nebesa, već Zemlja. Lutajući, kao što sada rade, među ljudima, ti zli duhovi imaju zadatak da seju konfuziju. Elifas Levi, Beder, Sen Marten, svi su znali za ovo i govorili o istoj činjenici'.
Devica Marija je u jednom svom pojavljivanju, u Bejsajdu u državi Njujork, 25.jula 1974. godine upozorila: 'Neizmerne legije demona slobodne su na Zemlji'. U poruci iz 'La Salete' 19.septembra 1846. Devica Marija je mališanima Maksimilijanu i Melaniji, između ostalog, otkrila: 'Godine 1864. Lucifer će doći iz Pakla sajedno sa velikim brojem demona... Ti duhovi imaće ogromnu moć nad prirodom. Imaće crkve koje će im služiti...'
A muškarci i žene opsednuti đavolom? 'Prepustili su se rezonima taštine i njihova srca postala su bezosećajna i mračna. Dok govorahu da su razumni, postali su glupaci... Zato ih je Bog prepustio bestidnim strastima, i da budu spunjeni svakom nepravdom, zlobom, pakošću, kurvarstvom, lakomošću, zavišću, ubilaštvom, svađama, lukavstvima, zloćudnošću...' - iz Poslanice Rimljanima.
Đavoli su zaista pušteni s lanca i besne po Zemlji. Samo čitanje novina daje nam svakodnevnu meru zlikovstva i tragedija kojima naše vreme obiluje. Događaju se svima, više nego što možemo i da zamislimo, 'jer su demoni prisutni u svim delovima sveta i oni, razdvojeni od Boga, ulaze u nas sejući izdanke svoje energije i razuma. Onda um, pun tih izdanaka, čini preljubništva, beščašća, ubistva, skrnavljenja, represiju, razaranje i sva ostala đavolska dela'. (Corpus Hermeticum)
Možda mislite da nije tačno da su naš svet osvojili besni i krvoločni demoni? Nema tog užasa koji se ne događa nevinim i bespomoćnim žrtvama. Užasne stvari događaju se u svakom delu ove naše planete. Vrhovni zlotvor ima svoje apostole koji u našem postmodernom 'demokratskom' društvu obavljaju svakakve vrste bestidnih i mračnih rituala, u ambisima najvrtoglavije dubine luciferskog puta.
Narodima sveta ostaje samo da se okrenu dragom Bogu i molitvama njemu, presvetoj Bogorodici, Isusu Hristu i svim svetima na nebu onemoguće pristup ljudskoj duši.

Tok egzorcizma



Kada Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti govori se o otklinjanju (egzorcizmu) (Katekizam Katoličke Crkve). Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju utjecaja zloduha i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Prije nego se stvarno pristupi egzorcizmu treba provjeriti je li doista riječ o opsjednuću ili se radi o bolesti koju treba prepustiti medicini. Prema katoličkoj nauci egzorcizam može vršiti samo svećenik koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi opsjednutoga. Egzorcista treba biti čovjek duboke vjere, odlikovati se pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života (Kanon 1772). I kao što je opsjednuće krajnji oblik djelovanja sotone, tako je egzorcizam krajnji oblik djelovanja u ime Božje, jer je egzorcizam javna molitva Crkve, učinjena s autoritetom Crkve, jer ju čini svećenik kojeg je imenovao biskup. Za vrijeme vršenja egzorcizma potrebno je stalno moliti kako bi se dogodila Božja pobjeda i prisjetilo se vjernike da je njihov cilj trojedini Bog, a ne idoli i da je sva sotonina moć podvrgnuta Kristovoj vlasti.

Egzorcisti prije samog čina otklanjanja moraju stupiti u kontakt s demonima – moraju znati broj demona u osobi, njihova imena i razlog ulaska u čovjeka, moraju saznati vrijeme njihova izlaska iz čovjeka. Tada, ako je više demona u osobi treba svakoga istjerati posebno, što može produžiti vrijeme egzorcizma u kojima se mogu zbivati strašni prizori puni mračnih neugodnosti. Zato je potrebna čvrsta vjera egzorciste, jer ako je nema znalo se dogoditi da demoni napadnu tu osobu jer nije bio dovoljno osposobljen za vršenje te službe. Po svjedočanstvima, demoni u takvim trenucima recitiraju Sv. pismo na stranim jezicima, osobe urliču i nekoliko ih osoba ne može zadržati da se ne opiru i budu mirni, a demoni progovaraju dubokim, zastrašujućim glasom.

Egzorcizam je prije svega molitva za nekoga, a ne magični čin svećenika koji želi zadiviti zajednicu i napraviti spektakl. Obred koji se vrši samo nad krštenom osobom započinje znamenovanjem križem, škropljenjem blagoslovljenom vodom – to su elementi krštenja koji je prvi egzorcizam koji se vrši nad čovjekom da bi se kao novom članu Crkve od njega odmaknulo djelovanje sotone. Nakon toga slijedi litanijska molitva kojom se zazivaju sveci, mole se psalmi, evanđelje. Moli se također i vjerovanje ili Obnova krsnih obećanja i “Očenaš”. Na opsjednutoga se polažu ruke što je još od vremena prve Crkve simbol za silazak Duha Svetoga.

Egzorcist se u imperativu obraća zapovjednim tonom zloduhu najčešće riječima: “U ime Isus Krista izlazi iz ove osobe”. Taj zapovjedni ton i rečenica oslonjeni su na iscjeliteljsku Božju snagu. Razlog je u tome što egzorcist u prvom redu ne zapovijeda sotoni da odstupi, već je srž u dolasku Duha Svetoga. Krist je taj koji izgoni po služenju Crkve i po zaređenim ovlaštenim službenicima.

Tragična priča o bolesnoj Anneliese



Tijekom egzorcizma u nekim slučajevima znalo je biti fatalnih posljedica. Najpoznatija je priča o Anneliese Michel (23), njemačkoj katolkinji. Liječnici su tvrdili da ima epilepsiju, no njoj se tijekom dnevnih molitvi pričinjavalo da vidi demonska lica ili čuje glasove koji su joj prijetili da će gorjeti u paklu. Počela se čudno ponašati – spavala je na podu, jela kukce, pila vlastiti urin. Govorila je da joj demoni ne dopuštaju da normalno jede. Grizla je sve oko sebe i bila je agresivna.

Roditelji su zatražili egzorcizam. Nad njom su više od 10 mjeseci dvojica svećenika molili egzorcizam, no na kraju je preminula 1976., u 23. godini. Pred smrt je težila samo 31 kilogram. Svećenike su osudili na šest mjeseci zatvora uvjetno.

Ako čovjek ponavlja u životu iste grijehe, to je onda znak da u sebi ima zlog duha. Zli duhovi su izvantjelesna bića. Mogu ući u nas kroz nasljedne grijehe predaka ili zbog života u grijehu. Postoje okultni zli duhovi koji ulaze zbog bavljenja magijom, spiritizmom, okultizmom, astrologijom, jogom, transcendentalnom meditacijom. Zatim, postoje zli duhovi trauma i bolesti. Ako čovjek psuje Boga ili svece, onda on u svojim ustima ima zlog duha. To nije navika, kao što neki misle. Sjećam se jednog čovjeka koji je bio veliki psovač. Nema dana kad ne bi opsovao. Tražio je pomoć. Pitao sam ga tri puta odriče li se zlog duha psovke. Progovorio je – odričem. Stavio sam mu znak križa na čelu i u ime Isusovo zapovijedio zlom duhu da ga napusti. Tada je pao na zemlju kao pokošen. Ostao je u tome stanju oko deset minuta. Nakon molitve oslobađanja više nikada nije povrijedio Boga svojim jezikom. Postao je druga osoba tek kad se oslobodio zlog duha. Postoje zli duhovi samoubojstva, smrti, mržnje, neopraštanja, bludnosti, agresivnosti… Oni se izgone kroz molitvu i post – objašnjava nam detaljno karizmatik.

Mislili su da ima epilepsiju, a njoj je trebao egzorcist



Djevojka (24) iz okolice Zagreba prije devet godina uočila je da s njom nešto nije u redu. Nakon nekoliko godina bolničkih pregleda i pogrešnih dijagnoza, otišla je u Sloveniju katoličkom svećeniku na egzorcizam. Sada je dobro, udala se i ima dijete.

- Prvi put sam uočila da nešto nije u redu kad sam imala 15 godina. Po noći sam se gušila, imala sam jak osjećaj da je netko sa mnom u sobi, a taj osjećaj nečije prisutnosti je bio toliko jak da od straha nisam smjela zatvoriti oči. Bila sam budna po nekoliko noći zaredom, a kada bih konačno zaspala, vrištala sam u snu i obično bih se probudila u znoju i grču. Počele su mi smetati slike na kojima su bili Isus i Marija, bilo me jako strah tih slika. Nakon nekoliko tjedana počelo me biti strah ići u Crkvu, jednostavno sam se tamo grozno osjećala, bilo mi je teško disati, kao da mi nešto stoji na prsima. Počela sam dobivati napadaje slične epilepsiji i zbog tih napadaja sam bila u bolnici čak 18 puta, mirnim i sigurnim glasom priča mlada žena koja tvrdi da ju je spasio egzorcizam katoličkog svećenika. Uplašeni roditelji su, vidjevši u kojem je stanju, odmah potražili savjet liječnika. Snimili su joj mozak i rad srca, ali svi su nalazi bili uredni. Napadaji su postali učestaliji. Znali su trajati i po tri sata, a lijekovi koje je dobivala na Hitnoj nisu joj pomagali.

- Zbog toga su me poslali psihijatru jer su mislili da ja to namjerno radim. U bolnici su me zbog toga vrijeđali, liječnici su bili jako neljubazni. Govorili su da želim privući pozornost, da glumim, Napadaje sam imala i po četiri puta na dan. Čula sam i glasove, kao da me netko nagovara na samoubojstvo. Tada sam se počela samoozljeđivati. Rezala sam se po rukama i pila puno tableta jer sam htjela što više spavati. Bilo je kao u transu – prepričava ona s mukom se prisjećajući trenutaka u kojima je bila spremna oprostiti se od svijeta. Prolazeći obiteljskim domom, svaki pogled na majčinu krunicu, Bibliju ili sliku sveca tjerao ju je da ih uništava.

Msgr. Milivoj Bolobanić autor je knjige ‘Kako prepoznati zamke Zloga”

- Nisam znala što mi je. Mislila sam da sam stvarno psihički bolesna jer su me tako uvjerili liječnici, a kasnije sam vjerovala da sam to sve umislila. Krenula sam psihijatru koji me nakon nekoliko psihoterapija poslao svećeniku u crkvu Svetog križa u Sigetu. Sve sam mu ispričala, a on je rekao da je na mene vjerojatno netko bacio urok, pa bi bilo dobro da dolazim na molitvenu zajednicu. Pristala sam, no napadaji su se pojačali, po noći su trajali satima, u bolnici me nisu mogli svladati koliko sam se bacala, pa su me vezali za krevet. Ništa me nije moglo smiriti. Bila sam u bolnici i po mjesec dana i tako 18 puta tijekom 4 godine. U crkvi sam imala jake reakcije na molitve, bacala sam se, izvijala, vrištala i režala, nisam mogla podnijeti ime Isus. Smetalo mi je kad bi mi svećenik stavio raspelo na glavu ili trbuh. Nisam mogla ići u školu, nisam imala nikoga uz sebe, čak ni roditelji mi nisu htjeli pomoći. Zabranili su mi da idem u crkvu jer su mislili da mi svećenik to namjerno radi i nekako izaziva moje reakcije, ali ja se nisam dala. Kaže da je bila kod tri psihijatra. Liječnici su, tvrdi ona, mislili da ima epilepsiju, ali nisu je mogli dokazati nalazima.

Sjećam se da mi je stolac na kojem sam sjedila počeo odskakivati od poda i micao se zajedno sa mnom

- U jednoj bolnici su mi čak rekli da više ne dolazim k njima jer mi oni ne mogu pomoći. Pater kod kojeg sam dolazila na molitvu rekao mi je da mi možda može pomoći egzorcizam, ali se u Hrvatskoj jako dugo čeka dopuštenje biskupa za obred. Prijatelj mi je preporučio svećenika u Sloveniji. Imala sam jake reakcije na najjednostavnije molitve. Sjećam se da mi je stolac na kojem sam sjedila počeo odskakivati od poda i micao se zajedno sa mnom. Išla sam i drugom egzorcistu u Sloveniji, Marjanu Arharu. Prvi susret s Arharom je bio presudan. Svećenik ju je u početku samo promatrao.

- Zatim mi je dao da popijem blagoslovljene vode i tad je rekao da mi hitno treba egzorcizam. Započeo je obred koji je trajao oko sat vremena. Ja se ničega ne sjećam, ne znam što se događalo za vrijeme egzorcizma. A nakon egzorcizma mi je bilo još lošije, tad sam izgubila svaku nadu da ću ozdraviti. Naručio me na još jedan obred za desetak dana. Tada se dogodilo nešto prekrasno. Napokon sam bila oslobođena, osjećala sam veliko olakšanje. Svi su mi rekli da sam se promijenila. Moji roditelji još ne znaju da sam bila na egzorcizmu, oni nažalost ne vjeruju u to i morala sam sve raditi u tajnosti. I poslije svega priznaje: Demoni su me opsjeli jer sam zazivala duhove…

Ko dolazi po đavola



Dok će jedni odmahnuti glavom nad sujeverjem i ostatkom mračnog srednjeg veka, drugi tvrde da đavo postoji i da retko kad miruje. Šta god mi ovde i danas verovali, ono što o tome znamo najčešće se svede na prepričavanje holivudskih filmova, kultnog "Egzorciste" i "Emili Rouz"

Ako na Guglu ukucate "egzorcizam", preplaviće vas bezbroj članaka, uključivši one kako da sami izvedete obred, snimci i fotografije, sajtovi raznih američkih organizacija i grupa za podršku. Sudeći po pažnji koja se egzorcizmu poklanja poslednjih godina u Sjedinjenim Američkim Državama, on doživljava pravi bum. Industrija zabave oberučke prihvata – i proizvodi – ovakvu situaciju, u njoj nalazeći još jednu ideju koja se dobro prodaje. Međutim, nije sve ostalo na laičkom pogledu, popularnim šou-programima gde pojedinci tvrde da isteruju đavola preko ekrana ili telefona i na gostovanjima kod Opre Vinfri. Naime, zaintrigirali su se i naučnici; najglasniji su Mišel Kuneo, profesor sociologije i antropologije na Njujorškom univerzitetu, i čuveni psihijatar Skot Pek. Autor Puta kojim se ređe ide izdao je knjigu Ljudi zla, prodatu u milionskim tiražima, u kojoj daje primere iz svoje prakse i tvrdi da je sam prisustvovao činu egzorcizma, opisujući detaljno kako je to izgledalo. Kuneo, međutim, ima više zazora i upozorava na mogućnost da je takva opsednutost opsednućem način da se prebaci odgovornost sa sebe. "Nisam ja kriv, đavo me je naterao." S druge strane, on ne odriče realnost fenomena, naprotiv, smatra da je jako bitno proučavati ga dublje.

DALEKO JE AMERIKA: U Srbiji stvari stoje znatno drugačije. Osim kada se govori o pomenutim filmskim ostvarenjima, ova tema nije na dnevnom redu. Čak, po rečima patera Ivana Vinkova, jedinog zvaničnog egzorciste u Srbiji, "mi smo u jednoj situaciji u kojoj duhovno stanje nije na zavidnoj visini i ti možeš pričati o seksu na sve strane i niko se neće šokirati, a ako počneš pričati o đavolu, ti si zaostao ili si smešten u kategorije ljudi koji nisu baš neke razvijene svesti".

Pater Vinkov je župni vikar u isusovačkoj crkvi Svetog Petra u Beogradu, autor je knjige "Egzorcizam i opsednuće", magistrirao je na tu temu i jedini u Srbiji ima dozvolu od Ordinarija da obavlja egzorcizam. Dolaze, kažu, kod njega ljudi iz Nemačke i Hrvatske ne bi li im pomogao. A ako postoje ikakve predrasude ili šabloni kako se ponaša i kako živi neko ko se bavi time, pater Vinkov ih sve razbija. Počeo je da studira mašinstvo u Novom Sadu, da bi se nakon druge godine studija zaposlio u Kikindi. Kaže kako su ga prirodne nauke oduvek zanimale i kako je, kao mali, noći provodio gledajući kroz teleskop. Završio je muzičku školu, voli da svira klavir i da slika. Bavi se umetničkom, konceptualnom fotografijom. Žao mu je što sada nema dovoljno vremena da se posveti borilačkim veštinama koje je trenirao jedanaest godina. Na pitanje kako bi opisao duhovnu situaciju u Srbiji odgovara: "Totalitarizmi dvadesetog stoleća stvorili su duhovni vakuum i njihovim raspadom on se počeo popunjavati drugim stvarima, svašta se pokušalo akumulirati. Često se čovek ponaša kao krava, mada neću da vređam ni kravu ni nas. Ona jede svaku travu, a onda dođe do deteline i napuše se i umre u vlastitoj muci. Tako i čovek, misleći da može sve isprobavati, na šta god naiđe, naiđe na stvari koje su povezane sa zlim i onda trpi. A danas su u modi stvari koje su nekad bile sramne. Kada sam ja bio mali, biti veštica je bilo sramota, danas je to in, ima knjiga Budite i vi veštice."

POGLED NA ZLO U SEBI:



To možda otvara i psihološko pitanje koliko je čovek spreman da se suoči sa lošim u sebi i kako uopšte samo posednuće može biti posmatrano iz ugla psihologa. Branislava Čolak, koautorka knjige Kako otkriti zlo u sebi i drugima, direktorka za komunikacije kompanije Nju moment i autorka više stručnih i popularnih članaka na temu čovekovog agresivnog ponašanja, smatra da ljude odlikuje hronična nespremnost da prihvate loše u sebi i da je to izvor najvećih problema. Takođe, veruje da su okolnosti one koje čine da se čovek ponaša na određeni način. "Ljudi su mahom nesvesni činjenice da nije istina da su neki ljudi rođenjem predodređeni da budu zli, a drugi dobri, pod čime vrlo često tu podrazumevaju sebe i svoje bližnje. Svi mi u sebi imamo potencijala i možemo u zavisnosti od okolnosti biti u stanju da učinimo nešto nažao drugom ljudskom biću." Naša sagovornica smatra da je obnovljeno interesovanje za egzorcizam u nekim delovima sveta u stvari rezultat lošeg kvaliteta života. "Nezadovoljavajuća materijalna situacija, nedovoljna obrazovanost, rušenje i narušavanje ugleda porodice kao institucije, težnja ka materijalizmu, sve veća usamljenost, sve to dovodi do cvetanja takvih stvari." Po njoj, time što nešto označimo zlim i nebliskim nama, skidamo odgovornost sa sebe, nama sličnih i društva u celini. Branislava Čolak kaže da nije kompetentna da apriori odbacuje mogućnost posednuća. U Rusiji, na primer, rade psihijatri koji redovno sarađuju sa egzorcistima. Gospođica Čolak veruje da postoje njene kolege u Srbiji koje bi bile voljne da se upuste u to. U prilog tome, jedan čuveni beogradski psihijatar se obraćao za pomoć ocu Vladi Vukašinoviću sumnjajući da je njegov pacijent posednut.

Profesor dr Radovan Bigović je napisao da "čovek ima mogućnost da bude sličan Bogu, ali i gori od Đavola. Ljubav ga vuče i otvara prema drugom, egoizam i strah ga zatvaraju u samodovoljnu monadu". A pater Vinkov, opisujući nečastivog, kaže da on ima tri velike slabosti: ekstremnu narciosidnost i egoizam, ne shvata fenomen ljubavi i zato mu je žrtva strana i ne podnosi pravu nauku.

U šta god verovali ili ne verovali, oprez nije na odmet. Makar zbog toga što ni ovaj svet niti same sebe ne poznajemo onoliko koliko mislimo da poznajemo.