Stilska sredstva

Stilska sredstva


Alegorija

Način prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi. Alegorija pokazuje općenito i pojmovno u pojedinom, npr. ljubav prikazuje u liku Amora, dječaka sa strijelom; pravdu u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama. Alegoriju se često definira kao produženu metaforu. To znači da alegorija nastaje kada se metafora proteže kroz cijelu misao, tj kroz sve dijelove izreke. Osnovna značajka alegorije, da ne mijenja značenje riječi nego samo predmet pjesničkog stvaranja, vidljivo dolazi do izražaja u basni, koja je u cjelini jedna alegorija.


Primjeri alegorija:

Tipični likovi alegorijskoga prikazivanja su ljudi, životinje i vegetacija. U pismu, konvencionalizirani znak alegorije je veliko početno slovo personificiranih likova (Pravda, Ljubav, Starost).


(Wikipedija)

Aliteracija

Ponavljanje istih glasova na početku nekoliko riječi u stihu. Česta je u starome germanskom stihu. Danas se određuje kao suglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Upotrebljava se kao stilistički postupak, a katkad i kao postupak u versifikaciji.


Primjeri aliteracija:


Zuji, zveči, zvoni, zvuči (Petar Preradović, „Jezik roda moga”)
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)


Aliteracije mogu biti i fraze na kojima se lomi jezik ("jezikolomci"):

Riba ribi grize rep.
Navrh brda vrba mrda.
Petar Petru plete petlju.
Igla igra igru igle.
Pop kopa prokop, kroz prokop kopa pop.

Alogizam

Stilska figura koja kršenjem logičkih razloga i sveza postiže komični ili ironijski efekt: Umro je u pustinji od žeđi, a imao je vodu u koljenu ili naslov romana Vladana Desnice «Zimsko ljetovanje».

Amfibolija

Upotreba riječi u dvoličnom značenju i smislu. Temelji se na dvoznačnosti riječi i izreka ili na dvosmislenosti konstrukcija. Dvosmislenost nastaje zbog mogućnosti dvojake interpretacije. Pored izgovorenog želi se istaknuti neki drugi, još jači smisao sadržan u izgovorenoj slici.


Npr. Ode ti daleko , što može značiti: pretjerivanje.

Anadiploza

Figura ponavljanja. Ponavljanje završnih riječi iz jednog stiha na početku drugog stiha.


Npr.:

Kada sutra bijel dan osvane,
Dan osvane i sunce grane.

Ili Dragutin Tadijanović: Tužbalica za vinogradom

Vinograd je moj svenuo, neveseo,
Neveseo, i ja venem…


Miroslav Krleža, „Revolta”

...kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju,
Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!

Anafora

Figura ponavljanja. Na početku dvaju ili više stihova, na početku fraze, ponavlja se riječ ili dio rečenice.


Primjeri anafore:

Ivo Andrić, „Jadni nemir”
mi zalud zidamo toranj do neba
mi zalud skidamo Boga sa neba
mi zalud silazimo u srce zemlji
mi zalud gazimo crva pod zemljom

Tin Ujević, „Svakidašnja jadikovka”
I nema sestre ni brata
I nema oca ni majke
I nema drage ni druga

Dragutin Domjanić, „Bele rože”
Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.

Antun Gustav Matoš, „Samotna ljubav”
- Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
- Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
- Ljubav boli, boli, kao život boli

Antun Gustav Matoš, „Lakrdijaš”
Teško je kad imaš mnogo duha,
Još je teže kada nemaš kruha;
Teško sluhu kada je bez uha,
Teško uhu kada je bez sluha.

Ivan Bunić Vučić, „Ljubav draga mene stavi”
Jedna i druga mene mami,
Jedna i druga meni omili.
Jedna zlatnijem svojijem prami

Antiteza

Pjesnička figura koja stavlja naporedno dva suprotna pojma, kako bi kontrast bio naglašeniji. U opreku, ili suprotnost stavljaju se riječi, rečenice, predmeti ili pojmovi.


Primjer za antitezu:

Ivan Mažuranić:

Krotko janje pokraj mrkog vuka.
Tanka vila pokraj zmaja ljuta.

Vladimir Nazor, „Dvoji anđeli”

Bučni su anđeli tuge...
Al anđeli radosti šute.

Dragutin Tadijanović, „Prsten”

Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

Evanđelje, Mt, 5, 43-45

Čuli ste da je rečeno: "Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja."
A ja vam kažem: "Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone." (Isus)

Asindeton

Naziv za stilsku figuru nizanja izraza pri čemu su veznici izostavljeni. Očituje se u nizanju imenica ili glagola.

Primjer za asindenton:

Asindeton se može koristiti u nekim frazama kako bi one dobile ritam i ostale bolje zapamćene:

Veni, vidi, vici. Dođoh, vidjeh, pobijedih.
Citius, altius, fortius. Brže, više, jače.


Antun Gustav Matoš, „Mora”

Topovi, bombe, džemije, torpedi,
Sistemi suhi, kumiri od mjedi,
Plemići lažni - carski svodnici,
Mračnjaci tusti, vragu srodnici


Petar Preradović, „Jezik roda moga”

Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, -
To je jezik roda moga!

Asonanca

Samoglasničko podudaranje riječi u istom ili u različitim stihovima pjesme. Ponavljanje glasova može biti na početku riječi, stihova (to je glasovna anafora) ili na kraju takvih dijelova (glasovna epifora).

Npr.:

Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče”

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Dragutin Tadijanović, „Prsten”

Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Tin Ujević, „Visoki jablani”

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi


Asonanca se može protegnuti kroz cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori. Asonanca kao glasovna epifora:

Antun Gustav Matoš, „Srodnost”

Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme svojim zvončićima,
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Elipsa

Sastoji se od izostavljanja rečeničnih dijelova bez kojih se misao može razumjeti.

Primjer: Lijepe kolo vode, ružne kuću kuće (žene)

Miroslav Krleža, „Plameni vjetar”

Sverazorni će ritam po ulici da ori:
"Gori! Gori!"

Dragutin Tadijanović, „Prsten”

Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.

Antun Gustav Matoš, „Prosjak”

Torba gola, podne pali,
Sokak prazan, gori tjeme.

Epifora

Stilska figura ponavljanja. Na kraju stihova ponavlja se riječ ili dio rečenice.

Napr:

Smrt Smail-age Čengijića

Djedi vaši rodiše se tudijer, Oci vaši rodiše se tudijer, I vi isti rodiste se tudijer. (Ivan Mažuranić)



Livade izgubljenih ovaca

Čujem u snu Sanjam u snu Vidim u snu… (Jure Kaštelan)

Epitet

Ukrasni (opisni) pridjev.

Stalni su oni epiteti koji se s istom imenicom pojavljuju uvijek, bez obzira na situaciju i služe kao ukrasna karakterizacija. Tako će, kod Homera, Ahilej biti brzonog čak i kad sjedi.

- kod starih epova, primjerice, kod Homera:
brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida, lukav Odisej, vjerna Penelopa

- u usmenoj i narodnoj književnosti, epovima i poemama:
Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila majka, bijelo lice, britka sablja...'

- u svakodnevnom govoru kada s imenicom tvore i metafore:
okorjeli neženja, prodana duša, prosjački štap, drakonske mjere, uvodna riječ, ljudska prava, crkveni miš...

Eufemizam


Eufemizam (grč. euphemos = dobar govor; eu = dobar, pheme = govor) figura je kojom se neki izraz zamjenjuje drugim, ali u blažem obliku, zbog bontona, društvenih, religioznih i drugih razloga.


Primjeri eufemizma:

U svakodnevnome govoru:

Malo je veseo. (pijan je)
Uvijek obilazi istinu. (laže)

Posebno su česti eufemizmi za smrt:

On nas je zauvijek napustio.
Otišao je na vječna lovišta.
Otišao je na onaj svijet.
Izdahnuo je.
Usnuo je vječan san.
Otišao je na bolje mjesto.
Više ga nema.
U ratu: pao je ili poginuo je.


Eufemizmi u poeziji:

Dobriša Cesarić, „Balada iz predgrađa”

A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...


Ivo Andrić, „Jadni nemir”

Ipak ima izvjestan red, neki:
jest bijedno živjeti i trudno
čovjeku na ovoj zemlji,
al konačno dođe svakom njegovo
dobro popodne.

Draga Esti.
Ti si meni mila, krasna, bajna.    


Ali, molim te nemoj pretjerivati s tim gradacijama. 

Kakofemizam ili disfemizam

Disfemizam (grč. dys = ne, pheme = govor) ili kakofemizam (grč. kakós = loš) namjerno je korištenje ružnijeg, oštrijeg izraza ili riječi umjesto normalnog ili eufemizma.

Primjer:

On je hrana crvima. (umjesto nekog od navedenih eufemizama ili neutralne obavijesti o smrti)

Litota

Litota (grč. λιτότης, litótes = jednostavnost) stilska je figura oprječna hiperboli koja umanjuje izraz jer ga zamjenjuje slabijim izrazom koji je negativan i suprotan. Podvrsta litote je i mejoza.


Primjer:

Litota u svakodnevnome govoru:

To nije ništa strašno.
Hrana nije bila loša.
Tamo vam neće biti loše.

Litota je stilska figura koja se često koristi i u tekstovima Dobriše Cesarića, on je često kroz tu vrstu stilske figure znao umanjivati nešto što je veliko.