"Ako ova grupa uspije, izvršit ću samoubojstvo." izjavila je jedna britanska novinarka nakon što je preslušala debitantski album Uriah Heepa. A ta je izjava samo vrh ledenog brijega koji se obrušio na Uriah Heep nakon što se ovaj band pojavio na hard rock sceni ranih sedamdesetih: kritičari su ih gotovo jednoglasno pokopali. Samo godinu dana kasnije, svojim trećim albumom, "Look At Yourself" (1971), sastav je dosegao planetarnu popularnost, a kritika se, opet jednoglasno, smijala izjavi s početka ovog teksta. Danas, Uriah Heep ima za sobom tridesetak milijuna prodanih ploča, širok spektar hard'n'heavy klasika, i niz rasprodanih turneja, a posljednji studijski album grupe, "Sonic Origami" (1998), nagrađen je i srebrnom pločom u Njemačkoj.
Grupu su 1970. osnovali David Byron (vokal) i Mick Box (gitara, vokal), a u početnoj postavi pridružili su im se i Ken Hensley (klavijature, gitara, vokal), Nigel Olsson (bubnjevi, vokal) i Paul Newton (bas gitara, vokal). Usred snimanja debitantskog albuma, "Very 'Eavy, Very 'Umble", Olsson je otišao kako bi se pridružio Elton Johnu, a zamijenio ga je Al Napier.
Već na "Very 'Eavy, Very 'Umble" (1970.) Uriah Heep izgradili su čvrst glazbeni izraz, utemeljen na kontrastu između melodičnih vokalnih harmonija i žestokog riff rocka. Sastav je demonstrirao i sklonost jazz utjecajima, međutim čitavim prvim albumom dominira određena glazbena naivnost i jednostavnost, koju se istodobno može doživjeti i kao prednost i kao manu.
Pozicija bubnjara ostala je rak rana Uriah Heepa, pa je i Napier uskoro otišao svojim putem, a doveden je Keith Baker. Energični nastupi u britanskim klubovima promovirali su band u vodeću klupsku atrakciju svoga doba, međutim kritika je ostala hladna - i drugi studijski album, "Salisbury", pokopan je u tisku, iako se pjesme "Lady In Black" i "Bird Of Prey" danas smatraju klasicima žanra, a šesnaestominutna naslovna kompozicija, sa impresivnim dvobojima grupe i orkestra, predstavlja jedan od podcijenjenih vrhunaca ranog simfonijskog rocka.
Za sljedeće studijsko ostvarenje, "Look At Yourself", doveden je - naravno - novi bubnjar, Ian Clarke, a kritičari su konačno ocijenili Uriah Heep kao stvarnu snagu britanske rock scene. Na ovom albumu band je doveo vokalne harmonije do savršenstva, a Mick Box se dokazao kao jedan od najinventivnijih wah-wah gitarista u svijetu.
1972. objavljen je "Demons And Wizards" (treba li isticati da se grupi pridružio novi bubnjar?) koji se i danas smatra najboljim radom grupe. Na ovom albumu konačno se iskristalizirala stabilna postava - uz Boxa, Byrona i Hensleya, bili su tu Gary Thain (bas gitara, vokal) i Lee Kerslake (bubnjevi, vokal). Pored neponovljivih vokalnih harmonija, sve veći udio u muzici Uriah Heepa stjecali su akustični instrumenti, a Hensley se polako razvijao u dominantnog autora i jednog od najcjenjenijih klavijaturista hard rocka. Taj period stvaralaštva grupe smatra se i korijenom heavy metala - pored fantasy stihova (ipak čvrsto utemeljenih u emotivnom svijetu svakodnevnog čovjeka), David Byron izrastao je u jednog od tehnički najjačih pjevača sedamdesetih godina, sa impresivnim vokalnim registrom - njegov je stil u mnogočemu inspirirao kasnije generacije heavy metal vokala, baš kao što je i melodični hard rock Uriah Heepa nedvojbeno utjecao na bandove kao što su Helloween, Iron Maiden, Blind Guardian itd.
Sredinom sedamdesetih sastav je snimio niz vrlo uspješnih albuma - "The Magician's Birthday", "Live", "Sweet Freedom" i "Wonderworld", međutim, polako je slabila unutarnja čvrstina grupe. Byron i Thain sve su teže izlazili na kraj sa ovisnošću o drogi, dok je Hensley, prema riječima ostalih članova, postajao ego manijak ispunjen potrebom da dominira radom Uriah Heepa. Danak je platio Thain - nakon što je doživio prometnu nesreću, učinilo mu se da ga ostatak grupe izolira - na to se i požalio, a kao odgovor dobio je otkaz. Nedugo kasnije, preminuo je od overdoze.
Umjesto njega, poziciju bas gitarista preuzeo je John Wetton, poznat po radu sa King Crimson, Family, Wishbone Ash, Roxy Music, itd. Unutrašnji problemi nisu spriječili band da snimi svoj komercijalno najuspješniji album na američkom tržištu - "Return To Fantasy" (1976), ali je njegov sljedbenik, "High And Mighty", iz iste godine, potpuno razočarao. Usprkos impresivnom početku, album je većim dijelom daleko od kvalitativnog nivoa ranijih radova.
Raskol se u bandu proširio, pa su i Wetton i Byron potražili sreću drugdje. I dok Wettonov odlazak nikoga nije previše uznemirio, budući da je grupa već bila promijenila niz basista, malo tko je vjerovao da se Byrona može tek tako zamijeniti. Začudo, novi pjevač, John Lawton (ex-Lucifer's Friend) potpuno je oživio staru magiju u Heepu, a i basist Trevor Bolder (ex-David Bowie) odlično se snašao. Trilogija albuma koju je snimila ova postava reprizirala je događanja iz prijašnje ere. "Firefly" i "Innocent Victim", oba snimljena 1977, vratila su kredibilitet sastavu, a pjesma "Free Me" postala je jedan od najvećih hitova Uriah Heepa, međutim, ponovo su zaživjele stare nesuglasice, Hensley je još jednom optužen za egocentrizam, a ovoga puta na meti se našao i producent Gerry Bron, kojeg su Lawton i Kerslake optužili da podupire Hensleyevu autorsku nametljivost. I doista, Bron je odbio na sljedeću ploču uvrstiti izvrstan materijal Johna Lawtona, dok je mnogo prostora dao pomalo dezorijentiranom Hensleyu, pa su nakon "Fallen Angel" (1979.) albuma i turneje, otišli i Lawton i Kerslake. Ostatak grupe pokrpao se novim akvizicijama; John Sloman (vokal) i Chris Slade (bubnjevi) pridružili su se grogiranom društvu polu-posvađanih Boxa, Hensleya i Boldera. Ova ekipa snimila je 1980. vrlo dobar "Conquest", koji objektivno nije imao previše veze sa nasljeđem Uriah Heepa ponajviše zbog neočekivanih jazz vokala, pa su fanovi reagirali vrlo neujednačeno. Svađe i pad popularnosti rezultirali su raspadom grupe na desetu obljetnicu postojanja.
Nekoliko godina kasnije, Box je odlučio ponovo oživjeti band, i pozvao stare suradnike, Davida Byrona i Leeja Kerslakea, da sa njim oforme nukleus novog Uriah Heepa. Kerslake, koji je u međuvremenu svirao sa Ozzyijem Osbournom, prihvatio je poziv i sa sobom doveo Ozzyijevog basistu Boba Daisleya, ali Byron je neočekivano odbio, iako u solo karijeri nije imao previše komercijalnog uspjeha. Umjesto njega, "posao" je dobio Peter Goalby, koji je, interesantno, bio na audiciji i 1980. kada je izabran John Sloman. Postava je popunjena Johnom Sinclairom (klavijature).
"Abominog" (1982.) postao je (ne)očekivan hit album, kao i singl "That's The Way That It Is", a grupa je stavila točku na "i" uspješnog come-backa nastupom na festivalu u Donningtonu. "Abominog" je predstavio moderniziran Uriah Heep, sa vrlo prisutnim sintisajzerima i pjevnim refrenima, ali grupa je zadržala prepoznatljiv gitaristički pristup, munjevite Kerslakeove ritmove i vokalne harmonije. Sljedeći album, "Head First" (1983.) označio je strelovit pad kvalitete - sintisajzeri i pamtljivi refreni potpuno su istisnuli ostale glazbene elemente, pa se Uriah Heep iz idejnog oca "New Wave of British Heavy Metal" pokreta pretvorila u bezličnu kopiju vlastitih plagijatora. Daisley se vratio Ozzyiju, a band je ponovo pozvao Trevora Boldera, čiji je autorski doprinos omogućio da album "Equator" (1985.) stilski revitalizira sastav. Nakon snimanja ovog albuma, Goalby je odlučio napustiti grupu. Turneja je odrađena sa Sebom Fontaineom, čije je neodgovorno ponašanje uzrokovalo njegov brzi odlazak. Kada je i Sinclair otišao, sastav se još jednom našao pred raspadom, ali je sreća ponovo pomilovala osakaćeni Heep.
Tek što su dovedeni Bernie Shaw (vokal) i Phil Lanzon (klavijature), Uriah Heepu je ponuđeno da bude prvi zapadnjački rock sastav koji će svirati iza čelične zavjese, u Rusiji. Deset uzastopnih nastupa u Moskvi vidjelo je 180,000 fanova uživo, a još 200 milijuna (!!!) na televiziji. Pored toga, u Zapadnoj Europi i Americi grupa je stekla status heroja koji su probili komunistički blok, pa je "Live At Moscow" (1988.) rasprodan, a na krilima tog entuzijazma odlično je prošao i studijski "Raging Silence" (1989) sa umjereno uspješnim singlom "Hold Your Head Up".
Početak devedesetih donio je grupi novi pad, uglavnom krivnjom monotonog pop rock albuma "Different World", ali se sastav nakon četverogodišnje pauze vratio žešćem zvuku i snimio vrlo dobar "Sea Of Light" (1995.) koji danas nosi laskav epitet jednog od među fanovima najomiljenijih albuma u bogatoj diskografiji Uriah Heepa. "Sea Of Light" označio je povratak žestokom, beskompromisnom hard'n'heavyiju, sa fenomenalnim vokalnim harmonijama, a istodobno, na tom se albumu nalazi i niz vrlo dobrih akustičnih pjesama, čime je sastav ponovo postigao snagu jakih glazbenih kontrasta i vrhunski izbalansiranog jedinstva krajnosti. Jedinu slabost ovog ostvarenja - siromašnu produkciju - ispravio je sljedeći, "Sonic Origami", kojim je band dokazao da je u uzlaznoj putanji i da još uvijek može stvarati albume koji ne samo da su na nivou nasljeđa Uriah Heepa iz sedamdesetih godina, već grupi donose nove dimenzije i nov, svjež izraz, utemeljen na začuđujućoj lakoći stapanja suprotstavljenih glazbenih elemenata u jednu, čvrstu cjelinu. "Acoustcally Driven" (2001.) to potvrđuje - niz poznatih klasika grupe, prilagođenih akustičnom formatu, izveden je uz pratnju za rock nekonvencionalnih instrumenata.
Iste godine sastav je objavio i official bootleg live album "Electrically Driven". "Sonic Origami" turneja dokumentirana je i na izvrsnom dvostrukom "Future Echoes Of The Past" live albumu. Za 2002. godinu najavljen je novi studijski album, koji će, navodno, zvučati žešće od svojih prethodnika. Na žalost, to se nije ostvarilo zbog problema sa diskografskom kućom, pa je bend nastavio "kratiti vrijeme" fantastičnim live snimkama kao što je "Live In USA" iz 2004... U svakom slučaju, jedno je sigurno - Uriah Heep proživljava svoju drugu mladost i djeluje spremno za novih trideset godina vrhunskog hard rocka...
Diskografija
1970. Very 'Eavy ... Very 'Umble 1971. Salisbury 1971. Look At Yourself 1972. Demons And Wizards 1972. The Magician's Birthday 1973. Uriah Heep Live 1973. Sweet Freedom 1974. Wonderworld 1974. Live On The King Biscuit Flower Hour 1974. Live At Shepperton 1975. Return To Fantasy 1976. High And Mighty 1977. Firefly 1977. Innocent Victim 1978. Fallen Angel 1979. Live In Europe 1980. Conquest 1982. Abominog 1983. Head First 1985. Equator 1988. Live In Moscow 1989. Raging Silence 1991. Different World 1995. Sea Of Light 1996. Spellbinder Live 1998. Sonic Origami 2000. Future Echoes Of The Past 2001. Acoustically Driven 2001. Electrically Driven 2002. The Magician's Birthday Party 2003. Live In The USA 2004. Magic Night
Sub 17 Sep - 16:16
