|
| |
Autor | Poruka |
---|
neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:31 | |
| Risto Ratković (1903—1954)
RISTO RATKOVIĆ (Bijelo Polje, 03.09.1903 — Beograd, 18.06.1954)
Risto Ratković, pjesnik, dramski pisac i prvi crnogorski romansijer, rođen je 3. septembra 1903. godine u trgovačkoj porodici u Bijelom Polju. Osnovnu školu završio je u svom rodnom mjestu. Njegovo djetinjstvo obilježile su strahote balkanskih i prvog svjetskog rata. Poslije gimnazije, koju je završio u Novom Pazaru, upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao tek 1936.
Vrijeme Ratkovićevih studentskih dana karakteriše bogat književni život u Beogradu. Rađaju se novi književni pravci: dadaizam, zenitizam, nadrealizam, pokreću se novi književni časopisi i listovi, u čijem uređivanju učestvuje i Ratković ("Refleks mladih," "Čaša vode", "Bele revije", "Umetnost", "Večnost"), cvjeta boemija, u koju se utapa i ovaj pjesnik. Izvjesno vrijeme pripada "neoromantičarima", pa zenitizmu i nadrealizmu. Godine 1931. umire mu žena, što će utisnuti pečat ne samo na njegov život nego i na literaturu. U diplomatsku službu stupa 1938. godine i u njoj ostaje do kraja drugog svjetskog rata. Za to vrijeme službovao je u Francuskoj, Sovjetskom Savezu i Egiptu. U domovinu se vraća 1945. Posljednjih godina života, zaboravljen i usamljen, sve više tone u alkohol. Umro je 18. juna 1954. i sahranjen na Novom groblju u Beogradu.
Risto Ratković nije napisao mnogo, ali ga izvjesna ostvarenja, prije svega poetska, čine rodonačelnikom moderne crnogorske književnosti. Prvu knjigu Mrtve rukavice (pjesme i pjesme u prozi) objavio je 1927, a iste godine i poemu Leviatan (zajedno sa Moni de Bulijem). zatim štampa knjigu kritičkih skica Ćutanja o književnosti i tragediju u tri čina "Zoraj".
Zbirka stihova Dodiri izišla mu je 1952. a knjiga stihova Sa Orijenta posmrtno, 1955. godine. Izbor iz pjesnikovog poetskog stvaralaštva pod imenom Risto Ratković objavljen je u Beogradu a izbor iz poetskog, proznog, dramsksg i kritičkog djela Ponoć mene 1966. u Titogradu.
Ratković je autor prvog romana u crnogorskoj književnosti. Nevidbog, koji sadrži puno autobiografskih elemenata, slika prvi svjetski rat i otkriva do tada u literaturi jedan nepoznat kraj, prvi put je objavljen 1933. godine.
Ipak, Risto Ratković najpoznatiji je kao pjesnik. U njegovim stihovima dominira tratično osjećanje svijeta, sa čestim varijacijama kobi, promešenosti i smrti. Međutim, pjesme su mu pune refleksija, ljubavi i topline. Odlikuje ih izbrušen izraz i savršena forma.
Ratkovićevo književno djelo još nije u cjelini sabrano i objavljeno, ni dovoljno proučeno. O ovom piscu obuhvatnije su pisali: Milan Bogdanović, Velibor Gligorić, Radomir Konstantinović, Svetlana Velmar-Janković, Pavle Zorić, Sreten Perović i drugi.
|
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:31 | |
| KO JE RISTO RATKOVIĆ?
Rođen na obalama Lima1, u Bijelom Polju, 3. septembra 1903. godine, u trgovačkoj porodici2 koja je, u pjesnikovu djetinjstvu, ipak bila bogatija patrijarhalnošću nego imovinom, Risto Ratković je u rodnom gradu upoznao život u najgorim, najtežim trenucima: za vrijeme balkanskih ratova i prvog svjetskog rata. To je ostavilo duboke tragove na supersenzibilnu pjesnikovu prirodu. Poslije završene gimnazije u Novom Pazaru, Ratković dolazi u Beograd (1923), upisuje se na Filozofski fakultet, priključuje se mladim avangardistima, boemiše, piše u "Pravdi" i "Politici". To je vrijeme pojave raznih revolucionarnih književnih pravaca: dadaizma, zenitizma, nadrealizma. To je vrijeme punog jačanja našeg, i ne samo našeg, nadrealizma. Ratković u to doba sebe naziva "neoromanatičarem" i druguje s istomišljenicima — Pavlom Starčevićem, Dušanom Jerkovićem, Desimirom Blagojevićem, Javanom Popovićem. S ovom grupom "neoromantičara" i s Moni de Bulijem, koji ne pripada njima, Ratković uređuje čitav niz kratkovječnih književnih publikacija: Refleks mladih, Čaša vode, Bela revija, Umetnost, Večnost. Od 1927. godine, kada su izašle njegove dvije prve knjige, Mrtve rukavice i Leviatan, pjesnik se polako i naizgled stabilizuje. Sarađuje (1928) u Srpskom književnom glasniku, polako se odvaja od boemije, gotovo istodobno kada se udaljuje i od nadrealizma (poslije drugog Bretonovog manifesta), nalazi zapošljenje u Ministarstvu prosvete (1927—1931) i Ministarstvu inostranih poslova (od 1931. godine). U međuvremenu, 1928. i 1929. godine, pjesnik je objavio knjigu kritičkih skica "Ćutanja o književnosti" i dramsku poemu u tri čina "Zoraj". Na početku četvrte decenije (1931) umire žena koju je pjesnik volio. Taj podatak je od izuzetne važnosti u biografiji Rista Ratkovića. (On je smrt voljene žene i smrt uopšte, tako osjećao u Mrtvim rukavicama, a čulno i darovito opjevao u "Ponoć mene", "Ikoni" i još nekim pjesmama.) Od tog prelomnog trenutka pjesnik polako posustaje, gubi se, sve više tone u evoju "apsolutnu noć". Tako se "ostvaruje" njegovo najbolnije poetsko predviđanje da ga smrt nigdje i nikad neće ostaviti na miru. Dvije godine kasnije, 1933, Ratković je doživio dva lijepa priznanja: nagradu Srpskog književnog glasnika za najbolju pripovijetku, i štampanje Nevidboga u biblioteci SKZ "Savremenik". Ali to ga nije izvuklo iz depresije. Provodeći u Ministarstvu inostranih poslova svoje "birokratsko vreme", uspio je da istovremeno i diplomira na Fakultetu 1936. godine. Socijalni pjesnik postaje u pravom smislu tek 1937. godine. Tada svoje tekstove, koje objavljuje u Našoj stvarnosti od prvog broja, potpisuje pseudonimom (pseudonimom Vukadin Trpković kao u slučaju pjesme "Ljudi bez pristaništa"). Tako je morao da postupi da ne bi izgubio državnu službu od koje je živio. Ali već 1938. godine on odlazi u diplomatsku službu, u inostranstvo gdje ostaje sve do završetka drugog svjetskog rata, punih osam godina. Francuska, Sovjetski Savez, Egipat, pa opet Sovjetski Savez odakle se i vratio u domovinu 1945. godine. Po povratku, Ratković piše u novinama i časopisima, najviše kratke i suhoparne recenzije, pomalo prevodi s ruskog i sve više se predaje na milost i nemilost alkoholu. Neprimjetno, taj nekadanji avangardista umire i fizički i duhovno. Zalaže se za najkonzervativnija književna shvatanja. No i tada naiđu svjetli poetski trenuci: kad govori o Egiptu, o pustinji saharskoj, o mediteranskoj bijedi i mediteranskom suncu 1952. godine pravi izbor iz svoje poezije pod naslovom Dodiri koji je dosta dobro primljen od posljeratne književne generacije.
Dvije godine kasnije (18. juna 1954) umire sam, zaboravljen gotovo od svakoga, pa i od svojih bivših prijatelja i drugova koji su u posljeratnom periodu imali fine društveno-kulturne položaje. Za njegovu sudbinu malo ko se više interesovao. (Mali dio pjesnikovih prijatelja dolazio je s vremena na vrijeme da ga posjeti: Desimir Blagojević, Slobodan Marković, Miloš Đorđević, Branko V. Radičević, Branko Banjević, Žarko Đurović i drugi, pa i pisac ovih redova.) Pjesnik je posljednje dane trovodio u Mlatišuminoj ulici s mačkama sa kojima je dijelio porciju čvaraka, njegov dnevni obrok hrane. Uz čvarke, Ratković je tih posljednjih dana uzimao samo rakiju. Naročito je volio svog poslušnog mačka Petka s kojim je uvijek nesebično dijelio porciju čvaraka. Od male svoje penzije3, od neostvarenog života. Svi koji su dolazili u neposredan kontakt s Ratkovićem posljednjih godina pred njegovu smrt, postajali su na neki način pokorni pred njegovim bolom, pred njegovom neumitnom ćutnjom koja je imala nešto od filozofske arome istočnjačke mudrosti i fatalizma. Posljednji njegovi dani protekli su u halucinacijama. Plašeći se svega ogromnog, a najprije ,"ogromnog oka okeanskog", tako je, u tišini, završio život jedan sudbinski pjesnik.4
Sreten Perović |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:34 | |
| Leviatan
Stanes li na prag tamnice moje tamnice cija su vrata izgubljena za uvek, videces da sam bas taj dubiki zabrinuti arhandjeo pakla tvoga zar uvek zaboravljas to kad na privremeni odes izlet u bisoskop, u knjizaru, na razgovor prijateljski, pismo radosti kad pises, ili kad golu zenu gledas odusevljenjem tvojim hrabrim dzelat se ogrne vesto da svezanog te baci u crnu vodu utopljenu u vodu punu nociju strasnih
ne kuca niko na tvoju senku ona se otvoriti nece osim ako te na novu pozovu patnju a dotle me prati u rusevine tela pokrivenog prasinom svesti
--------------------------------------------------
ne nadaj se da te oslobodi smrt ona te samo plasi nju je zauvek zarobio pakla jezivi hrt
svi su kljucevi nasi places no suze tvoje nisu vise mokre one su prasak od kojeg oci bole da placu jos vise da bole jos vise uzdises, no uzdah bespomucno siba skrguces, ali se tebi cini da izmedju gornjih i donjih vilica daleko tako strasno da se ni dodirnuti nece iscrpljena je svaka nada
|
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:35 | |
| MERIMA
- Ti tražiš ljubav, mladiću – kaže mi stari Arabljanin, prodavac bičeva za muhe. - Ne znam. - Potraži unuku moju... Sto godina neka živi, jadnica! Ali da umre, srećna bi bila... Alah neka mi oprosti. - A gde je ona? - Po Kairu luta, po Aleksandriji. - Kako da je nađem? - Idi po barovima, gde ljuto piće pije, gde se gorka pesma peva. Tamo su rapavi glasovi. Tamo je Merima. - Kako izgleda ona? - Poznaćeš je po ludilu. - I lutam. Zveče đerdani, sevaju gola kolena, krešte tamna grla. Merime nema. - Merime nema – kažem prodavcu bičeva za muhe. - Naći ćeš je, mladiću. Potraži iglu u pustinji. Ona ima rapav glas... Naći ćeš je po ludilu. - Od čega je, striko, luda? - He, sinovče. Priča je to. Bila je devojčica. Telo joj je neprobeharano. A beše silan beg, trostruka muška snaga kod njega. A bogat. I kupi on Merimu za deset dana. Iziđe od njega Merima – luda. Pa je porasla. Ljubav je išla njenim stopama, zver. Pa je pevala, pa je igrala. Ljuta je bila. Od svega se strašila, od svega se plašila. Samo je bežala. Igrala, pevala, sve luđa. Iz mržnje vodi ljubav. Samo se straši. - Je li lepa? - Kao zmija. Potraži iglu u pustinji. Oči – ljubičice. Požar u očima. Izgorećeš ako je nađeš. Čuvaj se. Živela sto godina! Ah, smrt bi joj lakša bila. Idi, idi! U tramvaju, na mostu nilskom Kairo – Zamalek, devojka. Oči – ljubičice. U očima požar. Kosti joj zveče. Podozrivo je gledaju putnici. Ona povika: „Hulje! Svi ćemo istim putem“. Iskoči iz tramvaja. Za njom ja. Ali svet vri, izgubi se. A svet raste. Niče. Niče iz zemlje, kulja iz kuća, raste na krovovima. Širom se otvaraju prozori, lupaju prozori. Žene lavorima prosipaju mokraću s prozora. A sunce, sunce... kao benzin mokraća gori. Nema Merime. Lutam. Silazim sa sunca u podrume. Pijem hladan šerbet ljubavi. Merime nema. A jednog hamamskog dana, jednog znojavog dana, potrčaše žene za kovčegom, leleču, biju se u grudi. - Ko je umro? pitam - Ona – tužno odgovara jedna baba. - Merima? upitah nasumce. - Da, Merima. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:35 | |
| MATI
U kućerku presirotom mladost bolovala, nad jedincem bdila majka, ljuto jadovala.
Žuborio cvrkut ptica lepršalo cveće, al su tužna bila lica: on prebolet neće!
Lekar nije dolazio jer se nema para svaki sat izgubljeni veću brigu stvara.
Prodala je najzad rublje što mrtvacu treba po lečnika poručila i kupila hleba.
„Spremajte se već je kasno“ reče doktor suho, tek kad majci srce pisnu, sve joj posta gluho.
Uletela u sobicu, pa, ne hoteć, sama, „biće bolje, reče šta ćeš da ti kupi mama“.
„Mleka malo, on prozbori, samo malo mleka“ – poslednja mu želja skromna, al’ vaj, nema leka!
Muču krave, bleje ovce, mleka na sve strane, no zalud kad nije njino: svi se svojim hrane.
Zar čak ni to da mu da na večnom rastanku?! i ledeni bol podivlja samohranu majku.
Vrisnu, ciknu, pršte u smeh, kao na sred druma, zviznu suncu, zatim pljunu: gordo siđe s uma!
I celoga božjeg dana pevala na sav glas, dok je sunce nebom vuklo poslednji smrtni čas.
Sobu jada ozario ukočen leden smeh – majka sina očešljala, tamnija no greh.
Zatim došli neki ljudi, i do jutra bela šaleći se čuvali su paket mrtva tela.
U ludnici mati sanja sred granja i blata, i svaku noć vidi sebe od suhoga zlata. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:36 | |
|
POD ISTIM ZVEZDAMA
Nadvilo se nebo zvezdano iznad peska, Iznad sumorne pustinje i poludelog mora, Šumi pustoš i val o val u ušima treska. Trepere, blistaju zvezde i iznad naših gora.
To isto nebo i nad mojim zavičajem visi, To isto nebo gledaju bezbrojna moja braća. Zar zaista večernjača ova i nad mojom domovinom visi? I pogled se mog brata sa nje meni vraća?
Kroz rešetke gledaju studenih tamnica, Drugi kroz snežno granje slobodnih šuma. Snovi putuju zvezdanim kolima, putuju bez granica, Srca trepere od tajnih talasa, zavičaj mi ne silazi s uma.
Miči se, zvezdo, sa moga malog prozora, Siđi u moje snove, osvetli provalije mraka, Gde kolo se krvavo vije sve dok ne cikne zora, I dok ne istrči sunce sa vetrom svežega zraka.
|
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:37 | |
| DEVOJKA BEZ MLADOSTI
Nerascvetano, neprobehareno devojče arabljansko Raslo od Sunca, Od teške materine brige, Od ljutog jada sirotinjskog. I zape jednog dana Silnom begu. I beg se dogovori s majkom Da pozlati zeleno, malo devojče.
Uvredi je ceo svet, I samo to Sunce i jarki cvet Obliše se čemerom devojačkim Strahom od sveta, Strahom od svega Zabole zauvek.
Ceo život joj po đavolu pođe. Ali ni u igri plahovitoj, Ali ni u ljubavi zverovitoj Mladost joj nikad Nikad ne dođe.
Strahom od sveta, Strahom od svega Bolovala je celog veka, Neprocvetana njena mladost Uvređena doveka. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:38 | |
| PONOC MENE
Zaspati ili umreti… Ili se pretvoriti u suncokret… Da li je ona ikada i bila… Ali otkud njen lik naslucen u vazduhu cim pogledam…
Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti. Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom, Ili sa ocima, Ili sa haljinom novom sto joj kupih. Tako sam retko uzimao i za nju i za se. Tako cesto smo se svlacili kao vedar dan. I cini mi se da nema mesta na svetu Gde nismo zajedno bili.
Mrtva si, a tebe nema. Zašto mi ne dodes… Ta znaš li kako si obecala Cešce da ceš se meni javljati… Možda ti i kucaš uporno na vid mi, Možda su oci moje nesposobne da te vide. Osecam lobanja cela tobom da mi je ispunjena. Voskresni! Voskresni ili sebe ili barem oci moje… Sluh mi je vec malo savršeniji: Zovneš li me Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni, Tamo gde se nadao ne bih, I srce mi je još sposobnije Za otkucavanje tajnih znakova duha, Duha ili druge materije. Ovo cini da nocu kadkad moram zatvoriti vrata od sobe, I osecam da ležiš povrh zelenih suncokreta, U zelenoj košulji Prevrnutim ocima. Al mi još došla nisi, I beše kao ravnodušna Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa. Muciš se dugio u toj noci, Jedan mi covek, seljacki odeven, isprica, U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu, Da ima neko što dodir naš sprecava, I što do mene nisi doputovala. Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svoju Da tog cu duha polako ubiti iz puske, Što smeta našem sporazumevanju. Pobedicu ga, mislim, grobom tvojim, likom i kosom crnom tvojom, I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju, A cvet se prihvati rukava mog: To ti mi kao uzdarje vrati. Pomozi mi, pomozi: Vidnija budi kad u ma koju sobu udeš. Bar sad ne brinem brige sirotinjske, Jadnice moja! Celog dana onog dana uzalud tražih pare, I kad ti dodoh - mrtvoj ti dodoh… Velika patnice moja, Krvavo te pozdravljam. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:39 | |
| ZEMLJO MOJA
Nisam znao koliko te volim, Zemljo moja, koliko sam vezan Za te krvlju, osećajem golim. Žig tvoj dubok, u me je urezan.
Braća moja što tamo ostaše, Pričuju se nekad uhu ludom, Sanjam trave i proplanke naše I vidim te obasjanu čudom.
Zemljo moja, teška mučenice, Rano živa, ucveljeni rode, Miso na te: skameni se lice, Setim te se: i sva radost ode. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Uto 7 Apr - 15:40 | |
| Risto Ratković, pesnik, pisac Nevidboga, smejao se lepim smehom. I taj osmeh ga je prolepšavao. To je bio radostan, detinji osmeh. Osmeh presrećnog čoveka. Osmeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao.— Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah. Na sahrani, na Novom groblju u Beogradu, pesnik Slobodan Marković, pokušao je da pokojniku u sanduk uturi bocu pića. Za spokojniji put u večnost. Očajan, ogorčen, pijan, vikao je na zaprepašćenje mnogih ukopnika: "Alal ti vera, Risto. Alal ti vera što si umro. Na vreme! Jad i očajanje.
Branko V. Radičević, pesnik
Kad je umro pesnik Risto Ratković, juna 1956. godine Slobodan je sa zakašnjenjem stigao na sahranu, podosta pripit. Kad su Ristovo telo spuštali u raku, on se od autora "Nevidboga" oprostio uzbudljivim rečima, u kojima je plamteo bol za svojim starijim sabratom. Kazavši za Rista da je bio veliki pesnik i divan čovek, evocirajući njegove životne muke i udese, svoj govor završio je rečima: "Alal ti vera, Risto". Dobro se znalo da je to pohvala umrlom piscu za časnu poeziju i život. Zbog tog govora bio je nemilosrdno "okrpljen" u "Borbi". Imao je neprilika i na poslu i u književničkoj organizaciji. Napad na Slobodana izvršio je predsednik Udruženja književnika Srbije Milan Bogdanović, ističući da su takvi istupi nedopustivi i da moraju, istakao je, doživeti opštu osudu! Da bi se poigrao sa Bogdanovićevom paskvilom u "Borbi", da bi mu stavio do znanja da do nje mnogo ne haje, zaputio se ka svome "napadaču" sa ljutnjom, izgovorivši reči koje su veoma dugo kružile Beogradom: "Biću manji po Ivanji". (Ivanji je bio sekretar Udruženja i bio je poznat po ugađanju moćnima, u koje se, bez sumnje, ubrajao i Bogdanović!).
Rajko Đurović, Večernje novosti
...Poezija Rista Ratkovića je Crnu Goru uvela u moderne tokove. "Ratkovićeve večeri poezije" su u velikoj Jugoslaviji bile ravne Ohridskim, Beogradskim i mnogim drugim. No, sve ove nesreće koje su nam se desile pogodile su u i "Ratkovićeve večeri poezije". Od nekadašnjih internacionalnih susreta, svedene su na političke tirade, u kojima na književnu scenu stupaju oni pisci i politički ostrašćeni "Crnogorci", što najbolje pokazuju ovogodišnje "Ratkovićeve večeri poezije" koje je Marko Vešović svojim istupima obesmislio. Da kojim slučajem vaskrsne pjesnik Ratković i vidi ko dodjeljuje i ko dobija nagradu, sigurno bi poželio još dublje da se pokopa.
Ljubiša V. Knežević, pesnik
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:08 | |
| Ko je, u stvari, on? Pjesnik, romansijer, esejista, putopisac, boem, rezignant, promašeni diplomata i kafanski sabesjednik onima koji su u literaturi tražili duhovnog zaštitnika. Koliko je život prema njemu bio nepravičan i sur, pokazuje njegov iznenadni odlazak u bolnicu. Misleći da je u pitanju pijanac ili skitnica, bolničko osoblje nije žurilo da mu ukaže pomoć. Umro je u bolničkom hodniku. Ratković je bio mali rastom. Okruglast i trom. Valjda od prevelikog umora. Čudno da je pored velikih nevolja ostao blagorodan i mek. Prema sebi je bio nebrižan, kao svi pravi boemi. Stan na Čuburi, u Beogradu, bio mu je okružen sa trima kafanama. Kao da su se i one zavjerile da mu ne daju prolaz u lakši život. Držao se Heraklitove misli o snu, po kojoj svako od nas odlazi u svoj sopstveni svijet. Bježeći u san Ratković je bježao u svoju slobodu. Indikativna je pjesnikova misao, izrečena u ekstazi: Život je kretanje, život je trešnja, život je bjekstvo od života. Stihovi donekle označavaju duh njegove poetike. Dakako, poetike rezignacijskog naboja. Ona se licencira kao dublji sloj bića. Sve što je drago imao izgubio je rano – roditelje, braću, ženu. Tome su se pridružile i nevolje života. Jedna veća od druge. Revoltiran zbog toga, s razlogom je kriknuo: Poezijo, sram te bilo! Smatrao je da poezija nije dorasla nevolji, a morala je. Ako se koordinate Ratkovićevog života bolje osmotre, vidjeće se da u njemu nije bilo ničega do suza i očaja. Svetkovanje čula mogao je naći jedino u ljubavi, ali i ona je nestala s gubitkom žene. Nije bio svjestan da li nevolja unapređuje dar ili ga razara. Kad se komađe života rasturi, teško ga je vratiti na ranije mjesto. Pjesnikov život bio je jedno veliko rasturanje, bez mogućnosti pribira i vedrosti, Samo mrak i paučina. Samo vapaj i gorčina, ma gdje bio: U Parizu, Africi, u sebi. Putem pjesničkog izraza otklanjao je hirovite sablasti. Nemaština ga je pratila tokom cijelog života. Mijenjao je radna mjesta, ali time nije znatnije poboljšavao uslove života. Po Andrićevoj preporuci, bio je i u diplomatskoj službi. Nije mu odgovarao status kostimirane osobe. U Moskvi su ga hapsili kao pijanca, ne znajući da se radi o personi sa diplomatskim pasošem. Bio je potpuno neprilagođen za život. U njemu je živio duh raspikuće i boema, koji nije davao ni pet para za etikeciju i građansko uvažavanje. Zbog toga su ga smatrali čovjekom sa ruba života. Jednostavno su govorili da je fin i osjećajan, samo propao. On je imao svoju tugu, koju je donio iz djetinjstva. Njome je uzburkao i opaklenio zrele godine. Rekao je više puta, zagrijan pićem, da mu je poezija pomogla da ne poludi. Ratković je za odbranu takve teze pominjao Bodlera. Po njemu je pjesnik svojevrsni demon. Služi za vađenje mraka iz vlastite utrobe. Zato mu je i potreban san. Kao zamjena za morfijum. Život je smatrao dubokom noći koja se ne može izbjeći, ali se snom može ublažiti njeno bjesnilo. Literatura ovog pisca svojom izvornošću pripada beogradskom krugu, nastalom odmah iza Prvog svjetskog rata, koji je začeo Crnjanski, a poslije ga širili i bogatili stvaraoci lijeve ideološke orijentacije: Davičo, Matić, Vučo, Dedinac i drugi. Pomenut je Ratkovićev boemski život. Obično se takvog života prihvataju pisci depresivne prirode. Iako u njegovoj poeziji bivakaju anđeli, kao nagovijestioci duševnog mira i dobrostivnosti, brzo se povuku pred naletom noći i demonstva. Ratkoviću je bliska osobina srastanja sa tim fenomenima. Cijena te sraslosti je odveć skupa. Ona je vodila pjesnika ka nečem što se zove polusvijet. Ratković nije imao snage da se izdigne nad njime. Ratković je dušom bio vezan za zavičaj. Iako za života, onog zrelijeg, nije živio u njemu, volio je u smrti da bude tamo. Nije mu se ta želja ispunila. A šta se ovom pjesniku ispunilo? Njemu se usred tuđeg mora pričinja da teče Lim. Svuda vidi zavičajne obrise, bez obzira na to koji je prostor u pitanju. Ratković je imao dušu maštara, ali se prema njoj dosta komotno odnosio. Njemu je mašta prevashodno u slikama, a ne u vođenju cijelog toka pjesme. Tako smo u prilici da čitamo izvanredne djelove pjesme, a rijetko kad cijelu pjesmu. Uvijek ga je nešto „zakidalo“ da učini ono glavno. Da pjesmu bolje iznutra imaginacijski provjetri. Da joj da zamah i ovrhuni je ljepotom. Rekli bismo da je njegov rastrzani život veliki krivac tome. Sve što je radio, radio je usputno i u fragmentima. Tako je i živio – od danas do sjutra. Jedan dio njegove poezije, da se izrazimo figurativno, ima latice, na cvijet se manje mislilo. Ako se i mislilo, led života nije mu dao da se propne. Da pravi miris iskaže! ( Žarko Đurović – dio besjede na naučnom skupu u CANU 2004 god, organizovanom povodom pola vijeka od Ratkovićeve smrti) |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:08 | |
| ONA Izidje iz mora Sva u goloj vodi. Na glavi joj kapa: Živa morska zvezda. Kičma, bela zmija, Puzi joj niz ledja.
Ratković je, kažu njegovi savremenici, bio povučen i preosjetljiv i u običnoj konverzaciji. Pred kraj života živo je u siromaštvu, praktično od milostinje. Njegovi emotivni konflikti, ili životne dileme kao poetske odrednice podstaknute su njegovim životnim lomovima koji su mu pojačavali ljudsku nesigurnost i očaj, ali i potrebu da to prenese u pjesmu. Kažu da je nešto konkretno i strašno trebalo da mu se dogodi kako bi ga podstaklo da napiše svoje najbolje pjesme. Prva upečatljiva potreba za to je smrt njegove žene krajem 1931. godine, žene koja mu je bila ne samo najveća ljubav, već i jedan od rijetkih oslonaca u životu. A taj stub njegovog života se urušio tako rano... Iskustvo tog gubitka prenio je u antologijsku pjesmu Ponoć mene, kao i u pjesmi Ikona. IKONA Vidim li koju ženu tebi da liči: u mantilu pepeljastom i sivom šeširu dešava se na ulici da zastanem. I mada znam odavno već da truneš pomislim: možda si ti. Inače, ti znaš u Boga nismo verovali ni ja ni ti. I zaista nema to sa njim veze što želim pred slikom tvojom kandilo da palim.
PONOĆ MENE Zaspati ili umreti... Ili se pretvoriti u suncokret... Da li je ona ikada i bila... Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam... Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom, Ili sa očima, Ili sa haljinom novom što joj kupih. Tako sam retko uzimao i za nju i za se. Tako često smo se svlačili kao vedar dan. I čini mi se da nema mesta na svetu Gde nismo zajedno bili. Mrtva si a tebe nema. Zašto mi ne dođeš... Ta znaš li kako si obećala Češće da ćeš se meni javljat... Možda ti i kucaš uporno na vid mi, Možda su oči moje nesposobne da te vide. Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena. Voskresni! Voskresni ili sebe ili barem oči moje... Sluh mi je već malo savršeniji: Zovneš me. Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni, Tamo gde se nadao ne bih. I srce mi je još sposobnije Za otkucavanje tajnih znakova duha, Duha ili druge materije. Ono čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sebe I osećam da ležim povrh zelenih suncokreta, U zelenoj košulji, Prevrnutim očima. Ali mi još došla nisi, I beše kao ravnodušna Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa. Mučih se dugo u toj noći. Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča, U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu, Da ima neko što dodir nam sprečava, I što do mene lepše nisi doputovala. Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svu Da tog ću duha polako ubiti iz puške, Što smeta našem sporazumevanju. Pobediću ga, mislim, groom tvojim, Slikom i crnom kosom tvojom; I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave Na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju A cvet se prihvati rukava mog: To ti mi kao uzdarje vrati. Pomozi mi, pomozi: Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom uđeš Bar sad ne brineš brige sirotinjske, Jadnice moja! Celog dana ovog dana uzalud tražih pare, A kad ti dođoh - mrtvoj ti dođoh... Velika patnice moja, Krvavo te pozdravljam. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:09 | |
| * * * Ratković je možda posljednji iz plejade pjesnika koji su živjeli poeziju i koji je "više sreće imao sa riječima nego sa ljudima". Mnogi tumači njegova stvaralštva naglašeno ističu podudarnost pjesnikove poezije i života. S tim u vezi i čestu rogobatnost i neuglađenost njegovih stihova, alogične konstrukcije (Mrtva si, a tebe nema) shvataju kao pjesnikovu težnju da njegova poezija bude vjerna slika jednog neorganizovanog, rasutog i raznim nedaćama ranjavanog života. Ovaj pjesnik smrti i ljubavi, pjesnik Ikone i Ponoći mene, jedan je od najvećih usamljenika među pjesnicima, što se u strahu od samoće družio sa sjenima umrlih, pjesnik koji je od života bježao u poeziju, san i snoviđenja i "jedan od onih koji su daroviti da život promaše". Djetinjstvo i zavičaj su dvije komponente na koje je, dobrim dijelom, oslonjeno književno djelo Rista Ratkovića. Privlačile su ga svjetske metropole i pustunjske oaze Istoka, ali nikako nije mogao zaboraviti zavičaj. Lim je, štaviše, postao opsesija, pa je sasvim razumljivo što ga je osluškivao kao žilu kucavicu. To prisustvo zavičaja i djetinjsta Ratkovićevom djelu daje posebnu draž. Istina, najdraže godine življenja (dječaštvo) potamnjene su stravom Prvog svjetskog rata što je i uslovilo kod njega tako rano viđenje smrti. Smrt je doista uočljiva komponenta Ratkovićevog literarnog stvaralaštva - pjesnik je vrlo rano izgubio roditelje, braću, ženu, ostavši još u 28. godini života usamljen, "bez iđe ikog svog". Ali, iako su tragična iskušenja života veoma rano formirala u pjesniku upečatljivu viziju smrti, Lim i zavičaj su došli kao ona druga, kristalno jasna barijera, bolje reći, inkarnacija sanjanog i doživljenog. Lim je ta zlatna nit koja prepliće sve pjesnikove tamnine, stranstvovanja i stradanja. Iako je smrt urezala toliko vidljiv pečat na njegovom trajanju - zavičaj sa svim svojim protivrječnostima bio je ona magična poluga koja je u vizijama tog "potucala" budila nove nade i ohrabrenja: Misao me obuze Da malo ja se smirim Zavičaj da potražim. Bolovao je Ratković svoje smrti male i velike, stranstvovao na svim evropskim i afričkim širinama. Surova škola života prekalila ga je do te mjere da je uvijek očekivao mnogo manje čak i od prijatelja nego što je zasluživao. Okrenut svojim, skoro bi se reklo zagonetnim, enigmatskim oscilacijama duha - on je imao i svoje tihe radosti, uzlete i kliktaje. A apsolutnu inspiraciju za takve izuzetno rijetke trenutke Ratković duguje baš toj plavoj vrpci, žili kucavici pjesnikove vedrine i optimizma - Limu. Bor na litici iznad rijeke jeste čudo, lipe i breze koje se ogledaju u virovima jesu atrakcija, gorska vrela koja utrčavaju u Lim sa lijeve i desne obale unikumi su. Visitorsko jezero na planini jeste odmetnuta duša rijeke, ali Lim je najveće čudo. Legenda kaže da su silnici 75 godina poslije Kosovske bitke u vrijeme bogosluženja upali u crkvu na obali Lima, u selu Zatonu, đe su pobili sve muškarce, a 77 žena su izdvojili za provod. Žene su, međutim, iskoristili nebudnost askera i sve su poskakale u plahoviti Lim, jer im nije bilo do provoda sa Turcima. Prije dvadesetak godina mlada Nordijka je došla u Plav i bila oduševljena Plavskim jezerom. Mještani su joj rekli da se popne na Visitor, pa će se uvjeriti šta je jezerska ljepota. Nordijka je poslušala savjet mještana i narednog dana našla se pored Visitorskog jezera. Zastao joj je dah jer je bila fascinirana kao nikada. Nije odoljela iskušenju takve ljepote pa je skočila u jezero i tako završila svoj mladi život. Magične vode Lima poslužile su kao motivacija mnogim utopljenicima da tu skončaju svoju životnu odiseju. Na putu od života ka smrti ova rijeka je često služila kao spasonosni karusel. Pri samoj pomisli na rijeku djetinjstva i njene bistre gazove pjesnik postaje neko drugi i na trenutak bar "zaboravlja na svoj život težak".Iskreno, otvorena srca, ispovijeda se i proširuj svoja opažanja da bi zavarao sebe.
LIM Gluho je doba noći, i mrtvih glasova puna pustinja nema, Mećava od zvezda veje, prostro se beskonačni pesak, A meni se prikazuju vode, kladenci bistri, bez vena, Potoci, reke, i zaboravljam na svoj život težak. Ređaju se vode u kojima sam prao umorno telo, Ređaju obale, livade i zaigrani talasi, Virovi strašni, nad kojima su senke čitale mi opelo. Ređaju se vode u sećanju, žubor njihov i drugi vodeni glasi. Ovu jadnu kožu u koju je krv moja obučena Kupao je Atlantski Okean, kupalo Sredozemno More, Snežne švajcarske reke, Volga i Sava namučena - Kao tvoji, rodni Lime, ničiji talasi milo mi ne žubore. Tako prisno, svojski, o mog detinjstva reko, Nijedna voda nije me kao ti milovala. Tepajući ti, znaš li, plivao te uzduž i popreko, I mahnit bio, a ti si me rodbinski žalovala. O, brzaci tvoji, tavnici i kolovrati, Plićaci gde sam se isceljujuće izležavo. Reko detinjstva, bar jedan takav dan mi povrati, Kad sam kroz šapat tvoju muziku prirode doznavo. Hoću li te zagrliti još jedanput barem, Gledati sa trave senki okolo tebe harem, Hoću li čuti sa tvojih obala klik druga i brata, Hoće li išta moje okolo tebe ostati posle ovoga rata...
* * * Zavičajna inspiracija Rista Ratkovića ne iscrpljuje se, međutim, samo pjesmom Lim. Njegovi prozni tekstovi, roman Nevidbog i još neke pjesme ne samo što u podtekstu dišu zavičajem već često jasno i glasno ističu njegov pejzaž, atmosferu i raznoliku slojevitost: Jedan proplanak zelene trave, Jedan potočić vode hladne – I ja bi bio car. („Car“) U tom pogledu posebno je karakteristična pjesma „Bar“. Poslije umorne i neprospavane noći, pjesnik je potražio bar kao mogućnost za utjehu i predah. A tamo umjesto priželjkivanog mira biva suočen sa ogromnim vašarom taštine i razvrata. Da, po moru, u pustinji (pjesma je napisana u Egiptu đe je Ratković, kao prije toga i u Francuskoj i u Sovjetskom Savezu, služio u diplomatskoj službi, u vremenu 1941-1945 godine, kada se vraća u Beograd), kroz beskrajne oaze, na pijesku je pjesnik osluškivao Lim. Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim. („Bar“) Lim je u slučaju Ratkovića bio neminovnost i opsesija. A ta asocijacija koja je u završnom stihu ove pjesme poistovijetila zavičajnu rijeku sa morem – zaista je najoriginalnije poređenje za čovjeka takvih raspoloženja koji je na hiljade kilometara udaljen od zavičaja. Ipak, zavičajna piščeva privrženost ne manifestuje se samo kroz poimanje tog bujnog krvotoka među oranicama, on i preko zvijezda nad sumornom pustinjom uspostavlja prisan kontakt sa onim što ga zaokuplja: To isto nebo i nad mojim zavičajem visi, To isto nebo gledaju bezbrojna moja braća. Zar zaista večernjača ova i nad mojom domovinom visi? I pogled se moga brata sa nje meni vraća? („Pod istim zvezdama“) Domovina je u širem smislu u Ratkovićevoj poeziji našla koliko suptilnu toliko i opredmećenu stvarnost. Nostalgija za rodnim krajem s vremena na vrijeme dobijala je opštu višedimenzionalnost. U tom pogledu interesantna je pjesma „Otadžbina u meni“, koja je pronađena u pjesnikovoj književnoj zaostavštini. Ali, kada je riječ o domovini, neizostavno se nameće Ratkovićeva patriotska pjesma „Zemljo moja“, koju je doktorant na Ratkovićevom književnom djelu Čedomir Lučić poredio sa Šantićevom rodoljubivom lirikom, što će reći da je pisac za Bijelo Polje ono što je Šantić za Mostar. Ratković je, inače, poznat kao pjesnik slobodne forme i ova pjesma, „Zemljo moja“, je jedna od malobrojnih koja je odrađena strogo vezanom formom. Antologičari su je namjerno izbjegavali, a ona bez sumnje zavrjeđuje antologijski aršin. Ipak, treba naglasiti da je zavičajno i patriotsko osjećanje u književnom djelu Rista Ratkovića samo jedna, ali svakako naglašena prisutnost koja ne umanjuje njegove ostale književne atribute.
OTADŽBINA U MENI Ti nisi povijana nu kolevci, Divlja moja lepotice, Odnjihana si na trnu, I krvavo si se kupala, mučenice. Lepota tvoja nije veštačka. I ništa nema tako milo i nežno Kao glas tvoj i pogled, kad miluješ. Nepoverljiva si prema udvaračima, Umnice, I dostojanstveno odgovaraš na uvrede. Puna si umilne gordosti, Dobra vilo. Čudna je ljubav tvoja. Duboko i brzo tečeš, dno ti se ne vidi. Bezbroj požudnih pogleda pada na tvoje telo, A ti veličanstveno koračaš dalje. Haljine tvoje su proste, slobodarko, I pokrete imaš nove, mnogom nepoznate. Prosta si kao trava, I tajanstvena kao more u ponoći. Glas mi tvoj veoma mio, Bezbroj njegovih preliva poznajem, Ustreperim na prvu tvoju reč, Jer si mi draga, Jer ti si moja večita. Reč moja tebi će da služi. U tvoju slavu duh će moj da zvuči. Zastavo ljubavi. Kud god sam išao po svetu, o tebi sanjah. Sa Petrove crkve u Rimu tebi sam klicao, U katakombama o tebi mislio, rode. Bosforom plovih – tebe priželjkivah, Po gradovima Sirije i Turske za tobom čeznuo Po Egiptu i Palestini za tobom vriskalo mi srce. Na obali Mrtvoga Mora o tebi plakah, draga, Sa Jerusalimske Golgote tebe sam dozivao, Sa faraonskih piramida tebi klicao, Veličanstvena moja vilo! Sfingo govori o sudbinama ljudi i naroda, Govori jezikom pradrevnim okamenjenog čudovišta. Ja izgovorih pred njim tvoje ime, I on se uznemiri. I napadoše te lukavi razbojnici, I srljaše na te, miroljubivu, I prljavim kandžama greboše svetlo lice. Ali ti beše jaka, i dođe dan Kada uzdrhtaše blatnjava srca razbojnika. I jarče će još da zasija Blistava tvoja zvezda, Neuporediva moja Otadžbino. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:09 | |
| ZEMLJO MOJA Nisam znao koliko te volim, Zemljo moja, koliko sam vezan Za te krvlju, osećajem golim. Žig tvoj dubok, u me je urezan. Braća moja što tamo ostaše, Pričuju se nekad uhu ludom, Sanjam trave i proplanke naše I vidim te obasjanu čudom. Zemljo moja, teška mučenice, Rano živa, ucveljeni rode, Miso na te: skameni se lice, Setim te se: i sva radost ode.
CAR Sunce, ah, u sve pore se uvlači. Pune mi oči i puna utroba sunca. Zatvaram se, zavese navlačim, a sunce tu. Kad ga nepolju nema, ono je u meni. Oh, umoran sam. A tu negde blizu, i daleko tamo, rat. I veličaju se junačka razbojništva. Jedan proplanak zelene trave, Jedan potočić vode hladne – I ja bih bio car.
LEPOTA Dva mlada groma, S kopljem od krina, Čuvaju negde O lepoti san.
BAR Neprospavana noći, umorno moje jutro, hajdemo u bar. Eno ga, na obali morskoj. Kadifene zavese još nisu razmaknute. Za tezgom Abisinka drema, umorna. Tri lepotice sa Malte sede polugole, umorne. Kairka jedna kunja, umorna. Crnkinja se jedva smeši, umorno. Miriše na dim duvanski, na puder i ženski znoj. Miriše na prohujalu noć. Miris je umoran. U blizini huči grad, ili je to more. Ne znam, od umora. Od konjaka se zaiskri duša, pa se ugasi. Sukne smeh razbludan, pa se ugasi. Već je dan, a laku noć! Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj. Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim.
ŽIVI VETAR Puno je vetra groblje, Jaukom poludelog vetra Što čupa kose od bola, Od bola i jada besmislenog. Na grobu jednom, gle, nikao divan cvet, Krilat ko osmeh nekada one Što sada dole spi. O, to i jeste njeno bivše oko, Taj krilati cvet! Uveri ga, slepi vetre, Vetre! Razmahni krilima, vetre, Tako silno da više razlike ne bude između neba i tebe. Zvezdama li to vetar, Krilima zvezdanim lupa li to vetar Ogromno oko okeansko Ili to moje srce ne otkucava ravnomerno? Ah, šta mi sva ta pitanja znače, Za ovo krvavo lišće ljudskoga mesa!
BIVŠI ANĐELI Bogojavljenski su hujala nebesa, ogromna, Zvezdana, hladna. Silazili ste na reku smrznutu, Visoki, vitki, lepi. Anđeli bivši znam: Krotili ste mrak uvodama. U moje srce-zvon zvonili ste Krinom, Da ne svisnem od života. Ko vas otera sa izvora Oka moga... Ne vidim vas. Još samo u snežnom cveću prozorskom Tražim krila i kolena vaša predivna. Uzalud. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:10 | |
| MIR Idem livadom: gleda me trava. Tiši i tiši polako bivam. Je li to ljubav, san ili java: Ja samog sebe u sebi snivam. Zver li sam, umnik, ili pak bilje: Hladan prema pitanjima šturim. Sveg me obuzelo tiho milje, Gledam, a ne znam u šta to zurim. Da li da vičem,ili da ćutim: Svejedno.Osećam tih je to vir. Neću, ne mogu sreću da mutim: Neka mi do neba izraste mir. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:10 | |
| NEKO Pogledah bolje oko sebe: Tišina osamljena ruho mi dodiruje. I strah me obuze od sebe: Kroza me kao da neko drugi proviruje. Ostajem i dalje ipak isti, Kao tamna i nevidljiva reka: Zemlja se njenom vodom čisti, A ona beži i neće pobeći doveka. Pa tako treperim i venem, Slutim i hoću da mi se neko tada javi. Tišinom drhtim a to čeznem Da se u moju mirnu pustoš niko ne javi. I najednom opazih: glava. Pognuta , i kao anđeo nepomična je. Predamnom bezvoljna je glava, Zarobljena je mnom nevoljno,i umorna je. Ko duh bez mira i bez stana, Tako pognuto sedi neko u mojoj sobi. I pun je, vidim, očajanja Da mu se biće celo mojim glasom ne zdrobi. Ćutimo tako oba dugo, Pogledamo se katkad samo, tiho i tajno. Onda se javi lice drugo. Ali nikad oko glave da mi je sjajno. I odjedanput, nasred noći, Kada se iz postelje izvukoh i topla sna, Stadoh, ne mogoh dalje poći: Neko pored izbe, bled i bez sna! Nesta, al kad se vratih sebi Ruku jednu, samu, ugledah za stolom tada, I, da me noć zgrabila ne bi, Sedoh kao kad zvezda pada. I gle, ruka mi njena zrači! Deo po deo, zatim, javlja se najzad cela. No znati ne mogoh što znači Da mi ne okrenu lica i ne videh čela. Tiho, da ni anđeo se probudio ne bi, Počeh da pijem kafu, od sinoć zaostalu. Da li to beše samo san u sebi?- Tek neko mi je treso ruku, svu uzdrhtalu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:10 | |
| * * * jer nebo i zemlja plotom su pregrađeni i laje privezan pas u moje telo zakopan |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:11 | |
| LAŽ Lažem, a nije laž. U gradu Basri Na reci Šatel-Arab, Zapljusnu me hamamski vazduh. U kafani pijem gust šerbet. I čini mi se da je tuda prolazio Rembo, Onaj nesrećni, divni, nemirni. I pričam saputniku o njegovim bežanjima: Hteo je od sebe da pobegne sam. I pokazujem na zidu šaru neku: To je našarao on. Lažem, a nije laž. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:11 | |
| NIŠTA – NIŠTA Lisje mrko zlatno trepti žudno. Tica jedna seče nebo. Šta je – šta će biti? Zar još nije stala reka?! Šta – sve po starom?! A brda se ne raspadoše?! Jeza. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:11 | |
| GROBOFON Ceo taj pamuk oblaci sivi na celo nebo. ne mogu više to meso pada za sjajne kosti za beskrajan dijamant tutnji podzemna zemlja legija staklenih leševa organizuju smrt |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:11 | |
| * * * Uzalud prsti uzalud podnoktne misli moje nikad još ništa dodirnuo nisam sve prave linije izlomio sam, i samo od jednog slučajnog pokreta ruke zavisi hoću li biti bog |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:12 | |
| DVOGLAVA KRILA na sjajnu mansardu će doć plameno jagnje sunce rasplela i češlja crnu reku sna čeka plameno jagnje ogrnuto golo leži kao nad nebo svila nikad me dočekat neće eno zastave od zvukova hrle hrle otvaranju nikad |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:12 | |
| ZVER – JAGNJE Hitra i oštra zora ko kama, Zora tičijih krila. Klisurama i klancima nebeskim Ori se buđenja krik, Krik sunca vaseljenskog, Glas buđenja Jagnjeta Plamenog. Od glasa njegova ogluveše brda, I nepomično kamenje posta... Vidi se još samo nebopad, Tih i tih nebopad. Sa runom od svetlih munja I zenicom od groma veselog Juri plameno Jagnje, Huji Zver-Sunce. Njegov ogromni pogled uliva oštru mi smelost Da mu tepam, da tetošim: Jagnje, o moje Jagnje Plameno, Pasi mi cveće, Cveće Ledeno. I proključa u meni čelik jasnosti, Čelik hrabrosti sunčane: Sunce! Krikni! Zablistaj glasom plamenim Pod nebom i nad nebom, Prolomi dahom kliktavim Podamnom, nadamnom! O, zoro, oštra i hitra, O, zoro, O, zoro tičijih krila, O, zoro, Tico Vatrena! Evo mi trešti čelo od veselja! Govorim: to mapu vezem tela svog. U telo moje živ je zakopan zver – To on ove reči veze. U telo moje živ je zakopan duh – To on ovu pesmu peva. Sunce! |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:12 | |
| MATI U kućerku presirotom mladost bolovala, nad jedincem bdila majka, ljuto jadovala. Žuborio cvrkut ptica lepršalo cveće, al su tužna bila lica: on prebolet neće! Lekar nije dolazio jer se nema para svaki sat izgubljeni veću brigu stvara. Prodala je najzad rublje što mrtvacu treba po lečnika poručila i kupila hleba. „Spremajte se već je kasno“ reče doktor suho, tek kad majci srce pisnu, sve joj posta gluho. Uletela u sobicu, pa, ne hoteć, sama, „biće bolje, reče šta ćeš da ti kupi mama“. „Mleka malo, on prozbori, samo malo mleka“ – poslednja mu želja skromna, al’ vaj, nema leka! Muču krave, bleje ovce, mleka na sve strane, no zalud kad nije njino: svi se svojim hrane. Zar čak ni to da mu da na večnom rastanku?! i ledeni bol podivlja samohranu majku. Vrisnu, ciknu, pršte u smeh, kao na sred druma, zviznu suncu, zatim pljunu: gordo siđe s uma! I celoga božjeg dana pevala na sav glas, dok je sunce nebom vuklo poslednji smrtni čas. Sobu jada ozario ukočen leden smeh – majka sina očešljala, tamnija no greh. Zatim došli neki ljudi, i do jutra bela šaleći se čuvali su paket mrtva tela. U ludnici mati sanja sred granja i blata, i svaku noć vidi sebe od suhoga zlata. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Risto Ratkovic Čet 9 Apr - 14:12 | |
| DUHA RADI pod ugašenim crtežom reči leži patihlo telo sarkofag plamena neviđenog kandilo srca presvislog iščezla slika izvetrio glas cvile daleka vrata da hod mi snage ima mladića tamnog pretamnog očiju zverskih odsutnih duha radi duha radi |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Risto Ratkovic | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 2 | Idi na stranu : 1, 2 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 686 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 686 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|