Babilonsko Carstvo

Izvori babilonske civilizacije

Babilonska je civilizacija bila mješavina kultura i naroda. Oko 2000. pr.n.e. najjači pečat tome području davali su Akađani, Amorejci i Sumerani. Sumerani i Akađani bili su već dugo ovdje i u 3. tisućljeću pr.n.e. stvorili snažnu civilizaciju, obično nazivanu sumerskom, čiji je Babilonija bila izravni baštinik. U to doba bili je ovdje prisutno i nešto Amorejaca, no velika migracija njihovih plemena oko 2000. pr.n.e. pridonijela je stvaranju zajedničke, miješane babilonske civilizacije.

Dok su se Sumerci služili jezikom koji se ne može svrstati ni u jednu poznatu lingvističku skupinu, Akađani i Amorejci pripadali su semitskoj jezičnoj skupini. Oko 2000. pr.n.e. upravo akadski jezik, uz snažne amorejske utjecaje, postaje snažniji od sumerskog, te ga sasvim nadvladava i postaje temeljem babilonske inačice akadskoga. Usto, u uporabi je bio i asirski jezik. Babilonci su preuzeli i sumerski sustav klinopisa, a babilonski su pisari još dugo bili sposobni čitati i pisati sumerski, iako nije bio u širokoj uporabi. Na tom su se jeziku ili na jeziku koji bio snažno njime obilježen pisali su se religiozni i znanstveni tekstovi, dok je za trgovinu, državne poslove i svakodnevne potrebe služio babilonski akadski i to sve do 700. ili 600. pr.n.e. kad ga počinje zamijenjivati aramejski jezik, prvo kao govorni jezik, a potom i u službenim spisima. Akadski se ipak nastavio koristiti u nekim krugovima sve do 1. st.

Osim jezika i pisma, babilonsko je društvo i u drugim područjima bilo snažno pod drevnim sumerskim utjecajima. To se odnosi na književnost, zakonodavstvo, religiju, društvenoekonomski i politički sustav, a najočitije je bilo na jugu Babilonije, gdje je bilo i srce sumerske civilizacije. Pravo zahvaljujući nastavku sumerske kulture u Babiloniji, danas možemo nešto znati o sumerskoj književnosti i religiji.

Rano starobabilonsko razdoblje (oko 2017.-1793. pr.n.e.)

Pad grada-države pod imenom Ur, u južnoj Babiloniji, oko 2004. pr.n.e. naznačio je i kraj sumerske civilizacije, dok je osnutak amorejske dinastije u gradu Isin, nešto sjevernije od Ura, označio početak babilonske. U početku je osnivač isinske dinastije, Išbi-Era bio vazal posljednjeg urskog vladara Ibi-Sina, no ubrzo se osamostalio. Ovo je razdoblje obilježeno većim brojem manjih amorejskih država koje su se međusobno sukobljavale, te je često jedna od tih državica znala pasti u vlast druge. U tom su neredu najjači takmaci bili gradovi-države Isin i Larsa, pa se stoga rano starobabilonsko razdoblje često naziva i isin-larško doba.

Amorejci

Amorejci su bili pokretačka snaga toga doba. To je ime nosio niz plemena semitske lingvističke skupine, koja su krajem 3. tisućljeća pr.n.e. u velikom broju pristigla iz područja od Sirije do Arabije. Bili su polunomadi, prezirani od starosjedilaca Babilonije zbog načina života, ali i uzrok straha zbog ratničkih vještina. Neki su od njih došli na miran način u ovo područje, preuzimajući niže poslove, dok su drugi prodirali nasilno. Postupno su prihvatili babilonsku kulturu, jezik i običaje, pa su kasniji kraljevi amorejskih dinastija čak nosili i babilonska imena

Isin

Začetnik isinske dinastije, Išbi-Era, bio je Amorejac iz Marija, grada na srednjem toku Eufrata, a s čitavom skupinom imigranata doselio je u Isin. Za svoje duge vladavine (oko 2017.-1985. pr.n.e.) nije samo postao samostalnim vladarom Isina, nego je zavladao i nad Nipurom i Larsom, pa čak i Urom. Pritom je preuzeo i učinkoviti upravni sustav kakav je postojao u Uru. Ipak, postojale su i razlike: državni službenici u Isinu bili su izrazito podložni vladaru. To je vidljivo i iz njihovih imena: „Išbi-Era-je-život-zemlje“, „Išbi-Era-je-bog-svoje-zemlje“ ili „Išbi-Era-je-moj-bog“.

Nakon smrti Išbi-Ere započinje razdoblje nesigurnosti i stalne borbe s okolnim gradovima-državama. Upravo to koristi Asirija za svoga prvog upada u Babiloniju. Unatoč tome, kulturna je djelatnost u to doba bila izuzetno snažna. U ovome se razdoblju obnavljaju i grade hramovi, nastaju književna djela, te zbirke zakona. Usto, uspostavlja se običaj da vladar izdaje uredbe kojima ispravlja društvene i ekonomske zloporabe.

Larsa

I dinastija iz Larse također je bila amorejska i ustanovljena otprilike istovremeno s isinskom, oko 2025. pr.n.e., no njezini su vladari, u odnosu na one iz Isina, bili slabiji, sve dok oko 1834. pr.n.e. vlast ne preuzme Kudur-Mabuk. On i njegovo pleme dotad su bili plaćenici Elamaca, no kad je Kudur-Mabuk osvojio Larsu, postao je neovisan. Njegova je politika bila ambiciozna i dalekosežna. Čini se da je njegov odnos prema domaćem laršanskom stanovništvu bio dosta dobar. Svoga je sina, Varad-Sina, postavio za vladara Larse (oko 1834.-1823.), a on je sam ratovao u okolici.

Nakon Varad-Sinove smrti Kudur-Mabuk je još bio živ, no ubrzo je za vladara postavio svoga drugog sina, Rim-Sina, čija je vladavina bila i najduža u povijesti Babilonije (oko 1822.-1763. pr.n.e.). To je razdoblje obilježeno pravim procvatom Larse. Kroz vojne pohode (između 1822. i 1804. pr.n.e.) Rim-Sin je osvojio gotovo čitavu Babiloniju, osim krajnjeg sjevera, a 1804. pr.n.e. osvaja i Isin, što označava vrhunac njegova vladanja. Ova pobjeda je imala toliki značaj, da je Rim-Sin, počevši od nje, datirao sve ostale događaje u svojoj vladavini, tako da je u kraljevskim spisima već za sljedeću godinu pisalo: „Ovo je prva godina otkako je kralj zauzeo Isin“. Usto, to je i prvi primjer u povijesti da se koristi sustav kalendara koji ovisi o nekoj eri. U ovom slučaju, to je isinska era. Ipak, ona se nakon Rim-Sinove smrti više nije koristila.

Kraj starobabilonskog razdoblja

Kraj ovog razdoblja obilježen je značajnim pojavama. Kulturalno, babilonska je civilizacija prošla kroz godine svoga oblikovanja i sada je bila spremna za procvat. Politički, socijalno i gospodarski, prizorište je bilo još uvijek u priličnom neredu. Budući da se takvo stanje nije moglo dugo održati, sve je bilo spremno za stupanje na scenu jednog od najvećih babilonskih vladara - Hamurabija.

Hamurabijevo razdoblje (oko 1792.-1750. pr.n.e.)

Vrhunac starobabilonskog razdoblja predstavljala je bez sumnje vladavina kralja Hamurabija koji se uspio izdići iznad svojih takmaca, već spomenutog Rim-Sina iz Larse, kraljeve Marija i Šamši-Adada I.

Mari

Otkriće „Arhiva iz Marija“ s oko 20.000 pločica ispisanih klinopisom 30-tih godina 20. stoljeća, bilo je najznačajniji događaj koji je rasvijetlio Hamurabijevo doba. Većina dokumenata iz Marija, smještenog oko 300 km uzvodno od Babilona, pisma su i administrativni tekstovi iz kojih možemo upoznati služeno političko stanje toga doba, ispunjeno zavjerama i savezima.

Prije stupanja na scenu Hamurabija, Mari je bio jedan od mnogih samostalnih gradova-država u sjevernoj Mezopotamiji i Siriji, a njime je upravljala dinastija amorejskih korijena. Među najjačim vladarima Marija bio je Jahdun-Lim koji je imao pod svojom vlasti područja sve do Sredozemlja, a uspio je zaključiti sporazume s polunomadskim plemenima duž Eufrata, koja su inače bila stalan problem za Mari. Ipak grad je uskoro pao pod vlast Šamši-Adada I.

Šamši-Adad I. (oko 1813.-1781. pr.n.e.)

I Šamši Adad I. bio je amorejskog porijekla, a nakon vojnih pohoda smjestio se u gradu Šubat-Enlil u istočnoj Siriji. Na vrhuncu svoje moći osvojio je grad Ašur i čitavo područje Asirije. Nakon pogubljenja Jahdun-Lima osvaja i Mari, te ondje kao upravitelja postavlja svoga mlađeg sina, Jasmah-Adada, dok mu je stariji sin, Išme-Dagan, upravljao Ekalatumom, južno od Ašura. Tako je Šamši-Adad I., skupa sa svojim sinovima, vladao većim dijelom sjeverne Mezopotamije. No, u to doba u Babilonu preuzima vlast Hamurabi.

Hamurabi (oko 1792.-1750. pr.n.e.)

Hamurabi je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu, također amorejskog porijekla, a grad Babilon bio je tek jedna od gradova-državica. Već su njegovi prethodnici udarili čvrste temelje koje je Hamurabi znao dobro iskoristiti, osvajajući druge države, omogućivši tako početak zlatnog doba Babilona. Pod njegovom se vlašću prvi puta može govoriti o Babiloniji kao jedinsvenoj političkoj stvarnosti.

Nije bio samo ratnik i osvajać, već se obilno koristio i mogućnostima diplomacije, kao što je to vidljivo i iz „Arhiva iz Marija“. Imao je dobre odnose sa Šamši-Adadom I., kao i s Rim-Sinom kojemu čak šalje upomoć svoju vojsku u borbi protiv nomada. To se mijenja nakon smrti Šamši-Adada, kad se počinje stvarati savez Elama i grada Ešnune, dok u Mariju vlast preuzima sin ubijenoga Jahdun-Lima, Zimri-Lim. Hamurabi pomaže Zimri-Limu, te s njim ostaje u dobrim odnosima kroz mnogo godina, o čemu svjedoče brojna pisma što su ih razmijenili.
Hamurabi se tada okreće prema Larsi u ratu koji će trajati pet godina. Na koncu Larsa postaje dijelom babilonske države, a Hamurabi je dobio pod svoju kontrolu čitavu južnu Mezopotamiju. Nakon toga kreće i protiv Zimri-Lima i brzo osvaja Mari na Eufratu, a kroz sljedeće godine i Ašur na Tigrisu, te područje između ta dva grada. Tako je postao vladarem, ne samo babilonske nizine, nego i čitavog područja koje će se kasnije zvati Asirija.

No, Hamurabijeva vladavina ne smije biti gledana samo kroz vojna osvajanja. Njegov zakonik govori i o naporima oko ustrojstva učinkovite i državne uprave. U zapisima nađenim u Larsi, nalaze se i pisma u kojima vladar odgovara na upite svojih podanika i rješava zahtjeve u vezi prava na zemlju i sličnih problema. Čini se da je Hamurabi bio vrlo dostupan svakom podaniku koji je imao neku žalbu. Koliko se iz sačuvanih dokumenata može vidjeti, kao što je bio uspješan diplomat i vojskovođa, bio je i uspješan upravitelj.

Iako je i dalje prevladavala sumerska religija, u Hamurabijevo doba određenu prednost dobiva bog sunca Šamaš, a očito je i nastojanje oko smanjivanja ekonomske dobiti hramova u korist vladareva dvora. U Hamurabijevo doba cvate i književnost na akadskom jeziku.

Pad Babilona (oko 1750.-1595. pr.n.e.)

Hamurabijev sin i nasljednik Samsu-iluna (oko 1749.-1712. pr.n.e.) uspio je održati vlast nad većinom teritorija što ga je naslijedio, no već su se tada pojavili ozbiljni problemi i borbe za prevlast. U tome su prednjačili Kasiti, primorski narod, te Rim-Sin II. iz Larse. Upravo je to postupno dovelo do slabljenja babilonske moći.

Kasiti se prvi put spominju u dokumentima iz razdoblja Samsu-ilune, a čini se da su bili opasnost za Babiloniju kroz čitava ova dva stoljeća. Istovremeno, u primorskom dijelu, uz obalu Perzijskog zaljeva, jačala je snaga vladara Iliamaile, koji je polako osvajao južna babilonska područja. Iliamaila nije imao snažnih nasljednici, a vladari primorja sve su više slabili, dok i oni, poput Babilona, nisu pali pod vlast Kasita. U Larsi je Rim-Sin II., nećak Rim-Sina I., uspio pridobiti neovisnost, no nakon pet godina je pobijeđen i ubijen, te su kao jedine tri sile na tom području ostali Babilonija, Kasiti i primorske zemlje.

Iz čitavog ovog razdoblja vrlo je malo podataka, a jedina poznata činjenica jest da su Babilon 1595. pr.n.e. zauzeli Hetiti, predvođeni kraljem Muršilijem I. Grad je, kažu i babilonski i hetitski izvori, razoren, Hetiti su se brzo povukli, a čitavu su situaciju iskoristili Kasiti.

Kasiti

Kasiti, za razliku od ostalih imigranata u Babiloniju, do danas ostaju prilično nepoznati, što se odnosi na njihovo porijeklo, jezik i kulturu. Zna se da su bili nepismeni nomadi koji su se u Mezopotamiju probili vjerojatno iz srednjoazijskih stepa, bilo preko Kavkaza, bilo preko Perzije. Prihvatili su babilonski jezik i klinopis.

Od razdoblja Samsu-ilune, ulazili su u Babiloniju na miran način ili kroz borbe. Na miran način dolazili su kao pastiri ili žeteoci i kao takve ih spominju babilonski dokumenti. Malo se zna o njihovim vladarima, koji vjerojatno nisu bili više nego plemenski vođe, sve dok nisu zauzeli Babilon. S babilonskih popisa vladara poznata su samo njihova imena, a nešto više se zna tek o devetom kasitskom vladaru s toga popisa, Agumu II. koji je prvi vladao iz grada Babilona.

Srednje babilonsko razdoblje (oko 1595.-1000. pr.n.e.)

Ovo je razdoblje dviju dinastija: kasitske i druge isinske. Međusobno su podijeljene probojem Elamaca u Babiloniju oko 1157. pr.n.e., a svaka je od njih iznjedrila po jednoga velikoga kralja: kesitska Kurigalzua, a isinska Nabokodonozora I.

Kasitska dinastija

Čini se da je Agum II. bio prvi kasitski kralj koji je preuzeo vlast u Babilonu, nakon provale Hetita 1595. pr.n.e. Vladao je Babilonijom, ali i područjem istočno od Tigrisa u kojem su se Kesiti bili prethodno nastanili. Jedino što nam je o njemu poznato jest da je uspio ponovno preoteti od Hetita kip babilonskog božanstva Marduka i uz veliko ga slavlje vratiti u hram. Nakon toga nemamo nikakvih podataka o događajima u Babiloniji kroz sljedeća dva stoljeća.
Tek u 14. st. pr.n.e. o prilikama u Babiloniji saznajemo iz zbirke pisama iz Amarne na gornjem toku Nila u Egiptu. Mnoga od njih pisma su babilonskih kraljeva faraonima, a pisana su babilonskim jezikom i klinopisom, što dokazuje da je taj jezik tada bio lingua franca - zajednički jezik diplomacije i trgovine - na Bliskom istoku. Iz tih je pisama vidljiv postupni pad ugleda Babilonije, od sile kojoj faraon šalje zlato ne bi li imao njezine princeze u haremu, do znakova očite slabosti, kad se babilonski kraljevi žale jer u egiptu primaju asirske poslanike. Riječ je vjerojatno o sredini 14. st. pr.n.e., kada se jedan babilonski kralj oženio asirskom princezom, našto ga je narod svrgnuo. Asirski kralj Ašur-ubalit, princezin otac, osvaja Babilon i postavlja svoga vladara ondje.

Neko vrijeme nakon toga, na vlast dolazi Kurigalzu koji vodio pobjedničke pohode protiv Asiraca i Elamaca, a čini se i primorskih vladara. Usto bio je i veliki graditelj: podizao je hramove i palače po svim gradovima, no najviše mu je na srcu bio novoutemeljeni grad Dur-Kurigalzu („Kurigalzova utvrda“) u današnjem predgrađu Bagdada.

I nakon smrti ovoga kralja malo je toga poznatog, osim povremenih borbi s Asirijom. Za jedne od tih borbi Asirci pljačkaju Babilon i odnose Mardukov kip (druga polovica 13. st. pr.n.e.), no Babilonija se brzo oporavlja i čini se da je kroz neko vrijeme imala i prevlast nad Asirijom. U tom se razdoblju događa i mala religijska revolucija, budući da su velikaši tražili da se Marduk prizna „bogom bogova“, na što je kralj na kraju morao i pristati (oko 1200. pr.n.e.), što je vjerojatno imalo i neke ekonomske učinke.

1157. pr.n.e. Elamci zarobljuju i odvode posljednjeg kesitskog kralja Babilonije, a odnose ponovno i Mardukov kip. U razdoblju Kasitske vlasti, osim započetih religijskih promjena i graditeljskih pothvata, značajna je i književna djelatnost. Upravo u to doba svoj konačni oblik dobiva Ep o Gilgamešu, nastaju i brojna pjesnička djela, osobito o kraljevima.

Druga isinska dinastija

Nakon kratkog razdoblja u kojem nam je nepoznata povijest Babilonije, u gradu Isinu izdiže se nova dinastija, a njezin najodličniji predstavnik svakako je Nabokodonozor I. (oko 1133.-1116. pr.n.e.), kojeg ne valja miješati s Nabukodonozorom II. što se spominje u Bibliji. Kad je došao na vlast, središte države ponovno je bio Babilon, a postao je slavan po velikoj pobijedi nad Elamcima o kojoj govori i pogranični natpis iz toga doba, te po tome što je opet vratio Mardukov kip u Babilon. Tom prilikom i službeno proglašava da je Marduk „bog bogova“, a u gradu se obnavlja hram te se kip vraća u svećanoj procesiji. Neće biti ponovno odnijet sve do 689. pr.n.e.

U doba Nabukodonozora I. Babilonija je u dva navrata pokušala napasti Asiriju, no bila uvijek odbijena. Ipak to govori o priličnoj moći Babilonije. Ponovno će pograničan područja Asirije napasti Marduk-nadinahe (1098.-1081. pr.n.e.) i odnijeti kipove asirskih božanstava, koji će ostati u bibilonskoj vlasti sve do 7. st. pr.n.e.

Vrijeme slabosti i asirska prevlast (oko 1000.-627. pr.n.e.)

Krajem 2. tisućljeća pr.n.e. Babilonija ponovno ulazi u tamno razdoblje. Aramejske provale prisilile su ograničile su moć Babilonije i izazvale previranja unutar same države. To jača Asiriju koja nadire preko babilonskih sjevernih granica.

Razdoblje slabosti Babilonije (oko 1000.-748. pr.n.e.)

Asirija je u 10. st. pr.n.e. vodeća sila na tom području, premda se i sama mora braniti od Elamaca i sve moćnijih Aramejaca. Ipak, o tom stoljeću u Babiloniji imamo vrlo malo podataka. U 9. st. pr.n.e. Babilonija je u dobrim odnosima s Asirijom te postoji i sporazum između babilonskog kralja imenom Nabu-aplaidina (oko 887.-885. pr.n.e.) i tadašnjeg vladara Asirije. To je možda i najsvjetliji trenutak u „tamno doba“ Babilonije. Granice zemlje bile su sigurne, a zemlja se mogla posvetiti obnovi. Nabu-aplaidina je primjerice obnovio hram boga sunca Šamaša u Siparu.

I njegov nasljednik, Marduk-zakir-šumi I. (oko 854.-819. pr.n.e.) obnovio je stari savez s Asirijom, što mu je i pomoglo u nutarnjim borbama. Kad ga je brat htio svrgnuti s vlasti, u zemlju je upao Salmanasar III., asirski kralj i vratio mu kraljevstvo. U starosti Salmanasarovoj bile su borbe za vlast i u Asiriji, a babilonski kralj priskače upomoć njegovom sinu, Šamši-Adadu V., protiv drugih pretendenata, ali mu nameće ponižavajući sporazum, što će izazvati asirski napad na Babiloniju i osvajanje najvećih gradova, Babilonija je prisiljena na plaćanje danka. Takvo će stanje potrajati do prve polovice 8. st. pr.n.e. kad Asirija opet slabi i ima problema oko obrane vlastitih granica. Iz toga razdoblja nema znatnijih materijalnih ostataka, ali ni podataka o životu unutar Babilonije.

Pod asirskom vlašću (oko 747.-627. pr.n.e.)

Nakon smrti babilonskog kralja Nabu-nasira (747.-734. pr.n.e.), vlast u zemlji žele preuzeti kaldejska plemena na čelu s Mukin-zerom. To prisiljava asirskog kralja Tiglat-Pilesera III. da upadne u Babiloniju i odvrati Kaldejce. Na koncu se sam Tiglat-Pleser okrunio za kralja Babilonije, čime su po prvi puta u povijesti Babilonija i Asirija združene pod jednim vladarom.

Sama je Babilonija u to doba sastavljena od raznih naroda. Tu su domaći Babilonci, Elamci, Aramejci i Kaldejci, te odnedavno pristigli Asirci.

Jedan od najistaknutijih boraca protiv Asirije bio je Merodah-Baladan II., vođa jednog od kaldejskih plemena. Kad je Sargon II. (721.-705. pr.n.e.) postao kraljem Asirije, Merodah-Baladan proglasio se kraljem Babilona. Tek nakon deset godina (710. pr.n.e.) Asirci ga protjeruju, a on se sklanja u južna močvarna područja ušća Eufrata i Tigrisa. Vratiti će ponovno u vrijeme asirskoga kralja Sanheriba (704.-681. pr.n.e.), što ovoga prisiljava na napuštanje planova oko Kraljevstva Jude u Palestini. 689. pr.n.e. Sanherib osvaja, pali i uništava Babilon, a Mardukov je kip ponovno odnijet u Asiriju.

Babilonija će ostati pod asirskom vlašću, uz brojne borbe i često s kraljevima u vazalskom odnosu prema Asiriji, sve do 626. pr.n.e., no u zemlji će cijelo vrijeme vladati nesigurnost. Stoga ni ostaci materijalne kulture nisu značajniji, a ni književana djelatnost nije došla do izražaja.

Novobabilonsko carstvo (626.-539. pr.n.e.)

Iz pepela što su ga ostavili nemiri i ratovi s Asirijom, u Babiloniji se izdiže nova dinastija čiji je rodozačetnik Nabopolasar (625.-605. pr.n.e.), Kaldejac koji je okrunjen kraljem Babilonije nakon podbjede nad Asirijom kod Nipura i Babilona, 626. pr.n.e. Prvi njegov potez kao kralja bio je taj da je Elamcima vratio kipove bogova što su im ih Asirci oduzeli i pohranili u Babilonu, čime su potvrđene jake veze između dvije države.

Kad je Nabopolasar potisnuo asriske snage sve do gornjeg toka Eufrata, Egipat se zabrinuo i poslao pomoć Asiriji (616. pr.n.e.). Istvremeno, Medijci, koji su se nalazili na području zapadnog Irana i sada se širili prema Anatoliji, sklapaju savez s Babilonijom. 610. pr.n.e. Babilonci uz pomoć Medijaca osvajaju Haran i potiskuju Asirce i Egipćane na područje Sirije. Odlučujuća je bila bitka kod Karkemiša, 605. pr.n.e. u kojoj s Babilonske strane sudjeluju Nabopolasar i njegov sin i nasljednik Nabukodonozor II., koji i odnosi konačnu pobjedu nad Egipćanima. Odmah nakon bitke, na vijest da mu je otac umro, vraća se u Babilon i ondje biva okrunjen.

Vrhunac carstva (604.-556. pr.n.e.)

Nabokodonozor II. (604.-562. pr.n.e.), odmah nakon krunidbe, nastavio je s osvajanjima na zapadu, dok nije svojoj vlasti podložio cijelo područje Asirije. Poveo je više pohoda zapadno od Eufrata, u Siriju i protiv Jude. Neke su od tih zemalja bile pokorene, a neke su plačale danak. 601. pr.n.e. Nabukodonozor kreće i protiv Egipta, no bez uspjeha, što je potaklo zapadne zemlje na pobunu, a među njima i Kraljevstvu Jude. 597. pr.n.e. Babilonci osvajaju Jeruzalem, te ondje postavljaju svojeg kralja Sedekiju, dok prethodnoga s čitavom obitelji odvode u Babilon. Nakon Sedekijine pobene i pristajanja uz Egipat, Jeruzalem je konačno u potpunosti pokoren 587. pr.n.e., vođe su pogubljeni, a narod velikim dijelom odveden u ropstvo.
Ipak, Nabukodonozor je bio i graditelj i zaštitinik kulture, što mu je i omogućeno mirom na granicama. U Babilonu je izgradio novu palaču uz obalu Eufrata, obnovio zidine grada, te izgradio most kako bi povezao dijelove grada na suprotnim obalama. Hramski zigurat u potpunosti je obnovljen, kao i obližnji Mardukov hram. Na vrhu zigurata bile su zasađene biljke, što je moglo proširiti legendu o babilonskim „visećim vrtovima“. Sačuvani su i fragmenti epa o Nabukodonozoru iz toga doba.

Nabukodonozorovi nasljednici, Evil-Merodah i Nergal-Šarezor nisu bili toliko moćni, premda su idalje vladali ogromnim cartstvom, koje se međutim više nije širilo.

Nabonid i pad Babilona (555.-539. pr.n.e.)

Posljednji od novobabilonskih vladara bio je Nabonid, koji, čini se, nije bio izravni nasljednik, pa ga neki tekstovi nazivaju i uzurpatorom. Iako su se nad njegovo carstvo nadvijale opasnosti, on je uspio provesti religijsku obnovu, velike gradnje, pa čak i deset godina živjeti u pustinji. Njegova je majka bila iz Harana gdje se štovalo božanstvo mjeseca i taj kult Nabonid uvodi i u Babilon. Stoga je promicao štovanje babilonskog boga mjeseca koji se zvao Sin, a središte kulta stavio je u Ur. Time je navukao neprijateljstvo Mardukovih svećenika u Babilonu. Za vrijeme njegovog dragovoljnog desetogodišnjeg boravaka u arabijskoj pustinji, poslove je u Babilonu obavljao njegov sin Belšazar. Nisu poznati motivi toga Nabonidova poteza. Za svojih je velikih građevinskih pothvata osobito tragao za drevnim kipovima i natpisima ugrađenim u starije građevine. Na kraju ga je dočekao nezavidan svršetak.

539. pr.n.e. Babiloniju napadaju Perzijanci predvođeni kraljem Kirom. Bitka se odigrala kod Opisa, nedaleko od današnjeg Bagdada. Nabonid je potučen, a Perzijanci ulaze u Babilon. Otada više u Babiloniji neće biti domaćih vladara.

Babilonija pod Perzijancima i Grcima

Perzijski kralj Kir odlučio je očuvati značajke domaće babilonske kulture, te se nije miješao u nutarnje prilike dokle god su Babilonci bili podložni. Za kralja Darija I. (521.-486. pr.n.e.) Babilonija plača dvostruki porez u odnosu na sve druge provincije carstva. Jedini ozbiljni pokušaj pobune bio je u doba Kserksa I. (485.-465. pr.n.e.), koji šalje snažnu vojsku, uništava Babilon i razara Mardukov hram.

Za svojih osvajanja Aleksandar Veliki (305.-281. pr.n.e.) bira Babilon kao svoju prijestolnicu, a ondje i umire. Nakon njegove smrti, u Babilonu preuzimaju vlast Seleukovići, a u Babiloniju snažno prodire grčki jezik. U 2. st. pr.n.e. u Babiloniju prodiru novi perzijski vladari Arsakidi. Otada je malo poznato o događajima u Babiloniji, a njezina je sudbina bitno vezana uz sudbinu Perzije.


Izvor:wikipedija

← 1728. – 1686. Kralj Hamurabi određuje Babilon za glavni grad Mezopotamije i piše svoj "zakonik" (oko ← 1760.) - strogo zakonodavstvo na osnovi načela: "Oko za oko, zub za zub".



Hamurabijev zakonik predstavlja najpoznatiji i najbolje sačuvani zakonik drevne Mesopotamije. Pronađen je 1902. godine u iranskom gradu Suzi, gde ga je kao ratni plen odneo elamićanski kralj Šutruk Nahunt u 12. veku pre nove ere. Tekst je ispisan na steni od crnog diorita, visokoj 2,62 m. Danas se čuva u muzeju Luvr. Zakonik je preveo na francuski orijentalist Šel. Na vrhu stele nalazi se slikovni prikaz boga sunca Šamaša, kako sedi, i Hamurabija dok stoji u naklonu pred njim. Bog nadahnjuje vladara da donese svoj zakonik, ali vladar vrši zakonodavnu delatnost. Zakonik je nastao u poslednjim decenijama vladavine Hamurabija (vladao 1728-1686 pre nove ere).


Tri dela zakonika

Zakonik se sastoji iz tri dela: prolog, članovi i epilog. U prologu piše kako je Hamurabi poslat od strane bogova na zemlju da na njoj uspostavi mir, red i pravičnost. Drugi deo sadrži, po Šelovoj numeraciji, 282. kratko ispisana člana. U završnom delu Hamurabi navodi svoje zasluge, obećava božanske nagrade onima koji poštuju zakonik i proklinje one koji ga ne poštuju. Zakonik se primenjivao u celoj Mesopotamiji i posle Hamurabijeve smrti.

Osnovne odlike

Hamurabijev zakonik pravna pitanja rešava od slučaja do slučaja, te ne postoje opšte pravne odredbe. Pitanja koja su rešena običajnim pravom se ne nalaze u zakoniku. Iako se poziva na božansko poreklo, zakonik ne sadrži religijske odredbe i kazne



wikipedija