Demian

„Tko je Demian? Anđeo ili demon? Hladnokrvni ubojica ili pravednik? Njegovo ime šapuće se ulicama Marseillesa… Ono što radi poznato je cijelom kriminalnom miljeu Mediterana. On ulijeva strah u kosti svim zločincima, ali je poštovan i cijenjen od strane onih koji mu duguju svoju sigurnost i blagostanje zahvaljujući njegovim pravovremenim intervencijama.“ – riječi su kojima su ukratko opisali Demiana na službenoj stranici Sergio Bonelli Editorea.

U Italiji ovaj junak je službeno izašao u svibnju 2006., zamišljen kao mini serijal sa točno određenim brojem priča. Autor svih 18 priča je Pasquale Ruju, u strip branši poznat po svojim radovima na Dylan Dogu (debitirao s pričom „Susjed“ '95. godine) za kojega je napisao 60-ak scenarija, a također i za neke epizode Nathana Nevera, Texa i Dampyra. U Demianu ipak on vodi glavnu riječ, a desna ruka mu je Alessandro Poli; onaj koji je ideju proveo u djelo. Kao što je Ruju autor i scenarist svih 18 priča, tako je Poli nacrtao svih 18 naslovnica. Ime za glavnog junaka nije bilo lako naći. Glavni lik je Francuz, a ipak mu nisu mogli dati neko tipično ime kao Jacques ili Pierre, a morali su voditi računa da nema ime slično kao neki drugi Bonellijev junak. I tako su listali knjigu s imenima koja su bretonskog porijekla i naišli na ime Demian! Lijepo zvuči, a sliči talijanskom imenu Damiano. Idealno za strip junaka. Između ostaloga, kasnije saznaju da se tako zove novela Hermanna Hessea – Demian. Budući da većina junaka ima svog „modela“, tako su za Demiana odlučili da mu daju lice Vincenta Pereza, popularnog glumca u Francuskoj. Ali uzeli su samo Vincentove crte lica, dok su atletsku građu i dugu plavu kosu prilagodili kasnije. Mene pak, najviše podsjeća na Ahileja iz filma „Troja“ kojega je utjelovio Brad Pitt ali ipak neću ići toliko u krajnost.

Dakle, Demian je u svojim ranim tridesetim godinama. Visok je, snažne ali elegantne građe, plave i u rep vezane kose koja vijori dok juriša svojim Ducattijem. Oči su mu boje lavande, a pogledom kao da prodire u dušu. Često sjetan i pomalo nostalgičan, Demian djeluje kao mu nešto važno nedostaje u životu. Ipak je to s razlogom. Nedostaje mu ljubav. Nedostaje mu Virginie. Djevojka koju je izgubio jednog sunčanog dana na plaži… On ne želi da mu se to opet ponovi. Ne zbog njega samog…

On je čovjek od akcije, ali samo kada situacija od njega to zatraži. Često provodi vrijeme s bliskim prijateljima, nerijetko i u društvu zgodnih djevojaka iako se za njih ne vezuje. Ali ipak nije sirovina, muškarac koji žene mijenja kao čarape. Zašto? Pa upravo zbog gore navedenog razloga; ne želi da zbog svog načina života i njih uvuče u probleme.

Demian je pjesnička duša - uživa čitajući poeziju, od Preverta pa do majstora Bashe. Ipak ne može biti heroj 24/7, pa i on je čovjek od krvi i mesa, ranjiv i sklon pogrešci, sa svojim manama i vrlinama mada na prvi pogled može odati dojam savršenstva.

Njegova prošlost i dalje ostaje u velikoj mjeri tajanstvena, unatoč tome što nosi nekakav znak na svome tijelu. Ukrašenih prsa, iznad srca, stoji neobičan ožiljak: u obliku je mača, za kojeg postoje tvrdnje koje kažu da je to simbol legendarne kaste vitezova - "fraternité" (fra. bratstvo). Možda je to stvarno istina: možda je Demian stvarno jedan od njih, moderni „Chevalier“, posljednji od loze junaka čiji su počeci izgubljeni u magli vremena.

Jednom davno, "raison d'être" (fra. svrha postojanja, smisao života) tih ljudi je bio jednostavan: borba protiv ugnjetavanja i zaštita nevinih. Bili su pozivani na dvorove velikih kraljeva i gdje su im povjerene najrizičnije misije. No, u Marseillesu našega doba to je daleko složeniji pothvat, jer su razlike između „dobrih“ i „zlih“ postale zamagljene, gotovo nematerijalne, a tu je uvijek i neko dodatno „zamršivanje radnje“ duboko u pozadini. Pa na čijoj je onda strani? Demian je odlučio: on će biti gospodar vlastitog života i preuzeti odgovornost za vlastite postupke. Iako pri svemu tome svjestan da će mač koji nosi na svojim prsima, nakon svake avanture, izdubiti novu ranu u duši!

Moje putovanje s Demianom bilo je prilično intenzivno: od akcijskih trenutaka koji su tako vješto nacrtani da imate dojam da gledate film, do opuštajućih trenutaka u kojima igra šah sa Edmondom i večera Vivianeine delicije gdje se često i sami opustite u toj ugodnoj atmosferi, pa sve do onih tragičnih. Zli jezici će za ovaj strip reći da je isti Lazarus Ledd, ali bez SF patetike. Točno, imaju sličnosti ali je ipak svaki od njih na svoj način poseban. Demian nas vodi na morske pučine Mediterana, do Korzike, Canneskog film festivala pa sve do Alžira i na kraju centralne Afrike gdje bjesne građanski ratovi. S njim upoznajemo dva lica Marseillea – ono lijepo koje je prikazano kroz majstorski odrađene panorame (jer većina nas zna da je Marseille poznat kao jedan od najljepših gradova na Mediteranu), te ono ružno, surovo i nažalost, realno – tužne ulice geta, pune useljenika koji su nerijetko etiketirani kao „problem“ te se tako u najranijim danima većina mladih okreće kriminalu kao izvoru zarade. Kroz cijeli serijal se kroz glavnog lika lome velike filozofske dileme, poput one je li netko „zaslužio“ smrt, tko smo mi da nekoga kaznimo i slično. Kad malo bolje razmislimo, vrlo je teško kad vas netko „natjera“ na takve odluke. A Demian ovako ili onako svoju misiju mora provesti do kraja, prilikom čega često „padaju glave“.

Kao i svaki junak, i Demian ima najboljeg prijatelja a on je Gaston Velasco – Francuz španjolskog porijekla koji se bavi švercom, ali legalnom robom. Iako pomalo surov, Gaston je super tip pogotovo za prijatelje kojima će „dati krvi ispod vrata“ ako zatreba. Često ga prati u najtežim misijama i od milja ga zove „compadre“ (špa. kum), jer oni to i jesu – dva „compadrea“ koji jedan drugome štite leđa. Gaston ima svoj moralni kodeks koji smatra nepogrešivim. U jednu ruku i jest, jer Gaston je staromodni gangster gentleman, i u ljubavi i kriminalu/ratu on je ipak - gospodin. Posjeduje „Requina“, gliser za kojeg kaže da je najbrži u gradu i kojim učestalo bježi od obalnih straža za vrijeme svojih krijumčarskih akcija. Demian se upoznaje s njime kada mu spasi život od Martialovih ljudi na doku marine. Možda to Gastonu ne bi značilo puno, da tu nije bila njegova kćer jedinica Marie, koja je tada bila djevojčica a sada (u vremenu kada se događa radnja stripa) inspektorica u marsejskoj policiji.

Prekrasna Marie, za koju njezin otac kaže da je ista majka (čiju tragičnu sudbinu upoznajemo u epizodi Alžirska zvijezda) svome je ocu oponent, ali unatoč tome što zna kakav život vodi njen otac ona ne poduzima ništa značajno po tom pitanju. Upravo to je koči u napretku karijere jer podmukli i korupciji skloni kolege vrše pritisak na nju. Odmalena zaljubljena u Demiana, nikada to nije ni pokušavala sakriti. Za njeno dobro, on se dugo vremena pravio hladnim. Marie je pravi primjer čiste i poštene policajke, usudio bih se reći i pomalo altruistične. Na momente djeluje kao da ne razumije da svijet ipak ne možemo podijeliti na crni i bijeli, da su stvari često „sive“ i da jednostavno tako moraju „funkcionirati“. Opet, možda je to poruka samog autora kroz Marie - ne mora značiti da svi mi kao osobe moramo odustati u namjeri da poboljšamo društvo u kome živimo.

I tako dolazimo do ključne osobe u Demianovu životu – misterioznog Tristana. Naime, serijal počinje tako što Demiana izbaci more na obalu gdje ga pronalaze Edmond i Viviane Colbert koji mu postaju drugi otac i majka. Njih dvoje vlasnici su restorana gdje Demian provodi miran period života. I dok misli da je sve postalo normalno i da su duhovi prošlosti iza njega, tada uskače Tristan. Ustvari, ne uskače nego se doveze sa svojim Citroenom DS 23 ili „žabom“. Tu Demianovom mirnom životu dolazi kraj… Tristan je taj koji ga „gura u vatru“ dajući mu teške misije na koje ga nikad ne prisiljava. Ostavlja ga samog da razmisli, pri čemu zna da će ipak Demianova plemenitost i osjećaj časti prevagnuti… Da će Chevalier ostati cijelog života.
Kroz serijal upoznajemo još neke likove koji imaju zanimljive uloge. Pa tako imamo Bruna Barrala, čovjeka koji je zaslužan za sve ono što Demiana čini smrtonosnim oružjem a koji je također umješan u zavjeru oko Demianova oca; Robin Leblanc, zgodnu agenticu koja radi za one koji plate više; prostitutku dobrog srca Saiju, koja ostavi svoju „profesiju“ da bi joj se silom prilika morala vratiti; mladog Alija, koji zbog svog temperamenta napušta školu i upada u kriminal, gdje će doći u iskušenje da prevari svog šefa zbog školske simpatije.

Naravno, uz sve prijatelje također ima i skupinu žestokih neprijatelja. Tu je Herode Martial, marsejski cäid "Trait D'Union-a“, moćne kriminalne organizacije koja vlada jugom Francuske. Često štiti leđa krupnim ribama. Zaljubljenik je u operu, a posebno u lijepu opernu pjevačicu koja mu poslije dođe glave. Tu je i Jean Luc Corsari poznatiji i kao „Le Loup“ (fra. vuk), Maritalova desna ruka za kojeg sam Martial kaže da mu je poput sina. Raznobojnih očiju i prodorna pogleda kojim izaziva strahopoštovanje, Corsari je i veliki zavodnik. Upravo on mjenja hijerarhijski poredak i krvavo preuzevši Martialovo mjesto. Interesantan je dio gdje prepričava svoju životnu priču kako je postao to što jest – krvožedni i nemilosrdni ubojica koji ne preza ni od čega da bi stigao do željenog cilja. Zatim upoznajemo i Juliena D'Arcya, koji je od školovanja Demianov vječni rival a kasnije i smrtni neprijatelj.

Naposljetku, ovaj strip ima točno kronološki određen tijek radnje, a sami autori za to kažu da je velika prednost upravo iz razloga što stripu daju svoj osobni „štih“, za razliku od nekih drugih junaka kod kojih politika kuće kroji priču, odnosno sudbinu. Serijal o Demianu sadrži 18 priča redovne serije koju je kod nas majstorski odradio Libellus - dvije priče, jedna knjiga, tvrde korice + zanimljivi dodatak prije svake epizode gdje možemo saznati zanimljive informacije. U Italiji još ide u specijalnom izdanju, otprilike 2 godišnje. Također, i za njih se nadamo da će ih izdati i u RH.