Krapinski pračovjek - Neandertalci

Krapinski pračovjek



Istraživanja

Istraživanja paleolotičkih nalazišta u Hrvatskoj, kao i priča o krapinskim praljudima, započinju 23. kolovoza 1899. godine kada je Dragutin Gorjanović-Kramberger na poziv fra. Dominika Antolkovića posjetio nalazište na Hušnjakovu brijegu u Krapini kako bi proučio ostatke kostiju i zubi koji su tamo pronađeni. Naime, uslijed iskopavanja pijeska koje se vršilo na spomenutom brdu, radnici su pronašli fragmente kostiju.

Tijekom istraživanja, otkrivene su četiri zone odjeljene prema faunističkim nalazima:

   Castor fiber (europski dabar)
   Homo sapiens (čovjek)
   Rhinocerus merckii (nosorog)
   Ursus spelaeus (špiljski medvjed)

Starost krapinskog pračovjeka procjenjuje se na 100 000 godina. Tokom iskapanja 1905. godine je prikupljeno više od 5 000 predmeta (kosti pračovjeka i faune, artefakti), od čega su 874 ostatka ljudskog porijekla. Artefakti su pripadali musterijanskoj kulturi. Također su pronađeni i ostaci ognjišta, po čemu možemo zaključiti da je krapinski pračovjek poznavao vatru.

Odlike

Krapinski pračovjek bavio se lovom i sakupljanjem šumskih plodova.

Važno je napomenuti da detaljnom analizom i usporedbom ostataka pračovjeka koji su pronađeni u spilji dokazano je kako su spilju istovremeno nastanjivale dvije rase. Obje rase pripadale su istoj vrsti neandertalaca ali su se razlikovale po građi tjela i ličnoj fizonomiji. Kramberger i je podijelio na višu i nižu rasu. Viši tip je imao odozgo plosnatu glavu, dugačku lubanju, produljeno lice i udove, niži je bio robustnije građe, kraćih udova, zdepastog tjela, oble lubanje i širokog lica.

Ono na što treba posebno skrenuti pažnju jest način na koji je nalazište rekonstruirano za potrebe javnog izlaganja. Rekonstrukcija neandertalaca je načinjena prema predrasudama koje su u ono vrijeme vladale o praljudima. Prikazivalo ih se kao priglupa i defektna bića. To je potpuno krivo. Neandertalci su bili na vrlo visokom stupnju razvoja, sposobni izrađivati sofisticirana oruđa, brinuli su za bolesne, pokapali svoje mrtve, imali su neku vrstu jezika, te postoje naznake religioznosti. Za krapinskog pračovjeka, iako je pripadao vrsti neandertalaca, ne možemo tvrditi da je živio na isti način tj. imao istu kulturu života kao i ostali pripadnici te vrste koji su nastanjivali druge djelove svijeta. S obzirom na brojne kosti pračovjeka koje su pronađene razbacane po spilji zajedno s kostima životinja pretpostavlja se da nisu sahranjivali pokojnike i poznavali sakralno. Možemo zaključiti da su bili jednostavna bića koja su smrt bližnjeg poistovjećivali sa smrću bilo koje životinje. Znanstvenici još uvijek oštro polemiziraju o načinu na koji je krapinski pračovjek nestao. Neki podupiru teoriju da je bio kanibal, no glavni argument protivnika te teorije je visok stupanj ljudskih odnosa postignut u zajednici, te skrb za pripadnike te zajednice.

Velik dio ostataka s Hušnjakova nalazi se u Muzeju evolucije u Krapini, a upravo je u izgradnji novi muzejski kompleks, suvremenog dizajna u obliku školjke.

Najočuvanija lubanja je lubanja C koja se nalazi u mnogim udžbenicima diljem svijeta. Dragutin Gorjanović-Kramberger prvi je paleontolog i paleoantropolog koji je upotrijebio rendgen za proučavanje fosilnih ostataka kostiju.

(Wikipedija)

Muzej krapinskih neandertalaca


Novi Muzej krapinskih neandertaca slovi kao jedan od najmodernijih i najsofisticiranijih muzeja svijeta. Bogat najnovijim tehnološkim dostignućima uz brojne vizualne, olfaktivne i ine senzacije, donosi nam fascinantan svijet neandertalaca, ali i baca nas u vrijeme samog početka svijeta pa tako posjetitelji mogu uživati u rekonstrukciji kozmičke evolucije i bar na tren osjetiti svu snagu prapočetka.

      Prije nego počne razgledavanje ovog osebujnog Muzeja, veliko platno s desne strane od ulaza oživljava i čuje se rika životinja i glasanje neandertalaca... Napuštamo današnjicu, nakratko smo u lovu na divlje životinje i okruženi prirodom, nema nebodera, mobitela, kompjutora GPS-a... Još pod dojmom jer je sve izgledalo i više nego realno, zahvaljujući ponajprije majstorima šminke (londonskoj ekipi koja je radila i na trilogiji "Gospodar prstenova") i tad se kreće u razgled muzeja, i to s točno određenim datumom - 23. kolovozom 1899. g., kad je krapinski učitelj Rehorić poslao Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru čudne kosti koje je pronašao. Prikazana je ondašnja Krapina zajedno s gradonačelnikom Vilbaldom Slugom koji je Krambergera odveo na lokalitet, te apoteka u kojoj su zaštićeni prvi nalazi.

      Kao što smo prije napomenuli, obrađen je i postanak svijeta, povijest zemlje, prvi organizmi pa tako posjetitelji mogu pratiti slijed razvoja života od prvih hominida koji su sišli s grane do krapinskog neandertalca koji je predstavljen u polušpilji hiperrealističnim skulpturama renomirane francuske umjetnice Elisabeth Daynes. Ona je spojila vrhunsku tehnologiju i umjetnost u najboljem mogućem omjeru pa gledajući njene skulpure ne možete se oteti dojmu da će za koji tren dječak trepnuti i baciti kamen koji drži u ruci...

                            
       
     Jedan od najatraktivnijih detalja - prijelaz preko leda uklopljen je u dijelu Muzeja koji govori o duhovnom svijetu neandertalaca i njihovim navikama. Dok slušate krckanje leda i gledate kako navire voda, kao da u daljini riču mamuti, a vi svjedočite kraju jednog doba...

     Posebno je zanimljivo tijelo neandertalca na bolesničkom krevetu kojeg mogu "istraživati" čak četvero posjetitelja istodobno i na tri jezika doći o informacijama o njegovim ozljedama uz ilustrirane fotografije i rendgenske snimke.
 
     Posljedni segment Muzeja govori o ubrzanom kulturnom i tehnološkom razvoju ljudskog roda, a uz prizor astronauta, dolazi se do samom kraja unutarnjeg razgledavanja i pred posjetiteljem se pruža staza koja vodi na samo nalazište gdje posjetitelji mogu nastaviti svoj razgled u vanjskom prostoru.

(Grad Krapina)

O DEDEKU KAJBUMŠČAKU...


      

Popularan krapinski pračovjek ili "dedek Kajbumščak" , znanstveno poznat kao Homo sapiens neanderthalensis , otkriven je 1899. godine kada su započela geološka i paleontološka istraživanja na Hušnjakovom brdu u Krapini.
Iskapanja su trajala šest godina pod nadzorom profesora Dragutina Gorjanovića-Krambergera, poznatog hrvatskog geologa, paleontologa i paleoantropologa. Polušpilja u Krapini ubrzo se uvrstila u znanstvene lokalitete svijeta kao bogato fosilno nalazište na kojem je prikupljena najbrojnija i najbogatija zbirka neandertalskog čovjeka. U naslagama špilje, visine oko osam metara, nađeno je oko devet stotina ljudskih fosilnih kostiju, koje pripadaju fosilnim ostacima više desetaka individua različitog spola i životne dobi od 2 do 40 godina.

      

Nađeni su i brojni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, vuka, losa, golemog jelena, toplodobnog nosoroga, divljeg goveda imnogih drugih životinja. Više od tisuću pronađenih komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika, odnosno starijeg kamenog doba, svjedoči o materijalnoj kulturi krapinskog pračovjeka. Starost ovog bogatog paleontološkog lokaliteta odgovara vremenu od prije 130 000 godina. O tumačenju krapinskog nalazišta postoje različite teorije koje su i danas predmet brojnih paleoantropoloških rasprava. Nakon više od stoljetnog postojanja ono je osobito atraktivno upravo zbog svoje paleontološke važnosti i velikog broja fosilnih uzoraka. Zaštićeno je i kao prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj, te uvršteno u jedno od najbogatijih paleolitskih staništa neandertalskog čovjeka u svijetu. 

Kako je živio pračovjek

Tek stotinjak metara od stambenih zgrada i rijeke Krapinčice, podno brijega Hušnjakova, tamo gdje je 1899. Dragutin Gorjanović Kramberger našao neke čudne kosti, dosad je bio mali muzej uređen uz nekadašnje Kneippovo kupalište.



Najbolju lekciju iz prirode učenici više neće morati svladavati iz nezanimljivih knjiga i gledati stare fotografije i modele evolucijskog ciklusa o postanku vrsta i čovjeka. Krapina i svjetski poznato nalazište Hušnjakovo od subote u podne – kada će svečano biti otvoren Muzej krapinskih neandertalaca – bit će najbolja europska adresa s tematskim parkom prepunim zanimljivih detalja o povijesti ljudske vrste i civilizacije od kamenog doba do današnjih dana.

Puževa kućica evolucije

Ovdje će se učiti o tome kako je živio čovjek u špiljama, što je sve radio, kako je lovio i kako se družio u svojoj zajednici. Tek stotinjak metara od stambenih zgrada i rijeke Krapinčice, podno brijega Hušnjakova, tamo gdje je 1899. Dragutin Gorjanović Kramberger našao neke čudne kosti, dosad je bio mali muzej uređen uz nekadašnje Kneippovo kupalište.
A danas tu počinje suvremena priča o krapinskim neandertalcima. Autori projekta i realizacije Muzeja krapinskih neandeertalaca su istaknuti hrvatski paleontolog Jakov Radovčić i arhitekt Željko Kovačić. Taj jedinstveni prirodoslovni muzej spojio je stare spoznaje i novu tehnologiju u intrigantnu suvremenu priču. Na tom golemom prirodoslovnom projektu koji se razvijao i zastajkivao u gradnji tijekom dvanaest godina, radili su prirodoslovci i umjetnici. Sedamnaest hiperrealističnih figura neandertalaca izradila je francuska kiparica Elisabeth Daymes.
Danas smo čuli dio priče o tome kako je nastao novi muzej – jedan od najsofisticiranijih te vrste u svijetu – što su sve ugradili, kako je živio “krapinjak”, što će posjetitelji Krapine i nalazišta od iduće nedjelje tamo vidjeti. A na donedavnom gradilištu novoga muzeja koje se zove Josipovac, u toj dolini uz brdo Hušnjakovo smješten je Muzej krapinskih neandertalaca.
Uz brzi gorski potočić, radnici uređuju prilazne staze. Poput velikog ekrana između dva brijega dočekuje nas stakleno pročelje Muzeja u kojemu se ogleda ne samo okolna šuma nego i posjetitelji. Iza tog pročelja u “puževoj kućici” počinje jedna nesvakidašnja priča.

SENZACIONALNO OTKRIĆE Neandertalci su poštivali starije članove i brižno pokapali mrtve

Da su se samo htjeli riješiti tijela, mogli su ga ostaviti u prirodi gdje bi ga mesožderi brzo pojeli. Umjesto toga iskopali su jamu dublju od metra uz pomoć oruđa koje su imali poput kamena, drva ili komada kostiju.



WASHINGTON - Novo istraživanje ukopnog mjesta na poznatom nalazištu neandertalaca u Francuskoj osnažilo je zaključke znanstvenika da su se pećinski praljudi brinuli za starije članove zajednice.

Istraživanja mjesta iz kojeg je iskopan kostur starijeg neandertalskog muškarca, koji je jedva hodao i izgubio je sve zube, pokazuju da je brižno pokopan.

Mjesto pokapanja u La Chapelle-aux-Saints otkriveno je 1908. i sadržavalo je ostatke muškarca s deformacijama kralješnice. Kasnije detaljnije analize toga mjesta i otkriće drugih mjesta pokapanja u Europi pokazuju da su neandertalci pokazivali više poštovanja i brige za članove zajednice nego što se mislilo.

Znanstvenici su sada isključili mogućnost da je tlo u pećini ispod muškarca koji je po neandertalskim mjerilima bio star, u kasnim 30-im ili ranim 40-im godinama života, prirodna formacija što znači da je morao biti pokopan.

Jama u kojoj su ležale njegove kosti od mekog je vapnenca i gline a u prirodi se te formacije pronalaze u vodoravnim slojevima za razliku od tla ispod njegovih kostiju u kojem su slojevi gotovo okomiti što sugerira da su djelo ljudskih ruku.

Izvješće objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences temeljeno je na 13 godina istraživanja mjesta ukopa u južnoj Francuskoj.

U blizini mjesta njegova ukopa pronađeni su ostatci još tri osobe ali nije jasno jesu li dvoje djece i jedna odrasla osoba rodbinski povezani s njim ili čak jesu li suvremenici pokopanog muškarca starog 50 tisuća godina, kaže voditelj istraživanja William Rendu iz francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS).

"Jama nema nikakva obilježja prirodnih formacija i ne odgovara nikakvim prirodnim pojavama. Jedino preostalo objašnjenje je da je ljudskog porijekla", kaže Rendu.

Tko je stari čovjek i dalje je nepoznato no znanstvenici vjeruju da je morao biti važna osoba barem za skupinu neandertalaca s kojom je živio.

S obzirom na to da nije imao upotrebljive zube, vjerojatno je da su drugi za njega žvakali hranu. Njegov oštećeni desni kuk i nekoliko prelomljenih i sraslih kralješaka pokazuju da se vjerojatno nije mogao sam ni kretati, kaže Rendu.

"No mogao je dugo živjeti uz pomoć članova svoje skupine", kaže Rendu.

"Ta skupina neandertalaca pokazivala je visoku razinu svijesti o drugima", dodao je.

Da su se samo htjeli riješiti tijela, mogli su ga ostaviti u prirodi gdje bi ga mesožderi brzo pojeli. Umjesto toga iskopali su jamu dublju od metra uz pomoć oruđa koje su imali poput kamena, drva ili komada kostiju.

Dok dobro očuvano stanje njegovih kostiju sugerira da je brzo pokopan, za iskopavanje jame trebalo je vremena jer se radi o zbijenom sedimentu, kao što je trebalo i vremena da se natrpa zemlja oko tijela, kažu znanstvenici.

"Sve to pokazuje da su puno vremena potrošili na nešto što nije bitno za njihovo preživljavanje nego jednostavno da zaštite tijelo toga muškarca", kazao je Rendu.

Uzrok njegovih ozljeda godinama je predmet sporenja znanstvenika a neki su dovodili u pitanje i zaključke da se radilo o svjesnom pokapanju pokojnika.

Milford Wolpoff, paleoantropolog sa sveučilišta Michigan kaže kako je u zadnjih pet godina otkriveno dosta novih dokaza o pokopima, jeziku, umijeću miješanja boja neandertalaca.

I Adam van Arsdale, paleoantropolog s Wellesley Collegea, suglasan je da dokazi o pokapanju mrtvih ne bi trebali više predstavljati iznenađenje i pozdravlja što je temeljit rad na nalazištu starom stotinu godina pomogao pronalaženju dokaza za koje se nije vjerovalo da postoje.

(Jutarnji.hr)