Lov na krupnu i sitnu divljač

Smatra se da ruski hrt ima iste pretke sa Srednjeg istoka kao persijski i avganistanski. Ti drevni lovački psi nisu uspeli da prežive surove severne zime. Ukrštanjem s dugonogim ruskim ovčarom ova rasa stekla je otpornost i debelo, kovrdžavo krzno. Ruski plemići su ih držali u čoporima i koristili za ritualne hajke na vukove. Poklon ruskog cara kraljici Viktoriji uveo je 1842. godine ovu rasu u Britaniju, dok je u Ameriku stigla 1889.

Po pravilu je miran i privržen. Ima ogroman apetit i veliku potrebu za fizičkom aktivnošću.

Osnovne karakteristike ruskog hrta:

Leđa lagano izvijena. Grudni koš dubok, ali prilično uzan
Glava duga i vitka, klinastog oblika. Nozdrve: crne boje
Uši: male, nežne i pokretne
Oči: tamne, budne, bademastog oblika, s tamnim obrubom
Dlaka: duga, poželjno je da bude kovrdžava, ali je prihvatljiva i talasasta i ravna. Na glavi, ušima i prednjim nogama treba da je kratka i glatka. Boje različite, ali obično preovladava bela
Rep: dugačak, nisko postavljen, s gustom tankom dlakom, prav ili srpastog oblika, ali ne potpuno savijen
Visina (cm): ženke – 68 i više, a mužjaci – 73 i više.



Ruski hrt – borzoj

Ruski hrt, poreklom od abisinskoga vuka, kao i ostale vrste hrtova, prvi put se u verodostojnim izvorima pominje u XVII veku. Potiče iz dva čuvena legla – „Perčin“ i „Voroncov“, služi za lov, ali za lov sa konjima, jer se kreće brzinom od oko 80 kilometara na čas i može da preskoči zeca u trku. Zbog te hitrine i nesvakidašnje okretnosti, zove se „barzoj“ (brzi) i koristi u lovu na antilope, srne i drugu lakonogu divljač. Na ruskim plemićkim dobrima odvajkada su držana uvek po 64 psa ovog soja, pa su prekobrojni odstranjivani, a manjak hitno bivao podmiren na taj način što se tražio neko ko ima hrta da pokloni. Jer, ruski hrt se ne prodaje. Velika je sramota prodati ili kupiti hrta. On se ili dobija na poklon ili se nema. Krvoločan je i jedini od pasa koji hoće da rastrgne štene. Ima snažne duge vilice i gornja je znatno „starija“, tako da hrt jede glave zavučene među prednje noge i zalogaje drži na nepcu, a ne na jeziku. Ima zube koji melju kosti u prah i može čoveku da isisa krv iz rane nastale od zmijskog ujeda, a da se sâm ne otruje. Kažu da hrt ponekad hoće da se osteni (skameni), ali i taj kamen liči i dalje na hrta i predskazuje vetar i druge promene. Hrt se ne može dresirati, nije privržen gospodaru, ali se može uvežbati za naročit lov na kurjaka. Taj lov je omiljen od davnine i veoma složen. U takvom lovu na jednom struku uvek se vode po tri hrta – dva mužjaka i jedna ženka – sve troje u istoj boji, što znači da su trojke ili bele, ili sa mrljama kao u teleta, u prelivima od sumporovite do žute boje. Hrt ima oštre, kao pileće grudi i dlaka se na tim grudima obrije pred lov da ga ne bi ometala u trku. Mužjaci imaju nešto zakrvavljen pogled, ženke čiste, bele beonjače. Svaka trojka, čim kidiše, odabere zver koju će goniti i po boji naveze lako se uočava koliko vukova je poterano. Uvek ima toliko boja u poteri koliko zverki, jer se trojke među sobom ne mešaju. Ruski hrt nije čuvar kuće, gotovo je mutav i ubija se ako lane, jer mu je glas snažan i plaši na puškomet. Skreće tako naglo u trku da, kad lomi, najčešće lomi rame. Ako je iz jazbine krenuta vučica, najpre je potera kuja. Vuka, pak, napadaju i sustižu mužjaci. Pre svega odsecaju ga od čopora. Vuk unapred zna da im ne može umaći, jer hrt je u stanju da trči ukrug oko vuka koji beži u pravoj liniji. U tom neravnopravnom susretu hrtovi se brzo pribijaju uz vuka, koji oseća užasan strah i nemoć, uklješte ga i hvataju svaki sa svoje strane iza ušiju tačno na mesto za koje vučica hvata mladunčad kad ih prenosi. Oni ne grizu, to vuka ne boli, nego naprotiv izaziva prijatne uspomene i hrtovi bez muke obaraju zver na zemlju. Tu je drže dok ne pristigne ženka, koja čeka da hrtovi obave svoj deo posla. Ženka hrta je mudrija od mužjaka i misli brže od čoveka. Ona brže od svoje okoline pretvara sadašnjost u budućnost i to je očigledno. Ona u tren oka hvata kurjaka za grlo, ali ne grize ni ona, nego čeka lovca. Tada nastaje odsudni trenutak. Lovac procenjuje lovinu. Ako je kurjak običan primerak da mu „kroz senku prolazi mesečina“, lovac daje znak i ženka prekolje vuka. Ali, ako se nađe da je vuk izuzetne građe i vrsnoga soja, da može „senkom čašu preturiti“, lovac ga vezuje, nosi kući živog i tamo se mladi hrtovi vežbaju na kurjaku za svoj budući život lovačkih pasa i goniča…

Dvadesetih godina ovog veka, lov sa ruskim hrtovima u Jugoslaviji bio zabranjen, pa je ta zabrana ostala do danas. Razlog je jednostavan – u srednjoj Evropi nema nijedne zverke koja je brža od hrta. Prosto vam ne treba puška: dovoljno je da hrta pustite pa da vam donese sve što potera.

Smeđi medvjed

Smeđi medvjed (Ursus arctos L.) je pripadnik reda zvijeri (Carnivora), porodica medvjeda (Ursidae) te roda Ursus kojeg dijeli sa još osam vrsta medvjeda koje danas žive u svijetu. Riječ medvjed proizlazi iz stare slavenske riječi medved koja je pak nastala tvorbom riječi "med-jed“ budući da se hrani medom i ličinkama pčela.




Medvjedi su poznati kao najveći kopneni mesojedi. Iako su poneki primjerci teži i od 300 kg, u Hrvatskoj odrasle ženke imaju prosječno 100 kg, a mužjaci 150 kg. Tijelo im je pretežito pokriveno smeđom dugom dlakom koja je po hrptu često tamnija pa i crna, a vršci dugih dlaka mogu biti svijetlosivi. Ispod duge dlake nalazi se gusta poddlaka koja je ljeti rjeđa nego zimi. Tijelo im je snažno, s izraženom grbom, i repom prosječno dugim 8 cm. Dužina tijela od vrha nosa do repa iznosi 160 do 225 cm kod mužjaka te 120 do 200 cm kod ženki. Visina medvjeda u ramenima je između 100 i 120 cm. Na relativno kratkim nogama nalazi se po pet prstiju koji svi dodiruju tlo, a na šapama se nalaze snažne pandže koje medvjedi ne mogu uvući. Njima medvjed raskopava zemlju, trule panjeve i mravinjake, okreće kamenje, ubija i kida plijen. 
Iako prema sistematici zvijeri, medvjedi su zapravo pravi svejedi. Gotovo 95 % svojih prehrambenih potreba zadovoljavaju hranom biljnog podrijetla (šumske bobice, plodovi bukvice, trave). Razne vrste beskralješnjaka poput ličinki mrava, osa i pčela medvjedu predstavljaju bogati izvor životinjskih bjelančevina, kao i lešine većih životinja koje su ostaci plijena vuka ili risa. Zubalo ima sva obilježja zvijeri, s karakterističnim sjekutićima, očnjacima i deračima i ukupno 42 zuba. Žvačne površine kutnjaka nešto su ravnije nego u ostalih zvijeri kao prilagodba za drobljenje biljne hrane.
Smeđi medvjed većinu života provodi samotno i nije teritorijalna vrsta, a veličina životnog prostora varira od nekoliko desetaka km² pa do nekoliko tisuća km². Unutar svog životnog prostora jedinka se kreće ovisno o dostupnim sezonskim izvorima hrane, pa se tako svi dijelovi ne koriste ravnomjerno. Mužjaci imaju veće životne prostore u odnosu na ženke, a prostor jednog mužjaka može pokrivati životni prostor više ženki, dok se životni prostori jedinki istog spola u pravilu vrlo malo preklapaju. Pare se od kraja svibnja do polovine srpnja. Tijekom sezone parenja i mužjaci i ženke se više puta pare s različitim jedinkama. Nakon trudnoće koja traje oko sedam mjeseci, u siječnju ili veljači kote se do četiri mladunčeta težine oko 350 g, slijepih i bez dlake.Mladi medvjedići žive s majkom do druge godine svog života. Nakon toga ženski potomci ostaju često u majčinoj blizini, dok mužjaci mogu otići daleko u potragu za vlastitim životnim prostorom (disperziju). U prirodi medvjedi mogu doživjeti više od 20 godina, a u zatočeništvu i do 40.




Staništa smeđeg medvjeda su velika, neprekinuta područja bogata raznolikim biljnim pokrovom kojima nalazi hranu, zaklon i pogodan prostor za brlog. Većina staništa koja zadovoljavaju životne potrebe medvjeda sastoje se od različitih tipova šume, u čemu presudnu ulogu imaju sastojine listača krupnog sjemena (bukva, kesten, hrast). Radi zaklona i paše važno je također postojanje guštika i livada. Za preživljavanje novorođenih medvjedića u brlozima zimi presudan je mir u staništu, ali na reprodukciju medvjeda snažno utječe i kvaliteta ostalih čimbenika.





Ukupna površina rasprostranjenosti medvjeda u Hrvatskoj iznosi 12.372,17 km². Od toga je površina stalnog staništa 9.573,37 km te je stalno prisutan kroz četiri godišnja doba. U Hrvatskoj živi oko 1.000 jedinki smeđeg medvjeda koje su dio populacije Dinarskog masiva, druge po veličini u srednjoj i južnoj Europi. U Hrvatskoj medvjedi nastanjuju područje Gorskog kotara, Like i dijelove Dalmacije.
Iako je medvjed zaštićen na državnoj i međunarodnoj razini, čovjek i dalje predstavlja najveću opasnost njegovu opstanku. Veliku opasnost predstavlja mreža prometnica koja onemogućuje prirodne migracije medvjeda i na kojima oni često stradavaju, a ponekad mogu izazvati i genetičku izolaciju pojedinih manjih populacija. Osim što jedinke često stradavaju na samim prometnicama, ugroženi su i uzimanjem mladunaca iz prirode. Odlagališta raznog otpada privlače medvjede bliže naseljima, te se oni polako navikavaju na ljude što uzrokuje promjene u njihovom ponašanju. Posljedica toga je formiranje problematičnih medvjeda koji najčešće bivaju odstrijeljeni zbog potencijalne opasnosti za ljude. U Hrvatskoj se smeđim medvjedom upravlja na temelju Plana gospodarenja smeđim medvjedom. Sukladno Zakonu o zaštiti prirode ova vrsta je strogo zaštićena, ali je ujedno i prema Zakon o lovstvu lovna divljač pa se određeni postotak (10-15%) od procijenjene veličine populacije tijekom lovne sezone zakonitim putem izlučuje iz populacije. Pojedine odstrijeljene jedinke često su trofejni primjerci, što podiže njihovu vrijednost. Nestanak medvjeda u velikom dijelu Europe posljedica je lova i krivolova kojima je ova vrsta uništavana jer je smatrana nepoželjnom. Međutim danas su mogućnosti povratka dodatno ograničene gubitkom staništa ili neprihvaćanjem od lokalnog stanovništva.
 


Znakovi prisutnosti medvjeda u prirodi


Otisak šapa: otiske medvjeđih šapa lako je razlikovati od drugih životinja s obzirom na to da medvjedi u hodu dodiruju tlo cijelim tabanima, slično kao čovjek. Tako ostavljaju trag koji nije sličan niti jednoj drugoj vrsti u našim staništima. Imaju po pet prstiju s pandžama i široki su 10 -15 cm. Prednja šapa je kraća od stražnje i šira je nego duža, dok je stražnja šapa duža nego šira. Tragovi malih medvjedića slični su jedino tragu jazavca, ali ako se radi o medvjediću, obično se u bližoj okolini mogu pronaći i tragovi majke.
Izmet: medvjeđi izmet može izgledati vrlo raznoliko ovisno u godišnjem dobu i izvoru hrane. Većinom je oblika velike „gomile“ ili debele kobasice debljine 3-6 cm. U izmetu medvjeda se uz mali udio hrane životinjskog podrijetla nalazi većinom biljni sadržaj, poput različitih trava, bobica i voća. S obzirom na to da medvjedi slabo probavljaju biljni materijal, pojedini se dijelovi hrane u izmetu mogu dobro prepoznati.
Oznake na stablu: kako bi ostavili znak svoje prisutnosti u staništu, medvjedi se češu o koru stabla ostavljajući mirise i ogrebotine. Paralelne ogrebotine od pandži mogu biti visoke i do 2 metra, a ako se nalaze na crnogorici iz njih se cijedi smola.
Zimski brlog i dnevni ležaj: medvjedi zimuju u šupljinama stijena ili na tlu među korijenjem velikog drveća. Ulaz u brlog je najčešće uzak, a obično sadrži ležaj od grančica, suhe trave ili lišća. Medvjedi u brlozima spavaju zimski san zbog nedostatka hrane tijekom zime. U zimskom snu tjelesna im temperatura pada te je rad srca znatno usporen. Ženke u brlogu kote mlade i hrane ih svojim vrlo bogatim mlijekom. Dnevni ležaji su mjesta gdje se medvjedi preko dana odmaraju, a nalaze se često na padini iza nekog većeg stabla ili grma. Prepoznati se mogu po uklonjenom lišću s tla i ulegnuću u krugu od 50 do 90 cm.
Glasanje: medvjed se glasa specifičnim režanjem samo kad je izazvan i time želi upozoriti i otjerati uljeza. Muški medvjedi se ponekad glasaju režanjem kad se nađu oko iste ženke u sezoni parenja.
Plijen i tragovi na mjestu hranjenja: znakovi medvjeđeg hranjenja ovise o vrsti hrane. Pri traženju biljne hrane kojom zadovoljava većinu svojih potreba obično je na širem području šumskog poda razgrnuto lišće, posebice pri traženju bukvice. Zdravu divlju životinju rijetko uspije uhvatiti i usmrtiti, ali može mladunče jelena ili srne, a posebice bilo koju vrstu domaće životinje. Plijen je često rastrgan, a pojedini dijelovi razbacani po većoj površini. Budući da su medvjedi vrlo snažni, mogu usmrtiti životinje s jednim ili više udaraca šapom po glavi, vratu ili leđima. Zbog te iznimne snage lubanja ili kralješnica žrtve često su slomljeni, glava čudno iskrenuta te iz usta i nosa curi krv. Ugrizi se nalaze na ramenu i području vrata, a razmak očnjaka je od 50 do 80 mm.


(Lovac.info)

Čeka



Čeka služi za osmatranje divljači i lov obično na visoku divljač i divlje svinje. Često ima oblik uređene (ponekad natkrivene) promatračnice podignute na stupove i izgrađene od drveta. Može biti i improvizirana.

U istočnoj Hrvatskoj čeka ima u šumskim lovištima (npr. u šumi Haljevo kod Belog Manastira). Obično se podižu na mjestima gdje se ukrštaju šumske prosjeke, ali mogu biti podignute na pogodnim mjestima (uz rubove livada ili uz rijeke) i u lovištima izvan šuma.

(Wikipedija)

U lov na zekana: Šta treba znati


Zec potiče iz stepskih područja lako je prilagodljiv svojoj okolini. Voli suvo i toplo vreme. S obzirom da je životinja koja se vrlo brzo razmnožava, sezona lova na zeca je često dozvoljena. Ipak, ima područja gde to nije slučaj.


Zec se lovi uz pomoć pasa goniča, ređe psima ptičarima. Iako je lov ptičarima vrlo atraktivan, dosta je redak na ovom području. Može se loviti prigonom, pogonom i kružnim lovom.

Prema Zakonu o lovu za odstrel zeca koriste se puške sačmarice. Za odstrel zeca dopušteni prečnik sačme iznosi tri do četiri milimetra. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 50 metara, javla sajt "Divljač".

Zeca je vrlo lako pronaći u oranicama, kada nema useva, ili kada je ono još nisko. Među lovcima postoji nepisano pravilo da je bolje isterati zeca iz rupe, pustiti ga da se odmakne, pa tek onda gađati.

Dobar skrivač

Za zeca su tipične duge uši sa crnim špicastim vrhovima. Velike oči su postavljene stranično, tako da zec može gledati iza sebe bez okretaja glave.

Krzno zeca je izuzetno dobro prilagođeno okolini, boje zemlje sa tamnijim i svetlijim prugama, te je po tim karakteristikama majstor kamuflaže.

Po stomaku boja krzna prelazi u belu. Po veličini mužjak i ženka zeca se ne razlikuju. Može dostići težinu od četiri do šest kilograma.

Lovac i lovina - u Kirgistanu se održalo natjecanje u lovu s pticama. Ovdje vidimo zeca kojeg je dohvatio jastreb.

Malo obučenih pasa

Danas je, nažalost, maloobučenih pasa u našim lovoštima. Većina pasa, koje možete da vidite koliko pomaže lovcu u lovu toliko i odmaže.


Nemaju kontakt sa lovcem i pretražuju teren za sebe, lovac i pas svo vreme se dovikuju, rasteruju i dižu divljač ne čekajući lovca pri markiranju, smetaju lovcu da uputi precizan hitac, na svaki pucanj bezglavo jure po terenu, a često i ne aportiraju odstreljenu divljač. Ako i donese ne predaju pravilno, nego ih treba moliti da daju lovcu, a oni ostave divljač dalje od lovca, pa ranjena beži.Manama nikad kraja. Ipak , psi uglavnom nisu krivi, već lovcio koji vode neobučene pse, kojima su i malo vremena posvetili za obuku psa. Razlozi za takvo stanje su višestruki. Ne postoji dovoljna i kvalitetna literature za obuku (video kaseta, CD diskovi) pasa, ni domaće ni strane produkcije koji sistematično , po komandama – radnjama i detaljno obrađuju obuku i vođenje psa. Nema ni praktičnih kurseva na kojima se obučavaju vodiči i psi od strane iskusnih dresera – instruktora, a nema obaveznih ispita za lovačku upotrebljivost pasa na kojima se proverava obučenost. Na “tržištu” je veća potražnja i zarada od pasa takmičara – trkača, uz manji trud što za posledicu ima negativnu selekciju, a ne postoji ni trajna i sistematska selekcija u klubovima, kao ni tradicija u obuci i vođenju svestranih lovačkih pasa…

ZNA SE ZAŠTO

Po važećem Zakonu u lovištu psi se kvalifikuju za lov polaganjem ispita urođenih osobina, što je zamena teza.Ovaj ispit je uzgojna mera, vezana za selekciju i uzgoj rasa, a ne lovačku upotrebljivost. Kao takav ovaj naš ispit urođenih osobina je često manifestacija “pro forma” da bi se zadovoljio Zakon.

Ovde moramo istaći još jednu raširenu zabludu među našim kinoloozima i lovcima : To je da lovački psi iz VII FCI grupe tzv. “ptičari” služe samo za lov na pernate divljači – ptica. Istina je daleko od toga. U svojim originalnim imenima rasa oni nisu “ptičari” nego psi koji stoje ispred divljači (poenter – pas koji poentira, pokazuje divljač lovcu, seter – pas koji sedi, zaleže ispred divljači, vorstehund- pas koji stoji ispred divljači). Međutim i sa njima se lovi i dlakava divljač, na prvom mestu zec. To se posebno odnosi na nemačke rase, koje su kod nas brojno zastupljene, sa kojima se pored dlakave i pernate divljači love i grabljivice i koriste se u lovu na visoku divljač kada je ranjena. Nemci takve pse, koji love svu lovnu divljač nazivaju svestranim lovnim psima. Imaju čak klub svestranih lovnih pasa star oko 100 godina. Svakako da obuka i vođenje takvih pasa zahteva sistematski uzgoj i selekciju kao i posebnu i razrađenu teoriju i praksu obuke. Kod nas ima veoma malo svestranih lovnih pasa ( što možemo videti po broju prijavljenih na svestranim utakmicama) I jednostavno ne postoji tradicija vođenja i korišćenja pasa na taj način.
Takođe ima malo pasa koji su obučeni za lov zeca, iako je “ ušonja” najbrojnija naša autohtona divljač, veoma atraktivna. Lovci obično i ne vode pse u lov na zeca, posebno ako ga ima u lovištu u priličnom broju, da im ne bi kvarili šanse i samog psa. To je sa jedne strane ispravno, jer je zec divljač koja najlakše i najviše kvari psa.Jedan stari i poznati dresser (Felix Endre) između dva velika rata je napisao : “ Zec je najveći neprijatelj poslušnog psa. Da sa ptičarem ne lovimo zeca bilo bi 90% manje loših lovačkih pasa”. U ovoj misli ima puno istine.Zašto je to tako?

I PTIČARI LOVE ZECA


Zato što zec najviše uzbuđuje psa od sitne divljači i što ga strasno i dugo goni, rasterujući divljač i ometajući sveukupan lov. To se događa zbog izrazitog mirisa zeca i brzog kretanja po zemlji (pas ne može da poleti i uhvati fazana, ali zeca pokušava) otvorenom plju, što podstiče psa i podstiče i budi iskonski, urođeni nagon za hvatanjem divljači koje je selekcijom “potisnut u drugi plan” . U samoj biti – “ ličnosti psa” je njegov lovački nagon i strast za ulovom divljači. Ako taj nagon nedostaje, ili je slab, pas nije pogodan za lov.

Sa druge strane nevođenjem psa u lov na zeca lovac neizmerno gubi. Prvo što se često istovremeno lovi i pernata divljač koju je bez psa skoro nemoguće dići, a drugo što “ptičari” itekako mogu da pomognu u lovu na zeca pretraživanjem terena, označavanjem, markiranjem i donošenjem, posebno ranjenog zeca. “Ptičari” itekako uspešno love zeca! Čak i najrasniji poenter markira zeca “da vam srce stane”, ako je obučen za to. Obučeni pas u lovu na zeca može lovcu podariti više zadovoljstva nego u lovu na ptice. Markiranje zeca, čekanje lovca, zaleganje na dizanje zeca i donošenje odstreljenog zeca je bogat lovački doživljaj.

Opis detaljne obuke zahteva više prostora i nije tema ovoga puta ali se zasniva na potpunoj obučenosti u zaleganju (“Dauniranju”) i mirnoći na hitac, a to je finale osnovne obuke i poslušnosti lovačkog psa. Mladi pas koji još nije fizički i psihički snažan da nam se odupre, najlakše se obučava za lov. Posle osnovne obuke , pri uvođenju u lov, mladog psa i dalje treba školovati, bez nervoze i žurbe.Prvih nekoliko zečeva ne dajmo da mladi pas portira. Neka ostane da leži, a vi ga donesite sami. Prve godine, ako nije siguran, neka aportira tek svakog 3-4 zeca.
Ako istrajete u tim zahtevima pas će se prilagoditi tome i postati čist na zeca. Pomoćna sredstva su dugi kanap - povodac, razni kajiševi – amovi koji sputavaju jurnjavu, teletakt i sitna sačma. Kazna može doći samo ako pas zna šta treba da radi, a ne uradi tako i ako zna zašto ga kažnjavate! U svakom slučaju najgore je ako psa koji se umoran i ponosan posle jurnjave zeca vrati vama dobrano istučete. Sa tim niste ništa psu objasnili jer je jurnjava prošla i on može samo da shvati da ste ga kaznili što je došao do vas.


pasmojprijatelj

PRAVILA LOVA


- Lovac je dužan ponašati se u skladu s lovnom prirodom, odnoseći se dužnim poštovanjem prema prirodi i divljači, a naročito mora voditi računa o opreznom rukovanju i upotrebi oružja.
- Lovac bi trebao uživati u svemu onome što predstavlja lovno nasljeđe, a naročito u samom lovu, ali nikako s namjerom da postavlja rekorde već da bude pomoćnik i "regulator" životinjskih vrsta u prirodi.
- Lovac bi se za lov trebao pripremiti barem jedan dan unaprijed. Radnje kao što su kontrola oružja, izbor kalibra streljiva obzirom na lov u koji se sutradan ide, izbor opreme, kontrola kondicijskog i zdravstvenog stanja psa, te pripremiti sva potrebna dokumenata (oružni list, lovačka dozvola, itd.) moraju se obaviti detaljno i tačno.
Lovac se za lov mora obući prikladno od glave do pete, što podrazumijeva odjeću i obuću za lov, uključujući i kapu. Lovac koji se pojavi u takozvanoj građanskoj odjeći pravi lovci gledaju s omalovažavanjem.
- Trebalo bi da lovac nikad ne posuđuje vlastiti nož drugom lovcu. Time se želi reći da svaki lovac mora obući i nositi vlastitu opremu. - Tačnost je jedan od najvažnijih zahtjeva i odlika lovaca. Nije dopušteno kašnjenje, pogotovo kad se kreće u skupni na lov, odnosno hajke. U stvari, u slučaju kašnjenja, bolje je uopće ne doći.
Kod nas bi trebalo napraviti jedan običaj da se lovci pozdrave stiskom ruke i pozdravom i požele DOBAR LOV jedan drugom. Drugi lovac bi trebao odgovoriti HVALA. Pozdrav lovcu može uputiti i osoba koja nije lovac a taj dan je izrazila želju da vidi kako izgleda jedan lovacki dan.
- Prije početka lova, lovac bi trebao lovcima dodijeliti pratitelje, ovisno o izabranoj vrsti lova te upute na polozaj na kojem će se loviti.
- Lovac koji prvi put odstrijeli divljač u lovu,trebalo bi mu čestitati a ne biti ljubomoran na njega. Lovac bi trebalo, po završetku lova, izgovariti ime lovca koji je odstrelio divljač.
- Osim trofeja plemenitog lova, visoke divljači (srndać, divlja svinja,vuka čak i medveda itd.)Koji se na poseban način prepariraju i vješaju na zid.
- Mladi lovac mora poštivati i uvijek dati prednost starijem lovcu.
- Lovci se u svemu moraju u potpunosti pridržavati uputa vodića. Zadatak vodića koji su na raspolaganju lovcima, je da vode lov pri čemu čine sve što je u njihovoj moći da udovolje gostima, istovremeno vodeć računa o interesima organizacije i potpunom poštivanju zakona o lovu.
- S druge strane, lovci se moraju pridržavati zakona i pozitivnih propisa o lovu te su dužni slušati upute svog vodića.
- Divljač koja je odstrijeljena ali nije pronađena, ili je ranjena također se računa u ubijenu divljac.
- Ni u kojem slučaju se ne smije pucati na divljač koja se nije digla, kao što se ne smije pucati ako pucanj nije siguran (pravo prvenstva ili prevelika udaljenost...)
- Ne smije se pucati na zečeve dok su na leglu.
- Ako nije jasno tko je odstrijelio životinju, pravilo je da ona pripada posljednjem lovcu koji je pucao to jest onome lovcu nakon čijeg je pucnja životinja pala.
- Strogo je zabranjeno pucati na divljač koja je zakonom zaštićena, jer se upravo rečeno smatra neljutski vandalskim ili u suprotnosti sa zakonom.
- Ne smije se pucati prema drugim lovcima, kućama, naseljima, vozilima. - Prema pravilima, ne smije se pucati s udaljenost manje od 300 m u odnosu na naprijed navedeno.
- Ispaljene patrone obavezno se moraju pokupiti. Ostavljajući ih u prirodi, ne samo da se nanosi nepopravljiva šteta okolišu, već se pokazuje i niska razina etičnosti lovca te nepoštivanje zakona o zaštiti okolina.


koprivna

Izbor puške za lov divlje svinje


Divlja svinja je u našim lovištima divljač koja je prilično brojna. Bar je tako u lovištima koja se nalaze u blizini većih vodotoka. Veoma je popularna za lov, pre svega zbog dostupnosti, a isto tako zbog svoje veličine.


Lovci mogu da biraju prilikom lova, da li će pokušati sa pogonom ili će divlju svinju čekati na čeki. I već od odabira načina lova, mogu se sagledati smernice za odabir oružija. Karabini su dobar izbor za lov divlje svinje sa čeke, i za takav lov je potrebno da je puška upucana na udaljenosti od 150 – 200 metara. U svetu se prilikom lova sa čeke puca i na daljinama do 1000 m, ali u našim uslovima ne bi trebalo razmišljati o hicima na udaljenosti preko 500 metara.

Kad se pogleda oružije koji lovci imaju u našim lovištima, može se uočiti da je veliki broj prerađenih vojnih pušaka u kalibru 7.62x39 i M76 u kalibru 8x57. Iako je u pitanju prerađeno vojno oružije, uprkos svim izmenama koje su na njemu napravljene , ipak se vidi da je to vojno oružije.


Lov sačmom nije dozvoljen i treba ga maksimalno izbegavati. Ali u nekim situacijama se svinje mogu samo sa sačmom i loviti, tad se koristiti sačma od 8.5 koja ima u patroni 9 komada.
Jedan od pravaca o kojem treba misliti jeste kombinovana puška. Jedna od dobrih kombinacija jeste model u kalibru 12 i 7.65R. U ovoj kombinaciji ima kvalitetnih čeških pušaka.
Pojedini lovci imaju mišljenje da se treba opremiti sa poluatomatskom puškom, jer se dobija mogućnost brzog ispaljivanja više metaka. Praksa je pokazala da je za efikasno korišćenje te prednosti poluatomatskog oružija, potrebno dosta vežbe, a ako se to vreme iskoristi za uvežbavanje gađanja sa redovnim karabinom, rezultati se mogu realno uporediti. Prvi hitac ipak rešava stvar, ili bar trebao da je reši.



zanimljiv.org

Preticanje pri nišanjenju na divljač


Preticanje pri pucanju na divljač koja se nalazi u pokretu zavisi direktno od same brzine kretanja te divljači i njene udaljenosti od lovca. Preticanje prilikom nišanjenja na divljač pre svega zavisi u velikoj meri i od brzine zamaha kojim lovac nanosi pušku pri preticanju, a isto tako zavisi i od ugla pod kojim se divljač kreće od lovca ili ka lovcu. Treba napomenuti da se preticanje pri nišanjenju uglavnom dešava kada je u pitanju lov fazana ili zeca. Na ovaj način se mogu loviti i druge divljači, ali ove dve životinje su najčešća meta lovcima koji koriste preticanje pri nišanjenju. Zec u punom trku dostiže neverovatnih 15 metara u sekundi, što je neverovatno brzo, dok približno istu brzinu dostižu i fazani kao i jerebice.

Kada je reč o šumskoj šljuki, možemo reći da je onda čak upola sporija od zeca i fazana, dok recimo divlje patke mogu da lete brzinom od 15 pa sve do 25 metara u sekundi. Poznata je činjenica da sva krupna divljač u punom trku može da pređe oko 15 metara za jednu sekundu. Pri preticanju divljači moramo računati na jednu stvar, a to je da sačma srazmerno gubi brzinu u letu. Po pravilu, što je sitnija sačma, brzina se brže smanjuje. Tako sačma kojom najčešće lovimo, ona sa prečnikom zrna od 3 mm, pri brzinama kojima se divljač prosečno kreće, pod uglom od 90° zahteva preticanje od 90 cm na udaljenosti od 20 m, preticanje 1,5 m na udaljenosti od 30 m i preticanje 2,2 m na udaljenosti od 40 m. Ali ista takva sačma, istog prečnika, pri pucanju pod nekim uglom od 50°, 30° i 20°, zahtevaće obavezno skraćivanje preticanja sa 20 metara na 0,70, 0,50 ili 0,25 metara. Sa druge strane, ukoliko je udaljenost nekih 30 metara, onda su ista skraćenja i ona će iznositi 1,15, 0,75 i 0,40 metara. Na udaljenosti od 40 m, preticanja će biti 1,65, 1,10 i 0,55 metara. Naravno, sve su ovo računske vrednosti koje lovac u toku lova ne može da izračuna, kako bi mogao sve da promeni u jednom deliću sekunde, ali ono što može da se očekuje od lovca je to da svakako ima neku približnu predstavu o ovim vrednostima. Hteli bismo još da naglasimo da prva krupna sačma od 3,5 mm i prva sitnija sačma od nekih 2,5 mm imaju za nijansu drugačije vrednosti od onih koje smo napisali za sačmu od 3 mm, ali naravno u lovu se to ne primećuje toliko. Brzina zamaha puške pri preticanju je sasvim individualna, te nas tako dovodi u dalju nedoumicu. Ima lovaca koji naglo, odnosno strelovito vrše preticanje.
Možda su neki od vas čuli za čuvenog lovca na divlje plovke, amerikanca Kimbl-a koji je pucao “tik pred kljun”. Drugi lovci uglavnom čekaju tako što upere pušku ispred divljači i pucaju u trenutku kada smatraju da je divljač na pravom odstojanju. Ali bez obzira na sve ovo, i u ovoj drugoj grupi ima izuzetno dobrih lovaca čiji rezultati govore sami za sebe. Njihovo pucanje je pre svega, statično, a vrednosti preticanja i ta neka veličina preticanja je zapravo ona, koja je prikazana kao “računska”. No, većina lovaca vrši,taj neki, prosečno brz zamah pri preticanju. Ukoliko ste barem jednom pratili ovakav lov znate o čemu pričam. Kada sve sagledamo, možemo slobodno reći da je prava veličina preticanja pojedinog lovca sama veština koju on može da stekne samo iskustvom. Dosadašnje izlaganje ovog problema treba samo da pomogne početniku, i ne samo njemu, već svim lovcima, da to iskustvo što pre steknu. Lov na zeca i fazana koji zahteva dobro vladanje ove metode, odnosno preticanja pri nišanjenju, je dosta kompleksan lov i zahteva puno vežbanja i truda. Iskustvo je broj jedan kada je u pitanju preticanje. Jednostavno, morate dugo vremena da provedete na terenu kako biste lepo savladali sve ovo.


Naravno, talenat i preciznost su takođe veoma bitni faktori. Ukoliko zaista volite lov, onda vam sve ovo sigurno neće teško pasti. Predlažemo vam da za početak idete na neku vrstu treninga gde možete vežbati preticanje na glinenim golubovima. To je dosta dobra vežba i tu možete videti koliko vam zapravo treninga treba da biste postali precizan lovac. Ukoliko dođe do skorih izmena u zakonu o nabavci municije za oružije, to će još dodatno da omogući zgodnu priliku za vežbanje.


Advertisement

Lov na divlje guske


Divlja guska je relativno česta ptica u našim lovištima, a lov je na njih dozvoljen u periodu od 1. oktobra do 28. februara (Sl. gl. RS br. 75/10 od 20. 10. 2010. g.). Pod pojmom divlje duske se nalazi nekoliko vrsta, a za lov u periodu koji je naveden su dozvoljene lisasta guska i guska glogovnjača. Guske koje su prisutne u Srbiju su Anser anser - divlja guska (dunavska guska), Anser fabalis - guska glogovnjača, Anser albifrons - lisasta guska i Anser erythropus - mala lisasta guska. Divlja dunavska guska se kod nas gnezdi u Bačkoj i Banatuu manjem broju, ali dosta ih dolazi sa severa prilikom seobe. Tada se prema nekim izvorima, u našim krajevima neđe i po 20-30.000 gusaka.

Mada postoje sličnosti između gusaka i pataka, postoje i velike razlike i bitno ih je upoznati što bolje pri pripremama za lov. Dve stvari su bitne da lovci nauče, prva je način na koji se guske kreću prilikom seobe, a druga je način ishrane. Pod načinom na koji se divlje guske kreću prilikom seobe u toplije krajeve mislm na koridor kuda se kreću. To su uglavnom veći vodotoci koji u svojoj blizini imaju dosta mirnijih vodenih površina. Ako ste udaljeni od takvih terena, manja je šansa da se tu primete divlje guske. Za razliku od patke, divlje guske se hrane na zemlji. Uglavnom je zgodno potražiti ih na terenima koji su posejani pšenicom ili ječmom, pošto im je to zgodna paša na koju kreću ujutru i neće je propustiti.

Loviti se može tako što se čekaju jata divljih gusaka u preletu ili prikradanjem divljim guskama koje su na paši. Čuo sam izreku koja kaže da "divlje guske imaju oko na vrhu svakog pera", a to je veoma dobar opis. Prilikom paše imaju uvek jednu gusku koja osmatra šta ima u okolini, a sve ostale su na oprezu. Kako se jato razbije na manje grupe prilikom hranjenja, treba dosta veštine za približavanje divljim guskama na udaljenost koja je dobra za lov. Kada je u pitanju lov divljih gusaka koje su u preletu, maskiranje na terenu je nešto na šta se obraća dosta pažnje. Uklanjanje odstreljenih gusaka je potrebno obaviti što je moguće brže, jer su one na zemlji jasno upozorenje goskama koje ih preleću i čim bude primećena guska izvrnuta na zemlji, jato koje nailazi menja putanju udaljavajući se. Za prikupljanje odstreljenih gusaka, zbog toga što se lovi zimi, njihove težine i što je teren sa vodenim površinama, odliči su se pokazali psi rase labrador kao nezameljivi pomoćnici.

Divlje guske se love sačmaricama u većini slučajeva i to u kalibrima 12 i 16. Za divlje guske se prporučuje sačma šestica ( mada ima dosta lovaca koji koriste i krupniju ), jer im je perje tvrđe. Iz tog razloga se prilikom pucanja teži tome da se puca "pod pero". Kao pravilo za uspešan lov se može uzeti i preporuka da se puca na divlju gusku tek kad koj se vide noge. Treba izbegavati pucanje, ako su divlje guske suviše udaljene, jer se time samo pravi šteta u lovištu. Prilikom lova prikradanjem se mogu koristiti i karabini sa optičim nišanom, a manjeg kalibra. Maskirna odela bele boje su poželjna kako se radi o lovu u toku zimskog perioda.



Anser albifrons Sc - lisasta guska

Lisasta guska je manja od divlje guske, na trbuhu su karakteristične crne pruge, odrasle ptice imaju belo čelo (lisku) koja je crno obrubljena sa ružičastim kljunom. Budu duge od 65 do 78 cm a raspon krila joj je 130 - 165 cm. Ne poseduje žutu šaru oko oka i po tome se može razlikovati od ostalih vrsta. Prilikom seobe u naše krajeve stiže krajem oktobra i tu se zadržava do početka marta meseca.



Anser fabalis Lath. - guska glogovnjaca

Guska glogovnjača bude duga od 66 - 84 cm, sa rasponom krila 160cm. Težina guske glogovnjače bude do 5kg. Prilikom seobe u naše krajeve dolazi u manjem broju od lisaste guske, a i taj broj zna da se razlikuje od godine do godine. Stiže sredinom meseca oktobra, a zadržava se do polovine aprila. Kao karakteristika joj je to što dok stoji na zemlji, krilima pokrije repna pera.



Advertisement

Divlje guske spadaju u divljač koja se lovi zimi, pa se mogu početi obavljati pripreme. Za lov imaju dve opcije, kada su divlje guske na zemlji prilikom ispaše ili kada su u preletu.


Divlje guske na ispaši

Neka sredina bi bila da se na guske puca sa municijom 4.5mm. Ali ako je pozicija dobra, pa ih košava potera divlje guske se mogu spustizi na visinu od 25 metara u preletu.

Inače je preporuka da se na gusku puca kada joj se vide noge.

Divlje guske imaju gust sklop pera, jer su prilagođene za boravak u hladnijim predelima, pa samim time i u hladnijoj vodi. Najslabija, odnosno najmekša pera su ona na stomaku i na način da se puca na divlje guske kad im se vide noge postiže se efekat koji se naziva "pucati pod pero".

Na ovu stvar su mi skrenuli pažnju lovci koji su imali priliku da love divlje guske koje su plivale na vodi, jer kako su rekli nije imalo smisla da se puca dok se ne vidi dobro beo rep. Ukoliko bi pucali u trenutku kad je guska okrenuta i vidi se samo malo otpozadi, sačma nije mogla da probije redovna pera i nije bilo rezultata.

Guske su verovatno na taj način ranjavane, ali nisu bile odstreljene. I još su pričali o prednostima labradora prilikom lova na divlje guske. Išli su u lov i sa nemačkim ptičarima, koji su bili voljni da rade i aportirali su guske iz vode bez problema. Međutim kako se lovi zimi, problemi su bili kad pas izađe iz vode, jer labrador to znatno bolje podnosi.


zanimljiv.

Uskrs na Novom Zelandu: Masovni lov na zečeve

Izvor: tportal.hr

Stotine novozelandskih lovaca preplavile su deo Južnog ostrva u potrazi za zečevima koje tradicionalno ubijaju za uskršnji vikend.


Godišnji Lov na uskršnjeg zeca održava se u središnjem okrugu Otako na Južnom ostrvui traje 24 sata, tokom kojih grupe od po 12 lovaca, svaka u svom dodeljenom području, nastoj da ubije što više zečeva.

Ove je godine učestvovalo 27 ekipa lovaca, a pobednička grupa Down South uspela je usmrtiti čak 876 zečeva. Lov se završio u subotu u podne, a ove je godine tako nestalo 20 odsto više zečeva nego 2014, rekao je Džon Feron , predsednik kluba Lions Alexandra.

'Prošle godine smo ih imali nešto iznad 7000, a ove godine ih je ukupno 8439. Vreme nam je bilo naklonjeno', rekao je.

Na Novom Zelandu se zečevi smatraju velikom napasti koja uzrokuje ogromne štete na obradivim površinama, u brdima. Iako ih truju, postavljaju im zamke, ubijaju iz pušaka i nastoje im stati na kraj svim drugim sredstvima, broj zečeva u stalnom je porastu. Feron tvrdi da broj zečeva ubijenih u godišnjem lovu neće ozbiljnije ugroziti zečju populaciju.