Zorka Čordašević

Svaki dan njenog života obeležen je stihovima, iako je davno otišla iz zavičaja, stalno mu kroz stihove odaje čast i zahvalnost. Rođena je u Republici Srpskoj ali od 1970. godine živi u Nemačkoj, odakle često učestvuje na pesničkim konkursima i iza sebe ima veliki broj pesničkih zbirki i nagrada. Ali dopustimo Zorki da nam sama kaže kako je krenula Jefimijinim stopama.



Siromašno detinjstvo sa puno ljubavi

Zorka svoju životnu priču počinje od detinjstva, seća se bezbrižnog vremena kada su se svi voleli, a novac nije bio kao danas na prvom mestu, već samo igra. A iz te igre rodila se i poezija.

-Moje djetinjstvo, kao i djetinjstvo mnogih mojih drugarica i drugara, u to vrijeme bilo je siromašno, ali puno ljubavi, pažnje, radosti, vesele igre, svaki dan. Nismo imali puno ali smo i sa malo bili zadovoljni i srećni. Znale su i sitnice da nas obraduju. Kao dijete sam voljela da slušam starije osobe i razne njihove priče, kao i da slušam guslarske pjesme. Još od prvih školskih dana počela sam da pišem pjesme. Moj talenat za pisanje je otkrio moj učitelj Drago Kusturić u drugom razredu i poslao moje radove u dječiji list „Vesela sveska“, koji je izlazio u to vrijeme i dostavljan našim školama. Tad je objavljena moja prva pjesma „Siroče“.

I tako je sve krenulo uzlaznim stazama, pesme su nepresušno tekle iz Zorkine duše, objavljivane su knjige i nizale se nagrade.

-Do sada sam dobila dosta nagrada, svaka mi je na svoj način draga i sastav je mog života. Mnogo puta sam osvajala prva mjesta na različitim konkursima u domovini kao i u rasejanju. Zlatne Orfeje i Zlatne Lire, povelje, plakete, diplome, hvala bogu imam mnogo. Izdvojila bih meni najdraže nagrade. Prva nagrada Jugoslavije, 1975. godine na temu „Moja domovina trideset leta u Slobodi, Vidovdan 2009. Republika Srpska na konkursu „Svome rodu od Kosova do danas“, najbolja rodoljubiva pjesma Evropske novosti, 1997. god, Sija knjiga majke Angeline – Specijalna nagrada Sečanj 2014, kao i Zlatna povelja, „Velika Srpska pesnikinja“ Udruženja Srpskih književnika, Slovenija, 2014.

Kako su se nizale nagrade, tako su se nizali i zbornici ali i samostalne zbirke, pomenimo ih:

-Objavila sam „Semberske suze“ (1997.), „ Rasuto stado“ (1999.), „ Čarobni orkestar“ , poezija za djecu, „ Breze u Zavičaju“ (2001.). Kao i zbirke Haiku poezije „ Dječak i svitac“, „ Semberijski Vijenac“ (2008.) i „ Semberijski slavoluk“, 2013.

Inspiraciju je pronašla u zavičaju. Iako je Zorka davno fizički napustila zavičaj, iz njenog srca on nikada nije otišao, u skoro svakom njenom stihu zapazićete sećanje na zavičaj, na njegovu toplotu, uspomenu, u tome i leži snaga njene poezije, reklo bi se.

-Pišem dječije, ljubavne, rodoljubive, socijalne pjesme, ali po ocijeni kritičara svrstavaju me kao rodoljubivu pjesnikinju. Moje mišljenje je isto tako, da sam u rodoljublju najjača. Milsim da inspiraciju nalazim svuda gdje se god nađem, ali najviše u mom zavičaju iz koga sam davno otišla. Nema određenog mesta ili momenta stvaranja, jednostavno kad se javi muza, tada iz duše navire nešto jače od tebe, što ne može da zadržiš u sebe. Javlja se želja da svoja osjećanja večno zabilježiš ili sa nekim podijeliš. Bar kod mene je tako! U pripremi je nova Haiku knjiga „Zvona u daljini“, prevedena i na njemački i engleski koja treba da uskoro izađe.

Na kraju našeg razgovora Zorka šalje optimističnu poruku, mladim ljudima čije vreme tek dolazi, iz čijih će duša izlazila pesme u čast slavnih predaka.

-Prave vrijednosti će preživeti i trajati, i doći će generacije koje će prepoznati i čuvati ono što je dobro i sveto za srpski narod.

Zahvalili smo se Zorki na razgovoru, poželeli joj još mnogo uspeha na takmičenjima, zamišljeni pred delima ove Jefimijine naslednice, dok u prostoru odjekuju stihovi pesme koju nam čita „Vratiću se, makar s kosom sjedom“:

„Vratiću se, makar s kosom sjedom,

tebi moja – pitoma ravnice,

sve čaire da izljubim redom

i u žitu čile prepelice.


AVLIJA

KUĆO STARA

 

Kućo moja stara, hoće da te sruše
gdje spavaše ljudi useliše koze,
zlikovci, dušmani što nemaju duše
ne znaju šta rade – smakli s uma Bože!

 A koljena šest si odnjihala redom
i srećno djetinjstvo svakome si dala,
hranila, grijala tu pod svojom gredom
sad postade štala – i  to ti je hvala.


A najbolja kuća u selu si bila.
Slavila si slavu, orila se pjesma.
Mjesila česnice, Badnjake ložila.
A sad tužna cviliš – dobrote ti nesta.

Hoće da te sruše, kućo moja stara!
Još te čvrsto drže hrastovi direci,
ikona te čuva s istočnog duvara,
dok krvave suze s neba rone preci.

 
Ja ću te odbranit´ rastjerat´  dželate,
lavovski se borim s gladnim kurjacima,
da se moja djeca na ognjište vrate,
da ostaneš gnijezdo  –  mojim unucima.

Sunačane pjege


Djeca se stalno
Igraju šege.
Ko od njih ima
Sunačene pjege.
S njima i bez njih
Sve je isto
Svako je djete
Rumeno i čisto
Imala sam i ja
Tu sunčanu pjegu.
Ista je ko prvi
Poljubac u snijegu.

Čarobni orkestar


Hej, drugari hajde,
da sviramo gajde.
Ja imam staru
tatinu gitaru,
a ni bratov doboš
nije tako loš.
Harmonika ova
lijepa je i nova.
Imamo i trube-
za mrave i bube.
To je prava stvar,
sad smo orkestar!
To je pravi raj,
idemo u gaj!

On i ona


Znam –
Jednog dječaka,
Koji bi mijenjao boje
Slike i tempere,
Za njene šarene džempere.
On bi dao gitaru i frulicu
Za njenu prostranu ulicu.
Znam i –
Jednu djevojčicu,
Koja bi dala kolače i kokice
Za njegove nemirne okice.
Ona bi dala sve na svijetu
Samo da budu u duetu.

RUKE MOJE MAJKE

O, koliko sada meni nedostaju
Ruke moje majke, slične anđelima.
I radost i sreća i ljepota svijeta
I bogatstvo cijelo nestalo je s njima.

Od đurđevskog jutra draže su mi bile,
Imale su više radosti i milja,
Te blažene ruke što ih skriva tama
Mirisahu ljepše od rosnoga smilja.

O, koliko puta čekale su samo
Prepune topline, uvijek raširene,
O, te tople ruke kojih više nema
O, koliko srećnom činile su mene.

Kol´ko sam se samo radovala njima!
Više nego lasta Suncu i proljeću,
O, te tople ruke što ih skriva tama
Odnijele mi radost i nadu i sreću.

O, kako su samo ruke moje majke
Svijale se brižno meni oko vrata.
O, te drage ruke slične anđelima,
Vrijednije su bile od suhoga zlata.

Koliko su puta ruke moje majke
Sa pogačom vrućom mene dočekale!
O, te vrijedne ruke što ih skriva tama
Nikada se nisu umoriti znale.

Nikad više neće njene tople ruke
Ugrijati moje smrzle od hladnoće
I nikad mi više darivati neće
Rođendanski poklon, niti zrelo voće.

Koliko su puta ruke moje majke
Pred ikonom Svetom molile se Bogu,
O, te mile ruke milije od svega
Ni s čim se na svijetu zamjenit´ ne mogu.

Nikad više neće ruke moje majke
Zagrljajem toplim mene zagrliti,
O, te drage ruke, jedine na svijetu,
Bez njih nikad više neću srećna biti.

I toplota Sunca i ljepota duge
I zvijezdano nebo u njima se krije!
O, koliko sada meni nedostaju
Ruke moje majke što ih više nije...

NEPREBOLNA RANA

Ima nešto što je jače
I od mene i od svijeta,
To je tuga što te nema,
Srećo moja oduzeta.

Ima nešto što je veće
Od planeta i svemira,
To je rana neprebolna
Pa mi duša nema mira.

Ima nešto u grudima
Što ih kida svake noći,
To je čežnja da se vratiš
A znam da mi nećeš doći.

Ima nešto nemoguće
Ne može se da opiše,
To je želja da te vidim
A znam da te nema više.

Ima zvijetda što mi sija
I na nebu kad je tama,
To je zjena tvoga oka-
Što me svuda prati mama.

Ima rana ima tuga
Ima jecaj,suza ima
Kad te tužno zovem,mama
A niko se ne odaziva.

NE GAZI BOŽUR

Tuđinu, šetaču mojom zemljom što haraš
I braću mi bacaš, Sitnice viru,
Lazareve kosti ostavi na miru
Kosovo je srpsko, nemoj da se varaš.

Ne gradi svoje, rušeći moje dveri
Ne može se stvarat´ istorija nova,
Svetinje nam čuva, ruka Damjanova
A ponos nam živi u slavi i vjeri.

Ne gasi nam zvona, neće umuknuti
Svetosavlja nećeš presušiti česmu,
Umjesto jauka, počuj moju pjesmu
Hilandaru svetom svi nas vode puti.

Ne gazi Božur, dio duše moje
Ne orvaj gnijezda slavnih sokolića,
Stiće te kletva, majke Jugovića
Ne možeš želje ostvariti svoje.

NE DAM TE ANĐELE

Ako mi te uzmu, Anđele
Simonidi sestra postaću,
Iz duplji mojih usahlih
Zjenice čarne kopaću.

Sitnici mutnoj daću ih
Hrana nek budu ribama, jadnice
Nemaju rašta gledati
Ni za kim više plakati
Uklete plave mi, zjenice.

Ako mi te uzmu, Anđele
I ruku moju desnicu
Nosiće vali krvavi
Jer, krst joj više ne treba
Nema se za kog moliti
Nek Labu ribe nahrani.

A ja ću slijepa, uboga
Prostranim poljem nebeskim
Ponovo tebe pronaći
U rajskoj bašti božura
Da opet budem uz tebe.

Duša mi s tobom prirasla
Svetinjo moja, Anđele.

NE DAM NIŠTA ŠTO JE MOJE

Ne dam jezik roda moga
Za bogatstvo cijelog svijeta,
Ne dam vjeru pradjedova
Što je mrze što im smeta.

Ne dam himnu Svetog Save
Od svega je više volim,
Ne dam sveto jevanđelje
Gdje se kajem , gdje se molim.

Ne dam moju krsnu slavu
Čuvaću je ko zjenicu,
Ni ikonu Krstitelja
Ne dam badnjak ni česnicu.

Ne dam Vračar, zvijezdu sjajnu
Rod mi vodi kroz vijekove,
Ćirilicu ne dam Vuka
Ne dam gusle Filipove.

Ni anđela Bijelog ne dam
Pod krila mi rod sklonio,
Ne dam Žiču ni Dečane
Gdje je Lazar vino pio.

Ne dam zemlju metohijsku
Što je tuđin svojom zove,
Ne dam Božur ni Kosovo
Ne dam krune Dušanove.

Ne dam moju Svetu Goru
Ni njezine svijetle lavre,
Ne dam ništa što je moje
Ne dam moje Pravoslavlje.

U OVOM TRENU - STOP

K´o svakog dana, tako i juče
s flašom u ruci, pijani tata,
uz žustru psovku sa kućnih vrata
dobru nam Mamu stao da tuče.

A mene i moga mlađega brata
na snijeg i kišu istjer´o bose,
desnom joj rukom čupao kose
a lijevom snažno stez´o oko vrata.

I ne znam ko je vrištao više.
Komšije počele svijetla da pale.
A naše suzne okice male
gledaše Mamu – k´o da ne diše.

Djeda je Mirko stigao prvi.
Staračke ruke drhte od bola,
kroz suze nazvao bolnička kola
nepomičnu Mamu gledao u krvi.

Mene i brata u toj su noći
sigurnoj kući – odveli kažu,
a znamo da nije i da nas lažu
i da će Mama uskoro doći.

Na pola puta seoske ceste
dok se za život boriše Mami.
K´o da mi šapnu: „ Ostadoste sami.
Ja moram poći, sinovi gdje ste“?...

I tog je časa, najbolja Mama
postala žrtva jednog dželata,
koji se ne može nazvati tata,
a djeca njena ostala sama.

Pišem ti pismo, surovi svijete.
Donesi Zakon – u ovom trenu.
Nasilju STOP! Ne diraj ženu!
Moli te jedno nesrećno dijete.

VITE JELE

O, zašto ćute vaše grane svele
Kad mraza nema , što vam lišće svenu,
A ja vas pamtim vite i zelene
I čuvam na vas dragu uspomenu.

O , da l´ su to munje gromove vam slale
Il´ nekom je vaša smetala ljepota,
Pa su vaše grane nijemo zaćutale
I na njima davno nestade života.

Tu ni rode više ne gnijezde se bijele
Ni umorni putnik ne zastade dugo,
Istinu od mena zašto tavorite?

A s vama sam rasla, moje jele vite
Pa me duša boli, jao moja tugo!
Zašto, zašto ćute vaše grane svele.

JELE

Semberijski slavoluk

Semberijo, čujem tvoje zvuke
u tuđini, mili zavičaju,
dok ti svijetle gradim slavoluke
i sjećanja na tebe cvjetaju.

Svijetom lutam, a ti mi u duši
toplinu ti još osjećam ruke,
nostalgija za tobom me guši,
ja ti majko, zidam slavoluke.



Jedan luk je u rodnom Modranu
drugi blista u Geteovom gradu,
povezuje lijepe rijeke dvije.

Drina Majni da šalje poruke.
„Jedno dijete ravne Semberije
zavičajne stvori slavoluke.“

Tamo se rodih

U malom selu, ponosnog roda
Modran se zove, zapamti brate,
gdje se bosonog po polju hoda
i gdje se njive pod žitom zlate.

Kraj bistre rijeke što tiho teče,
gdje pralje zorom košulje bijele,
gdje cvrčak cvrči kad pada veče,
tamo gdje samo osmijeh dijele.



Tu vrijedni ljudi, ko pčele rade
na znoj i muku narod je svik’o,
tu neće gladan ostati niko

tu svaku kuću tamjanom kade.
Tamo sam ja se rodila – eto,
tamo je moje sve što mi je sveto.

Srbijo carice

Srbijo majko, ne kleči nikom
podigni glavu, raširi krila.
Ne mogu lažnom krnjit’ te slikom
evropska zemlja uvijek si bila.

Dvorile te sluškinje i sluge
iz pehara rujno vino pila,
carevala kroz godine duge
carica si na Balkanu bila.



Nikom nisi zamutila vodu,
niti kome međe preorala,
s punom sofrom svakog dočekala
vječno krv si lila za slobodu.

Tvoja hrabrost bijaše ponos svijeta
opjevana zvoni kroz vijekove,
čuvaju je gusle Filipove
sad Evropi postala si meta.

Kolijevka ti sveta Metohija
Kosovo ti srce u grudima,
krv kroz vene, crveni Božuri
stani Evropo, kuda ti se žuri?

Ne znamo se biču povijati,
niti igrat uz tuđu muziku,
nemoj svijetu slati lažnu sliku
već Evropo u Srbiju svrati.

Za trpezom da ste gosti naši
kad slavimo i kad svadbujemo,
na krštenju kada kumujemo
da vas prate mladi tamburaši.

Da vidite naše običaje
kako braća himnu Savi poju,
za Kosovo svetu zemlju svoju
manastire što do neba sjaje

O, Srbijo moja napaćena
o, rumena jabuko sa grane!
Nemoj majko nikom na koljena
sveta zemljo, Ti nisi od lane.

NEK ŽIVE SJEĆANJA

Molim te nemoj patiti
za srećom proteklih dana,
sačuvaj ljubav kojoj je kraj
i na nju lijepa sjećanja.

I nemoj, tugo golema,
kada te stigne kajanje,
proklinjat´ dane prošlosti,
neka, nek´ živi sjećanje.

Lipe kad miris rašire
u rane zore svitanje,
prošetaj našom ulicom,
oživi staro sjećanje.

A kad te duše ranjene
ožiljci budu boljeli,
nemoj ih, nemoj liječiti,
jer smo se iskreno voljeli.

Nek´ žive stara sjećanja,
nek´ bride rane goleme,
nek´ suze plave obraze
sačuvaj sjećanje na mene.

Autor pesnikinja: Zorka Čordašević

LJUBAV JE LIJEPA KADA SE KRADE

Dođi mi, dođi iznenada,                                                                                        
k´o rani behar trešnje cvijetne.
Došumi spretno k´o nekad davno,
u mirne tople noći ljetne.

Potrči kradom, skrij se od drugih,
kad selo zaspi u smiraj dana,
a onom našom stazom tajnom,
od drugih skrita, a nama znana.

Preskoči potok, pretrči lug,
obiđi šume kroz livade,
korakom hitrim, jelenu sličan –
ljubav je lijepa kada se krade.

Nebo ću molit´ da skloni zvijezde,
Vlašići braća neka te prate,
Danici sjajnoj prekriću lice,
krišom joj šapnut´ da pazi na te.

U džep kaputa sakriću Mjesec,
da ne bi sij´o skinut mu plašt,
lipa će zemlji saviti grane
i niko neće primjetit´ nas.

Ljubi me, ljubi voljeni moj,
nemoj da brojiš minute ni sate,
noćas mi sebe podari cijelog,
dajem ti ljubav čuvanu za te.

Pehari vina nek budu usne,
drhtava tijela žerave dvije,
jedno za drugo stvoreni mi smo,
ljubav je lijepa kada se krije.

Drhtaće tijela, treptaće snaga,
a tajna ljubav kroz vene teći,
ostavi šapat u mojoj kosi,
nek´ nema kraja skrivenoj sreći.

A kada prvi pijetli se jave,
kradom se vini kroz livade;
Gospod je spreman oprostit´ grijehe,
ljubav je lijepa kada se krade.

Autor pesnikinja Zorka Čordašević

Citajuci,upoznavajuci se sa forumom primetno je da su izbori koje nam nudis,nama poprrilicno nepoznati,a vrlo kvalitetni.Hvala ti @neno na tome.Od mene tebi cista 10

...A najbolja kuća u selu si bila.
Slavila si slavu, orila se pjesma.
Mjesila česnice, Badnjake ložila.
A sad tužna cviliš – dobrote ti nesta.

Hoće da te sruše, kućo moja stara!
Još te čvrsto drže hrastovi direci,
ikona te čuva s istočnog duvara,
dok krvave suze s neba rone preci....