Stravične i jezive legende

5 najstrasnijih istinitih urbanih legendi



Strasne ali istinite urbane legende mozete naci gotovo u svakoj zemlji. Cinjenica da se strasne stvari desavaju toliko cesto je verovatno jedini razlog zasto neki u urbane legende veruju cak i kada nisu istinite. Medjutim, zaista ne postoji potrebe za plasiranjem laznih prica kada je istina cesto strasnija od fikcije.

1. Les ispod kreveta



Iako deluje strasno, ovo se stvarno desilo u vise navrata u Las Vegasu, Atlantik Sitiju, Njujorku, Kanzasu i Kaliforniji. Cini se da je mesto ispod kreveta u hotelskoj sobi savrseno mesto za sakrivanje nedavno preminulog. Ali to i ne iznenadjuje. Mesta ispod kreveta kao i orman su savrsena da se sakrije nesto, pa zasto to ne bi bio slucaj i sa lesom. Medjutim, sanse da covek ubije prostitutku, potom pokusa da je sakrije ispod kreveta te sazna da se tamo nalazi jos jedno telo su zaista minimalne, ali i to se desi.

2. Mumija u kuci strave



U danasnjim popularnim "Kucama strave" ne mozete videti mnogo "zastrasujucih" stvari, ali nekada su u njima cesto bili prikazivani neobicni ljudi ili na primer mumije. Ljude je to odusevljavalo, kao i pomisao da tako nesto dodirnu. Medjutim sa prolaskom vremena i takve kuce su zamrle, a stvari iz njih zavrsile u skladistima. Jednog dana 1976. godine TV ekipa je snimala emisiju o jednom takvom napustenom skladistu i na iznenadjenje pronasli su i nekada popularnu mumiju. Iznenada, dok su prolazili pored nje, ruka sa mumije je otpala i pokazale su se kosti koje su je drzale. Tada je ekipa shvatila da to nije lazna mumija nego pravo pravcato mumificirano telo coveka. Mumija je tako stajala decenijama te niko nije znao odakle i iz koje godine potice. Kasnije je telo uz odgovarajucu sahranu pokopano kao Dzon Do.

3. Dekoracija za Noc vestica



Telo mrtve zene je satima visilo na drvetu pokraj puta u Delaveru. Prolaznici su prolazili kraj njega misleci da je to deo dekoracije za Noc vestica (oni zaista ovaj praznik ozbiljno shvataju zar ne?). Medjutim, sutradan je utvrdjeno da je to u stvari telo 42-godisnje zene koja je tu pocinila samoubistvo.

4. Kada trik za Noc vestica ne uspe



Jedan tinejdzer je zeleo da imitira stravicnu scenu vesanja pred publikom za Noc vestica, medjutim, stvari su krenule po zlu i on se stvarno obesio. Imitiranje smrti vesanjem je veoma popularno za Noc vestica, no postoji nebrojano mnogo primera kada sala dovede do prave smrti.

5. Ziv sahranjen



Ranog 17-og veka, jedna zena je sahranjena u Ardtanesu u Skotskoj. Kako su tada pljackasi grobova bili veoma popularni, nedugo nakon sahrane odlucili su da otvore njen grob. Na njihovo zaprepascenje kada su ga otvorili, culo se stenjanje te su pobegli glavom bez obzira. Zena je ustala i otisla kuci. Ocigledno je da pljacka grobova ponekada moze biti od velike koristi. Medjutim, ova prica definitivno moze biti istinita. Kroz istoriju, bilo je brojnih ovakvih slucajeva. 1905. godine, engleski reformator Vilijam Teb, pronasao je 219 slucajeva u kom je malo falilo da se sahrane zivi ljudi, 149 slucajeva stvarnih sahrana zivih ljudi, ako i dva slucaja gde su se "mrtvi" probudili dok je njihovo telo balzamovano. Uhhhh....



izvor: urbantitan.com

Zadnje sedište

Ova priča je poznata i u našim krajevima, tako da smo je i sami čuli iz nekoliko različitih izvora, manje više sličnih verzija. Mlada devojka je kobne večeri ostala na poslu do kasno u noć. Kada je napokon bila gotova, sela je u auto i polako krenula kući, pa je nakon nekog vremena u retrovizoru primetila da je neko sustiže. Njen pratilac je već krenuo da je pretekne, kad se odjednom naglo vratio i počeo ludački da trubi i blica.

Ona se uspaničila i ubrzala, ali automobil je i dalje mahnito jurio i trubio za njom. Nakon kraće "potere", napokon je došla do svoje kuće, izletela iz auta i uletela u kuću, pa je odmah nazvala policiju, koja je ubrzo i došla. Na njihovo zaprepašćenje, vozač auta koji je progonio je i dalje bio tamo, pa je policajcima ispričao da je, kad je prvi put hteo da prestigne devojku, video siluetu čoveka na zadnjem sedištu njenog automobila koji je podigao nož i spremao se da ga zabode u nju. Očigledno se prepao kad su ga obasjala svetla, pa se sagao natrag i čekao da devojka dođe kući, kako bi mogao da pobegne u noć…

Autostoperka



Ova priča govori o mladiću koji se jedne večeri vraćao kući, kada je na jednom manje prometnom delu puta ugledao zgodnu, mladu autostoperku.

Stao je i ponudio joj prevoz do obližnjeg grada, a ona je naravno, pristala. Ugodno su popričali i skratili vreme, ubrzo stigavši do grada, gde je mladić i ostavio. Međutim, uskoro je primetio da joj je u automobilu ostao šal. Budući da je iz razgovora saznao samo da je iz jednog malenog sela u blizini, odlučio je da joj drugi dan vrati šal i možda izvuče još neko viđanje sa njom. Obišao je nekoliko kuća, ali bez uspeha. Već je lagano gubio nadu, kad su mu vrata otvorili stariji muškarac i žena, koji su odmah duboko uzdahnuli i uzeli mu šal iz ruke. Ispričali su mu da je to zaista šal njihove ćerke, ali da je ona poginula pre 10 godina upravo na tom delu puta gde je mladić pokupio, na jučerašnji dan, i da im svake godine u ovo vreme neki mladić donese taj isti šal.

Krevet

Za razliku od mnogih urbanih legendi, ova priča se stvarno i dogodila. Počinje otprilike tako da mladi bračni par za svoj medeni mesec iznajmi sobu u finom hotelu. Nakon što su se smestili, žena oseti snažan i neugodan miris. Odmah su se požalili menadžeru hotela, koji je pregledao sobu, ali nije uspeo da nađe izvor smrada. Kako je hotel bio pun, nije mogao da im iznajmi drugu sobu, pa su mladenci odlučili da provedu noć napolju, pod zvezdama. Međutim, ujutro ih je zatekao isti smrad. Ponovno su se žalili, na šta je menadžer pozvao ekipu za čišćenje, koja je sve detaljno oprala i osvežila. Ali miris je i dalje bio prisutan. Pošto je mladoženja za sobu platio podosta novca, doživeo je lagani nervni slom, i počeo je da razbija sve što mu se našlo pod rukom. Podigao je i bacio gornji madrac, na šta ih je sve zapljusnuo smrad i užasnuo pogled na poluraspadnuto telo gole žene.

Dadilja

Ovo je vrlo popularna priča u Americi, a bila je i inspiracija vrlo uspešnom hororu Vrisak. Naime, govori o bebisisterki koja je spremila decu na spavanje, i spustila se u prizemlje kako bi gledala televiziju. Uskoro zazvoni telefon, ali nakon što je devojka podigla slušalicu, čula je samo duboko disanje, na šta je, uzrujana, spustila slušalicu. Drugi put telefon zazvoni, ona se ponovno javi, ali ovaj puta čuje prigušeno smejanje. Treći put napokon čuje glas muškarca, koji joj kaže da nije pristojno spuštati slušalicu nekome. Međutim, ona opet poklopi. I četvrti put telefon zazvoni, devojka se javi, a muškarac joj kaže da je upravo posmatra.

Devojka se uspaniči i nazove policiju, a ovi joj kažu da će pokušati da otkriju o čemu se radi. Uskoro telefon opet zazvoni, devojka se ne čekajući javi, ali odahne kad čuje glas policajke. Ona joj kaže da su otkrili da poziv dolazi iz te iste kuće. Devojka baci telefon i krene prema vratima, upravo u trenutku kada se muškarac sa krvavim nožem u ruci, počeo spuštati niz stepenice, sa sprata gde se nalazi dečija soba…

Beli miš


Još jedna urbana legenda koja je popularna i kod nas, pogotovo kod srednjoškolaca koji se spremaju za matursku ekskurziju. Govori o devojci koja je sa svojim razredom otišla na matursku ekskurziju u Španiju. Naravno, šta će drugo mladi nego konzumirati alkohol, pa se i ona pridružila društvu u svemu tome.

Zadnjeg dana je u klubu upoznala mladog i zgodnog crnca, sa kojim je igrom slučaju provela noć. Drugo jutro se probudila u njegovom stanu, videla da joj avion poleće za dva sata, pa je brže bolje izjurila napolje. Međutim, ljubavnik je zaustavio, i dao joj malenu kutiju. Rekao joj je da mu je ova noć bila posebna, i da otvori kutijicu tek kad bude u avionu. Pošto je bila u žurbi, strpala je kutijicu u džep i doslovno odmah zaboravila na nju. Tek negde iznad Mediterana oseti da joj nešto smeta, pa iz džepa izvadi tu sitnu kutijicu. Otvori je, pa joj osmeh ubrzo zameni izraz strave. U kutijici se nalazio mrtvi beli miš, sa ceduljicom: "Welcome to the AIDS club!"

Klovn

Za kraj, još jedna priča koja se vrti oko bebisiterke, vrlo popularne protagonistkinje urbanih legendi. Devojka iz ove priče je odlučila da se opusti gledajući televiziju, nakon što je spremila decu na spavanje. Međutim, pažnju joj je vrlo brzo zaokupila jeziva lutka klovna u ćošku sobe, koja kao da ju je posmatrala.



Devojka je nazvala poslodavca, oca porodice koji je sa svojom ženom taman večerao u finom restoranu, pa ga upitala može li da gleda televizor u njihovoj sobi, jer je ta lutka klovna prilično plaši. Otac je brzo prekinuo i naredio da odmah zove policiju, uzme decu i pobegne iz kuće. Ona je uplašeno pitala zašto, a otac joj je rekao da oni nemaju nikakvu lutku klovna, ali da su mu deca nekoliko puta rekla da su videla tog klovna, što je on pripisao njihovoj mašti. Međutim, već je bilo kasno za beg…

Kasnije se ispostavilo da to nije bila lutka, nego poremećeni patuljak koji je nekoliko nedelja pre toga pobegao iz ludnice, i skrivao se u njihovoj kući.

trojka.rs

Goatman


Od svih fantomskih stvorenja koja žive na usamljenim, romantičnim mjestima, najužasniji i najopasniji je Goatman (čovjek-jarac), stvorenje koje bi trebali izbjegavati pod svaku cijenu.
On je jedan od najužasavajućih stvorenja SAD-a; pola čovjek, pola jarac.


Pojavljuje se na mirnim cestama grada Marylanda, sa sjajnom sjekirom kojom ubija tinejdžere. Policija je uvijek imala problema s hvatanjem Goatmana zbog njegovih jakih nogu i beskrajne izdržljivosti. Niko ne zna točno od kuda je došao.

Legenda kaže da je on rezultat tajnog eksperimenta, odobrenog od strane Washington DC-a, a provedenog od strane lokalnih vlasti. Međutim nešto je pošlo po zlu. Prema glasinama, neki je znanstvenik provodio pokuse na životinjama za poboljšanje čovjekove fizičke sposobnosti. Nažalost, eksperiment s kozom skroz je proveden krivo. Nakon nestanka struje, izbila je mješavina dima. Nakon što se dim staložio, znanstvenik se pretvorio u čudovište; pola čovjek, pola koza. Zaluđen s razočaranjem i strahom onoga što bi mu se moglo dogoditi, vrišteći je pobjegao u noć. Goatman je bio izgubljen...


Zbog svog grotesknog izgleda, Goatman je razvio posebnu mržnju prema mladim, lijepim tinejdžerima i njegov život je sada posvećen njihovom ubijanju. Neke od njegovih žrtava prežive jer se zaključaju u autu tijekom pojave napada. Čudovište voli skočiti na aute i prestrašiti ljude. Kada je posebno žedan krvi, probuši im gume od auta kako ne bi mogle pobjeći. Zlo stvorenje ih tada odvuče sa sobom u šumu, gdje ih troši s velikim zadovoljstvom.

Možda je on samo priča kako otjerati mlade parove iz mjesta gdje mogu biti sam i uživati. Ili, možda i ne.

Moj savjet: ako želite negdje stati uz cestu, zaključajte vrata automobila i pažljivo se ogledajte oko sebe da vidite imali ičeg neobičnog.
Ne zaustavljajte auto usred šume ni pod kojim okolnostima.

Bazilisk


Prvog poznatog Baziliska uzgojio je Herpo Odurni(parsel-ust). On je nakon mnogobrojnih pokusa otkrio da će iz kokošjeg jaja na kojem je sjedila krastača izaći divovska zmija sa strašnim moćima. Bazilisk je zelena zmija koja može narasti između 14 i 16 m.


Očnjaci Baziliska su vrlo otrovni,ali njegovo najsmrtonosnije oružje su svakako njegove velike žute oči. Tko pogleda u njih trenutno umire. Međutim, postoji mogućnost da se izbjegne smrt na način da ga ne gledate u oči, nego sa sobom nosite ogledalo i gledate njegov odraz. Tada nećete umrijeti nego se pretvoriti u kamen, a odkameniti se tek kad Bazilisk umre. Bazilisk može doživjeti duboku starost. Pretpostavlja se da je Bazilisk Herpa Odurnog živio između 800 i 1000 godina.
Baziliska može kontrolirati samo parsel-ust.

Minotaur



Minos je bio božanskog porijekla, sin je Zeusa, boga nad bogovima. U Feniciji Zeus je sreo Europu, kći feničkog kralja Aegenora, koja je s prijateljicama brala cvjeće uz obalu mora. Zeus se u nju zaljubio. Da bi joj se približio, pretvorio se u snježnobijelog bika. Princeza se igrala s bikom, ali čim je sjela na bika, on se bacio u more i odveo je na Kretu. Zaveo ju je ispod jednog drveta u Gortysu kojae od tada uvijek ima zeleno lišće. Iz njihove veze rođena su tri sina: Minos, Radamantis i Sarpedon. Europa se kasnije udala za Asteriosa, kralja Krita. Kad je on umro, na prijestoelj je došao Minos. Minos je upravljao prema zakonima koje mu je svakih devet godina davao njegov otac Zeus. Minos je za ženu uzeo Pasifaju, kći Heliosa i nimfe Krete. Imali su četiri sina i četiri kćeri.


Jednom, Minos je tražio od Posejdona da ga ovaj potvrdi za kralja Krete (ispred njegove braće). Posejdon je to i učinio na način da mu je poslao snježnobijelog bika koji je izašao iz mora, a Minos ga je trebao žrtvovati u njegovu čast. Minos, očaran ljepotom bika, odlučio je tog bika ostaviti za sebe, a Posejdonu u čast žrtvovati drugog bika. Bijesan zbog prijevare, Posejdon je smišljao osvetu: učinio je da se Minosova supruga Pasifaja zaljubi u bika. Ona je svoju želju povjerila Dedalu, poznatom umjetniku onog doba, a on joj je obećao pomoći. Dedal je napravio drvenu kravu, presvukao je pravom kravljom kožom; Pasifaja se sakrila u drveni oblik i zadovoljila je požudu. Iz njihove veze rodilo se čudovište nazvano Minotaur, čudovište s glavom bika i tijelom čovjeka. Minos je htio sakriti skandal te se obratio proročištu za savjet. Savjet je glasio: neka Minos naredi Dedalu da ovaj sagradi labirint u koji bi sakrio čudovište. U međuvremenu, Minosov sin Androgej bio je ubijen na igrama u Ateni.
Priča kaže da je Androgej osvojio sve nagrade što je izazvalo ljubomoru ostalih igrača te je bio ubijen. Zbog toga je Minos poslao ekspediciju protiv Atene; prisilio je kralja Atene Egeja da mu svakih devet godina šalje po sedam mladića i sedam djevojaka koji su služili kao hrana Minotauru. Kad je ponovno došlo vrijeme da Atena pošalje mladiće i devojke na Krit, njima se priključio i Tezej, sin kralja Egeja, koji je odlučio ubiti čudovište. Tezej je dogovorio s ocem da će na povratku, ako njegova zamisao uspije, podići bijela jedra umjesto crnih s kojima je krenuo na put. Kad je stigao u Knossos, u Tezeja se zaljubila Ariadne, Minosova kći. Obećala mu je pomoći, ako je Tezej povede kao suprugu u Atenu. Otkrila mu je tajnu labirinta i dala mu klupko vune koje mu je trebalo pokazati izlaz iz labirinta. Tezej je pričvrstio kraj tog klupka na ulaz, došao do Minotaura, ubio ga, žrtvovao ga Posejdonu (koji mu je za uzvrat obećao siguran povratak) i izašao iz labirinta sljedeći nit. Zajedno s Ariadne i svim Atinjenima pobegao je s Krita i krenuo put Atene. Odlučili su se odmoriti na Naxosu gdje je Tezej ostavio Ariadne usnulu na plaži; tako su mu bili savjetovali bogovi, jer je Ariadne bila obećena bogu vina Dioniziju. Tezej je od velike radosti zaboravio podići bijela jedra. Njegov otac Egej, kad je na pučini ugledao sinov brod s crnim jedrima, od očaja se bacio u more koje od tada nosi njegovo ime – Egejsko more. U Knossosu, Minosov bijes sručio se na Dedala koji je, da bi pobjegao, napravio krila od voska za sebe i svog sina Ikara.

Ikar se pak oglušio na očeve savjete – otac mu je savetovao da ne leti previsoko da sunce ne bi rastopilo vosak koji je držao krila. Ikar je pao u more koje od tada nosi njegovo ime – Ikarion pelagos.

Vila zla - Banshee




" SMRT NARIČEM TVOJU, SMRT TVOJU I BLIŽNJEGA TVOGA. MOJ VAPAJ NEČIJI JE KRAJ, MOJI ĆE JECAJI NAGOVJESTITI NEČIJI ODLAZAK U VJEČNA LOVIŠTA... VAPAJA MOGA I MOGA NARICANJA I JECAJA SMRTNO BOLESNI NE ČUJU KAO NI DUŠE UMIRUĆE, KAO NI DUŠE ČIJI JE KRAJ BLIZU..."

Stoji u mitskom opisu legende o Banshee. Riječ je o legedni koja je raširena među narodima keltskog porijekla (Škoti, Irci). Ipak, da li je riječ samo o legendi??? Svjedoci, zabilježeni događaji i činjenice tvrde drugačije... Naziv Banshee potječe iz galskog jezike ; Bean Shide, u prevodu vila. Iako je riječ o vili mnogi je parapsiholozi svrstavaju među duhove. Banshee je duh zaštitnik svih keltskih porodica, ali njena pojava nagoviještava smrt određenog člana porodica. Ipak o njenoj se "pojavi" ne može konkretno govoriti... niko je nikada nije vidio! Postoje samo nagađanja, ali jedno je sigurno - Banshe nije izmišljotina. Prema legendarnim opisima Banshee je normalne (ljudske) visine i ima dugačku crvenu kosu. Štiti samo najpobožnije i najbogobojaznije obitelji kakvih je u Irskoj danas samo nekoliko.
Kada jednom čalnu porodice dođe kraj, Banshhe se nađe pred vratima buduće kuće žalosti i češlja kosu, pri tome proizvodeći strašne, neljudske urike i vrištanja koji ponekad liče i na neki divlji plač. Čuli su je i pojedinci i grupe ljudi. kada je čuje pojedinac, umire njegov bližnji; kada je čuje grupa - uvijek je jedno u grupi ne čuje. Taj koji ne čuje naricanje Banshee, završio je sa ovim svijetom.


Sada ću navesti jednistveni slučaj svjedoka, koji je čak više puta čuo Bansheena naricanja. Svjedok pod pseudonimom "James O`Barry", Banshee je prvi put čuo kada je bio veoma mlad. Dok je ležao u krevetu čuo je vrisku i naricanje pod prozorm - za 2 sata javljeno mu je da mu je umro djed. 17 godina nakon pomenutog događaja O`Barry je ponovo čuo Banshee. Odmah je znao o "komu" se radi, pomolio se je za svoju majku, braću i sestre. Ipak, kako je naveo, neki unutarnji glas mu je govorio da nije niko od njih. O`Barry je to naricanje čuo 22.11.1963. - neposredno nakon podneva. Nekoliko minuta prije Bansheenog naricanja ubijen je njegov stari prijatelj i poznanik - John Fitzgerald Kennedy...


Bansheenih pojava bilo je još mnogo, a često banshee nariče ispred kuće u kojoj neko treba umrijeti (mada ima i izuzetaka). legenda kaže da, ako Banshee bude uhvaćena, onaj kojemu smrt prijeti mora nastaviti živjeti no dosada je niko nije uhvatio...

Ukleti otok Alcatraz


Zbog manjeg prekršaja jedan čovjek biva sam u ćeliji 14D. Nakon nekoliko trenutaka počeo je vrištati. Tvrdio je kako je s njim u ćeliji čudovište sa svjetlećim očima. Priče o duhovima nisu bila rijetkost, ali su čuvari to smatrali besmislicama i pričama za laku noć. Nitko od stražara se nije obazirao na vrištanje zatvorenika. Vrištanje se nastavilo dugo u noć, sve dok nije naglo prestalo. Ujutro je jadnik pronađen mrtav, ukočenog i prestravljenog izraza lica, sa vidljivim otiscima šaka oko vrata. Autopsijom je utvrđeno kako modrice koje su nastale usred gušenja nisu bile djelu ruku tog čovjeka, odnosno da se ne radi o samo-zadavljenju. Nešto je udavilo tog čovjeka, nešto što je s njim ostalo zaključano u ćeliji, nešto za što tvrde da i danas vreba iz ćelije 14 D.


Otočić Alcatraz se nalazi nedaleko od Kalifornijske obale. Početkom 1850-tih godina na njemu je uspostavljen vojni kompleks. Kasnije je taj vojni kompleks pretvoren u najstrože čuvani zatvor, u kojem su boravili najveći kriminalci. Među najpoznatijima je bio zasigurno Al Capone. 1963. Godine taj najčuvaniji zatvor je zatvoren. Godinama su čuvari, a kasnije i posjetitelji, bili svjedoci mnogim „pojavama“ duhova, koji bi se samo pojavili, te pred očima svjedoka stajali kao čovjek od krvi i mesa, da bi nakon nekoliko trenutaka ponovno nestali. Zvukovi stenjanja, vrištanja, agonije i boli izvirali su iz samih zidova bez ikakvog vidljivog uzroka. Cijeli otok je ispunjen jezivim osjećajem da nikada niste sami. Negativna vibracija postoji i danas, prožima svakog tko stupi na taj otok. U hodniku u bloku C, gdje su tri kriminalca ubijena u pokušaju bijega, često se čuju neobični zvukovi, no kada bi netko otvorio vrata hodnika kako bi vidio tko proizvodi takve zvukove, oni bi prestali a hodnik bi zjapio prazan. Čim bi se vrata zatvorila, zvukovi bi se ponovno pojavili.
Osim zvukova ponekad bi se mogla vidjeti osoba, bolje rečeno duh u uniformi.
Koliko god strah u kosti utjerivao blok C ipak postoji i mnogo strašnije mjesto u tom kompleksu. Blok D.
Nadograđen kao mjesto veće sigurnosti i veće brutalnosti u kažnjavanju zatvorenika. Zatvorenici iz tog odjela nisu bili u doticaju s vanjskim svijetom. Nisu smjeli raditi s ostalim zatvorenicima, niti jesti u glavnoj kantini. Jednom tjedno su imali pravo na rekreaciju, a dva puta tjedno na tuširanje. Od 42 ćelije, 36 su bile poput ostalih u kompleksu, no okrenute prema Golden Gate-u odakle su puhali hladni vjetrovi, a čuvari su znali upaliti dodatno hlađenje kako bi im boravak u ovim ćelijama učinili još nepodnošljivijim.

5 od preostalih 6 ćelija poznate su pod nazivom „Hole“, bile su namijenjene najtežim prijestupnicima. Smještene su u najhladnijem dijelu cijelog kompleksa, a sadržavale su samo umivaonik,nužnik i žarulju, koju su palili/gasili čuvari. Madrac na kojem bi spavali noću, bio bi im uzet svakog jutra, nisu smjeli izlaziti niti do tuševa, nisu imali pravo na nikakvu zatvorsku literaturu, zatvoreni sami sa sobom i do 19 dana, suočeni s vlastitom dosadom.

Zadnja ćelija – poznata kao „Oriental“ bila je mjesto najgore moguće kazne. Bez nužnika, umivaonika i ikakvog svjetla, samo mala rupa u podu za nuždu i hladnoća. Ćelija 14 D s početka priče bila je jedna od ćelija u „Hole“. Danas posjetitelji i osoblje koje radi na otoku osjete „hladne točke“ unutar bloka D, koji je popraćen intenzivnim osjećajem. Kažu da su ćelije 12 i 14 D najaktivnije što se tiče paranormalnosti. Za 14 D je čak zabilježeno da je bila hladnija i za 20 stupnjeva od okolnih ćelija, a emocionalni naboj je najjači u kutovima.
Priča o otoku Alcatraz je jeziva i sama po sebi, bez ikakve „pomoći“ duhova i ostalih neobjašnjivih fenomena, no ovi paranormalni događaji nisu počeli samom izgradnjom kažnjeničkog kompleksa. Mnogo prije nego je Alcatraz udomio svoje prve zatvorenike, bio je poznat među Indijancima kao mjesto kojeg su se klonili, vjerujući da se na njemu nalaze zli dusi. Lovac na duhove Richard Senate je jednom prilikom sa vidovnjakom proveo noć zaključan u ćeliji 12 D, gdje kažu „stanuje“ zao duh. Čim su vrata ćelija bila zatvorena Senate je osjetio hladne prste na svom vratu, dok je vidovnjak imao vizije izobličenih tijela kao i tijela bez udova. Priče o neobičnim događanjima s otoka danas su dobro poznate i općeprihvaćene iako nikad znanstveno utvrđene, što je Alcatrazu donijelo nov i prikladan naziv među ljudima – Hellcatraz.

Kako su očevici brojni, a mjesto vječno aktivno-lako se uvjeriti da ovo nisu priče za laku noć, nekakva energija vlada tim područjem, bilo izazvana samim umom promatrača kao neka vrsta autosugestije ili joj je izvor u onoj drugoj strani postojanja.

Vještice


Vještice su žene koje se bave vještičarenjem kako bi stekle nadnaravne moći za korištenje u dobre ili zle svrhe. Muški praktikant vještičarstva naziva se vještac. Tradicija razlikuje tzv. bijele i crne vještice. Dakako, etiketa vještica bila je izvanjska socijalna oznaka koju su određenim pojedincima ili skupinama pojedinaca nadijevale grupe izvan tog društvenog miljea. Zapravo, radilo se o sljedbenicima starih poganskih vjerovanja koja su u uskim krugovima nadživjela pojavu i širenje kršćanstva, stoga je Crkva poprijeko gledala na takve prakse. Na takva poganska vjerovanja nailazimo osobito kod keltskih naroda gdje je takva tradicija bila jaka, ali i kod germanskih i slavenskih naroda koji su sa sjevera donijeli svoje poganske običaje i vjerovanja.

Još od 12. stoljeća Crkva je zauzela neprijateljski stav prema raznim duhovnim sljedbama (katari) koje su se pojavljivale u to vrijeme, a potkapale su autoritet Crkve i feudalnog sustava. Pripadnici tih sljedbi bivali su označeni i proganjani kao heretici. S vremenom progoni su se zaoštrili, a zbog straha od svega što bi moglo nauditi poziciji kršćanstva, stala je Crkva progoniti sve one koji su bili u nesrazmjeru s njenom ideologijom. Inkvizicija je osnovana još 1231. godine, a 1252. papa Inocent IV. odobrio je mučenje kao metodu iznude priznanja od zatvorenika, nakon čega je često slijedilo pogubljenje vješanjem ili spaljivanjem na lomači. Osim heretičkih sekti na udar inkvizicije došli su i pojedinci osumnjičeni za bavljenje magijom i čaranjem. Godine 1486. dvojica dominikanaca, Henricus Kramer i Jakob Sprenger objavila su djelo Malleus maleficarum (Malj protiv vještica) koji je teorijski sažeo vjerovanja u vještice i izložio različite vrste torture kao oblik ispitivanja.


Od 15. do 18. stoljeća pogubljeno je na tisuće ljudi, većinom žena, pod optužbom za vještičarenje. Progoni su vršeni širom Europe, i u katoličkim i u protestantskim zemljama, a najteži su bili u Španjolskoj, Engleskoj, Italiji, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Njemačkoj.
U Americi je najpoznatiji slučaj bilo suđenje vješticama iz Salema u Massachusettsu, gdje je 1692. -1693. optužena 141 osoba, od kojih je dvadeset pogubljeno.

Candyman


Prije puno godina, Candyman je bio stvaran čovjek. U dane ropstva Candyman je bio crni rob koji se zvao Daniel Robitaille koji je radio na plantaži u New Orleansu. Bio je talentirani slikar kojeg je vlasnik plantaže odabrao da nacrta portret njegove kćeri. Međutim, Daniel se zaljubio u kćer vlasnika plantaže. Kada je vlasnik plantaže, koji je bio rasist, otkrio za tajnu vezu Daniela i njegove kćeri, podignuo je ljutu svjetinu iz grada i protjerao Daniela van grada. Oružani vilama i gomilom pasa, lovili su roba preko polja i potoka. Na kraju su ga ipak ulovili, a jedan od njih mu je motornom pilom odsjekao desnu šaku. Naposljetku su ga premazali medom i bacili u košnicu. Nesretni Daniel je bio u strašnoj boli, a umro je od povreda, ali ne prije nego što je prokleo ljude koji su ga ubili i obećao da će se vratiti po svoju osvetu.


Ljudi kažu da njegov duh nikada neće imati mira i sada on hoda po svijetu za cijelu vječnost, ukazujući se kada se njegovo ime zazove pet puta. Prema legendi, ako staneš pred ogledalo i izgovoriš "Candyman" pet puta, njegov lik će se pojaviti u ogledalu i ubiti te svojom kukom.

Pojavljuje se krvav, prekriven pčelama, kukom na desnoj ruci umjesto šake i ni s čim drugim na umu, osim smrti.

Bloody Mary


Prema legendi, Krvava Mary je bila prelijepa djevojka koja je živjela u 17. stoljeću u gradu Idelwoodu. Često je odlazila u crkvu. Međutim, kako nikada nije imala momka nije mogla ni zatrudnjeti.
No, jednog dana, to se dogodilo, međutim, Mary nikome to nije rekla jer bi je građani Idelwooda izbacili iz crkve i ubili, jer su vjerovali da djevojka koja nije imala momka, a bila je trudna, nosi dijete koje je začeto od vraga. Zbog tog su građani Mary Worth smatrali vješticom. Zato ju je Salemski sudac osudio na smrtnu kaznu sve dok ona ne prizna vještaštvo.
31. listopada je izvršena njena kazna. Građani su uzeli komad stakla i svaki se trebao obilježiti na njoj tako što bi je svaki od njih zarezao po licu. Također, pred nju su stavili ogledalo kako bi mogla vidjeti svoje unakaženo lice koje više nikada neće htjeti pogledati niti jedan muškarac. Nakon što se svaki građanin obilježio, Mary Worth je službeno bila izbačena iz crkve, te ostavljena da tu umre.


U trenutku dok je gledala u ogledalo ispred sebe, bacila je kletvu na cijeli grad i njegove stanovnike i pozvala na svoju osvetu. Tada su je prozvali "Bloody Mary." Jedan od građana koji je prisustvovao njezinu pogubljenju bio je zatečen da izgovara: "Ja vjerujem u Mary Worth." Taj gradski starješina rekao je: "Članovi zajednice, djeco Božja, licemjerno je naslijediti nešto što zovemo "čistunce medvjeda". Zato ne postoji nitko među nama bez mrlje grijeha, niko od nas nije nedužan. Čovječanstvo će biti jadno i krivo."

Mary su pokopali zajedno s njenim ogledalom na groblju koje se nalazilo u blizini crkve. Sljedeće jutro, Mary je zavladala umom onoga koji joj je napravo dijete i naredila mu da ubije cijelo selo komadićem ogledala koje je uzeo iz svoje sobe. Kada je shvatio što je učinio, jadnik je zakopao tijela na groblje, a sebe ubio. Budući da je pokopana s ogledalom, sada je zarobljena u njemu i traži osvetu čekajući nekoga tko vjeruje u nju i nekoga tko će je osloboditi.

Nažalost, mnogi su iskusili mračnu stranu istine Maryine igre. Nekoliko jadnika je ispisalo svoja imena i imena svojih prijatelja po ogledalu i tako, vjerujući u Mary, ubrzo su se obilježili na njenu osvetu.

Prema legendi, ako neko uđe u kupaonicu, zamrači je, upali svijeću, ispiše svoje ime crvenom bojom (ona simbolizira krv) i imena svojih prijatelja na ogledalu i točno u ponoć i kad je pun mjesec, izgovori tri puta "Ja vjerujem u Bloody Mary", ona će se pojaviti i ubiti ga ili uvući u svoj svijet, u svoje ogledalo.

Dječji duhovi iz San Antonija



Iako priča o duhovima djece iz San Antonija nije bila previše poznata izvan granica Teksasa, s vremenom je postala dio američke povijesti. Naravno nećete se samo zbog toga zaputiti u Ameriku, no ako ste slučajno tamo u ovo doba godine, ne škodi provjeriti koliko ima istine u njihovim legendama.

Krajem 40-tih godina autobus pun djece zapeo je dok je pokušavao prijeći tračnice na križanju s cestom na uzbrdici. Iako svi detalji nisu poznati, čini se da je autobus uspio prednjim kotačima prijeći tračnice, no zadnji dio je zapeo između dijelova drveta i tračnica.
Kao što vjerojatno pretpostavljate, iz jednog smjera se začuo vlak, a panika koja je zavladala onemogućila je većini djece bijeg iz autobusa. Spasilo ih se samo nekoliko koji su izašli kroz prozor, no vozač i većina školaraca ostali su na mjestu mrtvi. Pozitivna stvar proizašla iz ovog tragičnog događaja jest to što su doneseni zakoni kojima je povećana sigurnost djece i kvaliteta školskih autobusa, no građani San Antonija uskoro su počeli viđati duhove poginule djece.
Kako bi paranormalno dobilo još više na izričaju, ulice blizu nesretnog raskrižja nosila su imena žrtava, što ne bi bilo čudno da ulice nisu dobile ta imena godinama prije nego se nesreća dogodila.

Još zanimljiviji dio ove urbane legende kaže kako ljudima koji zapne vozilo na istoj toj uzbrdici mnoštvo malih nevidljivih ruku pomaže pokrenuti auto.
Stvar je otišla tako daleko da su neki počeli stavljati puder na auto kako bi mogli snimiti otiske.
Ako im je za vjerovati u tome su uspjeli….

Čudo u Watseki


Slučajevi kada duh mrtvaca opsjedne tijelo nekog živog čovjeka su najveći misterije, trn u oku parapsihologije. Kako uđu u nas, kako opsjednu tijelo i duh, dušu i um; na ta pitanja do dan danas nije pronađen odgovor. Još uvijek nije zasigurno utvrđeno kako se duh može istjerati iz osobe koju je opsjeo.
Mary Lurancy Vennum, rođena 1864. godine, bila je u središtu zbivanja u Watseki. Imala je 13 godina kada se probudila usred noći i rekla svojim roditeljima, da ne može spavati jer stalno čuje glasove. Njoj nepoznati glasovi su je dozivali. Nekoliko dana prije toga, Lurency je počela dobivati histerične napade. Došla je jednom svojim roditeljima, sva ispreplašena te im je rekla da vidi Boga, nebo, anđele, ali i ljude koji su mrtvi, a koje je poznavala dok su bili živi. Nakon više histeričnih napadaja, ispuštanja krikova kakve ljudski glas ne može proizvesti te pričanja na jezicima koje “samo Bog može razumjeti”, govorila je da njome vladaju zli duhovi, ali da je jedan koji joj je želio pomoći otjerao ve “zločeste”. Čak je znala i ime tog duha, Mary Roff.
Mary Roff je bila kćerka njezinih prvih susjeda. Umrla je u 18. godini života. Za vrijeme svog kratkog života u okrugu Watseke postala je poznata po duševnoj bolesti, ali i vidovnjačkim sposobnostima. Njen duh je opsjeo Lurency na cijela tri mjeseca. Za ta tri mjeseca, Lurency se preselila u kuću porodice Roff. Ona je potpuna postala (osim fizički) Mary Roff. Poznavala je svaki kutak kuće, prepoznala je sve svoje školske prijatelje, svoje igračke.
Nije bilo dileme, Lurency je postala Mary. Nakon ta tri mjeseca rekla je “svojim roditeljima” da mora ići i da će se Lurency ponovno vratiti.

U trenutku kada je to rekla, legla je, sklopila oči i nakon nekih sat vremena ponovno ih je otvorila. Lurency se vratila.

Soba Anne Frank


Na našoj listi jezivih mjesta našla se i soba u kojoj se tijekom rata skrivala Anna Frank.
Neki, naime, tvrde kako kad uđete u sobicu možete osjetiti hladne struje na nekim mjestima, a kad otkuca ponoć pojavljuje se i figura mlade djevojke. Većina, naravno, vjeruje da je riječ o Anni koja u trenucima ukazanja stoji nepokretna i gleda kroz prozor.

'Zabilježen' je i zvuk kotrljanja podno stepenica, na kojima se jednom prilikom prosula vreća graha. Navodno se identičan zvuk ponavlja s vremena na vrijeme bez nekog određenog vanjskog faktora.

Kako god bilo, čak i ako ne vjerujete u nadnaravno, morate priznati da kada je Noć vještica u pitanju djeluje zabavnije od zamaskiranog izlaska u lokalni kafić.

A prođe li vas jeza ili žmarci na nekom mjestu, što god radili, ne okrećite se...

Dvorac Berryja Pomeroya


Nedaleko od nacionalnog parka Dartmoor u Devonu nalazi se ukleti dvorac Berryja Pomeroya. Danas romantična ruševina, ovaj dvorac iz 13. stoljeća je dom mnogim nadnaravnim događanjima, od kojih je najčešće pojavljivanje dotične White Lady. Pojavljuje se u mračnim tamnicama ispod dvorca te na vrhu dvorca. Pretpostavlja se da je riječ o duhu Margaret Pomeroy koju je u tamnicu zatvorila njena vlastita sestra ostavivši je tamo da polako i u mukama umre od gladi.

Grof Drakula


U rumunjskom dvorcu Bran nekad je živio okrutni vladar, grof Vlad Tepeš, puno poznatiji pod nadimkom grof Drakula. Tijekom svoje vladavine grof je bio na glasu kao nemilosrdan i krvoločan vladar kojeg su se mnogi bojali, a nakon što je umro pokopan je, barem tako kaže legenda, na malom otočiću u manastiru Snagov.

Godine 1935. pronađen je bogato odjeven leš, ali bez glave, za koji se odmah pretpostavilo da je grof Drakula. Prema legendi, turski je sultan zatražio da mu donesu Drakulinu glavu kako bi se uvjerio  da mu je ljuti neprijatelj zaista mrtav.

Odsijecanje neprijateljskih glava inače je bila omiljena Drakulina “zabava” koje su se užasavali zapadnjaci, a oko njegovog teritorija poslije bitki moglo se vidjeti mnoštvo kolaca na koje su bile nabodene neprijateljske glave.Tek nakon Drakuline smrti zaživjela je legendarna priča inspirirana irskim piscem Bramom Stokerom koji je zaintrigiran Vladovom  krvoločnošću odlučio dio njegovog života iskoristiti za priču o transilvanijskom princu Drakuli kakav nam je danas poznat - kao krvopija koja vlada noću.

Zona Shue


'Greenbrierov duh' je Zona Shue, žena koju je 1897. godine ubio njezin nasilni muž, Erasmus.
Budući da je dobro odglumio tugu, u njega nije posumnjao nitko osim Zonine majke koja je tvrdila da je doživjela tri bliska susreta s duhom svoje kćeri.
Nakon toga, majka se požalila svom odvjetniku i slučaj je ponovno otvoren, a Erasmus je proglašen krivim za to hladnokrvno ubojstvo.
To je bio prvi put u američkoj pravnoj povijesti da je priča o duhu pridonijela presudi.

Marie Laveau


Voodoo svećenica koja je živjela sredinom 1800-ih i nakon svoje smrti izaziva strahopoštovanje zbog magičnih moći koje je navodno imala. Njezin se grob smatra jednim od najukletijih mjesta u New Orleansu.

Dolly Madison


Supruga četvrtog američkog predsjednika Jamesa Madisona ni nakon smrti nije htjela napustiti Bijelu kuću. Kada je supruga Woodrowa Wilsona, Edith, pokušala presaditi Dollyine biljke u ružičnjaku, njezin se duh navodno pojavio i naredio vrtlarima da prestanu pa kruže priče da njezin duh bdije nad tim vrtom te da je viđena kako luta hodnicima.

Jezero Tonle Sap, Kambodža.Ovaj kombinovani sistem jezera i reke menja svoj tok dva puta godišnje, a deo koji formira jezero se dramatično širi i smanjuje sa godišnjim dobima. Ali to neobično vodeno telo je jedinstveno iz jednog drugog razloga. Rečeno je da se u njemu nalazi mistični mač Preah Pisnokara.

Postoji predivna legenda o izrađivaču mačeva iz kambodžanske kulture koji se zove Pisnokar, koji je čarobnjak, majstor zanatlija. U kambodžanskoj mitologiji Preah Pisnokar je sin čoveka i žene koji su došli s neba.

Priča kaže da je odveden u svet na nebu gde su ga naučili tehnologiji bogova, a neki mu pripisuju da je bio graditelj najvećeg svetilišta na svetu, Angkor Vata, koji se nalazi malo severnije od jezera Tonle Sap.

Ali uz te veličanstvene građevine, za Preah Pisnokara se govorilo da je napravio mač koji ga je učinio nepobedivim u bitkama. U kambodžanskoj legendi mu se pripisuje da je napravio mač koji je bio tanak kao pero.
Preah Pisnokar je imao mač koji je mogao preseći kamen. Zapisano je da je mogao s njim prerezati vrč tako vešto po sredini da je voda počela isticati napolje tek kada bi se dve polovine vrča počele odvajati.

Prema legendi je Preah Pisnokar bacio svoje moćno oružje u jezero Tonle Sap kada je postalo preslabo da bi mu više bilo od koristi, baš kao i kad je Ekskalibur vraćen gospi iz jezera u priči o kralju Arturu.

Ali, kako mač može oslabiti?
Prema nekim objasnjenjima, mač je izgubio svoju moć, jer taj mač nije bio napravljen od metala, već od svetlosti.

Postoji li zaista „vatreni mač“? Postoji, ako ga zamislite kao „svetlosni mač.“ Kad god bi ga izvukao da bi nešto posekao, bio je sjajniji i od Sunca.

Bio je vrlo tanak i svetao, isijavao je svetlost. Iz njegovog opisa, on je mogao biti nekakva vrsta laserskog zraka.

Da li Preah Pisnokar stvarno postojao? Ako jeste, da li je čudesni mač kojim je rukovao sadržavao u sebi nekakvu vrstu laserske tehnologije? Je li moguće da su „svetlosni mačevi“, delo današnje naučne fantastike, zaista postojali u drevnoj prošlosti?


Postoje dva načina na koja bi se moglo razmišljati o izradi „svetlosnog mača.“ Prvi je iz laserskog zraka, što je vrlo teško zamisliti, jer je teško pronaći način na koji ćete dobiti krajnju tačku laserskog zraka, iz razloga što on nastavlja putovati.Morali biste da pronađete način kako ga zaokrenuti da uvire u samom sebi.

Veći smisao ima zrak plazme. Zrak plazme je gomila jako energetski nabijenih čestica koje bi svetlele i tako biste dobili efekat „svetlosnog mača.“

Kod njih je mnogo lakše dobiti krajnju tačku, jer reaguju na magnetno polje. Zrak plazme su energetski nabijene čestice koje imaju mnogo energije i uglavnom mogu preseći bilo šta.
Za teoretičare o drevnim astronautima opisi laserskih tehnologija se mogu pronaći u brojnim tekstovima iz drevnog sveta.

U Kini se to zove „Jin / jang ogledalo„, koje protivnika može ubiti svetlosnim zrakom. Kod Maora imamo boga koji je porazio pobunjenik nekakvom vrstom laserskog oružja.

Iz drevne Indije nam dolaze priče o „Raminoj streli„, koja je nekakva vrsta laserskog oružja. Imamo slavnu priču o Arhimedu koji je koristio nekakvu vrstu magičnog ogledala da bi stvorio laser koji je zapalio brodove.Iz toga svega se da zaključiti da su se koristili drevni laseri, a da je ta tehnologija verovatno došla od vanzemaljaca.

Šta ako su futuristička oružja za koja verujemo da smo ih razvijali u našim današnjim arsenalima zapravo ponovo stvorena oružja koja su već postojala?