Likovni elementi

TAČKA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Paul Klee: Ad parnassum, 1932.

[You must be registered and logged in to see this image.]


P. Klee: Barbarski general, 1932.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Georges Seurat: Cirkus, 1891.
 

 Tačka je oblik bez i jedne naglašene dimenzije: niti visine, niti širine, ni dužine. Time je tačka gotovo apstraktan, nedefiniran oblik koji je osnova, polazište za sve druge vizualne oblike: kretanjem i ostavljanjem traga stvara crtu, a proširenjem u određenom trenutku nastat će ploha, kao i zgušnjavanjem mnoštva točaka.

 Usprkos toj neuhvatljivosti, točka je vrlo jasna likovna i optička vrijednost kojom možemo graditi, varirati i kombinirati. Točke možemo nizati ili njima teksturirati oblike pravilnim i nepravilnim grupiranjem (više i teksturi pod "crta"). Možemo također oponašati i različite strukture, prijemjerice pijeska ili brusnog papira.

 Gušćim i rjeđim grupiranjem točaka možemo dobiti različite svjetlosne vrijednosti, tonove. Ako je prijelaz od gušćeg nizanja (tamnijeg) prema rjeđem nizanju (svjetlijem) postepen, možemo dobiti privid trodimenzionalnih oblika na plohi; pošto nema doslovno tona (nema sive; točka je u ovom primjeru isključivo crna) govorimo o grafičkoj modelaciji.

 Točkama u boji može nastati takozvani pointilistički izraz (od point - točka). Takav je izraz karakterističan za Georgesa Seurata u vrijeme impresionizma, ali su ga koristili i drugi slikari (Paul Klee, npr.). Preklapanjem rastera u boji dobiva se tzv. optičko miješanje, u kojem se dvije boje sitnim točkanjem u oku prividno spajaju u jednu, što se koristi u štampi (u ofsetnom tisku) - od žute, crvene, plave i crne boje miješanjem se dobivaju sve ostale boje.

 I na monitoru (ili televizoru) slika je načinjena nizanjem točkica, tzv. pixela. Ovisno o broju pixela na ekranu govorimo o oštrini rezolucije - danas je uobičajena rezolucija 800x600 ili 1024x768 pixela. Svaki pixel ima svoje koordinate (gdje se nalazi po visini i širini ekrana), svoju boju, svjetlinu i zasićenje. Grupiranjem pixela pojavljuje se slika, što zorno ilustrira tvrdnju s početka kako je točka osnovni optički element, grafem likovnog izraza.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Camille Pissarro:
"Sajam svinja", 1886.

Na Pissarroovom crtežu vidimo kako se iz prašinaste nakupine točaka zgušnjavanjem, bez obrisa, formiraju likovi ljudi i životinja. Gušćim i rjeđim nakupinama točaka dočaran je izvor svjetla (desni) i zaobljenost likova (grafička modelacija). Zbog neodređenih rubova granice oblika se pretapaju pa je opći dojam crteža vrlo mekan.
   

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dječji rad: djeca su šestarima ili ulošcima kemijskih olovaka ubadali papir gusto i rijetko, stvarajući točkastu plastičku teksturu na papiru.


unizg.

CRTA ili LINIJA

[You must be registered and logged in to see this image.]


La linea: lik načinjen obrisnom linijom

[You must be registered and logged in to see this image.]


Primjer strukturalnih crta u repu vjeverice


[You must be registered and logged in to see this image.]

P. Picasso: crtež načinjen strukturalnim crtama

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krokí M. Kraljevića: uočite maksimalan raspon crta

[You must be registered and logged in to see this image.]

A. Durer: crtež ispunjen teksturama, ali sa strukturalnim crtama na nogama nosoroga

[You must be registered and logged in to see this image.]

H. Šercar: još jedan teksturirani crtež

[You must be registered and logged in to see this image.]

A. Pevsner: žica stvara crtu u prostoru

Matematičkim jezikom crtu (ili liniju) možemo definirati kao skup točaka u ravnini. Doista, to jest istina koju lako možemo iskusiti nižući točke gusto poredane jednu uz drugu. Još bolje iskustvo steći ćemo na ekranu kompjutera zatamnjujući pixele jednog za drugim.
Ali, istina je i da će gruda snijega koju zakotrljamo po sniježnoj površini za sobom ostaviti trag koji ćemo iščitati kao crtu. Tako možemo lako zamisliti takav događaj i na papiru - linija je trag koji je ostavila točka koja je otišla u šetnju. Ovo antropomorfiziranje točke i crta (davanje ljudskih osobina) može nam biti od koristi ako crte odlučino ne doživljavati kao mrtve ostatke materijiala na papiru ili kakvoj drugoj podlozi, već kao živa bića prema kojima se moramo odnositi s odgovornošću dok ih stvaramo. Također, tada ćemo i mnogo više cijeniti "slučajnost" ugrađenu u crtež - možemo zamisliti kako osim nas crtača odluke o izgledu oblika donode i materijal (olovka, ugljen, pero i sl.) i linije same, ovisno o svojim karakterima i sklonostima. Linija načinjena ugljenom će biti prašnjava, tušem i perom tanka i napeta i sl.

1. Stoga možemo govoriti o karakteru linija, prema kojem ih dijelimo na debele, tanke, dugačke, kratke, oštre, isprekidane, izlomljene, jednolične, nejednolične i slično.

2. Druga važna osobina linija je njihov tok, njihova putanja. Ovdje je prigodna usporedba crta s rijekama koje si same dube svoje puteve, te skreću i vijugaju ako se ukaže potreba za tim. Linije po toku mogu ravne, krivulje (koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje), otvorene ili zatvorene. Razlikujemo još kaligrafske crte rađene slobodnom rukom i euklidske crte izvedene tehničkim pomagalima.

3. Crte se mogu odrediti i prema svojem značenju.
a) Konturne ili obrisne crte opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu. Ako nekog prislonimo iz školsku ploču i oko njega kredom izvučemo crtu dobiti ćemo obrisnu crtu.
b) Teksturne crte: tekstura označava karakter površine, i kao takva može biti plastička (hrapavo ili glatko), slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.
c) Strukturne crte: iako po izgledu vrlo slične teksturnim crtama (ponekad su i prepletene toliko da se ne mogu razdvojiti), strukturnim crtama treba jasno razlikovati njihovo značenje. Riječ struktura označava unutrašnje načelo koje gradi neki oblik, općenito neki sklop. Ta se riječ primarno počela koristiti u lingvistici kroz tzv. strukturalizam, a tek ju je kasnije Claude Levi-Strauss uveo u antropologiju što je otvorilo put i likovnim teoretičarima za njenu upotrebu. Iz toga jasno vidimo: rečenica može imati svoju strukturu (unutrašnji sklop pravila izražen gramatikom), ali ne i svoju teksturu. Riječ po riječ, jedna iz drugu, po nekim pravilima grade vanjski oblik rečenice. Isto tako, i crta do crte ili toče, zgusnute ali ne nasumično, postepeno grade neki oblik iznutra prema van - nema obrisne crte koja lik gradi izvana. Među prirodnim oblicima koje možemo ponuditi djeci za vježbanje strukturnih crta su jež, čičak, maslačak (bijeli), borove grančice, paukova mreža; od načinjenih oblika pogodne su ribarske mreže, čipke, kotač na biciklu, žičane ograde i sl.

Crte se mogu grupirati gusto ili rijetko. Postepenim razrjeđivanjem gustoće crta ili točaka dobive se grafička modelacija. Posebno je crtački zahtjevan tzv. krokí, crtež koji nastaje u tridesetak sekundi, i koji u nekoliko linija treba pokazati sav izražajni raspon tehničkog sredstva koje se za crtež koristi.

Formalno, linija je jednodimenzionalna tvorevina, točnije jedna joj je dimenzija naglašena (dužina), a druge dvije nenaglašene (visina i širina). Time se izjednačuju pojmovi linija i linijsko. Ako ih želimo razlikovati moramo reći da je linija trag na podlozi namijenjen pogledu, dok se linijsko orjentira na taktilnost (linijski istanjena masa, vidimo je lijevo i dolje na primjerima žičane skulpture A. Pevsnera i gimnastičarske trake), ili na opće iskustvo tijela (toranj u arhitekturi, ulica u urbanizmu). Na razini znaka, linija ima dva vida, osjetilni (vizualni, podražaj na očnoj mrežnici) i osjetilno-izvedbeni (likovni, trag koji ostavlja neka tvar u skladu s vlastitim karakteristikama). Teoretičar linija Ph. Rawson je istraživao kategorizaciju linijskih promjena i odnosa. Prema njegovoj metodi, crtež se ne može razumjeti ako se prvo ne rekonstrurira, ne odredi rukopis autora pomoću njegove sistematizacije i koordinatnog sustava. Više o ovom u knjizi dr. Jadranke Damjanov: "Vizualni jezik i likovna umjetnost" str. 9, Školska knjiga, Zagreb, 1991., ili Ph. Rawson: "Drawing", Oxford University Press, London, 1969.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ritmička gimnastičarka koristi traku (vrpcu) za stvaranje različitih crta po toku kroz prostor. Pri tome u svom plesu koristi i svoje tijelo kao linijski produžetak rekvizita.

[You must be registered and logged in to see this image.]

D. Hoyka: upotreba linije u fotografiji

[You must be registered and logged in to see this image.]

T. Dabac: sve linije su ravne po toku, ali po karakteru neke su debele, neke tanke, neke svijetle a druge tamne

[You must be registered and logged in to see this image.]

Robert Smithson: "Spiral Jetty", 1970.,
Great Salt Lake, Utah: crta u tzv. land art-u


Maslačak i paška čipka: primjeri poticaja za strukturalne crte pomoću prirodnih i načinjenih oblika

[You must be registered and logged in to see this image.]

Victor Vasarely: "Ibadan A", 1965., strukturne crte

[You must be registered and logged in to see this image.]

Animacija koja prikazuje nastajenje crte kotrljanjem grude (točke) po snijegu.

BOJA

[You must be registered and logged in to see this image.]


Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih čunjića u našem oku na vanjski podražaj u obliku svjetlosne zrake. Ulaskom u oko zraka se lomi kao u prizmi i raspršuje u spektar. Dok su sve boje spektra objedinjene, zraka je bijele boje - zato bijelu zovemo neboja, nešarena ili akromatska boja. Akromatske su također i crna i siva.
Spektar (lat. spectrum - avet, prikaza) je otkrio Isaak Newton 1676. g. Razlomivši u trostranoj prizmi bijelu svjetlost, vidio je kako su u njoj sakrivene sve postojeće boje. Beskonačan niz prelijevajućih boja čini konačnim razgraničivši sedam različitih boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, cijan (svjetloplava), indigo (tamnoplava) i ljubičasta. Brojku sedam uzeo je iz korelativnih (i ezoteričnih) razloga - kako bi sedam boja odgovaralo sedam nota u muzičkoj ljestvici.
Boja je opažaj određenog raspona frekvencije (vibracije) od 400 do 800 bilijuna Hz. Prije crvene nalazi se nama nevidljiva infracrvena, a poslije ljubičaste nama nevidljiva ultraljubičasta. Boja koju vidimo, a ne nalazi se u spektru je magenta (purpur); to je interferencija (preklapanje) valova.
Djeci u školi kažemo kako spektar ima šest boja; naime tri primarne i tri sekundarne. Iz iskustva s pigmentima znamo da se sve boje mogu dobiti miješanjem svega tri boje, koje stoga nazivamo osnovne, primarne ili boje prvog reda. To su:
- crvena
- žuta
- plava


[You must be registered and logged in to see this image.]


Njihovim miješanjem dobivamo izvedene, sekundarne, ili boje drugog reda:
- zelena --------------plava + žuta
- narančasta -------crvena + žuta
- ljubičasta ----------plava + crvena


Nadalje, miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne boje, ili boje trećeg reda. To su primjerice crvenonarančasta ili narančastocrvena.

Grafički, od primarnih boja možemo načiniti malu piramidu.

Njoj zatim dodajemo sekundarne boje.

Napokon, oko svih šest boja opišemo kružnicu koja je zapravo spektar: iz nevidljive infracrvene ulazimo u krug sa crvenom, nastavljamo sa narančastom, žutom, zelenom, plavom do ljubičaste koja izlazi iz vidljivog dijela kao ultraljubičasta.
Zatim ubacimo boje između već postojećih: između žute i narančaste stavimo žutonarančastu, pa narančastožutu; tako dobivamo tzv. Ostwaldov (negdje Ittenov) krug boja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijevo vidimo prijelaz zelene, preko zelenoplave i plavozelene u plavu. Cijelom površinom ton ostaje posve jednak; mijenja se samo vrsta boje.



Ugrubo, dva su osnovna načina miješanja boja:
1. suptraktivno: mehaničko miješanje miješanje pigmentacija, osnovne boje: crvena, plava, žuta
2. aditivno: optičko miješanje svjetlosti. RGB snopovi na televiziji. Osnovne boje: R – red (crvena), G – green (zelena), B – blue (plava)
U tisku se kombiniraju ova dva načina: CMYK : C – cijan (svjetloplava), M – magenta (crvenoljubičasta), Y – yellow (žuta), K – key (označava crnu); dakle, osnovne boje su crvena, žuta i plava, ali se one zbrajaju (adicija) optički u našem oku.


Spomenuli smo i akromatske boje: bijela, crna i sive. To su boje koje se ne nalaze u spektru. Nazivamo ih još i nešarenim bojama.

Dodavanjem akromatskih boja kromatskim bojama dobivamo tonove kromatskih boja. Ton je dodana količina svjetlosti u boji, dakle svijetloplava, tamnoplava, još tamnija plava i tako sve do crne.

[You must be registered and logged in to see this image.]


ploča iz DIN standarda


Također, dodavanjem sivih tonova nekoj kromatskoj boji ona, osim što se zatamnjuje u tonu, gubi i na čistoći. Tako dodavanjem sive boja blijedi, gubi na kvaliteti, čistoći, intenzitetu ili zasićenosti. To se naziva degradacija boje.
Na slici lijevo vidimo ploču DIN 6164 sistema s uzorcima za narančastu boju (oznaka kromatske kvalitete: T - tonalitet 4). Okomita ljestvica pokazuje varijacije u svjetlini (D = Dunkelheit, tamnoća), a vodoravna u intenzitetu (S = saturacija, zasićenost). Narančasta je najintenzivnija na 6. stupnju svjetline i u 7. stupnju zasićenosti. Slika se može povečati pritiskom na nju.
Valeri narančaste Primjer degradacije boje: čistoj crvenoj boji se postepeno dodaje siva u sve većoj količini što rezultira gašenjem, izblijeđivanjem boje koja od čiste, jarke, intenzivne postaje zagasita, blijeda, degradirana.

Napokon, Ostwaldov krug boja možemo podijeliti na dvije polovice; na jednoj će ostati nijanse (nijansa je svaka promijena u boji, kromatska, tonska ili intenzitetna) crvene, žute i narančaste, a na drugoj plave, zelene i ljubičaste. Te dvije grupa boja među sobom su naglašeno različite ili suprotne, tj. kontrastne: nazivamo ih toplim i hladnim bojama.


Na Ostwaldovom krugu možemo pratiti još jedan kontrast: onih boja na suprotnim stranama kruga. Ako neko vrijeme (pola minute, npr.) promatramo neku obojenu točku primarnom ili sekundarnom bojom, a zatim pogledamo u bijelu plohu, pojaviti će nam se pred očima njena suprotna boja, upravo ona sa druge strane Ostwaldovog kruga. Za takve boje kažemo da su jedna prema drugoj u komplementarnom kontrastu.

Komplementarni parovi su:
crvena - zelena
narančasta - plava
žuta - ljubičasta



Boja ima i svoju prirodnu količinu svjetlosti u sebi; tako je žuta bez primjese bijele svijetlija od plave, npr. Možemo ju provjeriti gledajući u boje kroz trepavice. Vidimo da čista crvena i zelena imaju otprilike jednaku svjetlina.U povijesti umjetnosti karakteristična je upotreba čistih boja u tzv. ekspresionizmu početkom 20-og stoljeća, počevši od fovista; takva zamjena tonske modulacije čistim bojama naziva se modulacija.


Munsellov sustav boja:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Munsell je početkom dvadesetog stoljeća "oprostorio" kružnicu u oblik kugle uspostavljajući razlikovanje triju dimenzija boja: kromatsku (hue), svjetlinu (value) i čistoću, zasićenost ili intenzitet (chroma ili saturation); time počinje tzv. kolorimetrija. Na lijevom grafikonu možemo pratiti promijenu tona boje po visini, kromatsku promijenu po obodu kružnice i promijenu zasićenja od oboda prema centralnoj osovini (sivoj).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Napokon, termin nijansa odnosi se na bilo koju od tri moguće promjene karaktera boje - kromatsku, svjetlosnu i kvalitativnu. Lijevo je primjer nijanski plave boje: u gornjem su redu nijanse poje prema vrsti, u srednjem nijanse prema tonu, a u donjem redu nijanse prema čistoći. Sve je to plava boja u petnaest svojih nijansi. Drugim riječima, ton boje jest nijansa, ali nijansa nije samo ton. Općenito, pojam "nijansa" odnosi se na bilo kakav mali pomak ili razliku.

Ploha


Ploha je oblik koji ima samo širinu i dužinu. Tako, u doslovnom smislu definicije plohom smijemo nazvati samo svjetlosnu mrlju (snop svjetlosti zaustavljen nekom preprekom), ili sjenu (koja je inverzija svjetlosti); takvu plohu nazivamo apsolutna ploha.
Ipak, za potrebe lakše komunikacije, plohom ćemo nazvati i one oblike koji imaju treću dimenziju, ali nenaglašenu. Pri tome mislimo da mrlja boje na platnu ili papiru ipak ima svoju visinu iako zanemarivu (visinu koja, uostalom, i nije tako zanemariva pri nekim impasto fakturama, kao kod Van Gogha recimo). Dakle, možemo reći da se u slikarstvu koristimo plohama, za razliku od crteža gdje se koristimo crtama.

I sam papir i platno su plohe na kojima sliku komponiramo novim plohama. Slikati možemo tako da poštujemo dvodimenzionalnost plohe upotrebljavajući naglašeno dvodimenzionalne oblike, a možemo i stvarati iluziju prostora na plohi upotrebljavajući tonsku modelaciju i geometrijsku perspektivu, te time "negirati" plohu i njen karakter. Kipar Jean (Hans) Arp poznat je po svojoj tvrdnji da su ljudi "zaboravili kako izgleda ploha"; on ih pokušava podsjetiti svojim slobodnim oblicima u kojima nema traga nikakvoj iluziji.

Oblici ili likovi kojima se služimo na plohi mogu biti
a) geometrijski oblici: kvadrat, pravokutnik, trokut, krug, elipsa itd.
b) slobodni ili organski oblici, koji se slobodno razvijaju, bez uočljivog pravila geometrizacije, imaju element slučajnosti u svojoj građi.

Plohe još mogu biti:
1. Samostalne plohe - načinjene geometrijskim i slobodnim likovima, i
2. Funkcionalne ili nesamostalne plohe - oplošja koja zatvaraju neki volumen. U arhitekturi su to fasade i unutarnje stijene, a u kiparstvu vanjski i unutarnji dijelovi kipa gdje se susreću volumen i prostor.

Ploha ima granicu koju oko čita kao obris ili konturu; u tom smislu svaka ploha ima više ili manje naglašenu obrisnu liniju. Ploha također ima i boju koja joj dolazi od površine na koju pada svjetlost, a od površine ploha preuzima i teksturu. Maksimalna neutralizacija svih ovih elemenata na plohi dešava se na zrcalu koje se trudi neutralizirati vlastitu površinu, boju i teksturu; napokon, zrcalo ukida i samu plohu uspostavljajući privid reflektiranog okoliša. Još neki materijali, kao staklo npr., mogu negirati svoje oplošje i time postati nevidljivi. Doslovnost dvodimenzionalnih oblika možemo doživjeti i na televizijskom ekranu, ili trenutno na zaslonu monitora na kojem ovo čitate. Dodajmo još i fotografiju kao izrazito plošan medij.

Potrebno je još razlikovati plohu od plošnog, kao u slučaju plošno istanjene mase. List papira ili list sa drveta su vrlo tanki i ulaze u definiciju o nenaglašenoj trećoj dimenziji; ipak, oni su i taktilni, ruka može osjetiti njihovu minimalnu masu pa ih masama i nazivamo, ali plošnim. Pri radu s djecom plošnost možemo osvještavati upotrebom kolaž papira.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Joan Miro: slobodni oblici na plohi

[You must be registered and logged in to see this image.]

V. Vasarely: geometrijski oblici

[You must be registered and logged in to see this image.]


Victor Vasarely: "Vega", 1957.

Uglatim, kvadratičnim oblicima jasnim pavilima se modificira oblik; ta pravila prepoznajemo kao cjelinu koja pulsira u kružnim oblicima. Tako se četverokuti gledani na mikrorazini pretvaraju u krugove na makrorazini.

POVRŠINA


[You must be registered and logged in to see this image.]

Michelangelo Buonarotti: "Robovi"

Pri obradi kamena Michelangelo dolazi gotovo do apstrakcije usred renesanse, pokušavajući kamenu ostaviti što više njegovog izvornog karaktera. Tako i sama tema postaje simbolična - obrađeni likovi su sada robovi neobrađenog kamena iz kojeg se pokušavaju osloboditi i izaći.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vincent Van Gogh: "Zvijezdana noć",
slikarske teksture, impasto faktura.


Površina je vanjski izgled plohe; a možemo reći i da je površina vanjski izgled nekog volumena za koji je površina uvijek vezana.

Vanjski svijet doživljavamo preko svih svojih čula, površinu osim okom (vizualno) možemo doživjeti i dodirom, iz promjena na našoj koži: ovo zovemo taktilni ili haptički doživljaj. Vizualni i taktilni doživljaj nam se međusobno isprepliću, i jedino osobe slijepe od rođenja mogu isključivo taktilno doživljavati svijet. Riječ tekstura dolazi od lat. textura - tkanje, tkanina, sklop, sastav, i vidimo kako je povezana sa riječima tkanje, tekstil, i s rječju tekst. Lako si možemo predočiti kako se radi o određenom nizanju i prepletu sitnih elemenata (slova, niti, zrnca) koji zajedno stvaraju dojam hrapavosti, obrađenosti neke površine.

PROSTOR


[You must be registered and logged in to see this image.]

Fotografija Arkada na Mirogoju:
geometrijska perspektiva skraćenjima stvara privid prostora na plohi


Prostor je stvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo. Doživljavamo ga kroz tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu, ali i kroz nizanje doživljenih trenutaka u određenom trajanju zbog čega možemo dodati i vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora. Albert. Einstein čak uvodi u fizici prostor-vrijeme kao jedan, nedjeljiv pojam.

U likovnim umjetnostima prostor se veže uz prostorno-plastičko oblikovanje: kiparstvo i arhitekturu. Ako pojam prostora vežemo uz plohu onda govorimo o iluziji, prividu prostora na plohi modelacijom ili perspektivama.

Prostor koji se nalazi između nekih oblika nazivamo međuprostorom. Sam za sebe prostor ne možemo doživjeti; on je praznina između nekih oblika koji ga čine i oblikuju, zbog čega je uvijek vezan uz volumen, makar i volumen samog promatrača. Primjerice: ako neka skulptura oblikovanjem svojeg volumena posebno računa na prostor, prošupljena masa, da li uklanjanjem volumena (skulpture) prostor zadržava svoju vrijednost? Tako se može čak relativizirati i samo postojanje prostora.

U arhitekturi (graditeljstvu) prostor dijelimo na vanjski i unutrašnji, odnosno eksterijer i interijer. Unutrašnji i vanjski prostor možemo povezati otvorima kroz koje prostor "struji" - prozorima, stupovima, tijemovima i lođama. U urbanizmu (gradogradnji) prostor oblikujemo volumenima zgrada između kojih struje ulice, šire ili uže, s više ili manje prostora, i trgovi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Henry Moore: "Ležeća figura"

Skulptura koja posebno računa na promatračev opažaj prostora: ona je i prošupljena (skulptura okružuje prostor), i linijski istanjena (prostor okružuje nju).


unizg.