Frizijski konj

Frizijski konj

[You must be registered and logged in to see this image.]


Ovo je jedna od najstarijih europskih pasmina, poznata još od 1000.godine prije Krista. S uzgojem se započelo u sjevernoj Nizozemskoj, odnosno u dvorcima pokrajine Friesland, po kojoj je pasmina i dobila ime. Još za vrijeme povijesničara Tacticusa (55-120) zabilježeno je postojanje Frizijaca, kao teških radnih konja koji mogu biti iskorišteni i za jahanje. Tijekom stoljeća frizijac je sudjelovao u stvaranju mnogih, osobito britanskih pasmina kao na primjer Fell ponija, koji mu je vrlo sličan. Korišten je za vrijeme križarskih ratova i drugih pohoda kao ratni konj, te pri tome križan sa berberskim konjima i andaluzerima što mu je poboljšalo kvalitetu pokreta. Sve do današnjeg vremena ostao je vrlo cijenjen zbog svoje snage, izdržljivosti i blage naravi, te ga se nerijetko križa kako bi se poboljšale druge pasmine. U 17.stoljeću je korišten za stvaranje njemačke pasmine Oldenburg. Ipak, unatoč svim svojim kvalitetama i popularnosti, u 19.stoljeću je došlo do velikog smanjenja broja jedinki ove pasmine, a razlog se djelomično krije u iznenadnoj popularnosti kasača. Do 1913. ostalo je samo tri pastuha u Friziji, ali za vrijeme II.sv. rata su se ljudi ponovno okrenuli konjima za rad na poljoprivrednim dobrima, jer je vladala nestašica goriva. Za oživljavanje uzgoja sada su se koristili uveženi Oldenburg pastusi, te se pasmina obnovila i 1979. započeta je tzv. „stud book“ odnosno upis u registar pasmine. Upisani su isključivo konji najčišće krvi, poznatog podrijetla i tjelesnih karakteristika potpuno u skladu sa zahtjevima pasmine.

Iako nije uvijek bilo tako, danas su Frizijski konji isključivo crne boje, sa tipičnim odsjajem dlake i bez ikakvih bijelih oznaka na tijelu. Visina u grebenu varira oko 150 centimetara, a vrlo su prepoznatljivi po bujnoj, dugoj grivi i repu. Za svoju malu visinu imaju prilično krupna i mišićava tijela, dobro razvijene sapi i prsa, relativno jak vrat, kratka leđa i čvrste, kratke, dobro okoštane noge koje na svojim krajevima imaju dulje dlake. Također imaju prilično visoku akciju prednjih nogu što im daje na eleganciji u svim kretnjama. Popularni su zbog kombinacije svog staloženog karaktera, što ih čini lakima za rukovanje, i prekrasnog izgleda.

Iako su uglavnom korišteni za uprezanje, na samo za poljoprivredne poslove, već za vuču svečanih kočija, zbog se prekrasnog izgleda i kretnji često se koriste u dresurnom jahanju, te dresurnim zapregama. U Engleskoj se tradicionalno koriste za vuču pogrebnih kočija.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Wikipedija)