Običaji i tradicije u svetu

Japanska ceremonija čaja i njezina povezanost s borilačkim vještinama

Japanska ceremonija čaja se naziva Chanoyu, Sado ili Ocha. To je koreografski ritual pripreme i posluživanja japanskog zelenog čaja - Matcha, zajedno s tradicionalnim japanskim slasticama koje daju ravnotežu gorkom okusu čaja. Priprema čaja u ovoj ceremoniji znači ulijevanje sve svoje pozornosti u unaprijed definirane pokrete. Ovdje nije toliko riječ o ispijanju čaja, koliko o estetici i pripremanju čaja iz srca, s ljubavlju. U stvari, ovo je ceremonija tijekom koje domaćin i gost teže duhovnom osvježenju i harmoniji s univerzumom. Ceremonija čaja bilježi sve elemente japanske filozofije i umjetničke ljepote, te isprepliće četiri načela - sklad (s ljudima i prirodom), poštovanje (prema drugima), čistoća (srca i uma), i mir. Domaćin ceremonije uvijek uzima u obzir gosta sa svakim svojim pokretom i gestom, pa je tako i pribor za čaj postavljen u odnosu na gosta.
U ceremoniji ispijanja čaja, voda predstavlja yin, a vatra na ognjištu yang. Voda se drži u kamenom ćupu - mizusashi. Mizusashi sadrži svježu vodu koja simbolizira čistoću i samo ga domaćin smije koristiti. Matcha se čuva u maloj keramičkoj posudi – chaire, koja je postavljena ispred mizusashi, a sam čaj je omotan u shifuku (fine svilene vrećice).
Pribor za čaj se zove dōgu, što u prijevodu doslovno znači alat. Potrebno je mnogo različitog pribora za čak najosnovniju ceremoniju čaja, ali najvažnije su: chashaku (žlica za čaj napravljena od bambusa), sensu (lepeza), drvena ili keramička posuda za držanje chasen-a, chasen (bambusova četkica za miješanje/mućenje čaja) i fukusa (ljubičasta svilena tkanina).
Svaki pribor - uključujući posudu za ispijanje čaja, četkicu za miješanje čaja i bambusovu žlicu za čaj – se ritualno čisti u nazočnosti gostiju na precizan način koristeći propisane pokrete. Nakon rituala čišćenja i pripreme pribora, domaćin stavlja u posudu izmjerenu količinu zelenog čaja u prahu i dodaje odgovarajuću količinu tople vode, te četkicom muti čaj koristeći određene pokrete. Tijekom ceremonije razgovor je sveden na minimum. Nakon što je pripremio čaj, domaćin ga poslužuje gostu, te se gost i domaćin jedan drugome naklone. Gost rotira zdjelicu na način da ne pije s njezine prednje strane, uzima gutljaj, potiho izgovori propisanu izreku, uzima još dva ili tri gutljaja prije nego obriše rub posude, te na kraju rotira zdjelicu u početni položaj i vraća je domaćinu.

Povezanost s borilačkim vještinama

Sado je umjetnost koja je dugo bila povezana s borilačkim vještinama. U feudalnom Japanu u čaju je uživalo prvenstveno plemstvo. Ceremonija je služila kao aktivnost slobodna od društvenih i političkih tema i smicalica. Naime, gosti su, da bi ušli u sobu za čaj, morali proći kroz ulaz niži od jednog metra, što simbolično stvara osjećaj poniznosti i jednakosti svih prisutnih. Ovdje čak i samurajima nije bilo dopušteno ući s mačem, već su ga morali ostaviti pred vratima.
Osim stjecanja ratnih vještina i pridržavanja Bushido kodeksa, viša klasa samuraja feudalnog Japana bila je usko povezana sa chanoyu umjetnosti. Na mnogo načina, chanoyu je odražavalo ideal samuraja, kao i Japan u cjelini. Ceremonija bi obično izazvala atmosferu spokoja i mirnoće, stvarajući suprotnost karakteristikama snage i sposobnosti koje je posjedovao svaki samuraj. Umijeće chanoyu je bio oblik umjetničkog izražavanja koje je nastojalo razviti osjećaj prirodnosti i jednostavnosti, te doživjeti stvarnost na krajnje discipliniran način.
U vrijeme poznatog majstora čaja Sen no Rikyu,  ceremonija je postala chado, ili put čaja. Tijekom ceremonije, samuraji su se mogli pažljivo usredotočiti na ono što jest i što nije i jasno primijetiti interakcije na bojnom polju i izvan njega. Suprotno uvriježenom mišljenju, samuraji nisu prakticirali chado da bi pobjegli od svakodnevnog tereta nasilja, kaosa i života na bojnom polju. Umjesto toga, to je bilo izravno suočavanje u kojem su samuraji bili u mogućnosti steći kritički uvid u život i stvarnost.

Neke sličnosti i razlike između chado i budo, ili borilačkih puteva, mogu nam pomoći razumijeti zašto je i kako ratnička klasa povezana s umijećem chanoyu. Kao prvo, obje dijele osnovnu vrijednost ichi go, ichi e - jedan susret, jedna šansa. Pogreška na ratištu paralelna je krivom koraku poduzetom tijekom ceremonije čaja. U oba slučaja, s greškama se moralo suočiti i integrirati ih na konstruktivan način, jer nije bilo ponovnih pokušaja. Obučavajući se u ovoj vještini, samuraji su naučili uzeti u obzir neočekivane događaje i ispolirali su svoju borilačku strategiju shvativši da stvari ne idu uvijek prema planu, kao što je kiša na dan održavanja ceremonije čaja.
Osim toga, ritual ceremonije čaja nije tako jednostavan kao zagrijati vodu i skuhati čaj, a nije ni Budo. Oboje zahtijevaju praksu i znanje s ciljem fokusiranja, te kako pojednostavniti i učiniti ono što je potrebno da bi dovršili posao.
Kada primate ceremoniju čaja, najviše ćete dobiti ako dopustite sebi biti prisutni u trenutku, povezivajući sebe u potpunosti s okolinom. Ovo je također istinito u borilačkim vještinama. Ako vam je glava negdje drugdje, puno manje ćete dobiti iz vašeg treninga.  Važnost prisutnosti je još važnija kada odgovarate na napad ili se borite na natjecanju. Ako razmišljate o tome što ćete učiniti, prije nego što to uradite, bit ćete dva koraka iza od onog gdje ste trebali biti u tom trenutku.