Inke

Uspon Inka

Oko 1200. godine, u dolini Cusco, maleno polunomadsko pleme Quechua nameće svoj zakon susjednim narodima. Slabo se zna o tom malom brdovitom kraljevstvu sve do 1438. godine kada na vlast dolazi Pachacuti koji je reorganizirao državu i poveo prva velika teritorijalna osvajanja. Oko 1463. pada kraljevstvo Chimu, a oko 1470. počinje gradnja velikog sustava prometnica koje će Inkama olakšati osvajanja i kontrolu nad osvojenim teritorijima.


Deseti vladar dinastije Tupac Yupanqui, Pachacutijev sin i nasljednik, nastavlja očeva osvajanja te unatoč ustancima u rubnim dijelovima države, šalje dvije vojne ekspedicije; jednu prema Tucumanu (Argentina) i drugu prema Bio-Biju (Čile).Međutim, pobune divljih Araukanaca i Mapuchea na sjeveru sprječavaju daljnji prodor prema jugu.

Rat na sjeveru nastavio se i za njegova nasljednika Huayna Capaca (1493. – 1527.) i traje do 1511. godine kada je uspostavljen mir, krhki tzv. pax Incaica. Za vladavine cara Huayna Capaca, carstvo se prostire na 4500 km od sjevera do juga, što je otežavalo upravljanje nad tako velikim teritorijem. Zbog toga je car ograničio svoje djelovanje na jačanje granice ekvadorske pokrajine prema sjeveru, gdje je u Quitu napravio drugu carsku rezidenciju.

Građanski rat i pad Inka

Godine 1527. umro je Huayna Capac kao žrtva epidemije koja je u Peru stigla s Europljanima, a da nije stigao odabrati nasljednika. Iza sebe ostavio je dva sina, Huascara, koji je bio čistokrvni Inka i Atahualpu, koji je bio sin jedne ekvadorske princeze. Između njih dvojice nastao je sukob oko nasljeđivanja prijestolja koji se prometnuo u krvavi građanski rat. Unutrašnji sukob u Carstvu Inka olakšao je Španjolcima predvođenima Franciscom Pizarrom, koji su se iskracali na obale 1532., osvajanje njihova carstva

Inke nisu imali svoje pismo no zapise su vodili vezujući različito obojenu užad na štap ili konopac, takozvani quipu. Na taj način su mogli bilježiti podatke kao što je broj bala vune ili broj rođenih u jednoj godini.

Inke su imale razvijenu keramičku tradiciju. Karakterističan primjer keramike bio je vrč s uskim grlom i donjim dijelom poput krnjeg stošca, poznat kao aryballo.

Ukrašavanje keramike ograničavalo se većinom na crtanje geometrijskih uzoraka crne i bijele boje po crvenoj podlozi.

I danas nas impresionira njihova vjestina obrade kamena. Najbolji primjeri za to su geometrijska finoca zidova tvrdjave Ollantaytambo i oblikovanje zivih stijena u Sayvisteu. Tu su i kiklopske zidine tvrdjave Sacsahuaman iznad Cusca, ali pitanje je ko su bili njeni graditelji. Golemi, neobicno oblikovani kameni blokovi savrseno nalijezu jedni na druge. Opsti utisak koji se stice pri pogledu na ove gradjevine je da su ljudi ovog dijela svijeta poznavali posebnu tehniku savrsene obrade i transporta kamena.
 
[You must be registered and logged in to see this image.]Jedna izreka kaze da su Inke gradili, dok su Maye sanjarili a Asteci postovali bozanstva. Maye i Asteci dostigli su veci intelektualni nivo. Inke,s druge strane,vise su se bavili izgradnjom kuca, palata, gradova, putova, mostova, sistema za navodnjavanje i poljoprivrednih terasa, sto su sve dokazi ovozemaljske prisutnosti i i poduzetnistva. Iako je religija bila dio njihovog svakodnevnog zivota, ipak ga nije prevazisla. A zrtvovanje hiljada ljudskih zivota radi umiljavanja bogovima cinilo im se potpuno poraznim. Inke su nesumnjivo bili majstorski graditelji Novog svijeta.
Osebujnost njihovih gradjevina bila je masivna jednostavnost u okviru divnih proporcija. Njihovo jedino vanjsko ukrasavanje bila bi po koja zlatna ili srebrna ploca, ili zidni ukras od pernatog mozaika. Arhitekti su projektovali gradjevine u kojima su zidovi cesto bili nagnuti ukoso prema unutra, udaljavajuci se od pravca viska. Ravne bi povrsine bile razbijene malim trapezoidnim otvorima i nisama koji su bili suzeni prema vrhu. Pazljivo priljubljivanje divovskih stijena davalo je kontrastno svjetlo i efekt sjene, sto se postizalo poput dlake tankim spojevima i posebnom strukturom kamena. Rezultat nije bio samo dekorativan, vec i praktican. Medjuspojevi, precizno priljubljeni komadi bez zbuke, mogli su izdrzati izuzetan pritisak i naprezanje. Njihove su gradjevine odoljevale zemljotresima koji bi razorili savremenije zidne konstrukcije.

Carstvo Inka

Drzava  je sakupljala proizvedenu robu,kao sto su hrana,vuna i odjeca koja se spremala u skladista. Svaki grad je imao najmanje dva skladista: jedno za vladara, jedno za ostale stanovnike. Robu su prenosile ljame golemom mrezom poplocanih cesta.
§  Poljopriveda - Inke su uveli terasastu poljoprivedu sto je omogucavalo uzgoj usjeva na strmim padinama. Kao gnojivo koristili su pticji izmet i riblje glave. Najveci dio obavljao se kolektivno i najveci dio zemljista bio je u kolektivnom vlasnistvu lokalne zajednice.
§  Radnici Inka proizvodili su dio robe za sebe, a dio za cara i plemstvo. Drzavi su bili siguran izvor radne snage za javne radove i ostale kraljevske poteze.
                                                

Machu Picchu (Machu Pichu) je sveti grad Inka smješten na najvišem dijelu istočnih Andi u Peruu,ili tačnije, na istočnim padinama planinskog lanca iznad doline rijeke Urubamba, na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je ostao skriven sve do 1911. godine kada ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham.
Machu Picchu svjedoči o nekadašnjem veličanstvenom carstvu Inka. Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sisteme popločanih cesta, a građevinari su sagradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.
Arheolozi danas tvrde da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu riječi jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili kao tajni ceremonijalni grad. Ostaci Machu Picchua odaju carski stil Inka kakav se može zapaziti i na drugim mjestima najveće države Novoga svijeta prije dolaska Europljana.
 
 Ono što je kod Machu Picchua neobično jest okolina u kojoj se nalazi: smješten je usred bujne vegetacije koju natapa rijeka. Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih na terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Četvrti na koje je podijeljen uske su i izdužene tako da maksimalno iskorištavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog dijela koje imaju kanale za natapanje. Na uzvisini u središtu grada nalazi se granitni monolit, možda žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i zvjezdarnica. Zidine Machu Picchua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Taj je podatak fascinantan jer se zna da Inke nisu poznavali točak  ni željezno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.
 
Čini se da je grad, koji je četiristo godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, bio napušten još i prije no što su carstvo Inka pokorili Španci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis  koji je stigao iz Europe, a ostalo je učinio građanski rat.

Machu Picchu – Skriveni grad Inka
[You must be registered and logged in to see this image.]

U peruanskim Andama, nedaleko od Cusca, drevne prijestolnice carstva Inka, nalazi se jedna od najbogatijih dolina s mnogobrojnim kulturnim spomenicima. To je Valle Sagrado (Sveta dolina) koja se proteže na više od sto kilometara, od mjesta Pisaqua do Machu Picchua. U njoj se nalaze ostaci važnih gradova i obrednih središta Inka. Na nadmorskoj visini od prosječno 2800 m dolina pruža optimalne uvjete: blagu klimu s prosječnom temperaturom od 18 °C, bogatu floru i faunu, plodno tlo koje natapaju brojni vodeni tokovi nastali otapanjem snijega na visinama iznad 4000 m.
Dolinom protječe moćna rijeka imenom Vilcanota ili Urubamba. Nekada se zvala Willcamayu – Sveta rijeka, jer je za Inke predstavljala zemaljsku sliku Nebeske rijeke, Mliječnog puta koji je u Andama poznat pod nazivom Mayu.
Slijedeći Stazu Inka, koja prolazi Svetom dolinom, nailazi se na obredna mjesta koja su bila poput različitih postaja na putu vjerskog hodočašća prema skrivenom svetištu Inka – Machu Picchuu.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Položaj skrivenog grada

To posljednje uporište dinastije Inka nalazi se nizvodno na samom kraju Svete doline, na mjestu gdje istočni obronak planinskog grebena priječi put uzburkanoj vodi rijeke Urubambe. Korito rijeke ovdje naglo skreće udesno, a zatim ulijevo, opisujući obrnuto slovo “U” oko podnožja planinskog grebena. Potpuno zaštićen moćnom rijekom s triju strana, poput poluotoka, strmo se uzdiže šiljato brdo tisuću metara nad rijekom. Na njegovom sedlu nalazi se najbolje očuvani grad Inka.
U doba osvajanja Perua Španjolci nisu znali za postojanje tog grada. Premda se pričalo o nekom skrivenom gradu i njegovom neprocjenjivom blagu, prvi će bijelac ugledati taj grad tek nakon više od četiri stoljeća potrage. Bilo je to 1911. godine kada je u Peru došao Hiram Bingham III., mladi znanstvenik s američkog sveučilišta Yale. Jedan ga je mještanin odveo do vrha brda. Ugledavši Machu Picchu, Bingham je uzviknuo: “Kakav je to nevjerojatan san!” Otkrio je nedirnuto kameno gnijezdo koje predstavlja jedno od najboljih svjedočanstava kozmogonijske misli Inka.
Na zaravni Starog Vrha (Machu Picchua) skrivenog u oblacima, na prostoru dužine 700 metara i širine 500 metara, smješten je skladno izgrađen mali grad za oko tisuću stanovnika. Podijeljen je u dvanaest četvrti koje se nalaze na četrnaest terasa. Umjesto ulica, terase povezuje pedeset stubišta s tri tisuće stuba. Na krajnjem sjeveru uzdiže se nad gradom Mladi Vrh (Huayna Picchu). Sagrađen je na 2500 metara nadmorske visine i ograđen obrambenim zidom na jedinoj pristupačnoj strani, dok su ostale tri okružene poljoprivrednim terasama smještenim na vrhovima nepristupačnih litica. Grad je nevidljiv iz doline rijeke Urubambe, dok se s njega pruža savršen pogled i mogućnost potpunog pregleda nad cijelim okolnim područjem.

Slika svijeta

[You must be registered and logged in to see this image.]

Machu Picchu izgrađen je po uzoru na sliku svijeta koja je zasnovana na postojanju polariteta kao što su: gore i dolje, desno i lijevo, muško i žensko… Najvažnija je bila vertikalna podjela svijeta. Na quechua jeziku (kojim su govorile Inke) postoje dva termina koji opisuju tu podjelu: Hurin Pacha, što znači “niži svijet” i Hanan Pacha, “viši svijet”. Uz niži svijet vezani su kultovi pećine, izvora i rijeke. To je kraljevstvo Pachamame, Zemlje Majke. Viši svijet je nebo, obitavalište Viracoche, Sunca, Mjeseca i zvijezda. Njemu je odgovarao solarni kult.
Simboli kojima su često bila predstavljana ta dva svijeta bili su kondor i jaguar. Kondor je vezan uz viši svijet, Sunce u zenitu, dok je jaguar predstavljao “utrobu zemlje”.
Pojam svetog kod Inka bio je određen jedinstvom koje je postignuto skladnim odnosom između nebeskog i zemaljskog. Za sveto imali su naziv huaca. To je bilo doslovno sve ono što ima određenu vezu s drugim, višim svijetom: izvor, planina, neobičan oblik kamena, debla drveta mogli su biti huaca.
Određivanje svetih mjesta značilo je pronaći na zemlji ona mjesta koja će, osim po posebnim prirodnim obilježjima, biti pogodna za izgradnju simboličkih stepenica, odnosno ljudskom djelatnošću omogućiti rezonanciju s idealnom slikom na nebu.



Mnoštvo elemenata potvrđuje Machu Picchu kao svetište. Prema sakralnoj geografiji nalazi se na odabranom mjestu, na kraju Svete doline, gdje se nebeska rijeka Mayu simbolički približava rijeci Urubambi. To neobično kameno gnijezdo koje se nalazi okruženo visokim planinama, uzletište je mitskog kondora koji polijeće prema zapadu, u noćno nebo prema zvijezdama nebeske rijeke Mayu.

Ogledalo Univerzuma

Machu Picchu bio je značajno mjesto astronomskih promatranja i kompleksan kultni centar gdje su se mudraci, amautasi, posvećivali učenju o solarnom i stelarnom kretanju. Grad je izgrađen u skladu s načelima sakralne geografije Inka.
Os sjever-jug naglašena je trima megalitima, trima huacama (svetim kamenovima) koji su smješteni na krajnjem jugu pod glavnom kulom (u središtu) i na krajnjem sjeveru grada. Ova os dijeli grad na dva dijela: Hanan Pacha ili “gornji grad” koji se nalazi na zapadnoj strani, a bio je namijenjen kontemplaciji nebeskog svijeta, dok je Hurin Pacha, “donji grad” (istočna strana grada) bio namijenjen svakodnevnom životu njegovih stanovnika.
U donjem gradu bila su spremišta, radionice, glavne poljoprivredne terase, ali i vrlo važna kultna mjesta. Tamo je bila četvrt posvećena Zemlji, gdje je smještena već spomenuta glavna kula, neobična polukružna građevina u kojoj se nalazi središnja huaca grada. Ispod te kule (torreón) nalazi se pećina u kojoj su pronađena udubljenja u zidu za mumije Inka (kraljevski mauzolej) i žrtvenik u obliku stubišta sa sedam stuba. To je jedan od simbola Pachamame (Zemlje Majke) koja svojom energijom upravlja svoje sinove prema višim oblicima postojanja. Na čitavom andskom prostoru pećine su, kao veza s podzemnim svijetom i kao mjesto čovjekova podrijetla, prema mitu imale magijsko-simboličko značenje.



Ispod prozora kule (torreóna) koji gleda na Huayna Picchu, nalazio se izvor od kojeg se stepenasto spuštalo šesnaest fontana ili malih bazena. Kultom vode i fontana vladala je Mamacocha (majka). Obredne fontane povezivale su viši svijet (Hanan) i niži (Hurin).

U istočnom dijelu donjeg grada koji danas nazivaju Los Carceles (tamnice), nalazi se jedna od najzanimljivijih nerazriješenih zagonetki. To je labirint povezanih prostorija. Navodno se ispod grada nalazi više labirinata koji su bili zatvoreni kada su grad napustili njegovi posljednji stanovnici. Ispod jedne velike stijene nalazi se kameno stubište koje se spušta u sada zatrpano podzemlje. Na ravnoj kamenoj podlozi ispred ulaza u podzemlje upada u oči reljef kondora čija krila čine stranice neobrađene stijene. To je simbolički prikaz izlazećeg Sunca koje poput kondora izlazi iz utrobe zemlje, spreman poletjeti u zoru.
U toj istoj četvrti nalazi se i Kuća djevica Sunca – sklop više istovjetnih stambenih građevina za koje se pretpostavlja da su bile obitavalište značajnog vjerskog reda Acclas koji su činile djevojke posvećene bogu Sunca (Inti).
Na zapadnoj strani, na gornjem gradu, smješteni su jedan do drugoga hram Viracoche i Hram triju prozora.
Tri prozora istoimenog hrama okrenuta su prema glavnom trgu i gledaju prema istoku. Orijentirani su prema trima najvažnijim točkama prividnog kretanja Sunca tijekom godine: dvjema solsticijskim i jednoj ekvinocijskoj.



Od zaravni na kojoj se nalaze ta dva hrama vodi stubište od 60 stuba do najvišeg mjesta u gradu gdje se nalazio astronomski opservatorij. Na vrhu tog brijega – piramide nalazi se nekoliko zdanja koja su vjerojatno bila posvećena Mjesecu i zvijezdama. U središnjem prostoru izdiže se isklesani vrh brijega, visok 1,80 metara, koji stepenasto završava malim obeliskom. To je poznati Kamen Sunca ili Kamen koji drži kretanje Sunca (Intihuatana). Njegova je uloga bila posebno važna za vrijeme zimskog solsticija kada je Sunce dostizalo najnižu točku svog godišnjeg putovanja.

Zbog važnosti Intihuatana u religiji Inka, španjolski su osvajači razbijali takve kamenove gdje god bi ih našli. Zahvaljujući tome što Španjolci nisu nikada otkrili Machu Picchu, taj je Intihuatana ostao neoštećen.
S vrha brijega spušta se stubište na drugu stranu do Intipampe (ravnice Sunca), gdje se, prema mišljenju nekih znanstvenika, za vrijeme zimskog solsticija odvijala najznačajnija godišnja svečanost – Inti Raymi. To je glavni trg, najveća ravna površina u gradu. U sredini se nalazio veliki četvrtasti kameni žrtvenik. Drugi pak misle da se ta ceremonija održavala u polukružnoj kuli gdje se nalazi središnja huaca grada. Vjerojatno je istina i jedno i drugo jer se svečanost Inti Raymi sastojala od više ceremonijalnih dijelova.



Na sjevernoj strani trga put vodi prema Huayna Picchuu, Mladom Vrhu. Do vrha što se uzdiže 400 metara nad gradom vodi strma staza. Na brdu se nalazi Kamen Sunčanog prijestolja koji je prevrnut. Do Mjesečevog hrama stiže se bočnim putem Huayna Picchua. To je pećina koja je iznutra obrađena, s udubljenjima u zidu i slijepim vratima kao simbolom povezanosti sa svijetom mrtvih.

Svečanost Bijelog ljame

Na žrtveniku hrama Viracoche, u obliku velikog pravokutnog monolita, prinosila se žrtva posvećena Bijelom ljami. To je bila značajna ceremonija koju je vodio Villac umo (Veliki svećenik) prilikom svečanosti Nebeskog Ljame koja je vezana uz konstelacije Lire i Strijelca.
Naime, konstelacija Ljame zauzimala je posebno mjesto na peruanskom nebu. Također, među povijesnim bilješkama nalazimo andsko zviježđe zvano Catachillay ili Yacana koje je prema ljetopiscima predstavljalo ljamu i njezino mladunče. Navedena konstelacija vezana je uz dvije zvijezde: Alfa i Beta Centauri koje su predstavljale oči ljame. I danas se u poljoprivrednim krajevima Anda te zvijezde nazivaju Llanac Nawin – ljamine oči.
Ovo se zviježđe nalazi na južnom dijelu Mliječnog puta, odmah ispod Južnog križa. Kada je zviježđe na najnižoj točki i kada počinje nestajati s horizonta (krajem listopada), kažu da je ljama pognula glavu kako bi se napila vode iz mora i da će to spriječiti potapanje svijeta. Tako voda iz mora ulazi u Mayu, odnosno nebesku Svetu rijeku (Mliječni put) i kasnije opet pada na zemlju u obliku kiše.
Ljamini obredi odvijali su se prilikom inicijacije mladića, kada su mladi i stari plesali zajedno. Jedni su prihvaćali aktivnu odgovornost odraslih u društvu, a drugi su je napuštali. Na taj su način obilježavali upućivanje mladih u struju života, odnosno njihovo prihvaćanje odgovornosti odraslih.

Inti Raymi – svečanost Sunca

Najveća svečanost carstva odvijala se povodom zimskog solsticija. To je bila svetkovina Inti Raymi koja se još i danas u narodu obilježava 24. lipnja pred monumentalnim zidinama Sacsayhuamana, na brdu iznad Cusca. Intihuatana iz Machu Picchua isklesana je slika tog solarnog kulta.

Dok su Europljani palili vatre uoči Sv. Ivana u čast Suncu nakon ljetnog solsticija, na južnoj se hemisferi kod Inka u isto vrijeme održavala svečanost zimskog solsticija i slavio se Inti Raymi, kult Sunčeve smrti i oživljavanja.
Ljetopisci nam opisuju tijek te raskošne svečanosti u prijestolnici carstva, gradu Cuscu.
Samoj ceremoniji prethodila su tri dana općeg posta. Uzdržavalo se od svega osim od malo bijelog kukuruza i vode. Bilo je zabranjeno zapaliti vatru koja se tada gasila u svim gradovima.
U zoru, na sam dan ceremonije, vladar Inka napuštao je svoju palaču i upućivao se prema velikom trgu Huacaypata, praćen povorkom plemstva u svečanim, bogato urešenim odorama. Smještali su se zatim na veliki trg, strogo prema hijerarhijskom poretku. Sav puk iščekivao je izlazak Sunca.
Inka je tada preuzimao ulogu vrhovnog svećenika. Prvo je predvodio pripremne ceremonije kao što su Titinci, pozdrav svim silama prirode, i ceremoniju gašenja žeđi oca Sunca izlijevanjem svetog pića u veliku zlatnu fontanu. Prve ceremonije dovršavale su se tako da je Inka žrtvovao ocu Suncu zlatne čaše.
Glavni dio velike svečanosti Inti Raymia bila je ceremonija Musoccnina. Sveta vatra koja se svake godine gasila, trebala je biti obnovljena tako da je zapali Sunce. Za to se koristila narukvica koja se nazivala chipana, a koju su inače nosili svećenici. Na njoj se nalazila jedna konkavna medalja u obliku leće pomoću koje se Sunčevim zrakama zapalio priprem­ljeni pamuk. Zatim je “nebeski plamen” bio prenesen u Coricanchu (glavni hram u Cuscu) i njime se palila zavjetna svjetiljka koja je održavala vječnu vatru.
Toga je dana vladar slao svoju najužu rodbinu i najistaknutije vojskovođe u sve dijelove grada i u sve dijelove carstva da u njegovo ime prenesu novu vatru. Nakon povratka izaslanika započinjalo je radosno slavlje koje je trajalo nekoliko dana.
Ne postoje podaci o tome što se za to vrijeme događalo u Machu Picchuu jer je taj grad ostao nepoznat španjolskim kroničarima koji su zapisali dio usmene predaje i povijesti Inka.

Tajne skrivenog grada

Kada je 24. srpnja 1911. godine Hiram Bingham III. prvi puta ugledao Machu Picchu, shvatio je da to nije obično nalazište. Došavši do dijela koji se naziva Kraljevski mauzolej, ostao je zapanjen vidjevši zid od svijetlog granita. O tome je zapisao: “Polako mi postaje jasno da se te zidine s pridruženim polukružnim svetištem nad spiljom mogu usporediti s najčudesnijom obradom kamena na svijetu (…) Doslovno sam ostao bez daha. Što bi mogao biti taj prostor?”
Od tada su počela navirati pitanja: Čime je obrađivan granit s tolikom preciznošću? Tko je i zašto sagradio Machu Picchu? Zašto je ostalo tako malo tragova njegovih stanovnika?
Premda je sačuvan nedirnutim kameni kostur grada, pronađeno je malo toga što bi nam moglo govoriti o njegovu životu. Nedvojbeno, to je bila namjera posljednjih stanovnika koji su uklonili ili zatrpali ono što su smatrali vrijednim, a za to su imali dovoljno vremena prije nego li su napustili grad.
Što su to sakrili od nas?
Kako bilo, svoje su najvrjednije blago ponijeli sa sobom, a s njime i mnoge tajne tog skrivenog grada Sinova Sunca.

Autor: Andrija Jončić

Ollantaytambo

[You must be registered and logged in to see this image.]
Tokom vladavine Inka Carstva, Ollantaytambo je bio kraljevski posjed cara Pachacuti koji je osvojio regiju. U njegovu čast, izgrađen je ovaj grad i centar za svečanosti. U vrijeme španjolskog osvajanja Perua, Ollantaytambo je služio kao uporište za otpor Inka.
Danas, ruševina Ollantaytambo je važna turistička atrakcija i jedan od najčešćih polazišta za turistički put pješke, poznat kao Inca Trail.
 

Moray

[You must be registered and logged in to see this image.]
Moray je poljoprivredni laboratorij Inka koji je vjerojatno bio korišten za uzgajanje osjetljivih sorti biljaka, visoko u Andama. Lokacija sadrži nekoliko kružnih terasa, koje se mogu koristiti za proučavanje učinka uzgajanja u različitim klimatskim uslovima.
Temperature na terasama se ralikuju za čak 15 °C, od gornje terase kao najtoplije, pa sve do donje najhladnije terase, koja je duboka oko 150 metara.
 

Sacsayhuamán

[You must be registered and logged in to see this image.]
Sacsayhuamán je kompleks ograđen visokim izdovima, koji se nalazi iznad grada Cusco. Carski grad Cusco sagrađen je u obliku pume, životinje koja simbolizira dinastiju Inka. Trbuh pume bio je glavni trg, rijeka Tullumayo formirala je kičmu, a brdo Sacsayhuamán, puminu glavu.
Postoje tri paralelne zidine građene na različitim nivoima sa ogromnim kamenjem. Pretpostavlja se da krivudavi zidovi predstavljaju zube Pumine glave. Zid je izgrađen na takav način da se čak niti jedan komadić papira ne može uvući između kamenja.
 

Písac

[You must be registered and logged in to see this image.]
Písac, riječ Quechua porijekla, znači “jarebica”. Tradicija Inka diktira izgradnju gradova u obliku ptica i životinja, i zbog toga, Pisac je dobio oblik jarebice. U ovoj ruševini je nekada bila vojna tvrđava, vjerski hramovi i privatni domovi.
Smatra se da je Písac branio južni prilaz Svetoj dolini i da je kontrolisao rutu koja je povezivala Inka carstvo sa granicama prašume.
 

Winay Wayna

[You must be registered and logged in to see this image.]
Winay Wayna je izgrađena na brdu iznad rijeke Urubamba. Ona se nalazi na na putu ka Machu Picchu i može poslužiti kao mjesto odmora za umorne putnike.
Winay Wayna se sastoji od gornjeg i donjeg kompleksa domova povezanih stubištem i strukturama fontana. Pored kuća nalazi se i područje sa poljoprivrednim terasama.
 
Coricancha
[You must be registered and logged in to see this image.]
Coricancha u Cuzco-u, izvorno nazvana Inti Kancha (‘Hram Sunca’) bio je najvažniji hram Inka Ccivilizacije. Zidovi i podovi su nekada bili prekriveni listovima čistog zlata, a dvorište ispunjeno zlatnim kipovima.
Poput mnogih drugih Inka spomenika, osvajači su ga devastirali i na lokaciji izgradili kršćansku crkvu, Santo Domingo. Veliki potresi su teško oštetili crkvu, ali kameni zidovi Inka, izgrađeni od velikih, čvrsto isprepletenih kamenih blokova, još uvijek stoje zahvaljujući sofisticiranim klesarima u Inka Carstvu.
 

Choquequirao

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nalazi se na granici Cuzcoa i Apurimaca, Choquequirao (značenje: Kolijevka Zlata), nalazi se 3.085 metara iznad morske razine. Na ovoj lokaciji se nalaze impresivna stubišta, sastavljena od 180 terasa.
Izgrađen u potpuno drugačijem stilu od Machu Picchu, Choquequirao zauzima mnogo veće područje. Do Choquequirao možete stići samo pješice ili na konju, i zbog toga, ima mnogo manje posjeta od ostalih ruševina. Put do Choquequiraoa iz Cachora može potrajati čak i do četiri dana.
 

Machu Picchu

[You must be registered and logged in to see this image.]
Najljepšu i najimpresivniju ruševinu Inka, Machu Pichu, otkrio je havajski istoričar Hiram 1911. godine,  nakon što je ležala skrivena stoljećima iznad Urubamba Doline.
“Izgubljeni Grad Inka” je nevidljiv sa tla i potpuno je okružen poljoprivrednim terasama koje se zalijevaju iz prirodnih izvora. Iako je bio poznat lokalno, ostatak svijeta nije znao za ovo nevjerovatno mjesto sve do 1911. Od tada, Machu Picchu je postala najvažnija turistička atrakcija u Peruu.

Inca vojska ( quechua : Inka Awqaqkuna ) bili su multietničke oružane snage  koje koristi Tawantin Suyu proširiti svoje carstvo i obraniti suverenitet Sapa Inka na svom teritoriju. 
Zahvaljujući vojnoj mit'i , kako je carstvo raslo po veličini i broju stanovnika, tako je rasla i vojska, dosegnuvši 200 000 ljudi u jednoj vojsci (za vrijeme vladavine Huayne Capaca ). Vojnici su dobivali hranu, odjeću i državnu pomoć kao zamjenu za svoju obitelj u agrarnoj djelatnosti koju bi regrutirani trebali obavljati, na način da biti stalni vojnik nije bio loš položaj, pa čak i zauzet. vlastiti prostor u političko-društvenoj piramidi.

Tijekom pobune Manco Inka , vojnici su koristili španjolsko oružje i oklop, te su naučili jahati konje. Nakon povlačenja u Vilcabambu počeli su koristiti gerilsku taktiku protiv vicekraljevstva Perua . Vojska Inka je konačno raspuštena nakon smrti posljednjeg Inka iz Vilcabamba, Tupaca Amarua I. , 1572. godine.

Kako je Carstvo Inka raslo, vojsku koju je stvorila labava konfederacija seljačkih ratnika zamijenio je jedan od profesionalnih časnika. Ovi su časnici odabrani tijekom festivala Warachikuy , tijekom kojeg su kandidati morali proći razne testove fizičke vještine: kao što su utrke, gađanje, simulirana bitka i vidjeti mogu li ostati budni dulje vrijeme, uz izvješće da neki časnici mogu ostati budan cijeli tjedan. 

Bojne Inka sadržavale su stalno osoblje (generale i časnike) i nestalno osoblje sastavljeno od regrutiranih hatun runa (običnih ljudi), koji bi služili svoju vojnu mit'a javnu službu, usporedivu s obveznom vojnom službom ili regrutacijom . Kada bi se mit'a ispunila, svaka hatun runa bi se vratila u svoju ayllu (zajednicu).

Svaki bataljun se sastojao od jedne etničke grupe, a cijelom je grupom upravljao kuraka (vojskovođa) iste nacionalnosti. U slučaju da je kuraka pao u bitci, imenovana je zamjena iz iste etničke skupine. Kako bi se spriječile pobune i promovirale uspješne borbe, formirane su dvije bojne po etničkoj skupini, svaka pod zapovjedništvom generala (i obje pod zapovjedništvom kuraka ). Promaknut je generalu koji je iskazao najveću hrabrost na bojnom polju, što je dovelo do natjecanja između dvije bojne. Ovaj koncept "dvojnosti" je raširen u andskom svijetu i predstavlja dvije dinastije Inka:Hanan i Hurin .

Huayna Capac (1464/1468–1524) bio je treći Sapan Inka Carstva Inka , rođen u Tumipampi  šesti iz dinastije Hanan i jedanaesti iz civilizacije Inka . Kao i druge Sapa Inke, subjekti Huayna Capaca obično su mu prilazili dodajući epitete i titule kada su ga oslovljavali, obično kao Wayna Qhapaq Inka Sarsaparilla Tukuy Llaqt'a Uya "Jedinstveni Suvereni Wayna Qhapaq Slušatelj svih naroda".  Njegovo izvorno ime bilo je Titu Kusi Wallpa . Bio je nasljednik Tupaq Inka Yupankija . 
Točno mjesto i datum rođenja Wayne Qhapaqa nisu poznati. Iako je odrastao u Cuscu , možda je rođen 1468. u Tumebambi (današnja Cuenca ) i tamo je proveo dio djetinjstva.  Bio je sin Thupaq Inke (vladao 1471.-1493.) koji je proširio vladavinu Inka na sjever u današnji Ekvador, proces koji je nastavio Wayna Qhapaq. 

Prva žena Wayne Qhapaqa bila je njegova rođena sestra, Koya "Kraljica"  Kusi Rimay .  Par nije proizveo muške nasljednike, ali Wayna Qhapaq je dobio više od 50 sinova i oko 200 djece  s drugim ženama. Wayna Qhapaq uzeo je još jednu sestru, Rawa Okllo , za svoju kraljevsku suprugu. Imali su sina po imenu Thupaq Kusi Wallpa, [9] također poznatog kao Waskar .

Ostali sinovi bili su Ninan Kuyuchi (Princ prijestolonasljednik), Atawallpa , Thupaq Wallpa , Manko Inka , Paullu Inka , Atoq , Konono, Wanka Auqui, Kizu Yupanqui, Tito Atauchi, Waman Wallpa, Kusi Wallpa, Tilka Yupanqu.  Neki od njih kasnije su nosili titulu Sapan Inka , iako su neke kasnije Sapan Inke postavili Španjolci.

Među kćerima Wayne Qhapaqa bile su Azarpay (Prva princeza Carstva), Kispe Sisa , Kura Okllu , Marca Chimbo, Pachacuti Yamqui, Miro, Kusi Warkay, Francisca Coya  i druge. 
Uz Kusi Rimay i Rawa Okllo, Wayna Qhapaq je imao više od 50 žena uključujući Osiku, Lari, Anawarque, Kontarwachu i Añas Qolque. 

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ruševine grada Inka Pumpu. Wayna Qhapaq provodila je vrijeme opuštajući se u obližnjem jezeru Chinchay Cocha povezanom s gradom rijekom.

Poljoprivreda Inka bila je kulminacija tisuća godina uzgoja i stočarstva u visokim planinama Anda u Južnoj Americi , obalnim pustinjama i prašumama sliva Amazone . Sva ova tri radikalno različita okruženja bila su dio Carstva Inka (1438-1533 CE) i zahtijevala su različite tehnologije za poljoprivredu . Poljoprivredu Inka također je karakterizirala raznolikost uzgojenih usjeva, nedostatak tržišnog sustava i novca te jedinstveni mehanizmi kojima su Inke organizirale svoje društvo. Andska civilizacija bila je "nedirnuta"—jedna od pet civilizacija u svijetukoje su bile autohtone i nisu proizašle iz drugih civilizacija.  Većina andskih usjeva i domaćih životinja također su bile netaknute - što nisu bile poznate drugim civilizacijama. Krumpir , rajčica , čili paprika i kvinoja bili su među mnogim jedinstvenim kulturama; Kamele ( lame i alpake ) i zamorci bili su jedinstvene pripitomljene životinje.
Civilizacija Inka  bila je pretežno poljoprivredna. Inke su morale prevladati nedaće Andskog terena i vremena. Njihova prilagodba poljoprivrednih tehnologija koje su razvile prethodne kulture omogućila je Inkama da organiziraju proizvodnju raznolikog spektra usjeva sa sušne obale, visokih, hladnih planina i vrućih, vlažnih područja džungle, koje su potom mogli preraspodijeliti. na sela koja nisu imala pristup drugim regijama. Ova tehnološka dostignuća u poljoprivredi ne bi bila moguća bez radne snage koja je bila na raspolaganju caru Inka, zvanom Sapa Inca , kao i cestovnog sustava i opsežnih skladišnih sustava ( qullqas) koji im je omogućio da sakupljaju i spremaju hranu i da je distribuiraju po svom carstvu.
Srce Carstva Inka bilo je u visokim visoravni i planinama Anda u Peruu . Ovo područje je uglavnom iznad 3.000 metara (9.800 stopa) u nadmorskoj visini i karakteriziraju ga niske ili sezonske oborine, niske temperature i tanka tla. Temperature smrzavanja mogu se pojaviti u svakom mjesecu u godini na ovim visinama. 
Zapadno od Anda nalazi se Tihi ocean, čija se obala često naziva najsušijom pustinjom na svijetu. Poljoprivreda je moguća samo s vodama za navodnjavanje iz mnogih rijeka koje potječu iz Anda i prelaze pustinju do oceana. Istočno od Anda su krševito podnožje iznad Amazonskog bazena , područje obilnih oborina, bujne vegetacije i tropskih ili suptropskih temperatura.
U Carstvu Inka društvo je bilo čvrsto organizirano. Zemlja je podijeljena u otprilike jednakim dijelovima za cara, državnu vjeru i same poljoprivrednike. Pojedinačnim poljoprivrednicima je dodijelio zemlju vođa ayllu , rodbinske skupine tipične za govornike kečua i ajmara na Andima. Dodjela zemlje pojedinim poljoprivrednicima ovisila je o srodstvu, društvenom statusu i broju članova obitelji. Od farmera se očekivalo da sami proizvode hranu za život od dodijeljene im zemlje. Umjesto da su bili oporezivani na svoju proizvodnju, poljoprivrednici su morali raditi na zemljištima cara i državne vjere u određenom razdoblju. Na državnim zemljama, Inke su poljoprivrednicima davale inpute — sjeme, gnojivo i alate. Poljoprivrednici su pridonijeli svojim radom. Zajednice su bile u osnovi samodostatne, uzgajale su razne usjeve, pasle deve i tkale tkanine. 

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poljoprivredni Andeni ili terase u Svetoj dolini Inka , u blizini Pisaca , Peru .

[You must be registered and logged in to see this image.]


Terase su izgrađene kako bi se omogućila poljoprivreda na neravnom terenu Anda.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Polje kvinoje u blizini jezera Titicaca .

[You must be registered and logged in to see this image.]
Krunidba Manco Inca kako je prikazano u kronici Guaman Poma
[You must be registered and logged in to see this image.]
Borba između Inka i španjolskih snaga kako ju je opisao Guaman Poma

Inti je drevni bog sunca Inka . Poštovan je kao nacionalni zaštitnik države Inka. Iako većina Intija smatra bogom sunca, na njega se prikladnije gleda kao na skup solarnih aspekata, budući da su Inka podijelili njegov identitet prema stadijima sunca.Štovan kao božanstvo zaštitnik Carstva Inka , Pachacuti se često povezuje s podrijetlom i širenjem kulta Sunca Inka. Najčešće vjerovanje bilo je da je Inti rođen od Viracoche , koji je imao mnogo titula, među kojima je glavna bila Bog stvaranja .
Riječ inti nije kečuanskog porijekla, već je posuđenica iz Puquine . [6] Posuđivanje iz Puquine objašnjava zašto povijesno nepovezani jezici kao što su Quechua, Aymara i Mapuche imaju slične riječi za Sunce.  Sličnosti nisu samo lingvističke nego i simbolične, jer su u kozmologiji Mapuchea i središnjih Anda Sunce (Inti/Antu) i Mjesec (Quilla/Cuyen) supružnici. 
Inti i njegova sestra, Mama Quilla , božica Mjeseca , općenito su se smatrali dobroćudnim božanstvima. Oženio je i svoju stariju sestru Mamu Killa. Tada je zatrudnjela i rodila mu dvoje djece. Njihov dvor opslužuju Duga, Plejade , Venera i drugi. Smatralo se da je Manco Cápac , osnivač Inka, bio sin Intija. Prema mitu, Inti je Manca Cápaca i njegovu kćer Mamu Ocllo naučio umjetnosti civilizacije. Međutim, druga legenda identificira Manca Cápaca kao Viracochinog sina . U drugom mitu, Inti je sin božice Zemlje Pachamamei bog neba. Inti također postaje drugi muž Pachamame [ potreban citat 
Inti je naredio svojoj djeci da sagrade prijestolnicu Inka gdje je božanska zlatna poluga ili klin koji su nosili sa sobom prodirala u zemlju. Inke su vjerovale da se to dogodilo u gradu Cusco . Vladar Inka smatran je živim predstavnikom Inti. Pachacuti se često povezuje s podrijetlom i širenjem kulta Sunca Inka.
Willaq Umu je bio vrhovni svećenik Sunca (Inti). Njegov položaj postavio ga je kao drugu najmoćniju osobu u kraljevstvu. Bio je neposredno ispod Sapa Inka , a oni su često bili braća. Vjerovalo se da car i njegova obitelj potječu od Inti. 
Španjolski konkvistadori zarobili su veliki zlatni disk koji predstavlja Inti 1571. i poslali ga papi preko Španjolske. Od tada je izgubljen i možda je pretvoren u poluge .

[You must be registered and logged in to see this image.]

Inti na zastavi Perua , prema dizajnu Joséa Bernarda de Taglea , 1822.


[You must be registered and logged in to see this image.]
Zastava Argentine s Intijem

Coricancha , Koricancha , Qoricancha  ili Qorikancha ( "Zlatni hram," od quechua quri zlata; kancha ograđeni prostor) io je najvažniji hram u Carstvu Inka . Nalazi se u Cuscu , Peru, koji je bio glavni grad carstva.

Izvorno nazvan Intikancha ili Intiwasi , bio je posvećen Intiju , a nalazi se u nekadašnjoj prijestolnici Inka Cuscu . Većina hrama je uništena nakon rata u 16. stoljeću sa španjolskim konkvistadorima , jer su ga doseljenici također rastavljali kako bi izgradili vlastite crkve i rezidencije. Velik dio njegovih kamenih radova korišten je kao temelj samostana Santo Domingo iz sedamnaestog stoljeća . Sagrađena je nakon što je potres 1650. godine uništio prvi dominikanski samostan.

Kako bi izgradili Coricanchu, Inke su koristile zidanje od tesanika , gradeći od postavljanja kockastog kamenja slične veličine koje su izrezali i oblikovali za tu svrhu. [14] Upotreba klesanog zida znatno je otežala izgradnju hrama, budući da Inke nisu koristile kamen s malim nesavršenostima ili lomljenjem. Odabirom ove vrste zidanja, Inke su namjerno pokazale važnost građevine kroz opseg rada potrebnog za izgradnju strukture.  Kroz mukotrpan rad potreban za izgradnju zgrada od klesanog zida, ovaj oblik gradnje počeo je označavati imperijalnu moć Inka da mobiliziraju i usmjeravaju lokalnu radnu snagu. Replikacija arhitektonskih tehnika Inka, poput onih korištenih u Coricanchi, diljem andske Južne Amerike, izražavala je opseg kontrole Inka nad golemim geografskim područjem. 

Pachakutiq Inca Yupanqui ponovno je sagradio Cusco i Kuću sunca, obogativši je s više proročišta i građevina te dodavši ploče od finog zlata. Osigurao je vaze od zlata i srebra za Mama-cunas, časne sestre ili klauzurne žene, da ih koriste u službama štovanja. Na kraju je uzeo tijela sedam preminulih Inka i ukrasio ih maskama, pokrivalima za glavu, medaljama, narukvicama i žezlima od zlata, stavivši ih na zlatnu klupu. 

Zidovi su nekoć bili prekriveni zlatnim pločama,  , a susjedno dvorište bilo je ispunjeno zlatnim kipovima. Španjolski izvještaji govore o bogatstvu koje je bilo "nevjerojatno fantastično". Kada su Španjolci 1533. tražili od Inka da skupe otkupninu u zlatu za život svog vođe Atahualpe , većina zlata prikupljena je iz Coricanche. 

Španjolski kolonisti su na tom mjestu sagradili samostan Santo Domingo , srušivši hram i iskoristivši njegove temelje za katedralu. Također su koristili dijelove zgrade za druge crkve i rezidencije. Izgradnja je trajala veći dio stoljeća. Ovo je jedno od brojnih mjesta gdje su Španjolci ugradili kamen Inke u strukturu kolonijalne zgrade. Veliki potresi ozbiljno su oštetili crkvu, ali kameni zidovi Inka, izgrađeni od golemih, čvrsto isprepletenih kamenih blokova, još uvijek stoje zahvaljujući svojoj sofisticiranoj kamenoj konstrukciji. U blizini je podzemni arheološki muzej koji sadrži mumije , tekstil i svete idole s tog mjesta.

haljina Inka Ona je predstavljala važan aspekt u tom društvu. Samo gledajući kako se osoba oblači, status osobe u društvu može se brzo shvatiti.
Iako je njegova odjeća u početku bila tipična za sve Ande i stanovnike obale, kasnije su se u njoj specijalizirali. O tome postoji mnogo informacija, jer je u carskim danima odjeća bila nametnuta osvojenim populacijama.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Odjeća Inka bila je uglavnom vruća u gorju i bila je napravljena od lama, alpaka i vicuña vune..
Službenici inka služili su za nošenje ukrašenih haljina kako bi pokazali svoj status. Muškarci Inca nosili su odjeću do koljena, kožne sandale, dijelove glave, trake za kosu, remenje i torbice.

Žene su nosile suknje duljine gležnja, vanjsku odjeću i biljne cipele; oni su bili odgovorni za razvoj sve odjeće muškaraca i žena.
Vlada Inka koristila je za kontrolu odjeće koju je dala njihovom društvu; neki od njih imali su jednu ili dvije odjeće i koristili su ih sve dok se doslovno nisu raspali.

Odjeća se ne može mijenjati bez dopuštenja vlade, zbog čega su mnoge žene dugo vremena pokušavale postići jedinstvenu i prepoznatljivu frizuru.


Odjeća civilizacije Inka

Službenici Inka nosili su stilizirane tunike koje su označavale njihov status. Tunike su sadržavale amalgam motiva korištenih u tunikama privatnih časnika.
Na primjer, vjeruje se da je vojska koristila crno-bijeli šahovski obrazac s ružičastim trokutom. Neki se motivi odnose na prethodne kulture.

Tri vrste odjeće

Odjeća je bila podijeljena u tri razreda.

1 - awaska

Koristila se u kućnim poslovima i bila je izrađena od vune lame.

2 qunpi

Bila je to finija tkanina, bila je podijeljena u dvije klase. Prvi, tkani od muškog qunpikamayuqa (vunena od tkanine) vune iz alpake, sakupljen je kao danak u cijeloj zemlji i korišten za razmjenu, za ukrašavanje vladara i za darivanje političkim saveznicima i subjektima koji će cementirati odanost.
Druga vrsta qunpi Ocjenjeno je više. Utkana je ucllawasi od acilirane (djevica žena iz Hrama Sunca) vicuña vune i koristi ih samo kraljevska vlast i za vjersku upotrebu. Imali su 300 ili više niti po inču, nešto što nije bilo do industrijske revolucije.
3 - llawt'u
Osim tunika, koristi se i osoba od značaja llawt'u, niz pokrivala za glavu s vezicama oko glave.
Da bi se utvrdila njegova važnost, Inka Atahualpa je naručio a llawt'u vampirska kosa tka. Voditelj svake ayllu, ili proširena obitelj, imao je vlastitu glavu.

Odjeća pod kontrolom vlade

Inka vlada je kontrolirala svu odjeću u njihovom društvu. Jedna osoba primila je dvije odjeće za odjeću: formalni par i ležeran par, a zatim je nastavila nositi iste odjeće dok ih nisu uklonili i nisu se mogli nositi..
Budući da je vlada vršila tako strogu kontrolu odjeće, Inke nisu mogle promijeniti svoju odjeću bez dopuštenja vlade.

Opći trendovi 

Toplije odjeće su se više koristile u gorju nego na obali. Tekstilna vlakna i vuna u brdima i pamuku na obali praktički su bili monopoli i redovito su se distribuirali među ljudima..
U svim mjestima odjeća se sastojala od tkanih ili ušivenih tkanina i uvijek su se upotpunjavali, bez rezanja ili podešavanja; držali su se na mjestu velikih metalnih igala. Odijela običnih ljudi bila su pomalo grubi tekstil.

Inka Car

Sapa Inka je svoju odjeću koristio samo jednom; nakon što je korišten, njegova je odjeća spaljena.
Samo je Sapa Inka mogao koristiti glavu s posebnim zlatnim resama i perjem. Njegova je frizura bila drugačija: oko glave je vezao turban s mnogim šarenim naborima, s resicama crvene i perja čudne ptice.
Njegov je kaput bio prekriven draguljima i tirkiznim komadima. Sapa Inca je koristila nakit i zlato u različitim dijelovima tijela; nosila je zlatne naramenice, narukvice i naušnice na ramenima. Cipele su mu bile od kože i kože.

Inkovi plemići 

Njegova je odjeća bila bogata, ali manje raskošna od cara. Njihove tunike su izrađene od vicunske vune, obojene i ukrašene dragim kamenjem i zlatom.
Plemići su također koristili frizuru; ova frizura imala je rese s perjem ptice, uzgojene samo u tu svrhu.
Svi plemići Inka koristili su zlatni nakit.

ljudi

Nosili su tunike bez rukava, obično napravljene od širokog komada tkanine presavijene i ušivene uz rubove; donji dio je ostao otvoren.
Veliki ogrtač, koji se nosio preko ramena s dva ruba vezana na prednjoj strani, upotpunio je mušku odjeću.

Tkanine, tunike i ogrtač izrađeni su od tkanine sa šarenim ornamentima, različite kvalitete prema društvenom položaju čovjeka.
Njegove sandale bile su izrađene od tkanih vlakana, a svaki je muškarac koristio malu vrećicu, u kojoj je nosio lišće kokice, amulete i druge sitne osobne stvari..
Frizure su se razlikovale prema plemenu, ali muškarci su uglavnom koristili svoju kratku kosu ispred i dugu do srednje iza. Obično su koristili ukrašeni pojas kako bi ga ograničili.

žene

Žene su nosile jednodijelnu haljinu, koja je kombinirala suknju i bluzu, dopirala do njihovih gležnjeva i vezivala ih oko struka širokim, tkanim i ukrasnim trakama. Na vrhu dosegao vrat, a vanjski rubovi su bili vezani na ramenima iglama.
Poput svih rukava, ova haljina je bila veliki pravokutni komad tkanine. Analog muškog ogrtača bio je veliki plašt, nošen preko ramena i vezan metalnom iglom astopo.
Ove bakrene, srebrne ili zlatne igle imale su glave različitih vrsta, ponekad u obliku nekih životinjskih ili ljudskih figura. Mnogo puta su imali oštre rubove koji se također mogu koristiti kao nož.
Žene su nosile sandale i trake za kosu slične onima muškaraca. Obično su koristili komad tkanine preklopljene na glavi.
Nisu im rezali kosu, koristili su je s zrakom u sredini i labavim na leđima; međutim, bila je izrezana kao znak žalosti.