Utočište za ludake

Oni su bili zatvoreni u privatne kuće, okružne zatvore i djelove javnih zgrada. Niko o njima nije vodio računa, bilo je bitno da su na skrivenom, gdje ih niko neće vidjeti, da ne bi plašili ’normalne’ ljude. Zahvaljujući Dorotei Diks, službenici mentalne institucije, i njenom svjedočenju iz davne 1844.godine zakonodavnim organima Nju Džersija, izgrađeno je prvo Utočište za ludake u Nju Džersiju, i to po planu Tomasa Skota Kirkbrajda, filadelfijskog psihijatra.


Plan se zasniva na filozofiji Moralnog tretmana. Tipični tlocrt, pri čemu su zgrade projektvane na takav način da povezuju više krila odjednom, što je uslovljavalo puno vazduha i sunca. Krila zgrade su se širila stepenasto, da bi omogućila komfor i privatnost pacijenata. Zgrade su zamišljene sa ’ljekovitim efektom’, kao ’specijalna oruđa za brigu o ludacima’. Kirkbrajd je takođe naglasio da njhovo dvorište treba biti ukrašeno sa ukusom.

Ova utočišta su trebala biti velike, impozantne viktorijanske građevine unutar prostranog imanja gdje se često nalazila i farma. Najveći dio bolnica bio je smješten u SAD, ali se dio njih nalazio i u Kanadi. Pojam ’ljekovite zgrade’ diskreditovan je  od 1900. godine pa decenijama nadalje, jer su objekti postali preskupi za održavanje.


’Trenton državna bolnica’, otvorena od strane gorepomenute Dorotee Diks, ostaće upamćena po njenom prvom upravniku Henriju Kotonu, koji je smatrao da se uzroci mentalnih bolesti dešavaju zbog infekcija na pojedinim djelovima tijela. Pacijentima je odstranjivao djelove tijela, često ih nasilno vezujući za operacioni sto. Porodice pacijenata koje su to znale, pokušavale su spriječiti te jezive eksperimente, ali to nije urodilo plodom. Međutim, surova je istina da su obično porodice pacijenata bile nezainteresovane za svoje bližnje, želeći da sakriju sopstvenu muku i kaznu, tako da je veliki broj njih umirao bez saznanja porodice. Činjenica je da su u bolnice slate mlade majke, koje su začele van braka, da bi se takođe sakrila ’sramota’ njihovih porodica. Možete samo zamisliti šta se dešavalo sa tim djevojkama u uslovima bez kontrole i racija.

’Topeka državna bolnica’ je bila jeziva i po samom izgledu, a unutra su se dešavali svirepi scenariji. Neki koji su uspjeli ući u bolnicu, zaticali su pacjente svezane lancima, toliko dugo da im je koža srasla preko njih. Većina pacijenata u toj bolnici je bila naga, jer niko o njima nije vodio računa. Ipak, u ovoj bolnici se nijesu sprovodili eksperimenti, i pacijenti koji su bili ’slobodni’, mogli su razbijati namještaj, prozore vrata i namještaj.


Još jedan slikovit primjer jeste bolnica ’ Danvers’, u početku  zamišljena kao velika, osvjetljena zgrada za 800 mjesta. Međutim, u jednom momentu je bilo preko 2000 pacijenata, uslovi su se pogoršavali, zgrada je propadala. Pacijenti su umirali zbog nehigijenskih uslova, i mrtvi ležali po nekoliko nedjelja, dok su ih ostali u trenucima ludila, masakrirali i otkidali djelove tijela.

Načelno, Kirkbrajdov plan nije bio loše zamišljen, da se ostao sprovoditi do kraja. Međutim, on nije razmišljao da će održavanje tih bolnica biti skupo, zbog njhove veličine, da treba kontinuirano brinuti o pacijentima, uz adektvatnu bolničku njegu. Njegov neuspjeh se ogleda u tome što nije  projektovao dugoročno, što je, po nekim izvorima, ovaj plan uradio iz hobija, i što je u nasleđe ostavio veliki broj ovih građevina, koje su propale i samim tim služe  za scenarije najtežih horor filmova.

Utočište za ludake Kew (Kew Lunatic Asylum) je zatvorena psihijatrijska bolnica smještena između ulice Princess i bulevara Yarra u Kew-u, predgrađu Melburna u Australiji. Operativno od 1871. do 1988. Kew je bilo jedno od najvećih utočišta u Australiji. Kasnije poznat kao Willsmere, kompleks zgrada je napravljen između 1864. i 1872, po projektu arhitekata G. W. Vivian-a i Frederick-a Kawerau-a iz Victorian Public Works Office-a, da udomi rastući broj ludaka, alkoholičara i idiota u koloniji Viktorija.


Prvo je namjenski napravljeno utočište u koloniji Viktorija. Kew je također veće i skuplje nego utočišta u Araratu-u i Beechworth-u. Zgrade utočišta su tipični primjeri stila drugog francuskog carstva koji je bio popularan u viktorijanskom Melburnu. Dizajnirane da budu elegantne, lijepe, ali solidne i da budu viđene kao monumentalno utočište za umobolne sa ciljem prikazivanja Melburna kao civilovanog i benevolentnog grada dok se druga utočišta prikazuju kao zatvori. Ovi ciljevi su podrobnije ostvarivani upotrebom Ha-Ha zidova i obimnog zemljišnog posjeda. Dugo smatran kulturnom i historijskom znamenitošću Melburna, utočište Kew i njegov kompleks zgrada su registrovani kod Registra nacionalnih dobara (Register of the National Estate) u martu 1978.

Bez obzira na početne velike planove i ideale, utočište Kew je imalo tešku historiju prolazeći nekoliko ispitivanja kroz svojih 117 godina rada, uključujući Kraljevsku komisiju. Prenatrpanost, nedostatak odgovarajućeg upravljanja, manjak resursa, loši sanitarni uslovi i zaraze su bile opšte kririke tokom prvih pet dekada utočišta, zastarjeli objekti i predavanje pacijenata na upravljanje utočištu su bile kritike kasnijeg perioda Kew-a.

Kew je nastavio da radi kroz 20. vijek kao bolnica za umobolne, mentalna bolnica ili psihijatrijska bolnica tretirajući akutne, gerijatrijske i pacijente kojima treba duža njega sve dok nije zatvoren u decembru 1988. Glavnu zgradu i okolno zemljište je prodala država 1980-ih i promijenjena im je namjena u stambenu.

Lokacija i planiranje


Tokom 1950-ih postojeća utočišta za ludake kolonije Viktorija su bila prenatrpana. Utočište Yarra Bend, posle samo 6 godina rada, je smatrano nepodesnim i Utočište za ludake Carlton (koje je originalno bilo zatvor) je bilo u stanju da mu je bila potrebna popravka. Kao rezultat, 1954. vlada kolonije Viktorija je odobrila izvještaj koji je predlagao lokaciju i projekat za novo utočište za ludake. Tadašnje naučno mišljenje je bilo da utočište za ludake treba biti izgrađeno na „zdravom mjestu“ izloženo suncu i i vazduhu, sa odvođenjem voda (...) na blagom uzvišenju sa plodnim i obradivim zemljištem“. U izvještaju Novog južnog Velsa, inspektor utočišta, Frederic Norton Manningje je tvrdio da je „izabrana lokacija od primarne važnosti. Od toga zavisi komfor, sreća i zdravlje pacijenata“. Ovako lokacija na najvišem vrhu brda preko rijeke Yarra gledano iz Yarra Bend-a je preporučeno od G. W. Vivian-a iz Public Works Office-a. Vivan opisuje lokaciju kao:

dio zemljišta, površine oko 400 akri, smješteno na rijeci Yarra, oko 4 milje od Melburna i pola milje sjeverno od sela Kew (...) izabrana lokacija je fina kosina, izdignuta oko 100 stopa iznad nivoa rijeke koja dozvoljava odogovarajuće odvođenje padavina i divno prilagođeno za ukrasno zemljište, izabrani pogled je jugoistočni i tokom ljetnih mjeseci osjeća se osvježavajući uticaj morskog povjetarca, a da nije izloženo jugoistočnim olujama.

G.W.Vivian, Izvještaj o predloženom utočištu za ludake Kew

Ideja da su povjetarac ili vjetrovite lokacije zdravi došla je od raširenog viktorijanskog vjerovanja da je bolest povezana sa prenatrpanošću i prljavštinom i da kužna isparenja nečistog vazduha uzrokuju epidemije. Predio koji je Vivian predložio za za utočište je originalno bio odvojen za seosku rezervu. Lokalno stanovništvo Kew-a je bilo uznemireno i pisalo je peticije vlastima protiv korištenja zemljišta. 340 akri (1,4 km2; 0,5 kv. milja) zemlje u okrugu Bourke, parohija Boroondara, grad Kew je permanentno rezervisan kao „lokacija za utočište za ludake“ u službenom listu (Government Gazete) 1864. Izgradnja je počela 1864. Međutim zaustavljena je skoro neposredno sa izvještajem o nekvalitetnim radovima na temelju. Slijedila je istraga i Frederick Kawerau je dao ostavku. Preduzimač Samuel Amess je nastavio izgradnju Kew-a po Kawerau-ovim projektima. Planovi su izvedeni iz planova koje je ranije skicirao Vivian i bili su u osnovi identični Kaweau-ovim projektima Ararat-a i Beechworth-a iako je Kew mnogo veći i mnogo skuplji sa cijenom od 198.334 funte.

Viktorijanci, ludilo i mentalne ustanove

Napuštene mentalne ustanove su omiljena mesta za radnje horor filmova. Ali, koliko god jezivo delovale danas, pravi horor se dešavao dok su radile. Da, one priče o jezivim mučenjima i grozomornom odnosu prema pacijentima – odnosno „ludacima“ - jesu tačne, jer je upravo takva slika viktorijanskih mentalnih ustanova.

Kraljevska bolnica Betlem u Londonu je najbolji primer. Ona je možda najpoznatija duševna bolnica na svetu. Reč „bedlam“ dugo je korišćena kao sinonim za „utočište za ludake“, što nije čudno jer istorija ove ustanove za lečenje poremećenih seže do 14. veka. Vrhunac slave dostiže upravo u viktorijanskom dobu, kada su ljudi postali prosto očarani duševnim bolestima. Ovakav izbor reči možda zvuči rogobatno, ali šta drugo reći o ljudima koji su plaćali peni da bi videli ludake? Ove „izložbe nakaza“ - u stvari, štićenika Betlema - bile su izuzetno popularne i posećene. Skoro 96 hiljada ljudi godišnje bi dolazilo da zaviri u ćelije i smeje se napaćenima, nasilnima, seksualno poremećenima. Zašto ne biste kupili još danas štap za bockanje zatvorenika? Prvog utorka u mesecu poseta je besplatna!

Ovakav odnos prema mentalnim oboljenjima bio je normalan, naročito pre 1850. Tada se još uvek smatralo da oboleli zapravo imaju „bolest duše”. Pošto je ludilo dolazilo iz unutrašnjeg zla pacijenti su tretirani kao životinje – s tim da se prema određenim životinjama sa pedigreom bolje postupalo. „Ludaci“ su bili u kavezima, skoro bez odeće, u sobama od po pedeset ljudi, a hranili su ih namirnicama sumnjivog porekla.

Do promene dolazi malo posle 1845. kada je usvojen „Ludački akt“. Ovaj zakon je tvrdio, na opšte iznenađenje, da ludi zapravo imaju status pacijenata, odnosno da nisu stanovnici Pakla, već izmučeni ljudi koji se mogu izlečiti i na čije stanje treba istraživati uokviru medicine . Počelo je da se ulaže u mentalno zdravlje i osniva sve više ustanova za proučavanje i lečenje. Pacijenti su se bolje hranili, dobijali odeću, a čak su im skinuti i lanci! Iako je ovo bila velika reforma, i dalje se pravila razlika između normalnih i nenormalnih i mentalna bolest je ostala mnogo drugačija kategorija nego što je danas. Smatrala se mnogo širom kategorijom i obuhvatala je sve oblike društveno neprihvatljivog ponašanja, kao i određene bolesti organskog porekla poput epilepsije koja je smatrana oblikom histerije. Sve više doktora se bavilo pitanjem duševnih bolesti, ali je formalna edukacija u tom polju medicine bila slabo razvijena, ili čak nepostojeća. Pioniri su se vodili svojim osećanjima i teorijama, izmišljajući terapeutske naprave poput rotacione stolice u koju se pacijent stavi i vrlo brzo i naglo okreće, dok ne oseti mučninu i gušenje. Naravno, sve to u medicinske svrhe! Ideja je da bila se mozak „resetuje“ i počne ispravno da radi. Interesantno je da u svedočenjima nije navedeno koliko je lečenje bilo uspešno. Postojale su dve sudbine: mogli ste da budete izlečeni, ali bilo je i šansi da ostanete zauvek u ludnici ako vas vaša osramoćena porodica ne zaboravi – što se često dešavalo jako brzo.


Prikaz brižljivog postupanja sa pacijentkinjama, preuzeto sa Guardian

Omiljeni pacijenti bile su žene. Posedovanje materice je, po nepisanom pravilu, uvećavalo mogućnost da obolite od takozvane histerije – dijagnoze koja je obuhvatala svaki vid neprihvatljivog ponašanja, od epilepsije i anksioznosti do odbijanja da se pomete kuća. Amerikanci su se simpatično borili sa tim problemom, ali su Englezi radije „medicinski“ lečili žene tako što bi ih zaključavali i lečili preparatima poput (izuzetno otrovne) žive ili pijavica stavljenih na klitoris. Glavni povod za lečenje bile su bolesti povezane sa seksualnošću – nimfomanke, lezbejke, usedelice, frigidne žene i one koje masturbiraju bile su najčešća meta radoznalih lekara.

Naravno, bio je i onih koji su patili od poremećaja koji se prihvataju i leče i danas – anksoiznost, manijaklna i post-porođajna depresija, anoreksija – ali je bilo i onih koji bi bili zdravi pri prijemu u bolnicu, da bi vremenom u takvim uslovima počeli da gube razum. „Osećam da ne mogu da podnesem ovo mesto viš ni minut i uskoro ću izgubiti zdrav razum koji sam imala!“ pisala očajna dvadesetdvogodišnjakinja iz Kraljevske edinburške ludnice svojim roditeljima.

S obzirom na broj pacijenata koji je do Prvog svetskog rata dostigao 110 000 nije ni čudo što se danas mnogo piše i interesuje za viktorijanske bolnice. Dosta je fikcije napisano na tu temu, pogotovo iz ženskog ugla. Kako je nestajala Esmi Lenoks, roman Megi O’Harel govori o ženi koja, samo zbog ponašanja koje se kosilo sa viktorijanskim normama, biva smeštena u ludnicu, da bi preostala porodica i lekari tek posle više od pola veka shvatili da joj možda tu i nije mesto. U kratkoj priči „Žute tapete“ Šarlot Perkins Gilman takođe možemo videti način na koji su se žene tretirale ako bi se smatralo da pate od nekog duševnog poremećaja.


Jedan običan, miran dan u Bedlemu, preuzeto sa Town Talk – Beckenham

Ha-Ha zidovi


Još jedna specifična osobina utočišta Kew i njegovih sestrinskih utočišta je varijacija Ha-Ha zidova oko dvorišta za pacijente. Ovi zidovi su se sastojali od rova čija je jedna strana bila vertikalna i izgrađena od kamena ili cigle, a druga strana je bila kosa i prekrivena busenjem. Iznutra, zidovi su predstavljali visoku prepreku pacijentima odvraćajući ih od bježanja dok su spolja zidovi izgledali nisko tako da nisu izgledali kao zatvorski. Novinar The Argus-a opisao je zidove kao odlično rješenje koje omogućava pacijentima da vide spoljni svijet i rješenje koje radi na zatvorskom izgledu i osjećaju koji utiskuju zidovi starih utočišta. Mnogi od Kew-ovih Ha-Ha zidova su zadržani i ostali netaknuti dok su u Beechworth-u i Ararat-u djelimično razmontirani ili su rovovi zatrpani.

Poznati pacijenti

Ambrose Dyson - Politički karikaturist i satiričar. Umro u utočićtu Kew.
Edward/Ellen De Lacy Evans - Pustolovna žena iz 1870-ih koja se oblačila u mušku odjeću.
Patrick McShane - Igrač test kriketa i sudija. Umro u utočićtu Kew 1903.
Billy Midwinter - Igrač test kriketa koji je igrao i za Australiju i za Englesku. Umro u utočićtu Kew 1890.
Paris Nesbit - Advokat, političar i novinski urednik.
Walter Richardson - Otac Henry-ja Handel-a Richardson-a, australijskog pisca.
Harry Trott - Australijski igrač test kriketa i kapiten australijskog tima.
Tom Willis - Igrač Victorian cricket team-a, jedan od osnivača igre Australian rules football.

Viktorijanci, ludilo i mentalne ustanove

Nije postojao istorijski dobar period za mentalno obolele. Ali među svim katastrofalnim pokušajima da se „ludaci” odvoje od društva, viktorijanska Britanija izdvaja se po posebnoj surovosti – i osećaju za biznis.


Svaka era ima svoje krvave momente – od kanibalističkih plemena, preko bratoubilačkih evropskih dinastija do atomskih ratova, pokazalo se da istorija uvek ima i mračniju stranu. Ali, jedna od najinteresantnijh jezivih era svakako je viktorijanska, koja je trajala tokom vladavine kraljice Viktorije, od 1937. do 1901. Prugice, čipke i ubilački korseti, Džek Trbosek i jadni životi siromašnih nepresušni su izvor inspiracije i priča punih uznemirujućih detalja.

Psihijatrija prošlosti: prevaziđene dijagnoze

Mentalna oboljenja, za razliku od fizičkih, često nemaju jasno merljive okvire i odrednice. Ko, i na osnovu čega, odlučuje koje su osobenosti ljudskog uma – patološke? Nekada validne pshijatrijske dijagnoze koje iz savremene perspektive deluju arhaično najbolje govore o tome koliko je tanka granica između ludila i društvene nepoželjnosti.


Neurastenija

Preuzeto sa americanliterature.

Neurastenija je bila veoma popularna dijagnoza krajem 19.veka, koja se isprva odnosila na, doslovce, fizičko popuštanje nerava, što dovodi do dramatičnih simptoma poput bola u glavi, malaksalosti, nervoze i razdražljivosti. Harala je prava pravcata epidemija ove bolesti među ženskom populacijom, u tim posve interesantnim vremenima kada su žene patile od svakakvih čudnovatih boljki – poput histerije - koje nisu imale ama baš nikakve veze sa njihovim izluđujuće svedenim životima potlačenih domaćica, već su, dakako, bile plod nihove krhke prirode. Lekari su preporučivali ingenioznu „terapiju odmorom“, a nekima, poput drčne Virdžinije Vulf, su je i silom nametali.



Garant umiruje živce

„Pa, nema ništa loše u tome da se malo odmoriš, je l’ da? Hoću ja tu terapiju!“ možda će neki šaljivdžija dobaciti. „Važi, to je baš super“, odgovorićemo mu. A onda i dodati da se „terapija odmorom“ svodi na 6-8 nedelja u krevetu, u toku kojih ne smete da se pomerate ni makac, već vas hrane, peru i presvlače zadužene medicinske sestre. Odrasla osoba se praktično tretira kao novorođenče. Sve to vreme ste u potpunoj izolaciji, bez porodice i prijatelja, i verovatno vam je zabranjeno da čitate, pišete, pričate, štrikate ili… radite bilo šta, zapravo. Povremeno bi vam lekar finom masažom ili, pak, elektrošokovima, stimulisao mišiće da ne propadnu.

Nešto kasnije, neurastenija je postala rezervisana i za ljude viših klasa i profesija iz velikih gradova. Amerikanci su pogotovo bili skloni ovom ozbiljnom poremećaju, pa ju je Vilijem Džejms, prvi američki psiholog, iz milošte prozvao „Amerikanitis“. Neki profesionalci su ovaj fenomen objašnjavali ubrzanim tempom života usled urbanizacije, i stresom na radu. Frojd je, po svom dobrom starom običaju, imao svoje ideje: po njemu, ovaj poremećaj nastaje usled „nesvršenog seksualnog čina“ ili „nedovoljnih libidalnih pražnjenja“, što za posledicu ima da organizam sam sebe truje viškom hormona.

Bonus informacija: neurastenija je tek nedavno izbačena iz američkog dijagnostičkog priručnika DSM, dok se i dan danas nalazi u Internacionalnom priručniku za klasifikaciju bolesti, kao i u Kineskoj klasifikaciji mentalnih poremećaja.

Masturbacija


Još jedan užas koji nas proganja od kad je sveta i veka je - masturbacija. Ako niste znali, ovaj gnusni čin uzrokuje ludilo, slaboumnost, melanholiju, epilepsiju, otkazivanje bubrega, a može dovesti čoveka i do samoubistva. Dugotrajna ili preterana masturbacija izaziva katatoniju, a može čak i kičma da vam se osuši. U 19. veku lekari su mirne duše kastrirali, okovavali i stavljali pojase nevinosti „deci-razvratnicima“ i svim ostalim „duševnim bolesnicima“; toplo se preporučuje i tretman kauterizacijom (spaljivanje kože ili prislanjanje usijanog vrelog gvožđa na polne organe i kičmu), dok se za nejefikasniji način „lečenja“ smatralo obrezivanje oba pola.



Zdravlje po svaku cenu

Oboljenja političke prirode


Američki robovlasnički sistem iznedrio je i svoje „poremećaje“. Tu spada Drapetomanija (od grčkog drapethes- trčati i mania-gonjenje) iz 1850. koja označava „patološko svojstvo robova da teže slobodi“, a ne zaboravimo ni na Dyasthesia aethiopica: „patološko svojstvo robova, obojenih i siromašnih da ne poštuju privatno vlasništvo“.

Ko je ovde lud



Zaista, ludi neki ljudi; preuzeto sa ofc.berkeley

Kako bi sprečili da se njihovi robovi „razbole“ na ovaj način, robovlasnicima je savetovan niz preventivnih mera: čim prepoznaju da je rob „mrzovoljan i nezadovoljan bez valjanog razloga“ (siguran znak da nešto nije u redu) treba da ga dobro išibaju, najbolje do gubitka svesti. Ako i dalje sumnjaju u „mentalno zdravlje“ svog roba, lekari savetuju da mu treba odseći oba nožna palca– za svaki slučaj.

Sovjetski savez je pogotovo voleo da rešava političke probleme pretvarajući ih u psihijatrijske slučajeve. „Metafizička intoksikacija“ je poremećaj koji se odnosi na adolescente uhvaćene u razmišljanjima o smislu života, politici, religiji i svojoj ulozi u društvu. To, jelte, ne valja raditi. Kakva je to mlada osoba pa da misli i, pazi ti njega, još preispituje svet?!

Odraslima je lako mogla biti nadenuta dijagnoza „socijalne šizofrenije“, jer se podrazumeva da je čovek odlepio ako tvrdi da može da zamisli bolji vid društvenog uređenja od komunističkog.



Očigledno, slučajevi paranoidne šizofrenije; preuzeto sa: stratrisks

Pogotovo vam se nije dobro pisalo ako ste, nedajbože, pesnik, pa ste još izmišljali tamo neke nebulozne metafore koje se mogu protumačiti kao kritika na vlast. Pisaca koji su završili na psihijatrijskom odeljenju je poduži spisak, ali ovde ćemo samo izdvojiti interesantan slučaj Nobelovca Jozefa Brodskog. Optužen je da je „pesnik“ (užasa li!) i stoga „neproduktivna osoba“, a prvobitna dijagnoza mu je „socijalni parazit“. Brodskog su godinama vodali po sudovima i psihijatrijskim ustanovama, i baš kad su mislili da dignu ruke od njega, obratili su se čuvenom sovjetskom psihijatru Sneževskom koji im je odmah razrešio misteriju. Bez da ga i pogleda, Sneževski mu je prišio tada omiljenu dijagnozu – šizofreniju - praćenu svojim profesionalnim mišljenjem da je „apsolutno bezvredno ljudsko biće i može biti pušten na slobodu”.

Naučena lekcija?

Zabavno je posmatrati kako se klima u psihijatriji menja. Za ono što danas nazivamo „intermitentnim emocionalnim poremećajem“, nekada se govorilo da je osobi samo „pukao film“ pod pritiskom nagomilanih životnih problema. A opet, ono što se nekada smatralo za biološki uslovljen psihijatrijski poremećaj - homoseksualnost, danas se smatra ličnim izborom, tj. seksualnom orijentacijom.

Srećom, u naše napredno moderno doba psihijatri su mnogo oprezniji: da bi nešto bilo klasifikovano kao mentalni poremećaj mora zadovoljavati niz objektivnih kriterijuma. Tako je za najnovije izdanje klasifikacionog priručnika DSM5 koji je izašao ove godine bio preložen novi mentalni poremećaj koji valjano zadovoljava sve propisane kriterijume: afektivni poremećaj, prijatnog tipa – SREĆA.

Da, dobro ste pročitali: sreća. Razmislite o tome na momenat. Zaista, prava sreća je:

statistički retka
manifestuje se kroz akutne epizode iracionalnih reakcija
dovodi nervni sistem u stanje ekstremne pobuđenosti
na kognitivnom planu, dovodi do distorzija mišljenja, poput pojačanog verovanja u sopstvenu kompetentnost i samoefikasnost, precenjivanja svoje kontrole nad potpuno slučajnim događajima i davanja nerealno pozitivne slike ličnih dostignuća
na bihevioralnom planu, praćena je karakterističnim izrazom lica (osmeh) i bezbrižnim, impulsivnim, nepredvidivim ponašanjem
dovodi do specifičnih socijalnih reakcija, poput čestog bespotrebnog iniciranja međuljudskog kontakta i povećanog broja pro-socijalnih akcija



Pravo reče mačak Alisi: ,,Svi smo mi ovde ludi”; preuzeto sa society6

Zaključak je da bi se sreća po svim tačkama mogla označiti kao mentalni poremećaj – osim po jednoj jedinoj, na osnovu koje je i, hvalabogu, odbačena: sreća nije društveno nepoželjna. Ali to je ionako besmislen kriterijum, argumentovali su zagovornici ovog „poremećaja“. Zar ne treba beše da se ne osvrćemo na društvene vrednosti? Naučili smo lekciju kroz istoriju naše profesije: nauka treba da bude vrednosno neutralna. E pa, ako ćemo tako, sreća je samo subjektivna vrednost. Ako je depresija poremećaj, zašto da ne bude i izrazita sreća?

Dok smo iz prošlosti psihijatrije mogli da vidimo koliko je kriterijum društvene (ne)poželjnosti često zloupotrebljavan, izgleda da danas, paradoksalno, možemo samo da budemo zahvalni što postoji, i što „sreća“ nije postala jedna od dijagnoza u psihijatrijskom priručniku – još uvek.



kulturkokoska.

ISTINA O PSIHIJATRIJSKIM BOLNICAMA: Pacijenti nose druge mrtve pacijente!


U psihijatrijskim bonicama pacijenti su primorani da rade stvari koje bi trebalo da radi osoblje. Pored uobičajenih stvari, oni prenose i mrtva tela drugih bolesnika.

U psihijatrijskim bolnicima u Hrvatskoj situacija na klinikama za psihički obolele se razlikuje od bolnice do bolnice. U bolnici Lopača pacijenti u okviru radne terapije obavljaju poslove koje bi trebalo da rade zaposleni bolnice. Oni peglaju garderobu, ali i prenose umrle.

Broj obolelih takođe razlikuje se od bolnice do bolnice, pa ih tako najviše ima u bolnici u Popovači (623), a najmanje u Lopači (126). Pravilnik propisuje najviše četiri kreveta po sobi, ali situacija u praksi je drugačija.

“Sobe su po pravilu premalene s brojem kreveta dvostruko većim od propisanog. U nekim se bolnicama nalazi i 14 kreveta u jednoj sobi“, piše jutarnji.hr.

Problem postoji i kod prepisivanja lekova, jer bez obzira na propise lekari bolesnike prvo leče jeftinijim lekovima. Jedna od boljki svih ustanova je nedostatak specijalista psihijatrije i medicinskih tehničara, ali i socijalnih radnika i fizioterapeuta. U svim ustanovama zaposlenih je manje od propisanog minimuma.

Bez obzira na uslove, profesor Jakovljević kaže da je psihijatrija dobra:

“Psihijatrija nam je dobra, iako ne onoliko koliko bi mogla biti“ i dodaje da je najveći problem nedostatak novca.

Evo kako izgledaju neke od bolnica:

Neuropsihijatrijska bolnica Popovača - pacijenti su smešteni u manjim sobama i apartmanima s devet kreveta. Toaleti su podeljeni na muške i ženske.

Psihijatrijska bolnica Rab – većina soba ima po osam kreveta, a u ustanovi postoje čak sedam pacijenata koje niko nije nikada posetio.

Psihijatrijska bolnica Lopača – ova bolnica nema socijalnog radnika, prostor za decu i adolescente je potpuno neadekvatan, pacijenti u okviru radne terapije obavljaju poslove koje bi trebalo da rade zaposlenici bolnice poput peglanja veša, prenošenja umrlih.

Psihijatrijska bolnica Ugljan - u toaletima ove bolnice postoje samo čučavci i ne postoje zavese na kabinama za tuširanje.


srbijadanas