Crni mačak - Edgar Allan Poe

Bilješke o piscu:

Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boježljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i on umire, gotovo na ulici. Poeove priče nastale su pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvijema knjigama: "Groteskne pripovijesti i arabeske" (1840.) i "Pripovijesti" (1845.). Kao pjesnik bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije pjesme su mu "Gavran" i "Annabel Lee".

Mjesto radnje:
Negdje u Americi.

Vrijeme radnje:
19. st.

Sadržaj:

Uvod

U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi neće povjerovati, jer «mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila». Već samim uvodom on uspijeva pobuditi u čitača znatiželju koja neće prestati ni u jednom trenutku djela. Pišući u prvom licu, Poe želi
potvrditi istinitost svoje priče, dati joj samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.

Zaplet

Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mijenjao na gore. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu ga je sprečavalo da ga zlostavlja. No kad se jedne noći vratio sasvim pijan kući pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko. Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak voli. Te ga je noći iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjeći, ali je kuća sasvim izgorila. Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava naći povezanost između zadnjeg događaja i vješanja mačke, no u tome ga sprečava racionalno shvaćanje događaja. No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom sačuvanom zidu kuće. Zaključuje da je netko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.


Vrhunac - Ubojstvo

Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. No umjesto da mu bude drago on je osjećao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju. Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bijes na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skočivši i zamalo ga oborivši. Podigao je sjekiru i bez razmišljanja je usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvala u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.

Rasplet - Skrivanje ubojstva

Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom.

Završetak

Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjećati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao. Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao toliko likovati svojom ''genijalnom'' idejom:
“…Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno
građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.”

Likovi:

Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama:

Analiza glavnog lika:

On je čovjek pomalo nestalne psihe, vjerojatno pod utjecajem alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv. Malo po malo se se utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvaćanju i razmišljanju. Ne mogu reći niti da ga krivim niti da ga opravdavam.

Stil pisca:

Mnoge teme i gotovo sav dekor Poeovih priča proizlaze iz konvencija koje su postojale u romantičnoj književnosti njegova vremena, naročito u
njenoj „gotičkoj“ struji. Gotička se književnost koristila interesom romantičara za srednji vijek, folklorom i egzotičkim ugođajima: otuda motivi ruševina, starih kula i dvoraca, podzemnih hodnika i tamnica, kostura, sablasti i grobova, demona i vampira. Strah i jeza, užas, smrt i ludilo prevladavaju u svim kratkim pričama. Poeve su teme uglavnom potekle iz njegova osobna iskustva - iz njegovog neobično nesretnog života. Zato je Poe jednom prilikom rekao: „Ako se moja djela i temelje na stravi, tvrdim da strava potječe iz moje duše, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda“.

Dojam o djelu:

Djelo mi se veoma svidjelo zbog jezivog ugođaja, neobične teme, jezgrovite karakterizacije glavnog lika i kratkoće djela. Djelo daje osjećaj kao da ronimo po najmračnijim dubinama ljudske duše, ali ne prikazuje nasilje kao besmisleni hir čovjeka nego sastavni dio ljudskog karaktera koji je negdje u nama skriven i čeka priliku da izbije na površinu. Bila sam duboko dirnuta kada je Charles prepričavao put svoje preobrazbe u takvo čudovište i začudila sam se kako netko može napisati takvo djelo a da sam nije napravio takav zločin.