Put svile

Put svile je naziv za drevnu trgovačku trasu od 6.500 km koja je povezivala Aziju, Afriku i Evropu. Naziv je dobila zahvaljujući Nemcu Ferdinand fon Rihthofen, koji je živeo u 19. veku.

Još od kineske dinastije Han (206. g. p.n.e. - 200. g n.e.), karavani sa svilom, staklom, porcelanom, dragim kamenjem, plemenitim metalima, slonovačom, začinima i robovima, išli su tim putem sa jednog kraja sveta na drugi.


Od Kine do Egipta razbojnici su napadali karavane na najužim mestima puta, otimajući robu. Zbog toga je carstvo Han dodeljivalo karavanama posebnu vojnu pratnju, a i produžili su kineski zid uz karavanski put.

Kao prevozno „sredstvo“ najveći značaj su imale dvogrbe kamile poreklom iz središnje Azije. Njihova prednost nad jednogrbim je ta što su manje osetljive na temperaturu a imaju i zimsko krzno.

Put svile je uticao na kontakte između tadašnjih velikih civilizacija kao što su bile kineska, indijska, arapska, staroegipatska i rimska. Pored trgovačkog kontakta, ostvarivali su se kontakti iz oblasti politike, kulture, religije, diplomatije...

Putem svile su se širile bolesti i infekcije. Tako je dolazilo do epidemija.

Najčuveniji putnik na ovoj trasi bio je venecijanski trgovac i istraživač Marko Polo u 13. veku.

Put svile


Put svile je bio važan kanal za prenošenje kineske civilizacije prema Zapadu i most za trgovinsku razmenu izmedju Kine i Zapada.

Put svile se deli na konpneni i morski put. Postoje dva kopnena puta svile. Prvi je bio od glavnog grada dinastije Han do Rima glavnog grada Italije. A drugi je bio od severozapadnog grada Dunhuang do Centralne Azije.

Postoje i dva morska puta svile. Prvi je od kineske centralne provincije Sičuan preko Juanan zatim kroz reku Jiluovadi do Burmu,zatim kroz Ćindun do Indije, a kroz reku Henhe na kraju do Irana. Drugi morski put bio je počev od južnog kineskog grada Guangdžou brodom kroz malaški moreuz do Šri Lanke,zatim preko Indije do Istočnu Afriku.Ovaj morski put je stvoren za vreme kineske dinastije Song.

Prema istorijskim podacima, Italijanski trgovac Marko Polo je baš preko morskog puta svile došao u Kinu, takodje se brodom sa južnog kineskog grada Fudjan vratio u Veneciju.

Kako je put svile dobio ime


Jednom od najpoznatijih karavanskih putova svijeta je ime zapravo dao jedan Nijemac: Put svile je povezivao Sredozemlje s istočnom Azijom. A carska Kina je u 19. stoljeću skrivala još mnogo tajni.
Bio je to veliki uspjeh Amerikanca kad su 1854. sklopili trgovački ugovor s japanskim carstvom, koje se dotad svjesno i stoljećima izoliralo od ostatka svijeta. Kao reakcija na taj ugovor pruska je vlada 1860. poslala ekspediciju u istočnu Aziju, koja je trebala sklopiti ugovore s Japanom, Kinom i Tajlandom. Nijemci su strahovali da bi mogli zaostati u globalnoj trgovačkoj utrci. Među sudionicima ekspedicije je bio i jedan mladi geolog i geograf imenom Ferdinand von Richthofen, koji će tek kasnije postati poznat.

Richthofen je rođen 1833. u gornjo-šleskom Carlsruheu, današnjem Pokóju u Poljskoj. Godinama fasciniran geologijom, studirao je tu znanstvenu granu na Sveučilištu u Berlinu. Ubrzo zatim je i krenuo tamo gdje su se, prema njegovom mišljenju, još mogla napraviti otkrića - u istočnoj Aziji. Pruska ekspedicija u istočnu Aziju od 1860. mu je pritom došla kao na dlanu. Kao član ekspedicije je ploveći morem proveo tjedne, uz povremene izlete radi istraživanja na kopnu na Formozi (portugalski naziv za Tajvan), Molučkim otocima, na Filipinima i na Javi. 1861. su na koncu članovi pruske ekspedicije iz Bangkoka krenuli kući - ali ne i Ferdinand von Richthofen.

On je imao druge planove: htio se jednom drugom rutom vratiti kući - preko Sibira. Taj odvažni plan međutim nije mogao provesti u djelo, jer su na planiranoj ruti izbile pobune, koje bi onemogućile njegovo prolazak tim područjem. Umjesto toga Richthofen se uputio u sasvim drugom smjeru - u Kaliforniju. U "Novom svijetu" je boravio od 1862. do 1868., no nakon toga su ga počela privlačiti druga odredišta. U razgovoru s jednim kolegom je Richthofen pronašao svoju misiju: istraživanje Kine. Ta zemlja je bila, prema njegovom mišljenju, najmanje istražena u civiliziranom svijetu.

S velikom motivacijom Richthofen je započeo ekspediciju, koja će ga na koncu učiniti poznatim u cijelom svijetu. Između 1868. i 1872. je u sedam putovanja proputovao 13 od ukupno 18 provincija tog golemog carstva. U to vrijeme je to bila velika i opasna pustolovina, jer su Kinu tresle pobune, a strance se u najboljem slučaju smatralo egzotičnima, ali ih se često i smatralo neprijateljima. Pritom Richthofen nije vlado niti jednim lokalnim jezikom.

No usprkos tomu ovaj znanstvenik je uspio tih godina revolucionirati znanje Europljana o Kini. Marljivo je zapisivao sve što mu je na putovanjima upadalo u oči. Od tibetanske planinske regije na zapadu do trgovačke metropole Šangaja na istoku, od Mongolije na sjeveru pa sve do krajnjeg juga, Richthofen je podrobno studirao Kinu. Planinske lance i nizine kartografski obuhvaća, ali zapisuje i djelovanje vjetra i uopće vremenskih uvjeta na tlo.

Biljkama i životinjama je posvetio malo pozornosti, više su ga zanimali ljudi i njihova kultura. "Uvijek s dobrom dugom olovkom, prikačenom na uzici i svezanoj oko vrata", kako je naveo u priručniku za ekspedicije, prošao je kroz gotovo cijelu Kinu. Čak i po najvećim vrućinama, ništa ga nije spriječilo da ide dalje. Richthofen je bio naime taj koji je drevnom trgovačkom putu između Kine i Europe konačno dao ime: Put svile ili Svileni put. Taj geograf je međutim imao još jedan istraživački zadatak. Trebao je istražiti koja rudna blaga krije Kina i kako bi ih se moglo iskoristiti.

Dvanaest godina je trajalo dugo putovanje Richthofena. Tek 1872. se vratio u Prusku. Rijetko tko je u to doba, osim možda poznati znanstvenik Alexander von Humboldt, istražio više "bijelih mrlja" na zemljopisnoj karti nego on. Kod kuće su ga zbog toga čekale slava i ugled. U dalekoj Kini je tada čak jedna planina - današnji Ćilian Šan - bila prozvana po njemu. Marljivo se zatim, u skladu s tadašnjom njemačkom politikom - zalagao za proširenje njemačkog kolonijalnog posjeda u Kini. Za staru Kinu su ekspedicije Richthofena međutim bile početak kraja. To golemo carstvo je sve više postajalo igralište kolonijalnih sila, kojima je u interesu bilo jedino gospodarsko izrabljivanje, piše Deutsche Welle.

D.N.

Drevna trgovačka ruta; Put svile


Drevna, najduža mreža karavanskih putova, kojima su se razmjenjivale tekovine između Istoka i Zapada (od kojih je najpoznatija svila), postupno je izrasla iz pojedinačnih starih trgovačkih puteva. Zvučno ime ‘Put svile’ koje ju je pretvorilo u mit, nastalo je nekoliko stotina godina nakon što je je prestala postojati. Samo ime ‘Put svile’ prijevod je njemačkog izraza Seidenstraße, a kojeg je u svom prvom svesku knjige Kina, upotrijebio njemački geograf Ferdinand von Richthofen.

Put svile, dužine 6400 km, kretao je iz Chang’ana (današnji Xian), slijedio Kineski zid prema sjeverozapadu, prolazio rubom pustinje Takla Makan, prolazio preko Afganistana i dolazio na Levant, otkuda se brodovima išlo preko Mediterana. Tim putom nije vladao ni Rim ni Kina, već gospodari gradova u oazama, iz kojih se upravljalo trgovačkom mrežom.

Danas se uz tu razgranatu trgovačku mrežu vežu različite priče o bajkovitim pustolovinama i čudima, o blagu poput svile, žada, kože i raskošnih sagova; keramike, kore cimetovca i čaja koji su se slali na zapad , dok su na istok putovali vuna, tamjan, zlato i srebro, konji i ukrasno kamenje. Organizacija trgovine pri tome je bila iznimno zahtjevna; na jednom mjestu okupiti tisuće životinja, goniča i tone trgovačke robe nije lak posao, a uz sve to karavane je trebalo osigurati od razbojnika koji su vrebali iz ugla.

Jednim je dijelom karavanu štitio Kineski zid, a drugim dijelom signalni tornjevi i vojničke utvrde koji su izgrađeni duž rute. Roba se prenosila na devama, konjima i volovima koji su pili vodu samo u oazama.


Putom svile nije se prenosila samo roba; bio je sjecište naroda i kultura; susretali su se Indijci i Perzijanci, budisti i muslimani te kršćanski misionari. Tako je u 4. i 5. stoljeću Putom svile iz Indije u Kinu i Japan stigao budizam gdje je postao prevladavajućom religijom. Istim putom do Kine se proširilo i kršćanstvo, iako je širenje kršćanstva bilo puno skromnije u usporedbi s islamom koji se nakon Muhamedove smrti, 632. godine, brzo proširio Arabijom, a zatim i starim rimskim provincijama: Sirijom, Egiptom i cijelom sjevernom Afrikom.

Među trgovcima i misionarima koji su putovali Putom svile, bili su i bogati i poznati venecijanski trgovci na Bliskom istoku, braća Niccolo i Mateo Polo. 1271. godine, sa sobom su poveli i Niccolovog sina, 17-godišnjeg Marka. Prema zapisima iz knjige Marka Pola uputili su se u Aziju Kublaj kanu, u čijoj je službi Marko bio punih 17 godina. Proputovao je mnoge zemlje Dalekog istoka sve do današnje Burme i Vijetnama i upoznao mnoge jezike i običaje tih naroda.

Nasljeđe puta svile

Pustinjski su vjetrovi i pijesak pod svoje okrilje skrili drevne objekte Puta svile.Početkom 20. stoljeća arheolozi se natječu u pronalaženju kulturnog blaga. Arheološko istraživanje pustinje Takla Makan počelo je 1888. godine. Ubijen je škotski trgovac, a britanski oficir kreće iz Indije u Tarimsku zavalu kako bi pronašao počinitelja. Od tragača za blagom kupuje stari dokument ispisan na kori breze. Taj je dokument, poznat kao Bowerov manuskript, budistički sanskrtski tekst iz 4. ili 5. stoljeća postao prava senzacija. Upućivao je na to da je blago iz doba karavan na Putu svile ostalo skriveno u pustinji, što je izazvalo utrku brojnih istraživača koji su krenuli u srednju Aziju.

Jedan od najuspješnijih bio je Marc Aurel Stein koji je u ime britanskog carstva vodio četiri ekspedicije između 1900. i 1930. godine. Pri tome je slijedio putopis budističkog redovnika koji je u 7. stoljeću slijedio Put svile te putopis švedskog zemljopisca Svena Hedina koji je 1895./96. prvi put uspio proći kroz Takla Makan.


1907. Stein pronalazi kompleks špilja Magao, a u jednoj od njih je iskopao blago staro više od 1000 godina, koje je sačinjavalo oko 50 000 drevnih spisa i smotanih slika.

1913. Stein otkriva i utvrdu “L.K.” (Haitou) te “L.L.” kako ih je nazvao. Njegova se otkrića još i danas analiziraju, a International Dunhuang Project digitalizira antičke izvore s Puta svile kojima i svi zainteresirani mogu pristupiti OVDJE

1998. godine kulturolog dr. Christoph Baumer, predsjednik društva Society for the Exploration of EurAsia i član Royal Geographic Society (jedan od vodećih stručnjaka na svijetu za arheološka istraživanja; vodio je četiri međunarodne ekspedicije u pustinju), otkriva nestali grad Dandan Oilik.

U pustinji Takla Makan (koja je druga po veličini pustinja na svijetu) ostalo je još, više od 1600 godina starih karavanskih gradova, skrivenih u kineskom moru dina koji iščekuju nove ekspedicije i istraživače koje će zaviriti u njezine najdublje tajne.

alfaportal

Neki drugi podaci govore da svilene trake i dijelovi odjeće od svile pronađeni u Qianshanyangu, u pokrajini Zhejiang, datiraju iz 3000. godine pr. Kr., dok neke druge indicije početke korištenja svile vraćaju još 1000 godina u prošlost. Smatra se da je tajna uzgoja svilca, kao i tajna proizvodnje tkanine iz njihovih vlakana, brižljivo čuvana 2000 godina. Kako bi se sačuvala tajna nevjerojatnog svilenog sukna, iznošenje živih svilaca iz Kine predstavljalo je najveći zločin. No konačno su kineski imigranti oko 200. godine pr Kr. znanje o kulturi svile prenijeli u Koreju. Do 300. godine kultura obrade svile već je bila poznata i u drugim dijelovima Azije, ali je već i puno prije, oko prvog tisućljeća pr. Kr., bila razvijena trgovina svilenom tkaninom i s drugim zemljama. O tome svjedoči jedna mumija u Egiptu umotana u svilu, iz 1070. godine pr. Kr. Tijekom nekoliko narednih stoljeća, karavane su redovito prevozile svilu u

Indiju, Turkistan i Perziju. Prema legendi, oko 140. godine pr. Kr.svilogjstvo i svila iz Kine proširili su se u Indiju. Do 2. stoljeća iz Indije su u Perziju brodovi već prevozili vlastitu, indijsku, sirovu svilu i tkanine. Nekoliko stoljeća kasnije i Japan je razvio uspješno svilogojstvo. Perzija je postala centar trgovine svilom između Istoka i Zapada. Bojenje i tkanje svile razvilo se kao zanimanje i u Siriji, Egiptu, Grčkoj i Rimu. Obrtnici su koristili nešto malo sirove svile s Orijenta, ali većinu su dobivali izvlačeći vlakna iz istočnjačkih svilenih tkanina. Kultura obrade svile još uvijek je bila tajna Azije. Na području Mediterana došlo je do potrebe razvoja lokalne proizvodnje sirove svile. Justinijan I., bizantski car od 527. do 565. godine, nagovorio je dva perzijska redovnika koji su neko vrijeme živjeli u Kini da se tamo vrate i prokrijumčare svilce u Carigrad. Oni su to, u šupljinama svojih bambusovih štapova, i učinili oko 550. godine. Tih par otpornih svilaca bili su početak raznih podvrsta koje će opskrbljavati europsko svilogojstvo sve do 19. stoljeća. Bizant je bio jednako tako ljubomoran čuvar tajne svile, pa su puno stoljeća tkanje i trgovina svilom bili isključivo carski monopol. Svi najbolji tkalački stanovi bili su smješteni unutar kompleksa palače u Carigradu, a tamo proizvedena odjeća korištena je isključivo za carsku odjeću ili kao dar stranim predstavnicima. Malo - pomalo, svilogojstvo je pustilo korijenje u mnogim krajevima, a posebno u južnim područjima Turske. U šestom ili sedmom stoljeću u južnoj Europi je obrt proizvodnje svile već bio prilično razvijen. Prve zemlje koje su uvele novu kulturu bile su Grčka Italija i Turska, ali se proizvodnja svile ubrzo proširila i u Španjolsku, Portugal i Francusku.
            U Italiji su venecijanski trgovci trgovali svilom i poticali njen uzgoj. Do 13. stoljeća talijanska svila postala je važan dio nacionalne trgovine. U Europi je bila toliko popularna da su francuski vladari pozivali talijanske proizvođače svile da utemelje francusku industriju svile, sa središtem u Lyonu. Dakle, kultura obrade svile u Europi je cvala, posebno u Italiji i Francuskoj. No 1854. godine pojavila se nepoznata bolest koja je napravila pomor među svilcima. Louis Pasteur je zamoljen da prouči bolest. Otkrio je uzročnika te razvio sredstva kontrole. Talijanska se industrija oporavila, što se za francusku ne može reći. Tu je situaciju iskoristio Japan i u međuvremenu modernizirao metode svilogojstva te ubrzo osvojio velik udio svjetske proizvodnje sirove svile. Tijekom i poslije Drugog svijetskog rata proizvodnja svile stagnira. Pojavljuju se umjetna vlakna poput nailona koja sve više osvajaju trgovinu pletenom i drugom odjećom. Ipak, svila je i dalje ostala luksuzni materijal te važan proizvod Japana, Južne Koreje i Tajlanda.
 
Svila je vlakno koje proizvodi dudov svilac. Dudovi svilci žive vrlo kratko - tek oko dva mjeseca. Tijekom tog razdoblja prolaze kroz četiri stupnja razvoja: oplođeno jajašce leptira, ličinka, kukuljica, leptir. Jaja se oko šest tjedana čuvaju na hladom mjestu, potom se umaču u toplu vodu i suše na zraku. Nakon toga se smještaju u inkubatore, gdje ostaju sve dok se iz njih ne izlegnu ličinke. Iz svakog se jajeta izlegne jedna sićušna bijela ličinka veličine 6 - 7 mm. Ličinke su vrlo lakome; procjenjuje se da svaka ličinka pojede 30 000 više hrane od svoje početne težine. Tijekomove faze svilci četiri puta odbacuju svoju kožu. Na kraju razdoblja od trideset dana ličinka prestaje jesti, zakvači se za komad slame i počinje presti čahuru. Gusjenica dudova svilca gradi čahuru stvarajući dugo neprekinuto vlakno. Sekret se iz dvije velike žlijezda izlučuje preko preljne bradavice - cjevčice smještene na glavi - stvrdnjavajući se

prilikom izlaganja zraku i tvoreći dvostruko vlakno, sastavljeno od bjelančevinastog vlakna fibriona (tvari od koje je izgrađena svila i paučina). Drugi par žlijezda izlučuje sericin ili svilinu smolu, ljepljivu supstancu koja lijepi dva vlakna jedno za drugo. Ličinke se tim vlaknima prekrivaju sve dok nakon tri dana čahura nije gotova. Sljedećih 15 - 20 dana ličinka u njoj spava. Dok je svilac jošu čahuri na stupnju ličinke, ubija ga se pomoću pare ili vrućeg zraka zbog toga što bi tijekom izronjavanja leptira vlakno čahure bilo slomljeno, a jedino se iz neprobušenih čahura mogu namatati duga, tanka vlakna. Svilci namijenjeni rasplodu ne ubijaj se  nego se prirodno iskaljuju iz čahura. Njihov životni krug je gotov. Nakon što su neprobušene čahure ugušene zagrijavanjem, razvrstavaju se prema boji i strukturi te se njihovo vlakno namata na kalem. Kako bi se svilina smola omekšala, čahure se namaču u vodu zagrijanu na temperaturu od 60 celzijevih stupnjeva. Vlakna iz nekoliko čahura slažu se u skupinu. provlače se kroz malu rupicu na tijelu kalema i potom se pletu s nekoliko vlkana i provlače kroz drugu ušicu. Daljnje pletenje se radi tek kad je pređa namotana. Vlakna prijanjaju jedno uz drugo zbog prirodne smole koju je izlučiosvilac, no same su niti previše tanke i slabe da bi se moglo koristiti bez daljnjeg upletanja. Osim što se upleću, pojedinačna se vlakna pređe ponekad i preklapaju. Pređa oja će se koristiti za velike dijelove tkanine ili za užad, mora biti itrazito čvrsta kako bi mogla podnijeti naprezanje. Svileno se uže izrađuje od nekoliko pojedinačnih užadi, jer pletenje povećava njegovu čvrstoću.
            Kad se pređa pripremi za tkanje, kuha se u otopini sapuna kako bi se uklonila prirodna smola svile (sericin). No prilikom ključanja otopine vode i sapuna svila može izgubiti i do 20 - 30% svoje izvorne zežine. Kako bi imala velik afinitet za metalne soli, poput kositra i željeza, gubitak težine se nadoknađuje apsorpcijom metala. Osi težine, svili se povećava i gustoća te poboljšavaju kvalitete naboravanja. Teža tkanina se može napraviti jeftinije nego čista svila. No jako otežana svila trajat će puno kraće od svile bez dodane težine, jer ispaeavanje i izloženost suncu slabe ili uništavaju vlakna. Svila koja ne sadrži težinski faktor zove se čista svila.
 
 
Nakon puno rada i uloženog truda nastaje najfinija tkanina - svila.
 


 
          
Svila je životinjsko vlakno koje proizvodi svilac (dudov prelac, svilena buba, lat. Bombyx mori). Postoje dvije vrste svilca: divlji i kultivirani. Vlakna divljeg svilca imaju grubu tvrdu strukturu i smeđe su boje, za razliku od žutih do sivih vlakana kod kultiviranog svilca. Divlji svilac obitava i hrani se na drvetu hrasta, a njegova prirodna staništa nalaze se u Indiji, Kini i Japanu. Stoga se njegova vlakna ponekad nazivaju i hrastovom svilom, a u Japanu ih zovu divljom svilom. Kultivirani dudov svilac zahtjeva puno brige. Neophodni su mu tišina i dobri higijenski uvjeti. Oko uzgajanja dudova, čije će lišće biti hrana svilcima, nastala je cijela znanstvena studija. Najbolje lišće duda dolazi od biljaka koje su nastale kombiniranjem visokog i patuljastog stabla duda.
 
-Iz jedne čahure se dobiva oko kilometar vlakna svile, što znači da bi deset razmršenih čahura moglo doseći visinu Mont Everesta.
 
-Svake se godine proizvede najmanje 35 tisuća tona sirove svile. Za to je potrebno 20 milijuna tona dudova lišća.
 
-Pola kilograma svile sadrži oko 1600 kilometara vlakna.
 
-Godišnja proizvodnja dužinski iznosi oko 110 milijardi kilometara svilenog vlakna.
 
 
 

PEKING - Kina će izdvojiti 40 milijardi dolara za osnivanje infrastrukturnog fonda Put svile, saopštio je danas kineski predsednik Si Đingping.

Cilj fonda je da se pojača povezanost širom Azije, rekao je Si tokom sastanka sa liderima Bangladeša, Kambodže, Laosa, Mongolije, Mjanmara, Pakistana i Tadžikistana, preneo je Rojters.

Fond Put Svile biće otvoren i poziva investitore iz Azije i van nje da aktivno učestvuju u projektu, dodao je Si, pred samit zemalja članica Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEK), koji počinje sutra u Pekingu.

Finansijske i trgovinske incijative Kine, uglavnom su se vezivale za centralnu Aziju, ali i za države južne Azije, podstičući napore na oživljavanju Puta svile, koji je nekada povezivao Kinu i Sredozemlje.

Prošlog meseca, Si je otkrio plan o Azijskoj infrastrukturnoj investicionoj banci, vredan 50 milijardi dolara, koja je viđena kao pandan Svetskoj banci i Azijskoj razvojnoj banci, podsetila je britanska agencija.

AP Photo/Kim Kyung-Hoon, Pool,   08.11.2014 13:16