Sevdalinke

**Učlanjen** : 18.12.2021

Sevdalinka predstavlja jedinstven narodni muzički izraz, koji se može pohvaliti dugom i bogatom tradicijom. Sama riječ sevdalinka potječe od arapske riječi "sawda", što znači "crna žuč", a u turskom jeziku, ovaj pojam se veže za melanholično raspoloženje, da bi u bosanskom jeziku pojam "sevdah" dobio značenje čežnje, ljubavnog žara, ljubavnih jada.

U susret i zvaničnom početku trećeg Sarajevo Sevdah Festa, ekipa agencije Anadolija razgovarala je sa mladom bosanskohercegovačkom pjevačicom i pijanistkinjom Marijom Šestić. Iako pjeva u dva jazz benda i orijentisana je ka ovoj vrsti muzike, Šestić takođe izvodi i sevdalinke.

Sevdalinku je zavoljela sasvim slučajno.

"Kada je bilo predstavljanje pjesme za Eurosong 2007. godine u Sarajevu, predložili su mi da otpjevam jednu sevdalinku. To je bila saradnja sa Damirom Imamovićem i njegovim triom, sjećam se 'Kraj potoka bistre vode'. Onda sam je zavoljela", kazala je Šestić, koja na SSF-u nastupa već drugi put.

Svake godine otkriva sve više koliko je sevdalinka kompleksna i lijepa. Ona je stvar podneblja, načina života, 'našeg' mentaliteta. Sevdah je riječ koju je veoma teško objasniti nekome iz inostranstva, jer u isto vrijeme može da znači i sreću i tugu.

"Dok izvodim sevdalinku, osjetim zaista jake emocije. I ljudi koji je slušaju tako reaguju. Sevdalinka je za mene spoj muzike sa našeg podneblja sa emocijom koju narod nosi u sebi kroz istoriju", pojasnila je Šestić.

Sevdalinka se najčešće predstavlja kao bosanska narodna pjesma.

"Sevdalinka je univerzalna. Ne sviđa mi se sama pomisao da se i tu nešto odvaja. Da li je 'naša' ili 'njihova'. Naročito ako je riječ o muzici, da je ne miješamo na taj istorijski način. Da se bar tu svi povežemo kao cjelina", poručila je Šestić.

Ekspanzijom sevdalinke u mnogim svjetskim zemljama danas se mogu pronaći brojni bosanskohercegovački izvođači na albumima etno kompilacija. Šestić ističe kako 'novi talas sevdaha' uveliko doprinosi tome, kako u očuvanju tradicije, tako i u upoznavanju svijeta sa sevdalinkom.

"Ne znam zašto sevdalinka još uvijek nije zaštićena kao brand, autohtono bh. djelo. Ali mi je svi štitimo i njegujemo na svoj način. Ali ona je jedno veliko bogatstvo naših prostora", rekla je Šestić.

U današnje vrijeme interesantno je baviti se obradom sevdaha i u drugačijim aranžmanima, što pokazuje bogatstvo muzike koja, iako se smjesti u neki drugi muzički stil, i dalje će zvučati lijepo. I ove godine, kao i prošle, Šestić će se u pratnji različitih instrumenata i u raznim muzički stilovima, predstaviti publici na Sarajevo Sevdah Festu.

"Svi ti aranžmani i muzički stilovi sevdah smještaju u razne atmosfere. Meni se jako dopada, a nadam se da će se i publici dopasti. Nisu preekstremne obrade, jer su nas, pogotovo stariji ljudi, kritikovali kako mlade generacije skrnave sevdalinku", kazala je Šestić.

Omer Pobrić, maestro bosanske sevdalinke i jedan od najznačajnijih kompozitora, rekao je da je "Sevdalinka naša pjesma o nama." Kada bi Šestić došla u situaciju da nekome, ko nikada nije čuo za sevdalinku, objasni šta je ona, ne bi imala odgovarajuće riječi.

"Ne može se to baš riječima opisati. Vjerovatno bih zapjevala", rekla je Šestić kroz smijeh.

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

Safet Isović je više od 50 godina komponovao i pisao tekstove, bilježio i čuvao od zaborava na hiljade sevdalinki. Mnoga priznanja, plakete i povelje svjedoče o njegovoj veličini, među njima Zlatni mikrofon, Estradna nagrada BiH, Estradna nagrada bivše Jugoslavije, te 35 zlatnih i srebrenih ploča.

Zasigurno će se svako složiti da je Sajo, kako su ga mnogi voljeli zvati, svojom specifičnom izvedbom i poimanjem oplemenio sevdah i ostao jedan od časnih umjetnika koji čuvao i njegovao muzičko blago Bosne i Hercegovine.
Tako je od davne 1957. godine snimio brojne sevdalinke za Arhiv Radija Sarajevo, uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz. Neki od njegovih antologijskih snimaka su "Đul Zulejha", "Boluje Hanka Prijedorka", "Braća Morići", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Grana od bora, pala kraj mora", "Mujo kuje konja po mjesecu", "Moj dilbere", "Kiša bi pala", "Mujo đogu po mejdanu voda", "Od sveg' me je sačuvala majka", "Kolika je šeher Banja Luka", "Put putuje Latif-aga", "Zmaj od Bosne"...
Safet je punio velike dvorane ne samo na Balkanu već i diljem Evrope, Amerike i Australije. Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao.
Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj operskoj dvorani u Sydneyu u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao.
Na današnji dan prije tačno 13 godina preminuo je Safet Isović, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih umjetnika i doajen sevdalinke.

Safet Isović je više od 50 godina komponovao i pisao tekstove, bilježio i čuvao od zaborava na hiljade sevdalinki. Mnoga priznanja, plakete i povelje svjedoče o njegovoj veličini, među njima Zlatni mikrofon, Estradna nagrada BiH, Estradna nagrada bivše Jugoslavije, te 35 zlatnih i srebrenih ploča.

Sevdalinke - Page 18 Safet-isovic

Zasigurno će se svako složiti da je Sajo, kako su ga mnogi voljeli zvati, svojom specifičnom izvedbom i poimanjem oplemenio sevdah i ostao jedan od časnih umjetnika koji čuvao i njegovao muzičko blago Bosne i Hercegovine.

Tako je od davne 1957. godine snimio brojne sevdalinke za Arhiv Radija Sarajevo, uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz. Neki od njegovih antologijskih snimaka su "Đul Zulejha", "Boluje Hanka Prijedorka", "Braća Morići", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Grana od bora, pala kraj mora", "Mujo kuje konja po mjesecu", "Moj dilbere", "Kiša bi pala", "Mujo đogu po mejdanu voda", "Od sveg' me je sačuvala majka", "Kolika je šeher Banja Luka", "Put putuje Latif-aga", "Zmaj od Bosne"...

Safet je punio velike dvorane ne samo na Balkanu već i diljem Evrope, Amerike i Australije. Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao.

Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj operskoj dvorani u Sydneyu u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao.

Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo. Kroz dugu muzičku karijeru je sarađivao sa mnogim muzičarima, izvođačima i tekstopiscima.

Snimio je dosta pjesama u duetu sa popularnim izvođačima bosanske pjesme: Zaimom Imamovićem, Nadom Mamulom, Mehom Puzićem, Miletom Petrovićem, Bebom Selimović.

Safet Isović je preminuo je 2. septembra 2007. godine.

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

Kako je nastala pjesma “KIŠA BI PALA, PASTI NE MOŽE”?

“KIŠA BI PALA, PASTI NE MOŽE” je jedna od poznatih i vrlo lijepih balada. O porijeklu ove pjesme zabilježena je slijedeća predaja Halida Varatanovića iz Sarajeva: “Kada je Austrija došla u Bosnu bilo je hodža i muallima koji su naučvali djecu i nisu bili oduševljeni prema Austriji, pa je bio između ostalih i Kustura hodža (oni su iz Novog Pazara, al’ su davno doselili ovde u Sarajevo. Pa je bio on i amidža – ja sam hafiza znao – i zvali su se Sokolovići. A nadimak him je bio Kustura, tako da him je to prezime prešlo i u službeno prezime).
I ovaj hodža Kustura je gled‘o i zapisiv‘o kad je ko bolestan i kad je šta.
I došla mu je nekakvog austrijskog oficira žena, pa da joj on gleda. I on je imo jedan ćitab i u ćitabu iglu: nije okolo nego baš! Kaže on njojzi:
– “Ti imaš čo‘jeka!”
– “Imam!”
– “Taj čo‘jek tebe vara!”
– “Jest!”
– “Iđe sa drugom takom i takom!”
– “Jest!”
– “Ti imaš ispod lijeve plećke mladež, u obliku toliki i toliki!”
– “Jest!”
Sve je kaz’o, i nejse, ona doletjela i hoće da primi islam. Šta je, kako je – s tim bi rastavljena od muža…
I onda su oni uspjeli da ga osude. Okrivili ga na mađije pa čak da svijet poludi zbog toga i naredili da ga objese, na Vracima.
I u mene bi tetka kazivala, ona je upamtila to, očeva mi sestra…
Kaže, velika je žalost bila kad su ga poveli i doveli gore na Vraca.
I objesili su ga, ali je počela kiša padati: za prva tri dana je, kaže, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izići, kad su to uradili: Kusturu hodžu ubili. To je moglo biti negdje odmah poslije ulaska Austrije do nekoliko godina.
[“Izvor: ESMA SMAILBEGOVIĆ: Narodna predaja o Sarajevu. Sarajevo: Institut za jezik i književnost, 1986., str. 207. Predaju je zabilježio i 1977. godine objavio Munib Maglajlić u Godišnjaku Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, pod naslovom: “Sarajevska balada o na smrt osuđenom”.]

1. verzija:

Kiša bi pala, pasti ne može,
sunce bi sjalo, sjati ne može,
sve zbog žalosti Ibrahim-bega.
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Za njim pristaje brat mu Alija.
”Brate Alija, pazi mi djecu,
pazi i moju kao i svoju.
Kad svojoj djeci, krojiš haljine,
kroji i mojoj, kao i svojoj,
nek se ne pozna da su siročad.”

2. verzija:

Sunce bi sjalo, sjati ne može,
kiša bi pala, pasti ne može,
ni jedno neće od teška jada:
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag obzire:
”Ima l’ ikoga od roda moga?”
Za njim iđaše bratac Alija.
”Alija brate, pazi mi djecu,
pazi mi moju, baš k’o i svoju:
Kad svoju djecu u mejtef dadneš,
Alija brate, podaj i moju!
Kad svojoj djeci srezeš haljine,
Alija brate, srezi i mojoj.
Svojoj crvene, a mojoj mrke,
nek se poznaju da su sirote!”

**Učlanjen** : 18.12.2021

Prva sevdalinka – O ljubavi Adila i Mare

Najstariji i bogato dokumentovani trag o sevdalinci seže u XVI stoljeće (tačnije 1574. god.) i vezan je, zanimljivo, za Split, a nastao je zahvaljujući zapisu tadašnjeg splitskog kneza koji je trag istinitog dođagaja i pjesme poslao skupa sa redovnim izvještajima koje je slao mletačkom senatu u Veneciji. Taj je zapis objavljen u knjizi: Vincenzo Solitro: Documenti Storici sull’ Istria e la Dalmazia. Venezia, 1844. (Munib Maglajlić, 1983).
Taj zapis govori o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije (Mare) Vornić;
splitski knez je također sačuvao uspomenu na splitskog pjesnika Franja Boktuliju, koji je spjevao epitaf u sudbini nesretne djevojke – «Bidne Mare», kao i satirično-alegoričnu pjesmu o odnosu Mletačke republike spram Osmanske carevine.
Prema tome, taj zapis istovremeno svjedoči o davnome pokušaju pjevanja u duhu onoga što zovemo sevdalinkom.
Inače, ovaj izvještaj splitskog kneza otkrio je, također splitski pjesnik Luka Botić i objavio u svome spjevu «Bijedna Mara» u kojem je osnovna tema zabranjena ljubav muslimanskog mladića Adila i kršćanke Mare.
Riječ je o spjevu u šest deseteračkih pjevanja. Zapravo je Botić preveo sa talijanskog zapis splitskog kneza.
Evo suštine knezovog zapisa prema Botićevom prijevodu:
«Neku djevojku, koja se iz Vranjice zaputila u Split da proda vunu, presretne i povede sa sobom izvjesni Bošnjak, ali ga zaustave otac i brat djevojkin koji su ih susreli, jer su i oni išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i zato da ju je poveo. Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga na miru, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se stvari bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: «I da je jedanput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da mu zagrabi vode; ona mu pako donese vina. To smo čuli iz njenijeh usta; i kad je govorila, bila je crvena i zaplitala se. Mi smo se činili da ne vidimo i da se opažamo ništa, no smo bili zadovoljni što se nije ta neprilika dogodila kao obično, na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi…» (Maglajlić, 1983)
Evo kako je Luka Botić dalje preveo pismo visokog mletačkog činovnika:
«Moram, dakle, vašijem preuzvišenostima kazati, da lane početkom ožujka, kad je s proljeća izgledalo, kano da se sav svijet veseli i ljubi, jedan mlad Turčin jedva od 18 godina, krasno i bogato obučen na njihov način, pošteno imućan, dolazio je na pazar. Jedanput dođe i donese voska i voda mirisavijeh i meda i dobra žerava bez biljega. Obično je sam dolazio i nije imao no dvije sluge. Turci su ga Adelom zvali, a naši lijepim Adelićem. Naše su žene rađe u njega kupovale; a on se uvijek pošteno i umjereno vladao. Njegovi su mu zavidjeli, a naši su ga jako obljubili. Kad jedan dan neima Adelića, Turci su se zaklinjali da je išao s njima, pače da ih je i pretekao. A to se opazi više dana, i Turci rekoše: «AŠIK JE» (naglasio S.V.), da je, naime, zaljubljen.
Sada vam moram kazati, preuzvišena gospodo, da jedamput, kad je došao Adelić, dođu i Vornićevi na pazar, i s njima dvije prelijepe i prekrasne sestre Ivanica i Marija; obadvije jako dobro i ukusno obučene, zlatom i nakitima, jer je Vornićeva kuća dobro bogata. Braća Vornići pokazali su se nedavno kako valja, kao što znam, da je vašijem preuzvišenostima poznato iz drugijeh mojijeh pisama. Tu se Adelić i Marija, koja je mlađa, i malo joj je više od 14 godina bilo, spaze i od onda poginu jedno za drugim. Ali je djevojčica imala svoje i sestru, i bojala se Boga i djevice, što je Adelić bio Turčin.
Plakala je, a nije ništa govorila, no se prilijepila uz sestru. Momče je obilazilo njihovu kuću; ali nije nikada govorilo. I to je bilo, s česa je on smetnuo iz pameti pazar. No kad se opet jednoć ukažu Vornićevi na pazaru, eto ti i njega.
Kad mu se sestre dese na blizu, zapjeva slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu, koja je ovo značila:
«ZAGLEDA SE TURČIN U NAŠU GOLOBICU. JA SAM TURČIN. LICE JOJ JE BJELIJE OD MOJEGA VOSKA, A LJEPŠE OD RUŽA, ŠTO SAM OCJEDIO…» (istakao S.V.; Botić, 1949, 1996; Maglajlić, 1983)
Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori; usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj.»
Kad je pjevao, rekoše Turci smiješeći se: «Ašik je.» On to čuje i ode. A Marija je plakala, te je otac i braća upitaju, što joj je? Ona nije mogla da kaže od plača i jodanja. Stoga druga sestra okupi moliti oca i braću, da se vrate kući, da ne prave čudo i da ne dižu viku, da će ona i Marija sve ispripovjedati. Odmah odoše; a kad začuju šta je, silom na djevojku navale, da ide u manastir, i da se ne uzda, da će više ikada izaći. Da im je okaljala kuću, koja je oduvijek bila dična i poštena; da je to šta nečuvena i da se sakriti mora uklonivši se iz svijeta, tko je tomu povoda dao. Mnogo štovani svećenik i propovjedalac gospodin Damjan Tupić, kućni pop, pregovarao je i savjetovao ocu i braći toliko, da su naposljetku odlučili, da djevojka ide u manastir i da tamo bude dvije godine, dok se ta sramota ne zaboravi. I ona ode, a i sestra s njome, jer ne mogu njih dvije da se rastanu. U tome se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jedno veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: «Ako ozdraviš i tvoji me budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona budem.» To pismo, ne zna se, tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jada i uvrede da pobjesne i zahtijevaše, da se Adel više ne pusti u grad. Međutijem je djevojčica venula i umre. Sahrane je u manastiru, a književnik i filosof Boktulija spjeva joj slavjanski:
»Razbolje se naša grlica, u koje je bilo prekrasno perje, od ljute rane; dođe lovac iz daleke zemlje i rani je: bijedna Mara!
Otac i mati ne htjedoše je primiti i ne prigliše je, niti su ranu olizali, i grlica umre: Bijedna Mara!»
Te su joj stihove izrezali na grobnici i dan danas ih svatko pjeva, da je žalost slušati. Ivanica nije izašla napolje no je i danas u manastiru, i kaže se, da hoće da bude koludrica, dok j živa.»
Sažimajući kontekst izvještaja splitskog kneza, Botić je napravio prilično uspješan prepjev tragične priče o nesretnoj ljubavi Bošnjaka Adila i Splićanke Mare. Evo dijela tog prepjeva:

«U Turčina đulvodica,
slatko miriše;
al’ je ljepša djevojčica,
ljepša od ruže;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina bio vosak,
Bio izbiran.
Al’ djevojka još bjelija,
No je vosak sam;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina med je sladak,
Sladak, presladak;
Al’ riječi djevojčice,
Slađe od meda;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina žerav konjic,
Kao pelivan;
Al’ ni konjic nije stasan,
Kao djevojka;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!

Iz svega slijedi da je nesretno zaljubljeni Bošnjak Adil ne samo prvi poznati pjevač sevdalinke, nego i njezin prvi poznati pjesnik.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Emina Sefić – ljepotica iz najpoznatije pjesme Alekse Šantića

Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija od njih je “Emina”, pjesma koja govori o neprežaljenoj ljubavi pjesnika.

A ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica?

Blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija”.
Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.
Tako je te čarobne noći 1903. nastala jedna od najljepših pjesama ovdašnje ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”.
Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića.
Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara.
Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, o “anđelu na zemlji”. Štaviše, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludera i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći.
Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.
Koluder Emina preminula je 1967. godine.
Po predanju, kada je poznati bosanski pjevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje Mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastade posljednja strofa sevdalinke o Emini.

Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…

[url= <iframe]

[/url]

**Učlanjen** : 18.12.2021

r. Himzo Polovina, rođen 11. marta 1927 godine, bio je poznati bosansko-hercegovački prikupljač pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, poeta i doktor-specijalista neuropsihijatar. Mnogi smatraju da je on najprominentniji pjevač i sakupljač sevdalinki svih vremena. Polovinin sakupljački i interpretativni rad starogradske (malovaroške) pjesme se karakteriše kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumijevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi..

Sevdalinke - Page 18 Himzo-Polovina-271x300

Sevdalinke - Page 18 Himzo-Polovina-271x300

Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Otac Mušan je volio pjesmu pa bi Himzu sa svojom braćom i sestrama poredao ispred sebe i tjerao da pjevaju u jedan glas. Često ih je savjetovao da idu u Muslimansko društvo “ITIHAD”.

Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji M.D. “ITIHAD” tu je usavršio svoje recitatorske mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sam Drugi svjetski rat je počeo da uči violinu kod poznatog profesora i majstora violine češkog porijekla Karla Malaceka.

Bio je član folklornog ansambla RKUD “Abrašević”, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.

Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD “Slobodan Princip – Seljo”, a nastupa i sa KUD “Ivo Lola Ribar”, KUD “Proleter”, ZKUD “Vaso Miskin – Crni”, KUD “Miljenko Cvitković”, te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe.

Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista – neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu.

Pored govorne mane u izgovaranju glasa “r” uspio je zagolicati muzičke stručnjake pjesmom: “Mehmeda je stara majka karala” (u kojoj imaju samo dva “r”). Tada se u Radio Sarajevu pjevalo uživo. To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umjetnika.

Himzo Polovina je u pjevačkoj karijeri proveo više od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu prenoseći slavu narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča koje su dostigle milionske tiraže, kao i nekoliko audio kaseta visoke muzičke vrijedosti. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo. Često je nastupao na koncertima priređenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napuštenu djecu, klubovima lječenih alkoholičara itd.

Polovina je pet godina pauzirao na Radio Sarajevu zbog nesporazuma sa ljudima te kuće. Slušaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da način pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U međuvremenu, jedan savezni žiri, ocjenjujući pjevače narodnih pjesama, dao je visoku ocjenu Himzi Polovini, naročito ističući njegov stil i afinitet prema višim estetskim vrijednostima u sadržaju pjesme. I žiri je kao i slušaoci bio impresioniran kada je Himzo, kako to samo on umije, tiho i osjećajno, zapjevao: Nevjera je tuga golema na srcu…

Himzo je pjevao skoro o svim gradovima Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Višegradu, o postanku Banja Luke, o Saraj Bosni – Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović po Bosni…

Nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo je u Plavu (Crna Gora) 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Po izjavi negovog brata Mirze Polovine, posljednja pjesma koju je otpjevao bila je Emina.

Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.

Nakon smrti, Himzino muzičko djelo ostaje još popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuće presnimavaju njegove muzičke materijale i emituju ih.

Bio je oženjen sa Fikretom Medošević. Imao je kćerku Rubinu i sina Edmira.

Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima: Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio.

**Učlanjen** : 18.12.2021

Gondže ružo, u zelenom sadu,
lijepo li mirišeš u hladu!
LJepše nego sav bosiljak rani,
i zumbuli rosom pokapani!

Gondže ružo, u zelenom sadu,
lijepo li mirišeš u hladu!
Zaman ružo, ja te neću brati,
niti brati, niti dragoj dati!

Moja draga i ne haje za me,
niti haje, niti čeka na me.
Drage nema a sve mislim na nju,
i kunem je i noću i danju:
Ne pobjegla od moga harama,
što je mene ostavila sama! - Aleksa Šantić

**Učlanjen** : 18.12.2021

Zehra Deović je rođena 09. decembra 1938. godine u Foči u uglednoj fočanskoj porodici Halima i Abide Deović.

Tokom Drugog svjetskog rata, kao i mnoge fočanske porodice i Zehrina biva žrtva zločinačke ruke. Otac joj je poginuo , a Zehra kao djevojčica s majkom, sestrom i bratom boravi u izbjeglištu u Sarajevu, da bi se 1946. godine ponovo vratili u Foču.
U svom rodnom gradu Zehra je završila osnovnu školu i gimnaziju. Još kao mlada djevojka postala je članica fočanskog Omladinskog kulturno-umjetničkog društva “Jedinstvo”, sa kojim je imala zapažene rezultate. S ovim društvom bilježi prve značajnije nastupe
već od 1953. godine kada učestvuje na turneji po većim gradovima tadašnje Jugoslavije, gdje je imala priliku nastupati s tada glasovitim imenima, kao što su Vuka Šeherović, Sofka Lazarević i drugi.

Prekretnica u Zehrinoj karijeri je 1960. godina, odnosno dolazak na studij u Sarajevo (Pedagoška akademija-muzička grupa ), gdje iste godine polaže audiciju na Radio Sarajevu. Zehrina interpretacija nekoliko stihova sevdalinke “Dvije su se vode zavadile” bila je sasvim dovoljna iskusnom muzičkom pedagogu i kompozitoru Belušu Jungiću da Zehrin nastup na audiciji ocijeni najvišim ocjenama i otvori estradna vrata budućoj muzičkoj divi kakva je Zehra Deović danas. Upravo, ova pjesma koja je Zehri otvorila vrata Radio Sarajeva, postala je najpoznatija u njenom izvođenju. U Sarajevu Zehra također nastavlja saradnju s kulturno-umjetničkim društvima, te postaje aktivni član KUD “Slobodan Princip-Seljo”.
Dobivši zvanje vokalnog soliste narodne muzike, počinje intenzivnu saradnju sa RTV Sarajevo, od kada je počela njena veoma uspješna karijera. Od tada do danas osvaja srca publike i sve nagrade estradnog podneblja bivše Jugoslavije. Redovni je učesnik Ilidžanskog festivala (još od onog Prvog iz 1963.godine), beogradskog “Sabora”, “Festivala podunavskih zemalja” Novi Sad itd. Bezbrojni su nastupi u organizaciji “Matice iseljenika”, u svim republikama ex Yu. Zehra, također uspješno sarađuje sa amaterskim društvima obogaćujući njihov program. Putovala je na mnoge turneje sa profesionalnim ansamblima, kao što su: “Kolo” Beograd, “Bosansko kolo” Sarajevo i slično.

Svojom pjesmom obišla je cijeli svijet i zabilježila prestižne nastupe u mnogim zemljama, počev od 1964.- Bugarska, Izrael, Egipat, zatim po nekoliko puta Australija, Novi Zeland, USA, većina zemalja Evrope…1983. godine, u susret Olimpijadi, kada se Sarajevo bratimilo s Bakuom održala je niz gostovanja u Azerbejdžanu.

Tokom karijere sarađuje s vrsnim muzičarima i tekstopiscima: Ismet Alajbegović Šerbo, Jozo Penava, Jovica Petković, Beluš Jungić, Zvonko Nevžala, Besim Bajraktarević, Safet Kafedžić, Mijat Božović, Dragan Knežević, Omer Pobrić, Elvidin Krilić, Dževad Sulejmanagić…..

Također Zehra aktivno učestvuje u sarajevskoj ratnoj estradi 1992.-1995. Izmeđuostalih snima pjesme “Bentbaša” , “Kovači” i “Ranjena Foča”.

Zehra Deović je u periodu 1960.-1990. godine imala uspješnu diskografsku aktivnost, na desetine LP-iova, singlica, kaseta, ovjekovječili su, po mnogima najboljim ženskim vokalom sevdaha, priče ljubavi, ašika, sevdisanja, ponosa, domoljublja,
po kojima je nadasve poznata sevdalinka.Sarađivala je sa “Jugotonom”-Zagreb, jedna “zlatna”
(LP”Tebi majko misli lete”) i dvije “srebrene” ploče, zatim s PGP-RTB i Beograd Diskom. Naravno najviše je ostvareno saradnje sa RTVSA, čiji je stalni saradnik već pola stoljeća.

Danas, u arhivu Muzičke produkcije BHRT-a ima oko dvije stotine Zehrinih snimaka.
Zehra je poznata i po tome što je snimala pobožne pjesme ilahije i kaside ,zajedno s horom Gazi-Husrev Begove medrese iz Sarajeva. Godine 1990. u saradnji s ovim horom snimila je ploču i kasetu “Kad procvatu behari”. Učesnik je prvog koncerta ilahija i kasida u sarajevskoj dvorani Zetra 1990. godine, na stadionu Bilino polje u Zenici, u Bijeljini…S kasidama i ilahijama “Došla voda”/Mejra, Molitva, Kad procvatu behari, Mevlaje salli, Teku rajski potoci, uveličala je brojne koncerte u ratnoj i postratnoj Bosni i Hercegovini, dijaspori, te Turskoj.

Danas Zehrine pjesme, zajedno s drugim izvođačima su na sedam CD-ova, antologija sevdalinke u izdanju MP”BHRT”-a, i jednog dvd-a. Na ovom dvd-u se nalazi Zehrin video spot za pjesmu “Dvije su se vode zavadile”, sniman u Zehrinoj rodnoj Foči, za koju se veže i istinita radnja ove sevdalinke. Godine 2010., u povodu obilježavanja 50. godina umjetničkog rada, Muzička produkcija BHRT-a objavila je trostruku cd kompilaciju Zehrinih antologijskih snimaka Doajeni BH sevdalinke-Zehra Deović.

U periodu 2007.-2010. Zehra je imala zapažene nastupe. Tako, 2007. godine otvara večeri sevdaha u zagrebačkoj dvorani Lisinski, gdje nastupa i 2008., 2009. i 2010. godine. Nastupa i u drugim gradovima Hrvatske, a 2010. učestvuje na prvom postratnom koncertu sevdaha u beogradskom Sava centru. Isto tako, redovni je učesnik i član žirija festivala Zavičajne muzike u Velikoj Kladuši (2007.-2013.) Od ovog festivala dobiva i priznanje “Zlatna povisilica” za životno djelo. Jedan od zapaženih nastupa u dijaspori jeste, učešće na festivalu “Balkan Fever Fest” u Beču 2009. godine.

Zehra je tokom karijere dobila mnoge nagrade (1980. godine: Estradna nagrada Jugoslavije, Estradna nagrada BiH…), te zahvalnice za predan humanitarni rad i uspješne nastupe. Zehra je govorila: “Pjevač ne smije da se pamti po pjesmama već isključivo po pjevanju, jer pjesma prolazi, a glas ostaje, naravno ako ga taj neko ima”. Također, u vrijeme kada su mnogima značile zlatne i srebrene ploče govorila je: “Bolje zlatan glas, nego zlatna ploča”.

No ni ovo nije sve, Zehra se u sedamdesetim godinama života, odlučila da snimi nekoliko novih pjesama. Kao što i sama kaže, posljednjih godina je dobijala pregršt tekstova za nove pjesme u duhu sevdaha. Ipak, odlučila se za četiri pjesme: “Mirna Bosna”, “Baščaršijske noći”, “Čekmeđa” i “Safete, sajo”. Ove pjesme, kao i ponovo snimljena pjesma “Poklon Bosni”, te druge stare sevdalinke, kasida “Došla voda” i ilahija “Kovači”nalaze se na novom albumu “Poklon Bosni”. Isti je snimljen u studiju MP BHRT,
uz zvuke Tamburaškog i Narodnog orkestra BHRT-a, uz pratnju KUD-a “Baščaršija”, a izdat je početkom 2014. godine. Uprkos povremeno narušenom zdravlju, Zehra se upotpunosti unjela u snimanje ovog albuma, te tako ovjekovječila i u amanet ostavila nove pjesme u duhu sevdaha.

Na Večeri sevdaha u okviru Baščaršijskih noći 2014. godine, Zehra je bila počasni gost, a od strane mladih interpretatora sevdaha tada je dobila Plaketu za životno djelo u očuvanju sevdaha.

Posljednji javni nastup, Zehra je imala 1.marta 2015. godine kada je gostovala u emisiji Opušteno nedjeljom BHRT-a. Emisija je bila posvećena Safetu Isoviću, a Zehra je tada premijerno interpretirala pjesmu Safete,sajo (pjesma sa novog cd-a, koja je i posvećena rh. Safetu Isoviću).

Zehra Deović živjela je i radila u Sarajevu, gdje je preminula 30. oktobra 2015.

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Učlanjen** : 18.12.2021

**Master** **Poruka** : 376945 **Učlanjen** : 29.03.2018

**Master** **Poruka** : 376945 **Učlanjen** : 29.03.2018

**Master** **Poruka** : 376945 **Učlanjen** : 29.03.2018

**Master** **Poruka** : 376945 **Učlanjen** : 29.03.2018

**Master** **Poruka** : 376945 **Učlanjen** : 29.03.2018

**Master** **Poruka** : 376945 **Učlanjen** : 29.03.2018

**Master** **Poruka** : 376945 **Učlanjen** : 29.03.2018