Željko Krznarić

AKO SE NIKAD NISMO VOLJELI


Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu,
ova kisa u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.

Ako se nikada nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje zivota
u magli i sjenama dana prevarenih,
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojis
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim ocima
stisaju bitke
i sve postane zaborav.
I kad ti vjerujem,
onda znam da ono sto smo zivjeli
jedino ljubav moze znaciti...

BILO JE NECEG TAJANSTVENOG


bilo je neceg tajanstvenog
u tom plamenu vasih pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih rijeci
taj mali rat ljubavi izmedju dvije tuge
vino izmjesano u casama
muzika poslije ponocnih vijesti na uzglavlju
u toplini vaseg tijela
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranci

i bilo je neceg

znam da je bilo malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je zivjela na vasim usnama

predivna gospodjo
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili
a meni su se otvarali vidici
meni su u ocima planule zore lomeci mi srce
na beskrajnim zvucima
vasa lomna bojazljivost u velovima snova

i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost svaki vlak
koji donosi mirise juga
u ovu mirnu sliku davnine
i nema vise toga kao nekad
ovo je druga mladost
ovo vise nisu hrabri vulkani
i ne govori se kao nekad
predivna jasnoca mojih retrospektivnih lutanja
ocajnickih pokusaja bjekstva

noc

i eine kleine nacht musik
kao zvono nad celom
kao luna nabrekla nad povrsinom oceana koji umiru
i jos ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje porazeni
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge

DA LI CE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI


da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima

DA SAM TE UKRAO


Da sam te ukrao
i legao pored tebe
da li bi ljeto zamirisalo
kao što tvoja kosa miriše
da li bi pisalo u mojim pjesmama
ono što sad ne piše
kad sam žedan tvojih uspomena
tvojih godina prije mene
ljubomoran na sve one
koji su s tobom dijelili
sve ono što nisam ja
Da sam te ukrao
i legao pored tebe
i ljubio tvoje lijepe prste
tebe bih isto napravio
od ljubavi čvrste
nježnu
s nebom u očima
da me pratiš
i vratiš s neba do sebe
da sam te ukrao
možda ne bih imao ništa
ali bih imao tebe

GDJE SE LJUBI I NIKAD NE STARI


pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
i meni se tako pricini odjednom
kako me tvoje koljeno dodiruje
i to mi je dovoljan razlog
da zaboravim knjige
iz kojih sam dosta naucio


dvije fotelje nama su u tom trenutku
kao dva svemirska broda
i letimo daleko
iza nas ostaje jutro
ostaje rijeka i ova soba
nas dvoje mijenjamo doba
i mijenjamo sve obicne stvari
odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad
ne stari
sad smo ljubavno sretni
svoj svemir imamo
i imamo sve

pijemo viski
pristaje nam i lijepo nam je
njezne su ti usne
tako njezne kad me poljube
ti znas tako lijepo zatvoriti oci
i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda
zoves me da dodjem
pa tvoja hrabrost nema granica
puna si ljubavi
njezna si

dok pijemo viski pusimo i prebiremo
po proslosti
gramofon svira u nedogled
i to je divno
nas dvoje smo prvi ako nisi znala
prvi smo u dusu sagledali
i zaplakali od srece
od cvijeta si njeznija
od trave meksa
i tesko nam je nebo oblacno
drzati na obrazima

pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
dosta nam je svega sto nije kao ovo
da nam je zauvijek tako
od ljepote bi mozda umrli
kao zvijezde

KAKO BIH VOLIO ZNATI


Kako bih volio znati
izgledas li sretno
gospodjice moja
kad te jesen zanjise na rukama
kad u oku oblaka vidis odsjaj
i prestanes se muciti
s jednadzbama zivota
kako bih ja gospodjice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otisao
zaboravio na zivot
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospodjice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da nasa ljubav
bude primjer djeci koja dolaze

NIKAD VISE


nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate


nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doc

SVE STO MI OSTAJE


Sve sto mi ostaje to je moje srce,
veliko kao nebo
i duboko kao more.
Zamisli,
to je sve što ostaje,
a ja sam mislio da će
mnogo više toga biti.
Cak ni svoju zvijezdu nemam,
rijeka mi je davno protekla,
ali ipak imam jedno veliko srce
i u njemu beskraj tuge,
bijelu zoru predivnu na dlanu,
imam zaista mnogo...
Vjeruj mi ne žalim
za mnom sjaj ne blijedi.

UMRO SAM A TI MI OPROSTI


Umro sam a ti mi oprosti
sto sam tako zureci
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek cinio odlazeci.
Oprosti mi sto sam proljece
jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno slozene
snaci ces se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja.
Oprosti mi
nije bilo vremena za oprastanje
suvise smo se voljeli
da bi mogli nesto drugo.
Tako zureci nisam ni pomislio
da ces biti tuzna zbog svega
i sad mi je zao zbog te praznine
koja nas dijeli.
Zbog toga sto ce nas jednu
vjecnost
zvijezde razdvajati
i sto necu moci usne da ti
dodirnem.

ODLAZIS

kazes zauvijek
uzimas cak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz ciste sentimentalnosti
i rukavice izemdju ostalog
koje si nosila one hladne zime
kad su ti samo oci bile tople
ljubavi

ova godina mora da je lose pocela

ima u tome nesto
sto necemo nikada razumijeti
ima tako nekih tuga
koje ne osjetis
i koje te zateknu pri budjenju

i sad ti odlazis

nervozno palis cigaretu
okreni se jos jednom
i pogledaj me u oci
pogledaj u buducnost
koja gori negdje daleko
i reci
posteno od srca

znas i sama da takvih ljubavi
nema na svijetu

i sad kada odlazis
izadji tiho na prstima
predji tih par koraka
iz sadasnjosti

zaustavi vjetar

poneku sitnicu namjerno zaboravi
da se mozes vratiti
kad prodju godine
i kad srce zbroji sve dobro i lose

odlazis

cak i to cinis na svoj profinjen nacin
u sobi tisina
samo neka pjesma na radiju
dopola izgorjela svijeca
vani prve pahulje snijega

kraj kakav sam vec negdje citao u romanima
blesav i nepotreban
ubitacan
kraj koji ostavlja tragove

godina ce biti losa...

Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu,
ova kisa u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.

Ako se nikada nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje zivota
u magli i sjenama dana prevarenih,
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojis
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim ocima
stisaju bitke
i sve postane zaborav.
I kad ti vjerujem,
onda znam da ono sto smo zivjeli
jedino ljubav moze znaciti...

bilo je neceg tajanstvenog
u tom plamenu vasih pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih rijeci
taj mali rat ljubavi izmedju dvije tuge
vino izmjesano u casama
muzika poslije ponocnih vijesti na uzglavlju
u toplini vaseg tijela
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranci

i bilo je neceg

znam da je bilo malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je zivjela na vasim usnama

predivna gospodjo
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili
a meni su se otvarali vidici
meni su u ocima planule zore lomeci mi srce
na beskrajnim zvucima
vasa lomna bojazljivost u velovima snova

i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost svaki vlak
koji donosi mirise juga
u ovu mirnu sliku davnine
i nema vise toga kao nekad
ovo je druga mladost
ovo vise nisu hrabri vulkani
i ne govori se kao nekad
predivna jasnoca mojih retrospektivnih lutanja
ocajnickih pokusaja bjekstva

noc

i eine kleine nacht musik
kao zvono nad celom
kao luna nabrekla nad povrsinom oceana koji umiru
i jos ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje porazeni
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge

da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima

Kako bih volio znati
izgledas li sretno
gospodjice moja
kad te jesen zanjise na rukama
kad u oku oblaka vidis odsjaj
i prestanes se muciti
s jednadzbama zivota
kako bih ja gospodjice moja
rado s tobom otvorio vrata
i otisao
zaboravio na zivot
na ljubav
na potonule brodove
kako bih ja gospodjice
tugo moja
skinuo sve brojeve godina
izbrisao datume
da nasa ljubav
bude primjer djeci koja dolaze

nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate


nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doc

Ispod tvog pogleda nazirem jasno neke plavičaste oblake
koji putuju s jedne na drugu stranu svijeta.
I kad dolazim i kad odlazim.
Uvijek su tu te zgusnute pahulje koje odredjuju položaj tvog pogleda.
Znaš, svijet je prepun pogleda.
Ima ih raznih. Kratkih, dugih, plahih, hrabrih.
Ima ih skrivenih, tajnih i plašljivih. Ima ih bojažljivih, snenih.
Neodlučnih i odlučnih. Svijet je prepun pogleda.
Ali postoji jedan... onaj tvoj pogled... drugačiji
... jednostavno neponovljiv.