Željko Krznarić

Sve sto mi ostaje to je moje srce,
veliko kao nebo
i duboko kao more.
Zamisli,
to je sve što ostaje,
a ja sam mislio da će
mnogo više toga biti.
Cak ni svoju zvijezdu nemam,
rijeka mi je davno protekla,
ali ipak imam jedno veliko srce
i u njemu beskraj tuge,
bijelu zoru predivnu na dlanu,
imam zaista mnogo...
Vjeruj mi ne žalim
za mnom sjaj ne blijedi.

imaš u sebi nešto što ja nemam
imaš mudrost koja te čini ženom
oblak koji te plaši sjenom
a ipak ti si ta obala
kojoj može prići moja lađa
umorna i potrganih jedara
imaš u sebi i dio mog djetinjstva
mada ti se čini sasvim različito
jer pamtiš
jer ti i sada zvuk zvona
topi dušu od stoljetnih zima
imaš ti imaš
neku tajanstvenu misao
ruke koje obgrle cijeli svijet
i dlanove na kojima raste plima
u tebi je i moj dio tuge
nemir onih koji sanjaju mirno
bujica kojoj tek tvoja duša znači kraj
i putovala si tako životom
neprestano uz mene
a da me nisi ni vidjela ni osjetila
tek si prepoznala zatvorenim očima
ovaj dio neba
koji tek treba posuti zvijezdama

***
Pišem joj baladu
dok snijeg pada u gradu na riječi
dok topimo male ledene kristale
na prozorima zamrznutim
i mislimo o ptici
pišem joj baladu
o svemu što je htjela
o njenom tijelu okupanom
koje toplo mami
dok nas dvoje u tami jedne sobe
u plavetnilo padamo zauvijek
pišem joj baladu
i ne čujemo ništa osim nas
njeno srce otkucava
ljubav po ljubav
vani je snijeg i noć
a oči nam toplo gledaju
i tako ja nikad
svoju baladu neću zgotoviti
jer nas dvoje
imamo i važnijih stvari
ali prije nego što ostari
mi moramo jednom biti sretni.
***

***
Vrata otvorena
i prozor naslonjen na grad
to nam je sve sto imamo
i onda tvoje ruke s glazbom dolaze
pa pitanja i odgovore
sve to na pamet znamo
ugodno drustvo skladatelja
s licima iz proslih vremena
dva kauca i ormar
ruzne sitnice
godina rodjenja
tamo daleko u nekoj ravnici
raslo je dijete i izraslo u ljubav
velikih mogucnosti
do kupaonice smo tri ili cetiri koraka
ima jednu naklonost
u sjeni dvostrukih albuma
skijanje u Chamonixu
parla italiano
profesionalna rekreacija
oprostite ne volim se slikati
velika ljubav je jos veca
kada pozelim da joj ruke
oko bokova nadjem isprepletene
a nista jos nismo konacno rekli
i tko zna sto ce biti
ako brane popuste nakon odlaska
i reci ce da sam potpuno lud
sto nisam cuo ono ostani
ici ces ujutro
i sto mi vrijedi sto sasvim slucajno
izbjegavam prometnu nezgodu
a ona topla s cosa nostrom
sece po sobi i misli
a ja je bezobrazno napadam
i u stvari volim je
vise nego sto ima katova do prizemlja
i onda zbogom
na prozoru je
jedan je sat i petnaest minuta
najradje bih da umrem sto odlazim
***

***
Kao da nas nije
činilo se tako jednostavno
i tako prosto kao let kroz vrijeme
činilo se u oku ima zlatnih polja
nekih poleglih trava
pa njen nerazjašnjeni strah
od vožnje avionom
kompleks tople ruke na grudima
stih od života uzet na prevaru
i što jos može biti
među nama su slike
jedan uzdah u ponoćnom buđenju
kad zvijeri pitomo ljube
a ljubavnici stežu nadu i gase vatru
bilo bi možda
ali taj grad nije bio na pravom mjestu
sve što nije u toj sobi bilo toplo
bilo je smrt i uragan tuge
sve što nije u toj čaši bilo vino
bila je tama i val što lomi
pa njeno je srce od svega veće
njeno je ime tek cvijet s juga
mi trebamo sunce a snijegovi nas lome
ne znajući ništa kao da nas nije bilo
činilo se bit će ludo
u toj pjesmi zaspati zauvijek
činilo se na dlanu postoji nježnost krhka
pa njen pogled jasan
njen dah vreli
moja zadnja slika
kao da nas nije
i nije
***

* * *

Predsoblje je već bilo puno ljubavi
dan poslije rođendana
na početku rujna zagrebačkog
toplog i pomalo tužnog
jer kad želiš puno
kazaljke se brže okreću na satu
i tvoje ime kao nježna slova
ispisana na životu
i još te vidim kao u zlatu
kao u svilenoj roza pidžami
koja me mami
dok sjediš preko puta
blizu i daleko
i znam da je jesen na pragu
da će te ljubiti netko
ulice će se izgubiti u magli
i bit će sve manje zora plavih
na jastuku koji miriše
na ove zagrebačke kiše
a meni je suđeno kao i prije
odnijeti do neba svu ovu tugu.

Ono vrijeme između ljeta i jeseni
koje si donijela na svojim rukama
fino umotano u plavi papir
čuvam na dnu ladice

to je bio početak
glasni opojni zvuk smrti
porculanska figura
u sobi mojih roditelja
vlak koji je neke godine
odnosio u propast

ono vrijeme između ljeta i jeseni
dovoljno je da me zadrži
da mi ponavlja
govori što je istina
a što je samo odsjaj u oku.

Ja te ne volim više. Znaš li koliko sam boli morao podnijeti da bih rekao tu jednostavnu rečenicu? Koliko sam morao žena poljubiti, u mraku se poigravati s mjesecom u njihovim očima i paziti da ne izgovorim tvoje ime? Bojao sam se ljubavi nakon tebe. Učio sam zaboravljati ulice kojima smo išli, izmišljao nove gradove, rijeke, zvijezde. Brisao sam kišu sa svojih pjesama. Pamtio sam tragove tvojih prstiju koji su skinuli nježnost s mene. Pamtio sam slike – riječi sam znao napamet. I trošio vrijeme da te zaboravim, da te ne volim. Molio se očajnički da to nestane iz mene, da se vratim na početak.
Željko Krznarić

Ne diraj moje godine
ne igraj se mojim rukama
ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
da odeš
da otvoriš vrata
ostaviš tu kafu koju pijemo
zaklopiš knjigu i
pokupiš tih svojih deset sličica
iz raznih razdoblja tvoga života.
Zašto me gledaš tako bezobrazno
tako toplo i nemirno
tebi ću, evo, samo tebi ću
otkriti tajnu
jer te želim spasiti od sebe i tuge
ja sam rođen u godini
loše berbe
i što možeš od mene dobiti
samo suzu na kraju.
Zato ti kažem
pokupi sve te tvoje nežnosti
skini poljupce sa mojih usana
ne ostavljaj te mirise na jastuku
jer tako te volim
a rođen sam u godini loše berbe
i znam da će sve to
loše završiti...

- Zeljko Krznaric

Sanjaš
opet sanjaš
što će ti sva ta prostranstva
ljubav neznana
šta će ti jad posle svega
prozor otvoren u nigdinu
zrela pahulja snega
sanjaš li sanjaš
budalo nepopravljiva
tragaču sreće.