Željko Krznarić

NE BRINI



Sve će jednom pravi smisao dobiti
Ne brini
Sad su to samo tvoji mali strahovi
Tvoje velikudošno gledanje u zvijezde
I znaš samo je jedna cesta kojom svi hodamo
Cesta koja negdje završava u brojnim
Rasplinutim snovima koje smo za sobom vukli
Sve će to jednom smisao dobiti
I što te više budu neki loši sati tukli
Vidjet ćeš kako ćeš se sam od sebe promijeniti
I tek ćeš kad na koljena budeš padao
Dobro u svakome cijeniti

EVO JE



E da mi je u tvoju se ljubav umotati
Utopiti se u tvojim zjenama
U inat svim zvijezdama i tugama
Koje se vuku svijetom bez ikakvog reda
Da mi je s tobom se stopiti
Pa da se ne možemo ni da želimo odvojiti
A samo je dovoljan jedan pogrešan položaj mjeseca
Koji bi nas zauvijek mogao spojiti
Pa da te u vjetru čujem kad kroz krošnje prolazi
I kažem sebi svako jutro
Evo je dolazi
Evo je stvarno dolazi

Šta ti nedostaje noćas


Šta ti nedostaje noćas
mislim osim mene
jer drugo je sve u redu
drugo nije važno u ovoj noći
jer zvijezde će ionako padati
i ovdje
i na zapadnim i istočnim obalama
mene nešto drugo zanima
mene zanima što da učinim
s ovim depresivnim
magnetskim poljem
i kako da umaknem nepovoljnim
strujanjima vjetrova s juga
koji u tvom srcu stvaraju
zrakoprazne prostore
što ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem.

BOL VEČERAŠNJA

U ovoj boci prepunoj teskobe
moje ruke na tvom ramenu,
ova muzika tvojih prstiju,
sve je to sadašnjost,
u kojoj tutnje prošlosti
nekih drugih ljudi,
koje smo voleli,
koje smo voleli,
i nikad ih nismo razumeli,
a njihovi snovi,
isto tako i naši leže negde
pod slapovima žutog lišća.

Nismo nikad izdržali
napade podmuklih jeseni.

I zato ove večeri
skriven od svih,
umotan u agnus dei
malog Mozarta,
osećam bol praznine u mojim zenicama,
nepodnošljivu bol za tobom.

Sve ovo,
ove stanice koje su ostale
u dubokim snegovima
bogatih zima,
naših nevera,
usana prilepljenih uz zamrznuta stakla,
večeri u kojima smo se lomili dušama
i pozivali prijatelje
opraštali neprijateljima.

Ljubavi moja
u čemu smo grešili,
koga smo tešili
kad je i nama bilo teško.

Kažem ti
sve ovo što nam se nakupilo u srcu,
kao gorka pića
u zadimljenim kafićima,
kao stihovi koji su se topili
na plamenu sveća.

Sve je to moja bol večerašnja,
sve su to usne koje sam ljubio
i koje šapuću i danas
slatke primamljive tajne.

Sve sam to ljubavi ubio
krstareći severom
gubeći sve vredno i dobro,
gubeći i tebe.

Hoću li ikada

Hoću li ikada
sakupljati mrvice jeseni s ulica
i skidati ti ljubav sa obraza
ja koji živim bez dokaza
i bez tvoje nježne riječi

hoću li ikada

tvoje jutro prepoznati rano
uz kavu
i misao o kojoj sam pisao
o kojoj sam sanjao još prije

hoću li ikada

nekada
u nekom gradu Europe
svejedno na sjeveru ili jugu
preboliti s tobom tugu koju nosim

jer duša je moja tebi data
iza nekih prozora od zlata
koji gledaju u tvoje snove

hoću li ikada

s tobom imati
tebi dati i od tebe primati

da mi budu sretni prijatelji
i ovo lišće da zazeleni
da mi počne život tamo
odakle si došla

i donijela mirise cesta
i mjesta gdje si me našla.

LJUBILA JE

Ljubila je
smijala se
kurvinski zagledavala u oči
dječje izmicala

da bi jednom pala

ne sluteći na dobro
nije bilo loše
godina kao i svaka druga
govorila je jasno
prizivala slike
pravdala se da je svemu kriva
neka tuga
neki zanos
što li
a ljubila je
Bože moj
kao da je nekakvo divlje stvorenje
podbadala nogom pod stolom
o seksu mislila sve s nekim bolom
i nekim osjećajem strave
pušila cigaretu za cigaretom
vani je bila zima
a u tijelu vatra
hiljadu stupnjeva strasti
od koje se ludi
i htjela ne htjela
znala je da mora pasti
a kad se pada nek se pada slavno
nek se zavijore zastave
od haljine i rublja
sve što je sporedno postalo je glavno

pa ljubila je

usnom od vinjaka mokrom
smijala se
zubima cvokotala
pod nekim ustima tuđim
kurvinski u zjene strpala sebe cijelu
i tepala malim anđelima
pijanim vragovima
ostavljala pečat na tragovima

i nije bilo loše

godina kao svaka što se niže
zima bez snijega
i smrt neka bliže

a ona se smijala
sretno se ljubila
malo se tako protegla i grijala
i u malo magle
na minus deset

polako se negdje izgubila

OD NEKIH STVARI
Od nekih se stvari ne možeš sakriti
One te uvijek kroz život prate
Neke su stvari stvorene samo za te
I nikad te napustiti neće
Koliko god mijenjao adrese
I koliko god su tvoja bjekstva duga
Što ti u u deset godina prođeš
To u trenu savlada tuga
I uvijek će nešto za tobom hodati
Kroz snove će ako ne može drugačije
Do tvoga središta stići
A ti ćeš ići i samo ćeš ići
Uvjeren da možeš nekim stvarima pobjeći
Ali uvijek će te vjetar u modrini zore buditi
U sreći ili nesreći
I uvijek će te pobijediti ono što će te slijediti
Jer prošlost se ne briše
Možda se samo na kratko zaboravi
A onda ti se na nekom novom mjestu
Sa nekim drugim licem javi.

---

NEČUJNO
Nečujno se zavjese
Pomiču pod naletom mjesečine
Iznad nas ljubav preleti
Da nam skine zadnje obrane
Zadnje zidove da sruši
Pa da se smjesti onako želi
Da nam luduje u duši
Da joj se svidi
Da bude s nama luda
Da joj stavimo nakit od borova
Od naših izgubljenih zora
Da je vodimo svuda
Da joj budemo djeca
Zaljubljena
Nečujno se miču zavjese
Sve bi vani što diše
I miriše kao tvoj parfem
Htjelo k nama u sobu
Večeras
Kad zaboravljamo zauvijek
Sve što smo imali
Sva naša stanja promašena
Kao divna sjena
Ljubav se nadvila nad nama
Došla je od nekuda
Da se ne plaši kad je sama.

Umro sam a ti mi oprosti
što sam tako zureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći

Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći češ se . . .
iz njih naprosto ljubav izbija
te pjesme, to sam ti sad ja

Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako zureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što ćce nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati . . .
i što više neću moći usne da ti dodirnem.....

EVO JE
E da mi je u tvoju se ljubav umotati
Utopiti se u tvojim zjenama
U inat svim zvijezdama i tugama
Koje se vuku svijetom bez ikakvog reda
Da mi je s tobom se stopiti
Pa da se ne možemo ni da želimo odvojiti
A samo je dovoljan jedan pogrešan položaj mjeseca
Koji bi nas zauvijek mogao spojiti
Pa da te u vjetru čujem kad kroz krošnje prolazi
I kažem sebi svako jutro
Evo je dolazi
Evo je stvarno dolazi

Ne diraj moje godine - Zeljko Krznaric

Ne diraj moje godine
ne igraj se mojim rukama
ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
da odeš
da otvoriš vrata
ostaviš tu kafu koju pijemo
zaklopiš knjigu i
pokupiš tih svojih deset sličica
iz raznih razdoblja tvoga života.
Zasto me gledaš tako bezobrazno
tako toplo i nemirno
tebi ću, evo, samo tebi ću
otkriti tajnu
jer te želim spasiti od sebe i tuge
ja sam rođen u godini
loše berbe
i što možeš od mene dobiti
samo suzu na kraju.
Zato ti kažem
pokupi sve te tvoje nežnosti
skini poljupce sa mojih usana
ne ostavljaj te mirise na jastuku
jer tako te volim
a rođen sam u godini loše berbe
i znam da će sve to
loše završiti...

NIKAD VIŠE

Nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci

Kad te probudi
između sna i jutra
jedan zalutali pogled
tako plav i očajan od svega
napravi se tužna
iako to možda nećeš biti
to pogledu tome treba
jer on je nejak
i lako se rastopi
kao pahulja snijega
u očima tvojim pamti ljepote
i ljubavi se još uvijek sjeća
ako ti dođe
nemoj mu dati
da na tvom srcu
izgori kao svijeća.

Nosim

Nosim tvoje otiske prstiju..
toplinu tvojih dlanova..
i tvoj glas duboko u sebi..
Na Zagrebackih minus pet..
rastopljen sam od tvoje ljubavi..
i nakon dugih kilometara dana..
nakon tvog prvog osmjehivanja..
i tvoje prve suze..
nosim tvoje godine..
tako lako utisnute u moje zjene..
i svaki dan sto se okrene oko nas..
i noc koja nas pokrije snom..
tvoje je sve..
i moje je tvoje..
jer sve smo svoje..
medjusobno pomijesali...