Tin Ujević

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra... 
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem, 
da se dogodi saznanje proljeća.

JA I MOJA SJENA

Imam vjernu družicu
vječno istu, vječnu mijenu,
kao u glavi dužicu
moju ženu, moju sjenu.

Kuda idem sjena me prati,
ona se iz mene vuče,
i ona se sa mnom vrati
i ugasne poput luče.

Gdje god sam svijetom prošao
sjena je sa mnom bila;
kad sam i mrakom pošao
ona se u meni skrila.

Odnošaj moj sa svjetlom
i omjera sa bojom.
Ne mogu je pomesti metlom,
ni uloviti hvojom.

Zato nasamo u sobi
osjećam: Nitko me plaši,
Nitko se do mene probi,
Nitko sve moje tvrđe saši.

Te me katkada dira
po potiljku, po tjemenu,
bira sjena i bira
po svojem rodu i vremenu,
po plemenu i sjemenu.

SLABOĆA

Po ovoj magli, ovoj kiši —
0pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.

— Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom, bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine

Meni bez tebe

ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri beztjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je tako prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno,
no gole duše koje neprestano
istu i grle beznadno, beskrajno.

ZAPIS NA PRAGU

Ove pjesme, to nisam ja, iako sam ih ja napisao.
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O ja! o ja! j a sam od sebe i manji i veći.
O ja! o ja! moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine,
moja divna sloga.