|
| |
Autor | Poruka |
---|
neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:11 | |
| (21.11.1911 — 13.10.1965)
Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Posle završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili "stihovani đački akvareli" rađeni na odbljescima narodne pesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom "Vencu" Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvete i u "Narodnoj knjizi" na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu "Srž", u cetinjskom "Pregledu", "Zapisima", "Odjeku", i "Zetskom glasniku" štampao je još nekoliko pesama. Sledećih desetak godina nije ništa objavljivao.
Pred sam drugi svetski rat se oženio. Jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.
Posle 1945. godine povremeno sarađuje sa "Pobjedom", "Susretima" i "Stvaranjem". Godine 1950. cetinjska "Narodna knjiga" izdala mu je prvu zbirku pesama "Stihovi", a deset godina kasnije titogradski "Grafički zavod" štampao mu je drugu knjigu poezije "Čapur u kršu". Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u "Pobjedi". Umro je 13. oktobra 1965. godine.
Najpoznatije pesme su: "Kari Šabanovi", "Pohodi na Crnu Goru", "Ljudi sjenke", "Slomljenom oknu"... |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:12 | |
| Čobanica
Polja i mlade psenice zelene pod mekim dlanom vjetra povijene.
Kroz goru stado – njena uskipjela, za njim u skoko dva laka opanka: za stadom hita rumena cobanka i bujnu mladost pronese put sela.
U ruci prut joj fijuknu za stadom a oko njeno dotace me kradom.
Da l osinu to mene vitkim prutom te plamen sunu i liznu uz mene? ili mi lice oprlji barutom plameno oko iz gore zelene?
|
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:13 | |
| ***
Sve je to isto cijelog vijeka: žive i umru ljudi, i teče ispod mosta rijeka, i smijenjuju se žega i studi. I zure ljudi u vodu što protiče, u vir duboki od predaka gledan, i ponavljaju stare znane priče i umiru jedan po jedan. I tako se tu prazno, tupo traje i do spasenja odatle nema staze: rijeka teče, o teče i ostaje, a ljudi stoje, o stoje i odlaze. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:14 | |
| PORUKA DALJINAMA
Vama sam čežnje i dio srca dao, na rodnom kršu ostao prepolovljen, ko suhi čapur u kamen urastao, koprivom ljutom i dračom zakorovljen.
Na mamite me zvijezdom vrh planine, ne zovite me kad sunce rodno sija: očima ovim bolne ste, o daljine, al zavičaj je daljina najbolnija.
|
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:15 | |
| SUŽANJ NA KAMENU
Zalazi sunce - suznju da otvori svijeta drugu stranu u zutom sjaju neba nad planinom kao na svijetlom ekranu:
Čas palme šume a čas jedra brode, ko da ih neka svjetlost sa mora prelama, daleke, modre obale i vode dolaze meni nebom u pohode ko san i varka sama. Svuda se nebo ogleda u vodama, u svim morima sreda: od kise mutno, od sunca u plamenu; samo se meni - suznju na kamenu - more u nebu ogleda. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:15 | |
| Kari Sabanovi
Sjecanje me lakom tugom mori vece slazi i mirise lipa. Kroz sumrak se cuje kolska skripa, -s puta idu kari Sabanovi.
Mi u susret otrcimo k njima, a kari nas vrate srecne kuci i sivom nas dzadom truckajuci o predjenim sapcu drumovima...
Mili dani,moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otisli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa davno vise ne cuje se skripa niti idu kari Sabanovi. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:16 | |
| Zalba mrtvom drugu (Dragoj sjeni knjizevnika Nikole-Punje Lopichica)
1. Pishem ti mrtvom iz nasheg mjesta, dok jablan drhti od noci stravljen. A niko ne zna ni koja cesta do tebe vodi na grob zatravljen.
Zahuje kroz noc kao da kore vjetrovi s juga ko fijuk bicha; o tebi s tuznim prizvukom zbore mecave zimske iz tvojih pricha.
2.
Usamljen rodnim prolazim gradom, u sjenci kuca, kraj niskog zbunja, i samo mi se pridruze kradom umukli tvoji koraci, Punja.
Sa mnom druguje jedino munja, vjetar i kisha i magla siva. Zaboravili su davno, Punja, i tebe mrtva i mene ziva. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:16 | |
| Ljudi sjenke
Ima na svijetu mirnih,dobrih ljudi sto kroz zivot necujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a nase oci nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
Ima cutljivih patnika na svijetu sto se samo umorno i gorko nasmijese na ljude kad se o njih tesko ogrijese i suminu ih nevini,nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bonih, sa obrazima upalim i zutim, sto ne cuje im se ni smijeha ni placa, sto zive kao samotna i divlja draca,
ali sa bodljama unutra okrenuti, da ni jedna nikoga ne ogrebe i da ni jednom nikoga ne ubodu do samo svoje rodjeno srce i sebe.
njih ne vidi nase oko kad ih srijeta, kad tiho prodju u mimoredu mirnu, jer nikog oni ni laktom ne dodirnu u vjecnoj guzvi i vrevi ovog svijeta.
I zive oni tako, necujni neveseli, i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati, i tek kad umru,slomljeni i uveli, objave crni posmrtni plakati da su i oni sa nama zivjeli. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:17 | |
| Jutra jugova
Skriše se u oku modri bregovi, skuči se vidik u krug najuži; cestama kruže lišća zbjegovi i navriješe kiše – zajuži.
Pogledaš – puti lišćem zasuti. U sjetnu želju misli potonu: svi srcu dragi blizu da su ti kao da čekaš uru potonju.
Slomi te neka tuga prastara što je i predak ćutke tugova uz mukli zveket starih lastara u davna neka jutra jugova. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 10 Apr - 21:18 | |
| U susret nebu
Sjaj čudni jedan zapad toči, Na zemlju nebo slazi kradom: nose ga, nose žutim gradom, nose ga stakla, vode, oči.
Sjaj čudni jedan zapad ima: visoka stabla k njemu streme, put njega noćas ptice nijeme hitaju, pjene, u jatama.
Od neba toga žutog pijan, i ja pogled mutni šaljem, na zemlji ovoj teškim maljem života patnog izubijan.
Kroz šapat trava što ga srete, po dahu vjetra, po jastrebu, po šumu lišća nek uzlete nijeme moje žalbe nebu.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Čet 16 Apr - 9:04 | |
| Postavio si je a moram i ja,volim je ! Kari Šabanovi Sjećanje me lakom tugom ovi: ... veče slazi i miriše lipa. Kroz sumrak se čuje kolska škripa, - s puta idu kari Šabanovi. Mi u susret otrčimo k njima, a kapi nas vrate srećne kući i sivom nas džadom truckajući o pređenim šapću drumovima... ... Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko. Zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa: davno više ne čuje se škripa niti idu kari Šabanovi. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Pet 1 Maj - 11:04 | |
| Skriše se oku modri brjegovi, skuči se vidik u krug najuži: cestama kruže lišća zbjegovi i navriješe kiše – zajuži. Pogledaš – puti lišćem zasuti. U jednu želju misli potonu: svi srcu dragi blizu da su ti kao da čekaš uru potonju. Slomi te neka tuga prastara što je i predak ćutke tugova uz mukli zveket starih lastara u davna neka jutra jugova. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:25 | |
| Stevan Raičković o pjesmi Kari Šabanovi Aleksandra Lesa Ivanovića
Kari Šabanovi (Sjećanje iz djetinjstva)
Sjećanje me lakom tugom ovi: .veče slazi i miriše lipa. Kroz sumrak se čuje kolska škripa, S puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima, A kari nas vrate srećne kući I sivom nas džadom truckajući O pređenim šapću drumovima.
Mili dani, moji sni nestali, Kao da ste svi u jutro neko Na kare se kradom iskrcali I otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi, Zalud oko daljinama pipa: Davno više ne čuje se škripa, Niti idu kari Šabanovi.
Sav pesnik Aleksandar Ivanović vidi se kao na dlanu: to je za mene tačno deset pesama, od desetak do dvadesetak stihova svaka. Sve ono drugo, a ni toga u Ivanovića nema napretek, govori u prilog jednoj rasprostranjenoj i karakterističnoj osobini pesnika izrazitih liričara po vokaciji: u spontanom odnosu prema poetskoj materiji – koja se u ovakvim slučajevima kao što je naš gotovo i bukvalno poklapa sa činjenicama iz života – neuporedivo su brojniji promašaji negoli pogoci. Jer pogodak u lirskoj pesmi je – nema druge – samo onaj u samo centar.
Naveo bih naslove tih deset pesama, jer kad govorim o poetskom liku Aleksandra Ivanovića, imam samo njih pred očima. To su, u slobodnom redosledu: „Dvije jasike“, „Jesen“, „Lokva“, „Otvaranje jednog prozora pred zalazak sunca“, „Slomljenom oknu“, “Ljudi sjenke“, „Jutro pod Vojnikom“, „Oblak“, „Potonja ura Rada Tomova“, a pre svih – „Kari Šabanovi“.
Zaista ih nema mnogo, ali ih ima sasvim dovoljno da nas Aleksandar Ivanović s pravim razlogom okupi ovde, na svom Cetinju, dvadeset godina posle svog nestanka. I sami taj vremenski interval, koji nije mali, unapred govori u prilog tome da je poezija ovog pesnika prošla kroz prvu, nakritičniju, proveru vremena.
Već sam od svih Ivanovićevih strogo izabranih pesama posebno izdvojio onu pod naslovom „Kari Šabanovi“. Bar za mene, nimalo slučajno: ja bih se nadalje, u ovom svome kratkom slovu, samo na njoj i zadržao.
Ova pesma, po mom skromnom mišljenju, poseduje neka od onih takozvanih zagonetnih svojstva koja se ne daju tačno odrediti i imenovati, ali za koje smo svesni da u pesmi postoje kao „nešto“ što nas magnetski privlači i vezuje za nju, na takav način, da nas podsvesno gotovo razrešava i bilo kakve potrebe da se u sumu onih reči koje se nalaze u pesmi udubljujemo ili da o njima naknadno razmišljamo.Kada sam izabrao pesmu „Kari Šabanovi“ da se baš na njenom primeru okušam sa jednom svojom pretpostavkom – imajući u vidu i srodne poetske slučajeve – pokušao sam da se u ovu pesmu i udubim i da o njoj razmišljam. (Mislim da to nikad do sad nisam činio ni sa jednom iz niza onih pesama koje sam tokom godina, iz sebi neobjašnjivih razloga, voleo.)
Fabula ove pesme sasvim je prosta i u suštini počiva samo na jednoj (ali zaista lepoj) slici, koja se javlja u dva maha, u dve varijante: prvi put kao prava slika – direktno izazvana iz života, drugi put kao njen negativ – u ulozi simbola. Po raspoloženju: prva polovina pesme je u znaku ponesenog, radosnog sećanja, druga polovina je melanholična reč o pesnikovoj javi. Tema sasvim uobičajena: lament nad prohujalim detinjstvom. U ceo ovaj poznati i odvajkada debelo izrabljivani pesnički, zapravo, lirski kontekst, Aleksandar Ivanović – sem svoje specifične i originalne sličice – čini mi se da sadržajno ne unosi ništa drugo novo i nepoznato. U čemu je onda tajna tako neodoljive privlačnosti ove pesme koja je postala nezamenljivi sinonim i za samo pesnikovo ime?
Ni u njenom izrazu ne bi se mogao potražiti odgovor na ovo pitanje.
Versifikacija ove pesme gotovo nijednim svojim elementom ne skreće na sebe pažnju: pesma se metrički ravno kreće u sasvim pravilnim desetercima (asocirajući na Jesenjina u Pašićevom prepevu), rime su poznate i bez ijednog iznenađenja, leksika je standardna i uglavnom ispomoćna – u službi deskripcije.
Pa ipak bi ja ono „nešto“ potražio baš u ovoj poslednjoj odrednici, u jednom leksičkom spregu za koji mi se čini da je svojim dvostrukim refrenskim prisustvom prožeo i ozvučio čitavu ovu pesmu zaista jednim izuzetnim melodijsko – koloritnim valerom.
Reč je naravno o spregu – kari Šabanovi. Ako bismo reč kari (italijanski carro) zamenili nekim uobičajenim (književnim) sinonimom iz našeg jezika, a Šabanovi takođe jednim od rasprostranjenijih ličnih domaćih imena – da li bi naš doživljaj ove pesme bio isti? Recimo:kola Jovanova.
Nije uputno, čak je i grubo i sa primesom neke vrste estetskog ( da ne kažem i duhovnog) nasilja, vršiti ovakva poigravanja sa jednim odavna postojećim poetskim – i to još dragim – tekstom.
Ali nisam mogao da odolim a da i u ovakvoj, javnoj i pismenoj formi, ne dam oduška jednoj svojoj staroj, skrivenoj pomisli, na ovu istu temu, koja mi se javlja, kad god čitam, ponavljam poluglasno ili čujem od drugih, jednu od najlepših pesama našeg jezika „Santa Maria della Salute“ Laze Kostića.
Da nema ovog i baš ovakvog , za nas i u našem sluhu i duhu tajanstvenog, zagonetnog i gotovo mističnog refrena – koji na srpskom jeziku ne znači baš bogzna šta (Sveta Marija od spasa) – da li bi i ona ostala suma Kostićevih reči sama za sebe i sama iz sebe, imala baš takvu uzvišenu tačku oslonca kakvu za naš sluh i iluziju u našem duhu ima refren koji je sam pesnik, razbarušeni i fascinantni Laza Kostić, izabrao?Na sličan način je tako nešto, za sebe, uradio i skromni Aleksandar Ivanović, u pesmi „Kari Šabanovi“. Naravno, s jednim sasvim drugačijim prizvukom, spuštajući svoju stvar na zemlju, u lokalni ambijent, u specifične reči i frazu jednog kraja, da ne kažem – jedne ulice (ili da se poslužim samim pesnikovim određenjem – jedne džade).
I za mene, koji ovo iznosim, radi se ovde, naravno, o jednoj relativiziranoj, nepotpunoj istini, nekoj vrsti poluistine koja je tako prisutna u gotovo svakom tumačenju poezije, pogotovu lirke. Hoću da kažem: i sve drugo u pomenutoj pesmi Laze Kostića – izvan njegovog, za naš sluh tako opojnog refrena – ima svoju visoku poetsku cenu. Mislim da je na neki način slično i sa, u sami centar pogođenom, čitavom slikom-okosnicom u Ivanovićevoj pesmi „Kari Šabanovi“.
Pa ipak, ja ostajem pri tome da je ono što sam prethodno naveo, u oba slučaja, potenciralo naš utisak o ovim pesmama.
Moj utisak – svakako.
Ovaj tekst pročitan je 27. Aprila 1985. Godine na Cetinju, na razgovoru o poeziji Aleksandra Lesa Ivanovića (1911-1965), u okviru manifestaciije „Studentske staze“. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:26 | |
| Čapur u kršu
.
Daljini svakoj dio sam srca dao, na rodnom kršu ostao prepolovljen, ko suhi čapur u kamen urastao, koprivom ljutom i dračom zakorovljen.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:26 | |
| Pohodi na Crnu Goru
Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija, s vojskama silnim i flotama ratnih lađa, kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa a junaštvo tvoja jedina industrija?
.
O, mogla si pred svima noću-danju džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto: pred njih bi palo samo izgužvano i žuto uvjerenje o siromašnom stanju.
.
Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska i sve rudnike suha zlata, ti – siromašice moja slovenska! |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:27 | |
| Poslije rata
.
Crnom Gorom snjegovi se bijele i steže prva zima poslije rata. Mećave ljute viju preko nje cijele i tuga je za nestalima hvata.
.
Zgarišta mnoga kroz nju oči srijeću, bez krova i bez ljudskog razgovora; gledaš kroz rupe vrata i prozora; u zidine im pahulje ulijeću…
.
Je li to teret snijega i oblaka nad Crnom Gorom ugnuo vidik sivi? Ili se sjete svih patnja, gladi, studi, pa težak pogled u njega upru ljudi, začuđeni kako ostaše živi? |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:27 | |
| Djevojci iz djetinjstva
.
Utkali su se u zlatan rub oblaka, trepte u lišću, u perju ptičjih krila, daleki oni dani kad si bila moj prvi nemir i žudni san dječaka.
.
Pa mi i sada, u ove pozne čase, još sjaji davni osmijeh tvoga lica, kao što danju gori sijalica koju su zaboravili da ugase.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:27 | |
| Ljudi-sijenke
.
Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a naše oči nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
Ima ćutljivih patnika na svijetu što se samo umorno i gorko nasmiješe na ljude kad se o njih teško ogriješe i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bonih, sa obrazima upalim i žutim, što ne čuje im se ni smijeha ni plača, što žive kao samotna i divlja drača, ali s bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikog ne ogrebe i da nijednom nikoga ne ubodu do samo svoje rođeno srce i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta, kad tiho prođu u mimogredu mirnu, jer nikog oni ni laktom ne dodirnu u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli, i mile kao sijenke, kao vrijeme i sati, i tek kad umru, slomljeni i uveli, objave crni posmrtni plakati da su i oni sa nama živjeli. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:27 | |
| Jutra jugova
.
Skriše se u oku modri bregovi, skuči se vidik u krug najuži; cestama kruže lišća zbjegovi i navriješe kiše – zajuži.
.
Pogledaš – puti lišćem zasuti. U sjetnu želju misli potonu: svi srcu dragi blizu da su ti kao da čekaš uru potonju.
.
Slomi te neka tuga prastara što je i predak ćutke tugova uz mukli zveket starih lastara u davna neka jutra jugova. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:28 | |
| Kiše jesenje
.
Utihli gradom koraci. Jesenje nebo proplaka, Puni su vode oblaci i vode pune oblaka. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:28 | |
| U susret nebu
.
Sjaj čudni jedan zapad toči, Na zemlju nebo slazi kradom: nose ga, nose žutim gradom, nose ga stakla, vode, oči.
.
Sjaj čudni jedan zapad ima: visoka stabla k njemu streme, put njega noćas ptice nijeme hitaju, pjene, u jatama.
.
Od neba toga žutog pijan, i ja pogled mutni šaljem, na zemlji ovoj teškim maljem života patnog izubijan.
.
Kroz šapat trava što ga srete, po dahu vjetra, po jastrebu, po šumu lišća nek uzlete nijeme moje žalbe nebu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:28 | |
| Vjetar
.
U mutnih dana trubljenju jesenjemu kroz bespomoćni plač u jecaj kiša, zahuju vjetar, zazviždi, pa se stiša, pa opet grune – mjereći snagu svemu.
.
On baca, nosi pregršti lišća suva, ne dajući mu ni da mrtvo, svelo leži: on lomi krte grane i duva, snažno duva, nabijen krcat mržnjom prema truleži.
.
Da ga vidiš spazio bi mu u grču lice, stisnuto bolno od uboda i rana dok nadlijeće, napada prsimice na bajonete oštrih, golih grana.
.
Ali ga čuješ kad grune iznebuha, s fijukom kad ti prohuji pokraj uha uz cvokot grana i pisku lišća suha.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 26 Nov - 14:28 | |
| Varka
.
Koračam ulicom pustom gore – dolje. I ma gdje stao nogom na mokru cestu učini mi se: na nekom drugom mjestu radost ću neku naći – tamo je bolje.
.
I ređam mjesta: jedno, drugo, pa treće… Pa opet – nespokojan i pokisao – zanesen idem kuda me vuče misao: Neznanom kutu mira i tihe sreće.
.
Obiđem svaki kutak što srce zna ga, neće li i gdje njezin osmijeh sresti. Al svud je, svud je isti: radosti nigdje traga što mi se tužnom prisni na mokroj cesti.
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 5 Maj - 14:40 | |
| Ah, Leso…
.
…A sad je godina 1965-ta. Moj otac voli literaturu, piše na teškom “Remingtonu” svoje priče, romane, ali, to nije važno. Svaki dan ga čekam “ispred zgrade” kako se govorilo, da se vrati s posla. Iz daljine ga već prepoznajem, visokog, pravog kao svijeća, radujem se njegovom ujednačenom, brzom hodu, obaveznoj “Politici” preduplanoj u ruci, možda je danas “došao” i “Politikin zabavnik”? Tog dana o kojem pričam očev hod je drugačiji, sporiji, glava je malo sagnuta, ona “Politika” ne maše veselo u njegovoj ruci, sve otkriva neku očevu odsutnost. Penjemo se stepenicama, ulazimo u kuću. Majka prepoznaje da jes nešto? Pita, pretrnula od straha, što se desilo, Vukašine i dobija odgovor: Zoraida, Leso se raspao od tuberkuloze, danas je umro, a svakoga za to u ovom gradu boli k…. Tada sam prvi put čuo za Lesa. Mnogo kasnije pročitaću njegovu knjigu poezije Čapur u kršu. O, da, velikih priča je bilo oko onoga čapur. A što će mu ono, a seljački brate bogami, a ko će to razumjet? I ja sam nekad dijelio isto mišljenje… A znate li vi što je čapur? Zamislite nepregledni, surovi katunski krš, pa one njegove djelove gdje je erozija dotukla i samu nadu, samu pomisao na život, pa ipak uočite da je pravo iz toga krša, ali s mijene na uštap i kao kršu u inat, izraslo neko usamljeno, izuvijano, svo u čvorovima i krivinama, nisko stabalce makije. Pa kad se ta utvara potpuno osuši, kad umre, crkne, kad postane patrljak, svjedok mučeničkog bitisanja tučen vjetrovima, kišama, snjegovima, goren vrućinama, e taj patrljak, preostatak nečega što je nekad disalo i rađalo se i borilo za zrak sunca, za dašak vazduha, tu, u nemogućim uslovima, zove se čapur. Već odavno razumijem Lesa kad se odlučio za takav naslov, a sam naslov mu je vrijedan čitave knjige, da ne kažem poezije… |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic Sub 5 Maj - 14:40 | |
| Čapur u kršu
.
Daljini svakoj dio sam srca dao, na rodnom kršu ostao prepolovljen, ko suhi čapur u kamen urastao, koprivom ljutom i dračom zakorovljen.
|
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Aleksandar Leso Ivanovic | |
| |
| | | |
Similar topics | |
|
Strana 1 od 2 | Idi na stranu : 1, 2 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 626 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 626 Gosta :: 3 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|