Halil Dzubran

Cesto bih se zamislio nad srcem koje pruza utociste svima sto dolaze iz pustinje u njegovo svetiste, a za dvolicnog ostaje zaboravljeno i zapecaceno.
Jednog dana,dok smo odmarali s Njim u vrtu narova,
rekoh mu:
"Ucitelju,ti prastas i utjehu pruzas grijesniku i svima slabima i kolebljivima,samo ne licemjeru."
A On rece:
"Dobro si odabrao rijeci svoje kada si nazvao grijesnike slabima i kolebljivima. Ja im prastam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha. Jer,slabosti ove na njih svalise njihovi preci ili pohlepa susjeda njihovih.
Ali,dvolicnog ne trpim, jer on rukom svojom namice jaram bezazlenom i popustljivom.
Slabici,koje nazivas grijesnicima,kao ptici su bez perja sto ispadaju iz gnjezda.
Licemjer je strvinar sto ceka na litici smrt pljena svog.
Slabici su ljudi izgubljeni u pustinji. Ali,licemjer nije izgubljen.
On poznaje put, a ipak se smije izmedju pjeska i vjetra."

Otkrio sam tajnu mora, razmisljajuci o rosi.

Gde mogu da nadjem coveka kojim upravlja razum umesto navika i nagona.

Vise volim da sam sanjar medju najskromnijima sa vizijama na ostvarenje,
nego vlastelin medju onima koji nemaju ni snova ni zelja.

Od dve glavne vrednosti zivota, lepote i istine.
Prvu nalazim u srcu koje voli, drugu u ruci koja dela.


Video sam ih kako jedu i ocenio ko su.

Sta da kazem coveku koji me samara dok ga ljubim u lice
i koji ljubi moja stopala dok ga ja samaram.

Neki misle da na njih namigujem
kad zatvorim oci da ih ne bix video.

Kazu da cutanje obitava u zadovoljstvu,
ali ja vam kazem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u cutanju.

Ambicija je neka vrsta rada.
Podela izmedju mudraca i budale je mnogo tananija nego paukova mreza.

Ne treba da zaboravimo da jos uvek ima onih koji zive u pecinama;
pecine su nasa srca.

Mi se mozda menjamo sa godisnjim dobima,
ali godisnja doba nas nece promeniti.

Ako biras jedno do dva zla,
bolje da tvoj izbor padne na vodljivo nego na skriveno,
iako se ono prvo cini vecim.

Da li pesma mora zavrsava na obali ili u srcima onih koji slusaju.

Vecina od nas lebdi sumnjicavo izmedju cutljivog bunta i brbljive pokornosti.

Nejvisi stepen duse je poslusati cak i ono cemu se um protivi.
A najnizi stepen uma je protiviti se onome cemu se dusa pokorava.

O, srce, ako ti neznalica kaze da dusa propadakao telo, reci mu da cvet propada ali seme ostaje.

Ako zelis da vidis dolinu, popni se na rh planine;
ako zelis da vidis vrh planine, podigni se na oblak;
ali ako tezis da razuems oblak, zatvpri oci i razmisljaj.

Zivot nas ljubi u oba obraza
Danju i jutrom,
Ali se smeje nasim delima
Nocu i vecerom.

Slusaj zenu kada te gleda, a ne kada ti govori.

Ko danas slusa himnu potoka kad bura govori.

Mozete li reci kakav je ukus vina gledajuci na krcag vina?

Skrhano srce od ljubavi peva,
tuga znanja govori,
Ali ima jedna tuga, dublja od ljubavi, uzvisenjija od znanja, jaca od zelje i gorca od siromastva.
Ona je nema i nema glasa; njene oci blistaju kao zvezde.

Ljubav je treperava sreca.

Ako u nesreci trazis sazaljenje od suseda,
dajes mu deo svog srca.
Ako je on meka srca, bice ti zahvalan;
ako je tvrdog srca on ce te prezreti.

Neznost i ljubaznost nisu znaci slabosti i ocajanja,
vec znaci snage i odlucnosti.

Kada sam posejao bol na polje strpljenja, ubrao sam plodove srece.


Odusevljenje je vulkan na cijem vrhunikada ne raste trava oklevanja.

Vodenicki kamen moze da padne,
ali ce reka nastavitisvoj tok ka moru.

Lepota u srcu koje zudi za njom, uzvisenija je od one koja se vidi u ocima.

Nepravilnost dolazi ili od ludila ili od genijalnosti.

Zena je delo Boga.

Secanje je kamen spoticanjana putu nade.

Umetnost Rusa je u setnosti.

Najkorisniji medju ljudima je onaj koji je daleko od ljudi.

Kada bih znao uzrok svog neznanja - bio bih mudrac.

Jaki rastu u samoci, dok slabi venu.

Ljubav ne zna svoju sudbinudok ne dodje cas rastanka.

Cednost tela moze biti siromastvo duha.

Tvoje poverenje u ljude i sumnja u njih tesno su povezani sa tvojim samopouzdanjem i tvojom sumnjom u sebe.

Sloga i tolerantnostidu zajedno.
Ljubav i praznina u nama, kao plima i oseka.

Najcvrsci kamen gradjevine je koj ise nalazi duboko u njenom temelju.

Mrtvi drhte pred burom, a zivi koracaju sa njom.

Mnogi govore kao more, ali su njihovi zivoti ustajale bare.

Kako sam daleko od ljudi kad sam sa njima i kako sma im blizi kad su oni daleko

Mirisni plodovi duse


"Kad god sam popio gorku casu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku sumovitu prepreku, dospeo sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivoscu nadajuci se da za to sledi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, video bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svetom misleci da je glup i nerazuman, ali sam uvek u tajnome svetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duse, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih dosao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim sto se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo sustinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji propada; ako zamuca, kazemo da je nem; ako uzdahne, kazemo da je u samrtnom ropcu i da umire.

I ja i vi strasni smo poklonici ljustura koje zovemo '' ja '' i povrsnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Sta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema istini u nama?

Kazem vam, a mozda su moje reci veo koji prekriva lice istine u meni, kazem i vama i sebi:
Ono sto vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono sto treba da vidimo dusama; ono sto cujemo usima samo je buka koja zaglusuje ono sto treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi coveka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik. Ako vidimo coveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presudjujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo coveka kako peva, a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u coveku prema onome sto on ispoljava, niti uzimaj njegove reci ili neko delo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovazavas zbog njihovog teskog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osecanja. Takodje je mnogo onih koje nipodastavas zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.

Katkada u jednome danu posetis i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlazis zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje culima opazas, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana mozes sresti dva coveka. Jedan ti se obraca glasom sto lici na bes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopostovanja, a drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim recenicama. Ali, kada bi ih mogao videti na iskusenjima, ili u cinu zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušsa stidljivost nije isto sto i bojazljivost.

Katkada pogledas kroz prozor i medju prolaznicima ugledas monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomislis: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslusnuo, cuo bi saputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u dusi svake od njih je senka Duha.

Katkada ides svetom tragajuci za onim sto se zove civilizacija i razvijenost te udjes u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i sirokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vetar dohvatili, a svi su u prelepoj odeci, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.

Posle izvesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bednim kucama i tesnim sokacima koji, kada kisa padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogreje, pretvore se u oblake prasine. Mestani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negde daleko te napustas njihovu zemlju osecajuci odvratnost i ogavnost, govoreci:
Razlika izmedju onog sto videh u jednom i u drugom gradu je kao razlika izmedju zivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoc; u prvom je prolecna i letnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staracka nemoc sto iscezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati bozjim ocima, video bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj basti. Kada bi tako mogao duze pronicati u njihovu sustinu, video bi da ono sto ti se cinilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mehurici, a da ono sto si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost.

Ne, zivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, vec od onoga sto se ne vidi; sav vidljivi svet nije sadrzan u svojim ljusturama, vec u sustinama; o ljudima ne treba suditi po licima, vec po srcima.

Ni vera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade svestenici i tradicija, vec u onome sto se krije u dusama i sto postoji u namerama.

Ni umetnost nije u onome sto cujes usima, bilo da je to tiho zvucanje pesama, zvonjava reci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opazas ocima. Umetnost je u onim nemustim, treperavim distancama izmedju tonova u pesmama; u onome sto do tebe dospeva posredstvom kaside, a sto je u dusi pesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome cime te slika nadahnjuje, gledajuci je, vidis nesto dalje i lepse od nje.

Ne, brate, ni dani ni noci nisu sadrzani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrzan u ovim recima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su reci u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokucis moje tajno bice, a ne smatraj me ni genijem pre nego sto oslobodis moje bice onoga sto sam od drugih preuzeo. Ne reci:
On je skrtica tesne ruke, pre nego sto moje srce sagledas, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego sto saznas sta me podstice na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svetlosti i zaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknes moje krvave rane."

"Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naidjoh jest ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predaka; što im duše tjera na klanjanje tradicijama djedova; što im u mladićka tijela uvodi drevne duše, kao u svježe grobove kosti stare.

Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju potcjenjuje; tjelesnu vezanost žene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života.
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinudjeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglašavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača, odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječje padaju sa prostranih nebesa u nesretne domove gdje nužda i maloumnost druguju, gdje poniženje i očaj idu ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, žive kao prijestupnici i umiru poročni.
Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću, slabost blagošću, bojažljivost gordošću.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa kazuju ono što ne osjećaju, predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugoga naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedužne.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.

Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih vremena i gdje počivaju duhovi budućih stoljeća. Tamo vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u sunce te je zapitah:

- Ko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treći se još ni rodio nije.

Potom mi se izgubi iz vida, u magli."

Duša

... I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svoga bića i u njoj sazda Ljepotu.

Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskoga cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.

Podari joj pehar radosti i reče: Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš. Zatim joj podari pehar tuge i reče: Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.

Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.

I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putovima istine.

I spusti u njene dubine sposobnost da vidi što se ne da vidjeti.

I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.

I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.

Potom u nju postavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.

Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što duva iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.

Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.

I udahnu mu život koji je sjenka smrti.

I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.

Sve se to dogadjalo prije nego što se moj život stubokom okrenuo, prije
nego što Bog zapali plamen ljubavi u mome srcu i prije nego što proklija
sjeme ljubavi u njemu. Da, sve se to dogadjalo u vrijeme kada sam
smatrala da su najveca sreca neke povrsne stvari. Ali kada sam se
prenula, kada mi svjetlost oci otvori, kada osjetih sveti plamen koji mi
srce pali, kada osjetih glad koja mi dušu muci, kada se prenuh i vidjeh
kako me krila nose i žele me na nebo ljubavi uznijeti, ali drhte
nemocna protiv okova zakona koji su mi tijelo okovali prije nego što sam
shvatila što su ti okovi i što su ti zakoni - kada sam se prenula i sve
to osjetila, shvatila sam da sreca žene nije u znamenitosti njezina
supruga niti u njegovoj casti, vec u ljubavi koja im duše obujmljuje,
koja njene osjecaje toci u njegovo srce, koja ih cini jedinstvenim
tijelom i jednom rijecju na Božjim usnama. Kada spoznah tu bolnu istinu,
vidjeh samu sebe u Rešidovoj kuci kao lopova koji jede njegov kruh, a
zatim se gubi u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji provodim uz
njega nesto sto plamenim slovima ispisuje na mome celu, pred zemljom i
nebesima, jer nisam mogla uskratiti mu ljubav svoga srca, jer voleh ga
za njegovu plemenitost, i darovah mu dušu za iskrenost i dobrotu. Uzalud
sam pokušavala. Uzalud sam se trudila da naucim ne voljeti ga - nisam
naucila, jer je ljubav snaga koja dolazi iz naših srca... Zatim sam se
uzalud pred nebom molila u vrijeme nocnoga mira ne bi li se u meni javio
osjecaj koji ce me odaljiti od covjeka koga mi je nebo odredilo za
ljubav. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam ljubav pada na duše po Božjem
nadahnucu, a ne po ljudskom zahtjevu. Oplakivala sam vlastito srce
rodjeno sa spoznajom, a unakaženo zakonom, te je svakodnevno stradavalo
od gladi i žedji za njim….

Halil Džubran – “Pobunjeni dusi”

Tri dana po mom rođenju, dok sam ležao u svilom prekrivenoj kolijevci,
gledajući sa zaprepašćenjem i nevjericom u novi svijet koji me je
okruživao, moja majka upita dojilju: “Kako je moje dijete?”

A dojilja odgovori: “Dobro je, gospo, nahranih ga tri puta. Nikad prije ne vidjeh tako maleno odojče, a tako veselo.”

Rasrdih se i povikah: “Nije tačno, majko! Postelja mi je tvrda, a
mlijeko koje pih gorko je ustima mojim, smrad dojke gadan je nozdrvama
mojim, i veoma sam jadan i nesrećan.”

Ali, moja majka ne shvataše, kao ni dojilja, jer jezik kojim govorah
biješe jezik svijeta iz kog dođoh. Dvadeset i prvog dana mog života, dok
su me krštavali, sveštenik reče majci mojoj:

“Trebalo bi da uistinu budeš srećna, gospo, što je tvoj sin rođen kao hrišćanin”

Iznenadih se i rekoh svešteniku:
“Onda bi tvoja majka na Nebesima trebalo da bude nesrećna, jer ti nisi rođen kao hrišćanin”

Ali ni sveštenik ne razumješe moj jezik. I nakon što se pun mjesec
pojavi sedam puta, jednog dana prorok me pogleda i reče majci mojoj:
“Tvoj će sin biti državnik i veliki vođa ljudima”

A ja povikah: “To proročanstvo je lažno, jer ja ću muzičar biti, i ništa sem toga!”

Ali, čak ni tada moj jezik ne biješe razumljiv, i moje zaprepašćenje bi
veliko. Nakon tri i još trideset godina tokom kojih mati moja, dojilja i
sveštenik bejaše umrli, prorok još uvijek bi živ. I juče ga sretoh u
blizini kapije hrama, i dok razgovarasmo, on reče:

“Oduvijek sam znao da ćeš postati veliki muzičar. Još u djetinjstvu tvom prorekoh ti sudbinu”

I ja mu povjerovah, jer i ja u međuvremenu zaboravih jezik tog drugog svijeta.

Halil Džubran – “Drugi jezik”

Pregršt pijeska sa žala

Kad povjeriš svoju nevolju susjedu,
daruješ mu dio svojega srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovažava te.

Napredak nije puko popravljanje prošlosti;
on je neprekidno kretanje prema budućnosti.

Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga;
Gladan, uljuđen čovjek kupuje ga od čovjeka
koji ga pak kupuje od čovjeka
koji ga bere.

Čovječje je oko povećalo;
pokazuje mu Zemlju većom nego što jest.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.

Oni vele meni:
Ako vidiš roba gdje spava,
ne budu ga jer možda sanja o slobodi.
Ja velim njima:
Ako vidite roba gdje spava,
probudite ga i objasnite mu slobodu.

Osporavanje je niži stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan;
sjeme neodlučnosti ne klija u njegovom krateru.

Rijeka i dalje teče k moru,
pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.

Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima.

Često sam mrzio u samoobrani.
Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.

Očuvaj me od mudrosti koja ne plače,
filozofije koja se ne smije
i veličine koja se ne klanja pred djecom.

Prijateljstvo je uvijek slatka odgovornost, nikad udobnost.

Prorok (isječci)

Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njenim perima može raniti.

A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.

Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.

Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prijanjaju uz zemlju.
Poput snopova žita ona vas skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas vaše lupine oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir.

Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svoga srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života.