Heretički pokreti


-Hereza, jeres ili jereza (grčki , αιρεσις, hairesis, od αιρεομαι, haireomai, "izabrati") je izraz koji u najširem smislu označava promjenu sistema vjerovanja, u pravilu suprotstavljen establiranoj dogmi, a koji se najčešće primjenjuje u kontekstu religije. Hereza je različita od apostaze koja podrazumijeva potpuno odbacivanje nečije vjere ili njenih temelja, odnosno od blasfemije koja je nepoštivanje vjerskih kanona. Osoba koja praktikuje herezu ili se protivi dogmi je heretik. Osoba koja je započela herezu ili pokrenula heretički pokret se naziva herezijarh. Proučavanje hereze u okviru teologije ili historije religije se obično naziva hereziologija.

Riječ hereza se obično primjenjuje u kršćanskom, jevrejskom ili islamskom kontekstu, s time da u svakoj od te tri religije ima nešto različito značenje. Pojam, odnonsno hereze je naročito bio važan za historiju rane kršćanske Crkve, u smislu protivljenja zvaničnoj dogmi koja je ustanovljena na Ekumenskim saborima.

Hereza u prenesenom značenju označava svojstvo osobe ili mišljenja koje je suprotno od ustaljenog i većinskog mišljenja sredine (vidi disident). Ipak, heretičko ne znači pogrešno. Kao što primećuje Elejn Pejgels, "istoriju pišu pobednici", te nije čudo što je pobednička većina definisala pojmove, nazivajući sebe »pravovernim«, a svoje protivnike »jereticima«.


-Krivovjerje ili hereza (grč. αἵρεσις hairesis "izbor") je vjerovanje koje su crkveni autoriteti ocijenili iskrivljavanjem kršćanske vjere.

U srednjem vijeku su oni što su naučavali protiv službenog nauka o doktrini vjere riskirali da budu proglašeni hereticima.

Još su ranokršćanske crkvene vlasti su u 2. stoljeću osudile gnostike, koji su tvrdili da posjeduju tajno i mistično znanje. Poslije su u 4. stoljeću kao hereze osuđeni arijanizam i nestorijanstvo.

Ikonoklasti, koji su prosvjedovali protiv štovanja vjerskih slika - makar su preko 150 godina imali na svojoj strani bizantski carski dvor, bili su osuđeni na Drugom Nicejskom saboru 787. godine.

Osuda katara u južnoj Europi dovela je do albigenških križarskih vojni. Kasnije je nezadovoljstvo ortodoksnim katoličkim učenjem dovelo do pojave protestantizma: tek se u drugoj polovini XX. stoljeća počelo iz razloga "političke korektnosti" izbjegavati u katoličkim publikacijama karakteriziti protestante nazivom "heretici".

Rimokatolička crkva je 1232. osnovala sud, inkviziciju, za istragu "nepravovjernosti".

Srednjovjekovne crkvene vlasti su obnovile poganski način kažnjavanja spaljivanjem živih osoba zbog hereze. I protestantske crkve su uvele svoju inkviziciju, čija su meta uglavnom bili rimokatolici. U Engleskoj je u ranom 15. stoljeću bio uveden zakon koji je dopuštao svjetovnim vlastima da provode ovu kaznu. Ta je praksa u Engleskoj konačno zabranjena nakon što je 1612. za Jakova I. spaljena skupina anabaptista.

Prema Kan. 751. važećeg Zakonika kanonskog prava iz 1983. god., "Krivovjerjem naziva se uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju". Osobe koje zapadnu u krivovjerje zapada u "izopćenje unaprijed izrečeno" (Kan. 1364.), nije pogodna za primanje u svećenički, đakonski ili biskupski red (Kan. 1041.), a osobama čije je krivovjerje općepoznato mora se uskratiti crkveni pogreb (Kan. 1184.).


-Hereza (grčki , αιρεσις, hairesis, od αιρεομαι, haireomai, "izabrati") je riječ koja znači slobodni izbor vjere ili krug vjernika koji čini takav izbor. Ova riječ je naročito bila važna u historiji rane kršćanske Crkve, u smislu protivljenja zvaničnoj dogmi koja je ustanovljena na Ekumenskim saborima.

Osoba koja praktikuje herezu ili se protivi dogmi je heretik.

Hereza u prenesenom značenju označava svojstvo osobe ili mišljenja koje je suprotno od ustaljenog i većinskog mišljenja sredine. Ipak, heretičko ne znači pogrešno.

(Wikipedija)

Heretički pokreti


Od V pa do XI st. kršćanski Zapad nije bio opterećen heretičkim nastojanjima, barem ne onakvima koji bi mogli izazivati veće probleme. Tek oko godine 1000. kroničari počinju bilježiti pojavu manjih hereza i sporadična nastojanja njihovog suzbijanja.

Širenje hereza u XI i XII st. najvećim je djelom bila reakcija na zastranjivanja unutar Crkve, jer su mnogi bili razočarani bogatstvom, pomanjkanjem morala i svjetovnoj orijentiranosti svećenstva. Hereze imaju i svoje socijalne korijene, naime kontinuirani rast stanovništva rezultirao je velikim brojem mladih ljudi bez ikakve pozicije u društvu i bez posla, a takve okolnosti rezultirale su i mnogobrojnim neudanim mladim djevojkama, pa je društvo puno nezadovoljnika kojima heretički pokreti nude formu socijalnog protesta. Bogati građani su također nalazili nekakvo ispunjenje unutar heretičkih pokreta, jer je kršćanstvo tradicionalno sumnjičavo prema materijalnom bogatstvu, posebno onom zarađenom na trgovačkim poslovima, što bogatim trgovcima ne nudi veliku nadu odlaska u kraljevstvo nebesko. Plemstvo je bilo prilično ljubomorno na ogromne posjede i bogatstvo Crkve, pa je za njih hereza nudila opravdanje oduzimanja posjeda iskvarene Crkve za sebe. Hereze su imale poseban apel prema ženama, jer mnoge od njih se nisu mogle udavati zbog velikog miraza koji je zahtjevan. Za žene su osnivane posebne škole koje su ih obučavale u čitanju i proučavanju Svetog pisma, što je prava Crkva najčešće ignorirala, pa se žena u tadašnjem društvu osjećala odgurnutom u stranu bez nekog stabilnog socijalnog položaja, što je kod žena izazivalo nezadovoljstvo i sa Crkvom i sa društvom u cjelini.

Razdoblje pojava hereza bilo je ujedno i doba duhovnih tenzija, jer mnogi laici željeli su jače duhovne i emocionalne podražaje od religije, ali je to zadovoljstvo mnogima bilo uskraćeno. Većina ljudi nije bila u mogućnosti čitati i proučavati Bibliju, niti su je mogli čuti na materinjem jeziku pa na misama nije bilo osjećaja duhovne prosvijetljenosti jer ionako ništa nisu razumjeli.

Valdenzi i Albigenzi


           Oko 1170.g. bogati trgovac iz Lyona, Peter Waldo, odbacio je sve svoje bogatstvo i posvetio se propovijedanju. Uskoro se oko njega stvorio krug pratitelja koji su poznati kao "Lyonski siromasi", a glavna im je aktivnost bila čitanje Biblije na materinjem jeziku i imitiranje Kristovog života. Negirali su relikvije i kult svetaca, kritizirali su gradnju raskošnih katedrala... Crkva, koja ih je proglasila hereticima na Lateranskom koncilu, nikada nije u potpunosti uspjela suzbiti pokret, a Valdenzijanska crkva postoji i danas.

           Puno moćniji u svoje vrijeme bili su Katari, a posebno Albigenzi (Katari u Francuskoj), nazvani tako prema gradu Alba u južnoj Francuskoj. Na Albižane je veliki utjecaj imalo Manihejstvo, vjerovanje koje je bilo starije od  kršćanstva, a zasnivalo se na dualističkom vjerovanju (utjecaj Zarathustrina učenja).

           Albižani su kao i Manihejci vjerovali u dva osnovna načela ili božanstva, boga svjetla i boga tame koji se bore za supremaciju. Dobra osoba ili ona koja takvom želi biti mora pomoći bogu svjetla da izbriše boga tame koji je stvoritelj i vladar materijalnog svijeta.

           Istinski Albižan živio je život rigoroznog asketizma. Odricali su se seksualnih odnosa, brak su smatrali nepotrebnom institucijom, a seksualne odnose unutar braka najgorim spolnim grijehom. Odricali su se mesa, mlijeka, jaja i sira jer su svi ti produkti posljedica seksualnih odnosa među životinjama.

           Kako sekta koja negira brak i prokreaciju dovodi u opasnost svoje postojanje, Albižani su smislili kompromis: oni koji žive prema strogim regulama su perfecti, koji formiraju svećenstvo, a svi ostali su vjernici.

           Albižani, kao i Valdenzi negiraju svaku vrijednost sakramentima i svećenstvu službene Crkve, a njihov se uspjeh objašnjava ponajprije prijevodima biblijskih tekstova na narodni jezik i propovijedanje na narodnom jeziku, što je omogućilo vjernicima dublje proživljavanje svećeničke riječi

Suzbijanje hereze




           Početna nastojanja Crkve u suzbijanju hereze odnosila su se na pokušaje preobraćanja heretika. Jedan od prvih i najvećih protagonista politike preobraćanja bio je svećenik iz Castille, Dominik. On je oko 1205.g. počeo propovijedati među Albižanima s nešto početnog uspjeha. Dominik je insistirao da njegovi pratioci, kojih je bilo sve više i kojima je osnovna misija bila propovijedanje, žive u siromaštvu i da se podupiru prosjačenjem, pa je tako nastao novi prosjački red ili Dominikanci, a uskoro je i papa potvrdio legalnost njihovog rada. Dominikanski red je posebno naglašavao važnost edukacije, pa su dominikanci s vremenom postali intelektualna elita srednjovjekovne Crkve, a iz njihovih je redova izašao i jedan od najznačajnijih filozofa i teologa srednjeg vijeka, Toma Akvinski.            

Preobraćanje putem propovijedi, uvjeravanja i sl. bio je spor proces bez garantiranog uspjeha. Crkveni zakoni nisu se uspjeli efikasno suprotstaviti jakim i organiziranim herezama XII st., doduše biskupi su imali pravo suditi osumnjičenim hereticima na svom području, ali oni su često kao zaštitnika imali moćnog plemića kojem se biskup baš i ne želi pretjerano zamjerati. Nedostatak bilo kakve efikasne i legalne mogućnosti za rješavanje problema hereze, dovodilo je do čestih pobuna protiv njih, tj. do srednjovjekovnog ekvivalenta zakonu linča.

           Početkom XIII st. Crkva počinje koristiti silu u nastupima prema hereticima. Papa Inocent III, koji je uvijek favorizirao mirna rješenja, promijenio je mišljenje nakon ubojstva njegovog legata u južnoj Francuskoj i pozvao na križarske pohode protiv Albižana (1208-1229) i plemića koji ih podržavaju. Nahrupili su vitezovi sa sjevera Francuske, ali ne toliko zbog brige oko kršenja crkvenih dogmi, koliko zbog težnje za bogatim imanjima koje bi mogli prisvojiti. Proliveno je puno krvi, ali problem hereze i dalje je ostao aktivan.

           Papa Grgur IX je 1231.g. osnovao specijalno papinsko vijeće zaduženo za istraživanje i kažnjavanje heretika. Bila je to poznata papinska inkvizicija, koja je odigrala veliku i prilično nesretnu ulogu u europskoj povijesti u nekoliko slijedećih stoljeća. Ulogu glavnih inkvizitora često su igrali dominikanci, pa je igrom riječi nastao pogrdni naziv za dominikance – domini canes (psi gospodnji).

Franjevci





           Križarski pohodi i inkvizicija nisu bili garancija očuvanja jedinstva srednjovjekovne Crkve. Bila je potrebna duhovna preobrazba, Crkva se morala približiti običnim ljudima, posebno građanima i osigurati im duhovnu i vjersku poruku koju lako mogu razumjeti. Dominikanci su prvi red koji se pozabavio takvom misijom, ali glavnu ulogu preuzeo je njegov suvremenik, Sveti Franjo Asiški (1182?-1226.), zasigurno najveći srednjovjekovni svetac.            

Rođen kao sin bogatog trgovca, mladi Franjo sanjao je o tome kako će postati vitez, ali ga je teška ozljeda spriječila u takvom nastojanju, pa se posvetio traganju za srećom ili kako bi se to reklo trubadurskom terminologijom koju je on jako volio, savršenom zadovoljstvu i vječnom proljeću. U jednom trenutku shvatio je da ne može ispuniti svoj život u materijalnom svijetu, pa se okrenuo potrazi za dubljom duhovnom istinom. Tako je naš Franjo (kao Peter Waldo ili Muhammed) odbacio materijalni svijet i odlučio živjeti Kristovim životom, u potpunom siromaštvu. Posvetio se pažnji i pomaganju siromašnih i njezi bolesnika, a njegovo učenje i način života privlačio je sve više pristalica koji su od njega dobivali onu duhovnu poruku koja im je nedostajala i zbog čega su se ljudi često okretali heretičkim sektama.

           Iako mu to nije bila namjera Franjo se uskoro našao na čelu potpuno novog religijskog reda – Franjevaca (poznati pod nazivom Red Male Braće), čije je osnivanje odobrio osobno papa Inocent III 1208.g., do kraja stoljeća franjevački red postao je najveći red unutar Crkve, a uskoro je osnovan i ženski franjevački red (sestre Klarise).

Pred kraj svojeg života objavio je da je primio stigme, oznake Kristovih pet rana i time je postao prvi kršćanski svetac sa tim znakovima prave svetosti.