Jakov Gotovac

Ja to nazivam pjesmom




Ne znam draga da li je naš svijet počeo propadati
na nebu ili na zemlji
Ne znam šta je bilo jače
svijet u kome smo živjeli
ili svijet koji smo stvorili ljubeći se
I da li su bili zajedno i da li su bili jedno
Pružajući drugima sve riječi koje smo rekli jedno drugom
Ne razmišljajući šta se sa svijetom tada zbiva
Mijenjali smo sve što ljubav može mijenjati
Ja sam to nazivao pjesmom
A zemlja je u nas sve više ulazila kao pijesak u vrt
kao jesen u vidik
I ne znam šta je bilo slabije u našem svijetu
naše tijelo ili naš zanos
Samo znam da je sve opet isto
Kao prije svega što smo učinili i što smo izgubili
To je taj svijet što je opet između nas
rođen iz naše pustoši
Dok mi svako na svojoj strani promijenjeni vremenom
Nosimo svoj plod što ja nazivam pjesmom

Uvodna meditacija iz "Jeke"

Srce je ovdje kao prošlost
Pjesma je još samo kolebanje
Pjesnici su živi iz bojažljivosti
Ima tu sjaja ali nema topline

Više ne spašavamo ono što spominjemo
Jer riječi su sada samo upotrebljive
S pjesmom bi se moralo raditi

Poslije srca uzaludna je matematika,
Što možemo izračunati to možemo nadživjeti
I svaku vještinu procijeniti i platiti

Neki sami tuguju ali to nije pobjeda
Smrt se ne pobjeđuje u društvu sjena
Obnovljene priče su za kazalište
Samo pravi život izmiče prolaznosti

Besmisleno je podnijeti toliko za jedan vidik
Ili tražiti ljubav iznad istine
Danas pjesma nije osvajanje

Mi se ne nadamo i ne izdajemo život
I sudbina pjesme je sve sličnija našoj

Pjevati ne znači više od živjeti
Ali ni razlozi za pjesmu nisu manji
Jer ona nije ni slika ni oslabljeni život
U njoj je i danas sve a gubitak je u životu

U pjesmi je ostalo samo čekanje
Kao da se sa srcem sve dogodilo

Razumno govorimo o pjesmama
Jer samo tako se vidi koliko ih volimo
I da se s ovim znanjem može i drugo raditi
Ali mi se ne bojimo pjesama jer se ne bojimo života
I ne prijetimo i ne tugujemo
Jer mi ne tražimo ni pobjedu ni zaštitu
Jer put života i put pjesme
Isto su izgubili i isto ih održava

Kroz pjesmu se sada sudbina razara
I sa svakom pjesmom pjesma se raspada
Da se mire oni koji još ne znaju
Ni raditi ni umrijeti bez srca

Introductory meditation from "The echo"

The heart is here, as is the past
A poem is no more than hesitation
Poets are alive because of timidity
There is splendor but no warmth

We don't save what we mention
Because the words are only usable now
One should work with a poem

After the heart mathematics are useless
What we can calculate we can outlive
And every skill we can evaluate and pay for

One of us grieves in solitude, but this is not a victory
One doesn't conquer death in shadows' company
Revived tales are for the theater
Only real life escapes the transitory

It is nonsense to endure so much for a view
Or to seek love above truth
Nowadays the poem is not a conquest

We don't hope, and we don't betray life
And the poem's destiny is very similar to our own

To write poems means no more than to live
But the reasons for the poem are not lesser ones
Because it is neither an image nor a watered-down life
Nowadays everything is in the poem, and life is the loser

In the poem only the expectation is left
As everything concerning the heart is over

We talk reasonably about the poems
For only in this way can one see how much we love them
And that one with this knowledge can work on something else
But we are not afraid of the poems because we are not afraid of life
And we don't threaten, we don't grieve
Because we seek neither victory nor protection
Because life's road and the poem's road
Have had the same loss and the same gain

Through the poem one destroys one's destiny
And with every poem the poem decomposes
In order to silence those who still don't know
Either how to work or to die without the heart

Vlado Gotovac

Moj portret u jednom danu

Govorim sebi u šetnji

Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke neohične stvari.
Gospodina s mrenom na očima,
Slabim sluhom i opipom,
Koji se čudi sebi iznutra.
Prijatelja izvaljenih koljena,
Koji nekom starom pantomimom
Izražava svoje sumnjive misli.

Lijepe su mi ljubičaste pjesme seoskih krčma
I jedna ruka,
Koja suvišno visi niz stolove;
I neki veslači,
I neke propale skitnice,
Koji su prosjačkog sveca
Smutili licima i alkoholom.

I drag mi je moj umor blijedih boja,
Što prolazi kroz moje oči, ruke i noge.
I poštivam skromnu glavu svoju,
Koja klima o zalazu sunca.
Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke obične stvari.
Luđakinju malu pred kavanom,
Koja rastjera posjetioce,
A ima samo tanke ruke i noge.
I strah svoj volim,
Jer moja mama želi da živim.
— Pažljivo, a ne s ljubavlju,
Prelazim ulicu!

Na pločniku
Toliko sam strpljiv,
Da mi ruke razvlače ramena.
Upozoravam se na igračke u izlozima,
Ali ne mogu se smijati.
I onda poblijedim od mira.

Na uglu sam se udobno smjestio u popodnevu
Oznojen i slab od očekivanja.
Onaj dolje, koji cvili prošnju,
Od strpljivosti ima ruke teže od mojih.
Zato sam nekom svecu
Zabunom ponudio novac.
— Ja sam danas 22 čovjeka
S ovješenim sjećanjem.

Kroz park
Ovom sam dječaku bio prijatelj
Prije osamnaest godina.
Tako znam, da svaki dan
Ne sretem sve prijatelje.
— Uokolo starci nesigurno guraju riječi
Kroz nekoliko zubi.

Nisam mekog srca
I nikoga nemam da zovnem.
Odlazim bez pratnje
I nimalo svečano.

Ulazeći u rastanak
Vrata su moje kuće samo za mene napravljena
I sve do moje sobe jedne su stepenice.
U cijeloj ovoj građevini izražena je pakost samoće.
Moja kuća — kuća bez susreta.

Pod prozorom klecaju dani skromni i slabi.
Ni za jedan dan, koji se ponavlja
Ne treba čistiti cipele.
Za svaki dan, koji se ponavlja
Previše je par očiju.
Kad su mi misli počele gubiti sigurnost,
Praznina mi se popela na glavu u neugodnom društvu.
Zaključio sam bez imalo strave:
Ah, mi sasvim živimo bez čudaka.