Miroslav Krleža

Miroslav Krleža – Misli i citati


[*]Bio sаm prilično sаm, аli usаmljenost još uvek nije dokаz dа čovek nemа prаvo.
[*]Bog je čudesnа i strаšnа reč, nаstаlа od strаhа pred smrću.
[*]Dа bi vršio vаljаno svoj zаnаt, pisаc morа imаti mogućnost dа bude u neku ruku disident, pа čаk i defetist, u odnosu nа držаvu i institucije, nа nаciju i аutoritete. On je rаzmetni sin koji se vrаćа svom očinskom ognjištu sаmo dа bi mogаo od njegа ponovo otići. Negаcijа je njegov fаmilijаrni oblik prihvаtаnjа svetа.
[*]Evropа je dаnаs kućа sаmotnа u kojoj Zločin spi.
[*]Gde nаivni su oni glupi dаni kаdа smo, dаvno tome, sаnjаli o leopаrdski, zmijski otrovnoj, o zlаtnoj, čudnoj, tаjаnstvenoj Evropi? (…) Evropа leži mrtvа. “
[*]Govoriti o stаrim srаmotаmа uvek je poučno …
[*]I mjesečinа može biti pogled nа svet.
[*]Jedno je kosmopolitskа literаturа zаpаdnih velegrаdа, а drugo političkа stvаrnost porobljenog nаrodа kojem pripаdаš. Nije isto pisаti liriku kаo kolonijаlno fijаkersko kljuse koje sа svojim nаrodom tegli tuđe fijаkere: Lа mаrkuise sorti а cink heueres “ili se vozikаti u kočiji kаo prаvа аutentičnа mаrkizа . “
[*]Jа sаm previše rаdoznаo, previše obijesаn, dа bih sebi mogаo dopustiti jedаn grubi odgovor. Bog je jedаn grubi odgovor, jednа nedelikаtesа sprаm nаs mislilаcа – u osnovi čаk nаprosto jednа grubа zаbrаnа zа nаs: imаte ne misliti!
[*]LJubаv ljudi loču, nаžаlost, а ljubаv nije pivo, ljubаv je nаdаhnuće.
[*]LJubаv nije veštinа. To je pitаnje dаrа kаo i poezijа.
[*]LJubаv premа Jednome ostаvljа dovoljno prostorа zа mržnju premа mnogim drugimа.
[*]LJudi čitаju kаko hoće dа čitаju, а ne kаko je nаpisаno.
[*]LJudi koji jedаn jezik govore i čitаju iste novine zovu se dаnаs nаcije “i hoće dа su zаjedničkog poreklа, а to ipаk ni uz nаjgore fаlsifikovаnje nije uspelo.”
[*]LJudi se međusobno vаrаju, lаžu jedni drugimа u lice, obmаnjuju se lаskаnjem i prozirno pretvorljivim udvаrаnjem, а to im često pošteno ljudski izgledа nesrаzmerno hrаbrije, nego dа jedni drugimа kаžu golu istinu.
[*]LJudi su više glupi i nesrećni nego što su krivi.
[*]LJudskа glupost je neizmernа.
[*]-Mi dаnаs nijesmo više što bejаsmo ko decа, mi dаnаs znаmo jedno, а to je to što imаmo: poezijа dа nije zlаtnа ribicа u Hristаlnome lаncu tihe lirske sobe, ni tаmjаn slаtkih reči u gubici krvnikа. (Evropа godine hiljаdu devet stotinа četrdeset i druge)
[*]Mi poštujemo i štitimo svа nаgomilаvаnjа moći, jer se nаdаmo jednom ih nаslediti. I zločin je nаd njimа.
[*]Može se kаd se hoće, аko se hoće tаko dа pucаju kosti onimа koji tаko neće.
[*]Može se, kаd se hoće, аko se hoće tаko, dа pucаju kosti onimа koji tаko neće.
[*]Mrаk i nаjružniju ženu pretvаrа u zаgonetnu lutku.
[*]Mаjkа u sinu obično ljubi više sаmu sebe, nego sinа.
[*]Nemа ničeg komičnijeg od oženjenog filozofа.
[*]Postoje dvа stаblа ljudske spoznаje: čulnost i rаzum.
[*]Prvim od njih stvаri primаmo, а drugim zаmišljаmo.
[*]Prаvi muškаrаc želi dvoje: opаsnost i igru. Zаto želi ženu kаo nаjopаsniju igrаčku.
[*]Reči … spаjаju ljude kаo mostovi, stvаrаjući u isto vreme između čovekа i čovekа nepromostivosti vrlo često dublje od nаjmrаčnijeg ponorа.
[*]Svi mi nosimo zаstаve, аli su nаjteže borbe u sutonu kаd se osjećаju sаkriveni zаkoni životа kаo olovo i kаdа je težа teškа kаo grob. (Monolog gnjilа čovjekа – lirski motivi u prozi)
[*]Svаko prezirаnje polnog zivotа, svаko zаgаđenje istog pojmom nečist “jest čаk zločin sprаm životа – jeste onаj nа sopstveni greh protiv svetog duhа životа.”
[*]Tebi, o, gluposti ljudskа, udаrаm himnu o bubаnj, (…) Dаnаs pаseš ko krаvа nаd grobom glupe Evrope, ne umijući drugo nego mаhаti repom.
[*]Usаmljenost još uvek nije dokаz dа čovek nemа prаvo.
[*]Vrednost nekog čovekа trebа dokаzivаti kаkvа prаvа on sebi sme uzeti: izjednаčаvаnje “se zbivа iz neuvаžаvаnjа viših prirodа i zločin je nаd njimа.

'Mnogopoštovanoj gospodi mravima' -
 posljednji intervju Miroslava Krleže





Iako on sam nije imao posebno visoko mišljenje o Hrvatima i hrvatskom mentalitetu, te je ispisao stranice i stranice polemika, pa čak i uvreda na račun istoga, Krleža se sigurno ne bi žalio na svoj status najvećeg i najboljeg. Uostalom, za života ga je sam djelomično izgradio, koristeći za to i svoje blisko prijateljstvo s Josipom Brozom Titom. Zato je Krleža bio jedini u mogućnosti početkom pedesetih godina prošlog stoljeća osloboditi tadašnju jugoslavensku umjetnost politički nametnutog diktata socrealizma, jednako kao što je osnovao i jednu od važnijih institucija humanističke znanosti na ovim prostorima, leksikografski zavod koji danas nosi njegovo ime.
S druge strane se Krleža nadvio kao težak oblak nad cijelu hrvatsku književnost, pa nije ni čudo da su se njegovi osporavatelji javili, ponajviše nakon piščeve smrti. Danas je pak svestrani autor, koji je s jednakim uspjehom pisao dramu, poeziju i prozu, ponajviše lektirni pisac, nad čijim se Filipom Latinoviczem muče generacije srednjoškolaca. Miroslav Krleža je postao svojevrsni književni spomenik, a njegovo opsežno djelo kao da je u stadiju dugog zimskog sna. Svi su svjesni da je ono neodvojivi i važan dio hrvatske kulture, no tek rijetki znaju što bi danas s Krležom. Zbog toga svakako treba pozdraviti pojavljivanje knjige «Mnogopoštovanoj gospodi mravima» u izdanju Naklade Ljevak. Iza krležijanskog naslova krije se zapravo posljednji veliki intervju koji je ovaj pisac dao medijima, i to beogradskom radijskom novinaru Milošu Jevtiću.



Godina je bila 1977. kada se Jevtić obratio Krleži s molbom za intervju u emisiji «Gost Drugog programa», u kojima je ugošćavao poznate kulturne radnike, kako se umjetnike ove ili one vrste nazivalo u SFRJ. Jevtić je prvo napisao pismo u kojem objašnjava zašto želi raditi intervju s Krležom, koji pod stare dane inače nije često nastupao u javnosti. Uskoro je dobio i odgovor: «Jednog dana me zvala tajnica glavnog urednika i kaže da me zove drug Krleža. Mislio sam da će mi se javiti neka njegova tajnica i odbiti intervju. No, na drugoj strani veze je bio on sam, što me iznenadilo. Krleža mi je rekao da je dobio moje pismo, no da ne želi razgovarati, jer ionako ima, kako je rekao, 77 ponuda za intervju. Dodao je da nije on tvornica intervjua!»
Kao svaki dobar novinar, Miloš Jevtić nije imao namjeru tako lako odustati, pa se poslužio i malim lukavstvom kako bi od Krleže dobio intervju. Naime, ponudio je, po savjetu Stipe Šuvara, intervju Beli Krleži, koja je s konačnim rezultatom bila vrlo zadovoljna, pa se onda i njen suprug počeo premišljati. Jevtića je onda upitao o tome kako bi cijeli intervju tehnički izveli, između ostaloga i zbog toga što je jedan bio u Zagrebu, a drugi u Beogradu: «Krleža je pitao je li moguće da netko drugi čita njegove odgovore. Rekao sam da jest, a on je onda predložio Radu Šerbedžiju, što je meni itekako odgovaralo, jer je on tada bio na vrhuncu popularnosti.» Nakon što je dogovoreno da Krležine odgovore čita njegov omiljeni glumac, Jevtić se počeo i ozbiljnije pripremati za sam intervju, koji se konačno dogodio dvije-tri godine nakon prve molbe. Pročitao je razgovore koje je s piscem vodio Predrag Matvejević, a na kraju se pokazalo da se Krležu ima svašta za pitati, ali i da on ima svašta za odgovoriti: «Kada je konačno prihvatio razgovor, Krleža se potpuno opustio. Jednom me je čak nazvao u četiri sata u noći da me nešto pita. Na kraju je razgovor s njim emitiran u rekordnih osam dijelova, dakle emitirao se osam tjedana.»




Iscrpnost Jevtićevog intervjua s Krležom, kojem je pisac pristupio s potpunom otvorenošću, kada je na razgovor konačno pristao, vidljiva je i u njegovom tiskanom izdanju. «Mnogopoštovanoj gospodi mravima» tako broji tristo stranica, a u Krležinim odgovorima se mogu naći i citati iz njegovih prethodno objavljenih tekstova. U vrijeme emitiranja intervju je bio kulturna senzacija, prisjeća se Jevtić: «Slušatelji su se javljali i postavljali pitanja. Mislili su valjda da Krleža sjedni negdje u studiju i piše sve te odgovore. Poslije emitiranja se javilo nekoliko novina koje su htjele objaviti intervju. Pitao sam Krležu je li to u redu, a on je preporučio Borbu.» Izbor Borbe, napominje Jevtić, nije bio slučajan, jer je bila riječ o socijalističkom dnevnom listu koji je uvijek bio pomalo izvan partijske pravovjernosti.  Miroslav Krleža, do samog kraja bio uvjereni komunist, preminuo je godinu dana nakon emitiranja ovog intervjua, tako da nije bilo vremena za uobičajene kontroverze koje je ovaj pisac izazivao. Iz današnje perspektive fascinantno je zato čitati što je o Jugoslaviji, koja je tada brojala prve mjesece nakon Titove smrti, mislio jedan od njenih vodećih intelektualaca. Naravno, Krleža je najmanje od svega pričao o politici, a mnogo više o umjetnosti i životu kao takvom, otkrivajući se i na neke nove načine.
...............
dnevnikulturni.info

Krleža, pisac kojeg niko nije hteo
Beogradski „Festival jednog pisca“, četvrti po redu, ove godine posvećen je velikom Miroslavu Krleži. Od 10. maja do 10. juna Kulturni centar Beograda organizovaće rasprave o delu ovog hrvatskog pisca, ali i izložbe, pozorišne predstave, strip promocije, radio drame, filmove, radionice, pa i performanse Krleži posvećene.

To je još jedna prilika za promociju dela i uspomene na velikana koji je skoro dve decenije važio za nepoželjnog ne samo u Srbiji, u kojoj je nekada živeo, nego dobrim delom i u rodnoj Hrvatskoj.

„Krleža bi bio gotovo pa potpuno zaboravljen“, konstatuje pisac Predrag Matvejević.

„Zamislite slavi se tridesetogodišnjica smrti. Film koj je napravio Željko Senečić još nije otkupila zagrebačka televizija. Radio je sa dvadesetak ljudi. Ja sam mu pomogao. Ali, uspeli smo da ga prikažemo u jednom studiju, a još nije prikazana na televiziji“, navodi naš sagovornik.

Krleža u Srbiji danas. Skoro isto pa kao u Hrvatskoj. Pisac Bora Ćosić opisuje:

„Sve ide sporo. Da ne govorimo da je on i u Hrvatskoj u sličnom položaju. Nije to neka beogradska ili srpska segregacija. On je čovek koji je oteran u podzemlje.“

Naslovnica jednog od izdanja Krležinih 'Marginalija'
Naslovnica jednog od izdanja Krležinih 'Marginalija'
Ne bi li se od tamo njegov glas tako utišao jer njegova privrženost jugoslovenstvu nikako ne prija nacionalističkom trendu koji je zavladao tamo gde se do juče, uz sve razlike, zajedno živelo.

Krleža koji je živeo s obe strane reke, te preopoznao ono u čemu smo skloni zastranjivanju, što je do perfekcije jednostavno i precizno sažeo u frazi „sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“, sada ni jednima ni drugima nije mogao biti dobar.

Ali, došlo je vreme za novo čitanje slavnog autora. Koliko za vikend Beograđanima se pruža prilika da se prošetaju putevima koji u glavnom gradu Srbije mogu asocirati na Krležu.

Koordinatorka „Festivala jednog pisca“ Olivera Stošić Rakić govori o tri performansa koji će biti održani pod vedrim nebom:

„Publiku će od hotela Mažestik u četiri različita pravca voditi glumci. Biće to delimično zasnovano na faktima, a delimično izmaštano, takozvano hipertkstualno urbano putovanje Beogradom. To može biti putovanje Miroslava Krleže ili putovanje Marka Ristića, Miloša Crnjanskog, Petra Dobrovića, dakle umetnika iz perioda kome je pripadao i Krleža i sa kojima je sarađivao. To će takođe biti i priča o prijateljstvu to o tome koliko to prijateljstvo može biti u umetničkom smislu produktivno.“

Emocije između Beograda i Zagreba

Publika narednih meseca dana može prisustvovati promocijama posvećenim Krleži, državni radio emitovaće iz svoje arhive drame urađene po njegovim tekstovima, biće otvorene i izložbe, baš kao i diskusije o obimnom piščevom delu.

Na jednoj od njih učestvovaće i gost iz Hrvatske Predrag Matvejević koji je dopunio osmo izdanje „Razgovora sa Krležom“. U izjavi za naš program navodi da je ovo prilika da se po prvi put čuju i novi detalji Krležine biografije, poput onog o sporu u koji je početkom osamdesetih (dakle još tada) ušao sa Franjom Tuđmanom.

"Krleža se digao i rekao ’Šta, opet da zaratimo u Bosni, da zaratimo sa Srbima, sa Bosancima’. Više nije želeo ni da čuje ni da vidi Franju Tuđmana“, priča Matvejević.
„Kada je Tuđman došao iz Beograda da vodi Institut za istoriju radničkog pokreta. Krleža je bio srećan da će takav Institut postojati. Rekao je da su toliki mladi iz radničkog pokreta poginuli čitajući njegove tekstove. Sve do časa kada je u jednom razgovoru Tuđman rekao kako ćemo vratiti granicu hrvatske banovine, kako ćemo proširiti Hrvatsku do Drine. Krleža se tada digao i rekao ’Šta, opet da zaratimo u Bosni, da zaratimo sa Srbima, sa Bosancima’. Više ga nije hteo čuti. Nije želeo ni da čuje ni da vidi gospodina Franju Tuđmana“, priča Matvejević.

Takvo Krležino držanje u opisanoj situaciji nikoga ne bi trebalo da čudi. Kako je on doživljavao srpsko – hrvatske relacije potpuno je jasno, pa i dirljivo, podseća pisac Bora Ćosić koji će na Festivalu u Beogradu predstaviti strip o Krleži, čiji je scenarista:

„Ceo naslov ovog Festivala ’San o drugoj obali’ asocijacija je na njegov poznati san. On usred okupacije, sedeći mimo Pavelića i ustaša, očekujući da će ga neko ubiti, sanja kako ceo Zagreb kao nekakva dereglija plovi i usidri se pored Beograda. Skoro kao nekakvo predgrađe Beograda. To je jedan tako markantan psihoanalitički momenat koji objašnjava sve njegove emocije.“

No, Krleža se ne vraća tek ovog proleća u Beograd.

I zaista su četiri decenije su prošle pre nego što je najpoznatija Krležina drama zaigrana ponovo u Beogradu, što se desilo 5. februara prošle godine u Ateljeu 212.

„Glembajevi“, storija o baronima i groficama, uzdignutim u sistemu koji nagrađuje beskrupuloznost, ali čija pohlepa rađa patologiju u kojoj i sami stradaju, neodoljivo podseća na ono što i danas boji stvarnost regiona zahvaćenog teškim socijalnim srozavanjem. Regiona koji ispočetka uči mnoge lekcije, pa i one o nužnosti suživota, o čemu, kako navodi Bora Ćosić, Krleža nudi dragocene lekcije. Baš na 10. maj, kada počinje Festival, a što je važan datum Krležinog života:

„Na današnji dan je tačno stogodišnjica od kako je on po prvi put stupio na srpsko tle. Hteo je da bude u srpskoj vojsci. Naravno, ovde su hteli da ga ubiju kao špijuna i tako dalje. To sve dokazuje njegove bliske veze sa ovim tlom.“

Krleža, ponosan na sopstvenu nadnacionalnost. Predrag Matvejević dodaje:

„Našli smo jednu Krležinu izjavu u kojoj kaže kako je on za jugoslovensku federaciju. Kaže ’Ja sam i Srbin bolji od Antonija Isakovića i Hrvat istovremeno bolji od Stjepana Radića. Zamislite tu izjavu!“

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice (koja u svakom pogledu zaostaje za drugim životinjama), čovjek je životinja najmajmunskija! Ta zvijer je proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa da zaspi, dok čovjek, koji se prežderao toliko, da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”
― Miroslav Krleža, The Return of Philip Latinowicz

Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,/ razapet biti dovijek?/ U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske/ lampe,/ što može hrvatski čovjek/ na Evropski Veliki Petak?


Photo: www.pinterest.com
Karlu Liebknechtu

u spomen

O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,

u sve vijeke vjekova!

Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,

a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.

Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.

O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje

u sve vijeke vjekova!

U borbi s krdom lažnih i krivih bogova

pao je Čovječji Sin.

Krstove svoje je golgotski zabio cirkus

iz gubave Judeje u carski Berlin.

U crvenom uzničkom svjetlu crvene pandurske

lampe,

što može hrvatski čovjek?

On hrvatske guta suze.

Slanu i gorku sol.



Photo: www.pinterest.com
Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,

razapet biti dovijek?

U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske

lampe,

što može hrvatski čovjek

na Evropski Veliki Petak?

Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,

na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,

na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,

kad trese se krvava kugla zemlja,

od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,

hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,

karmine tužne pije i razbito pjeva:

jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.

na jarbolu lađe su opet pribili admirala.

Al Ništa! Sviće. Internacionala.