Jovica Letic

Jovica Letić: "Satenski stihovi"

Dva su mjeseca prošla otkako je u Innsbrucku očima javnosti predstavljena knjiga poezije g. Jovice Letića, naslovljena "Satenski stihovi". Namjerno nisam željela zavirivati u podatke o g. Letiću koji su dostupni na njegovom webu i u knjizi. Dakle, pjesnika ću (što g. Letić nedvojbeno jest) predstaviti onako kako ga osobno doživljavam, nakon godina našeg "slijepog" poznanstva kroz riječi i stihove
Knjiga "Satenski stihovi" dvojezični je pjesnički prvijenac g. Jovice Letića, nadarena pjesnika čija duša je beskonačna i nedokučiva. On je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života.
Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ "žena" napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se g. Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća ... Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona.
Žena u pjesmama g. Letića lišena je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život.
Poeziju g. Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama. G. Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao "sam sebi dovoljan", ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o g. Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti "vukom samotnjakom" i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi.

Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.



Elfrida MatučMahulja

U bezvremenu

Dogodili smo se jedno drugom
u trenutku ukazanja
čistog i potpunog života
izvan obmane vremena,
u bezvremenu,

na mjestu gdje se sjedinjuju
rađanje i nestajanje
gdje vječno
ruši bojažljivi mit
o prolaznosti

Dogodili smo se jedno drugom
izvan svega predvidljivog
u našim malim postojanjima
izvan svih velikih htijenja
prizivanih snovima

tek, kao izbor nekih viših,
božanskih zakonitosti
gdje naše misli
nemaju
više što reći

Dogodili smo se jedno drugom
i ne pitaj nikada sebe
zašto je to bilo tako

je li naša izabranost
sudbina sretnika ili prokletnika
je li sve moglo biti
drugačije i običnije

Čekanje
već davno umrlo je na prozoru
glasovi posljednjih prijatelja
zanavijek se zagubili u zapuštenom dvorištu
Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja
trošno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe
što s čovjekom žive
samo još kao navika gledanja,
tek da bi pustoš naličila nečemu

Život navrati uzgred
po njima da ocrta vrijeme
ispije nekoliko kapi sebe
i ostavi jedne pored drugih
čovjeka i stvari
da u prazne posude postojanja
sakupljaju samoću kao kišnicu.

satenski stihovi
(jovica letic)

ne volim je
daleku i nepoznatu
skrivenu
u ocima neuhvatljivih boja

ne volim je
plahu i ustreptalu
skrivenu
u svakom mom nemiru

ne volim je
svijetlu i nedodirljivu
skrivenu
u svakoj uzavreloj rijeci

jedino vise

na svijetu mrzim sebe
sto nocas
lazem
bezocnije nego ikad

Posljednji stihovi

Kada se
u posljednje snjegove na planinama
zariju rasanjeni dodiri sunca u martu
čekaćeš me
sama na cesti od pustoši
sva predana ranom proljeću
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više doći neću.

Kada se
u sparne tišine ljeta
uvuku zalutali, nabrekli oblaci
čekaćeš me
sama na kolodvoru bez vozova
sva predana milovanju julske kiše
a dobro znaćeš
da doći neću nikad, nikad više.

Kada se
u prezrelo rumenilo jeseni
zadomi ona tuga sive samoće
čekaćeš me
sama na raskrsnici izgubljenih puteva
sva predana žutim mirisima noći
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više neću doći.

Kada se
u pucketanju novembarske vatre
zalelujaju prve pahulje zime
čekaćeš me
sama na prozoru bez svitanja
sva predana strepnji za novi dan
a dobro znaćeš
da sam kao i ti negdje u prokletstvu sam.

Pozorišnu predstavu Jovice Letića Nulti čovjek – Nullmensch režirao je austrijski glumac i režiser Klaus Rohrmoser a premijerno je prikazana 4.maja 2018 u BRUX Freis Theater Innsbruck. Nakon toga uslijedilo je još šest predstava u okviru 9.Tiroler Dramatikfestivala a reakcije pozorišne kritike i publike, koja je pogledala, ovih sedam izvedbi uistinu su bolje nego što je bilo ko mogao pretpostaviti. U predstavi su učestvovali sjajni glumci – Florian Böhm, Immanuel Degn, Amarilla Ferenczy, Heinz Fitz, Nevena Lukić, Ivan Pantner, Michael Rudigier i Lucas Zolgar. Kostimografiju i scenografiju uradila je Salha Freidl a film za predstavu izvanredni režiser ruske škole Omar Borubaev.

Zemlja u kojoj smo zaspali, sanjajući vječito bolju budućnost za generacije koje se nisu ni rodile, morala se raspasti, jer dok smo mi spavali akademici su se igrali opasnih demografskih igara a vojska budno čekala da nagomilano oružje isprazni na vlastitom narodu, prethodno ga od tog istog naroda debelo naplativši. Naravno da je takav privid idiličnog življenja u svom raspadu morao prouzrokovati i strašno, čak šokantno buđenje, pa se s pravom, ovako još nerasanjeni i polubudni pitamo – gdje smo to živjeli?
Kada se čovjek, ipak, potpuno razbudi i rasani shvati gdje je u stvari živio i kakvih je sve likova živjelo u njegovom okruženju šokira se saznanjem da takve ljudske spodobe još postoje, pa makar i u undeground-u življenja. Oni nisu došli iz Felinijevog scenarija, iako su zastrašujuće antropološke i humanoidne pojave, niti su obitovali na nekoj drugoj i tuđoj planeti, već živjeli tu, pored nas. Istina, egzistirali su u teškom blatu, kaljuži inferiornosti i samo ih je užasna kataklizma i mogla izbaciti na površinu života, tako da se u munjevitom času suočimo sa nečim što bi trebali biti ljudi. Izbačeni su i etablirani u svaki milimetar našeg života i prostora, ali je usitinu teško vjerovati da će se poslije kataklizme sve te kreature vratiti u svoju baruštinu iz koje su izmilili kao gmizavci. Oni su više nego ikada sada tu, i na našim životnim prostorima, marširajući kao zombiji i šireći neizdrživ smrad. Danas oko sebe, umjesto pristalih lica s crtama produhovljenosti i civilizacijskih likova imamo galeriju primitivnih, krajnje frustriranih, neopisivo zlobnih, patoloških pokvarenjaka, duhovnih siledžija s kojima ne samo da moramo dijeliti prostor, već se, s tim životinjama iz krda, boriti da sačuvamo još ono malo preostale ljudske pameti i nezagađenih oaza normalnog življenja. Pod punom političkom opremom najrigidnije mržnje, a obučeni u vjerskim centrima, gdje su božje istine davno mutirale u nepojmljive sotonske floskule, ove spodobe, kojima samo po biološkim zakonitostima moramo priznati antropološki status, sabijaju nas u geto, gdje ćemo , vjerovatno, jednom i potpuno nestati, dok će svi ti volovi, kao u orwelovskoj farmi, vladati našim životima. Bosanski volovi, svih štalskih provijencija, ujedinjeni u blatu šovinizma i primitivizma, po uspješno okončanom urbanocidu i urušavanju svih civilizacijskih i kuturoloških kodeksa, marširaju tako i u mirnodopskim uslovima svoj dugi marš kroz naše živote. Ponudili su lojalno nalogodavcima zla i mentorima za buđenje nacionalne i religiozne svijesti neupotrebljavane i krajnje ograničene mozgove, da ga kao plastelin valjaju svojom mržnjom i da od njega naprave plastični eksploziv nacionalizma, dobar eksploziv u neandertalskim glavama koji obituje u svakoj zgradi, ulici i mahali i koji se uvijek može po potrebi aktivirati. Volovi, naravno, kao i u svakom sistemu ne gube svoju tegleću funkciju, s tim da je sada njihova vučna uloga da što više vuku u tradicionalizam i konzervatizam, u slavne prošlosti, sve do svetih svetosavskih zemalja, banovina i begluka, što dublje do srednjovjekovnog mraka, jer tek tamo njihovi deformisani mozgovi dobijaju neophodnu hranu i kiseonik, tamo gdje nisu anahroni i tamo gdje obituje njihov civilizacijski nivo, tamo odakle kasnije donose gotove izrđale matrice za ugradnju u sasvim drugačije društvene strojeve i vremenske dimenzije. Donoseći pregršt svega i svačega iz srednjovjekovnih riznica , u civilizacijama davno odbačenih i zaboravljenih relikta, stvara se jedna skaradna zbirka, a svaki demokratski, multietnički ili multikulturološki eksponat proglašava se odmah nacionalnom izdajom i pokušava se na sve načine devastirati. Revitalizacija nacionalizma stvara tako nove sisteme vrijednosti i nove kordinate za kretanje volova, njihovo etabliranje i u institucije i u ojađenu svakodnevnicu, sužava i kontaminira prostor svim ljudima koji bi najmanje trošili svoj život živeći u paukovoj mreži mržnji i proklamovanih novih vrednota, obavezno uperenih protiv drugih nacija i vjera. Međutim, nije dovoljno volovski trend samo blago osuditi, izraziti gnušanje, ili još gore zauzeti ignorantni stav. Stampedo je pokrenut i sam od sebe zasigurno se neće zaustaviti, tako da ga treba poražavati gdjegod i kadgod je to moguće. Kako se volovskoj grupaciji dogodio iznenadni napad pameti i nadimanje inteligencije stvoreno je tlo na kojem mogu i moraju biti poraženi, i oni i njihove demagogije, te vraćeni u svoje baruštine. Šutnja i anemičnost će biti konačna verifikacija volovskog društva, primitivizma i teškog srednjovjekovnog mraka, potpuno utapanje u štalski smrad, gubljenje vlastitosti i dostojanstva.
Jovica Letić

Mnogi stanovnici Zapadnog Balkana rado i s ponosom citiraju izjavu njemačkog naučnika Haralda Hermanna da je Zapadni Balkan kolijevka zapadne civilizacije. Na veliku žalost, danas je takva tvrdnja mnogo više razlog za sram nego ponos. Civilizacijske vrijednosti uništene su do neprepoznatljivosti a kolijevka pretvorena u balkansku političku umobolnicu koja punim kapacitetom radi dvadeset i četiri sata dnevno, proizvodeći, ili rigidnim nacionalizmom oboljele pacijente, ili nesretnike kojima ostaje samo očaj ili bijeg što dalje od satrule kolijevke i smrada fašizma koji se nezaustavljivo širi.
U sveopštoj horskoj nacionalističkoj i šovinističkoj galami pljušte riječi mržnje i najprizemnije uvrede na račun drugih nacija a učešće u njima je svojevrsno pitanje odbrane nacionalne časti, bilo da je riječ o običnim ljudima na društvenim mrežama, bilo o političarima, nacionalnim Führerima s dirigentskom palicom i partiturama sa jasno zadanim nacionalnim notama. Horskim pjevanjem mržnje žele, koliko homogenizirati svoj narod, toliko iskoristiti tu istu mržnju za podizanje rejtinga i sebi i svojoj stranci a nama samo ostaje da pustimo glas, da ga dignemo visoko protiv drugih nacija, njihovih omraženih zlikovaca i gadova a , istovremeno, umilnim glasom pjevamo o našim zločincima i huljama, slaveći ih kao nacionalnu ponos i svetost. S učešćem u takvim melodijama mi više nismo samo pripadnici svoje nacije, mi smo njeno vlasništvo. Kao regrutovana svojina nacije, grupacije nad grupacijama, dobijamo obavezujući repertoar arija i moramo biti spremni podržavati najveće nacionalne laži, istorijske obmane, prijetnje drugima i zločine nad drugima, odnosno, sve ono što niko drugi na ovom svijetu od nas ne može tražiti. Nikakvo solo pjevanje nije poželjno izvan jedino prihvatljivog i za sve obavezujućeg mišljenja, kao krajnje i jedine istine, jer ono je , kao takvo, makar i izopačeno, naš najveći nacionalni interes. U ovakvoj postavci zahtjeva naciji smo, dakle, potrebni kao najobičniji gadovi koji znaju da mrze, koji u svakom drugom dobro znaju prepoznati vječnog neprijatelja, kao slijepi poslušnici i sljedbenici njene neprikosnovene veličine, spremni da i najmračnija istorijska zla počinjena u njeno ime znamo izglancati do te mjere da postanu svijetla strana dične nacionalne istorije. Sve to vas primorava na jednu patološku povezanost i bolesnu familijarnost sa nacijom, na činjenicu da si „ti“ vrijedan samo kao „mi“, pa onda samo ostaje izbor da se šutljivo šćućurimo u toplom stadu i horski slavimo činjenicu kako smo baš mi sretnici koji su se rodili kao pripadnici te i takve od Boga i prirode izabrane nacije, ili da se priklonimo slobodi vlastite savjesti, savjesti koju niko ne može primorati da ne prihvati činjenicu da su i pripadnici naše nacije činili zla i u naše ime, bar onoliko koliko su pripadnici drugih nacija činili zla pripadnicima naše nacije. Postoje li riječi koje mogu umekšati okrutnu istinu i biti dostojni eufemizmi nečemu što se jezivo zove zločin, genocid, etničko čišćenje, pokolj i zvjerstvo i može li naša savjest iznjedriti a potom i prihvatiti takve eufemizme? Takvih riječi nema i ne treba da ih bude. Može li se čovjek , onda, ljudski i odvažno suočiti s takvim teretom kojeg sve te riječi nose u sebi? Može, samo ako oslobodimo svoj um bilo kakvih stega i diktata, ako istinu želimo prihvatiti u svoj svojoj brutalnosti i osjetite stid i za ono što su činili drugi u ime nas, osuditi to iskreno i ljudski, a drugima, na koje se uvijek prebaci dio krivnje da bi se sve relativiziralo, prepustite da propitaju vlastitu savjest i da osude sve ono što je činjeno prema pripadnicima naroda kojem pripadamo. Može, ukoliko smo, prepušteni slobodi savjesti, spremni prihvatiti stigmu nacionalnog izdajnika, izroda i otpadnika, jer smo tako samo izdali nečije patološki bolesne interese skrivene pod krinkom lažnog patriotizma, jer smo se izrodili od nekih ideja koja i našu i druge nacije samo dublje guraju u blato i teški balkanski mrak. Može, ukoliko su nam bliže žrtve bilo kojeg naroda od zločinaca iz vlastitog , ljudi kojima je zlo jedina nacija i vjera, ljudi koji tom zlu ne samo služe, već očekuju priznanje za svoja zlodjela, dobijajući mjesto u istoriji, istorijskoj čitanci, sliku na majici, ulicu i trg i koji uvijek očekuju od nas da vičemo – heroj a ne zločinac, zločinac, to smo svi mi. Zločinaca i nečasnih ljudi bilo je i bit će, ali ako smo mi statisti u njihovim krvavim epizodama, aplauderi i slavljenici njihovog zločinačkog puta, nismo li veća čudovišta od njih samih. Sloboda savjesti nam se nudi i ona mora biti izvan svakog suludog i lažnog nacionalnog interesa i moramo čuti njen glas, i zbog nas i zbog djece, koja su ionako već opasno indoktrinirana u koloplet mržnje, mržnje koja nipošto ne smije biti amanet koji im ostavljamo za budućnost.
Jovica Letić

Dvojezično izdanje zbirke poezije Jovice Letića Tu, u daljini – Hier, in Ferne izdala je bečka Morawa a prezentacija knjige bila je u Innsbruck-u, Beču i Linz-u, početkom 2018 godine. Autor je izabrao njemu najdraže pjesme napisane u posljednjih trideset godina a sa maternjeg jezika na njemački jezik pjesme su preveli profesori sa univerziteta u Innsbrucku, dr. Helmut Weinberger i dr. Siegrid Darinka Völkl. Izdavačka kuća myMorawa potrudila se da učestvuje u prezentaciji knjige i njenoj distribuciji širom Evrope. Recenziju za ovu zbirku poezije napisala je dr. Dijana Hadžizukić, sa mostarskog Univerziteta Džemal Bijedić a svoj osvrt dale su još tri dame, Darinka Völkl, Ljiljana Tadić i Elfrida Matuč Mahulja.




Jovica Letić je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ “žena” napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća. Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića liše na je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama. Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao “sam sebi dovoljan”, ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o Jovici Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti “vukom samotnjakom” i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi. Knjiga poezije vrlo će brzo osvojiti srca i um svakoga knjigoljupca, naročito onog dijela čitateljske publike koja uživa u poetskom izričaju. („Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju”.)

Elfrida Matuč Mahulja



KRATKA UMJETNIČKA BIOGRAFIJA (video)
Get the Flash Player to see this content.
Tu, u daljini


Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same. Niko više ne zna gdje žive, kome trepere i koga osamljene čekaju. Niko više ne želi da se uzdigne do njih, da se ugrije u beskraju, da udahne u sebe sve živuće na ovoj Zemlji, nadvlada zamku vremena i sam zatreperi vječnošću. Niko više ne hoda prostorom između zvijezda, uzvišen i zaboravu nedokučiv.
Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same.

Hier, in Ferne


Hier, in der Ferne, sind die Sterne vergessen und allein. Niemand weiß mehr, wo sie leben, für wen sie funkeln und auf wen sie in ihrer Einsamkeit warten. Niemand will sich mehr hinauf zu ihnen erheben, sich an der Unendlichkeit wärmen, alles Lebendige auf dieser Erde in sich einatmen, Herrscher im Schloss der Zeit sein und selbst zu funkeln beginnen in Ewigkeit. Niemand wandelt mehr in dem Raum zwischen den Sternen, erhaben und dem Vergessen unerreichbar.
Hier, in der Ferne, sind die Sterne vergessen und allein.

Kvadratura kruga

Kao da smo odnekud bačeni.
Već poodavno zaboravio nas je prvi krik rođenja.
Naše dječje lice više nas se i ne sjeća.
Kao da smo odnekud bačeni.
Svako u svoj krug. Svako ukopan u svoje klimavo težište
života.
Čini se da samo naši koraci vjeruju u pobunu,
vjeruju da kretanja ukrug imaju ishodišta.
I tako, svako baulja po svojoj liniji u geometriji apsurda
stopama od umora i putevima od žuljeva korača,
jer koraci hoće Negdje,
hoće Nekom
hoće Nešto.
I idu. Idu koraci naši putanjom bez svjetlosti i izlaza.
Tragovi posrtanja, saprani kišama i ukošenim snjegovima,
stižu do Nigdje, nalaze Nikog i dobijaju Ništa.
Stihija kretnje i besmisleno ubrzani ritam jalovo mjere kvadraturu kruga.
I idu, idu sve dalje i dalje, dok tiho, kao svitanje, kaplje život.
Tek ponešto sumnjive hemije
i supstanci obmana
ubrizgamo u vene ukočenog vremena
kako bi, možda, jednom
ipak, stigli Negdje.
Kako bi nas, možda, jednom
ipak, dočekao Neko.
Kako bismo, možda, jednom
ipak, zatekli Nešto.

Quadratur des Kreises

Als wären wir von irgendwo geworfen.
Schon längst hat uns der erste Geburtsschrei vergessen.
Und auch das Gesicht unserer Kindheit erinnert sich nicht mehr an uns.

Als wären wir von irgendwo geworfen.
Ein jeder in seinen Kreis. Ein jeder vergraben in seinen
wackeligen Schwerpunkt des Lebens.
Es scheint, als glaubten nur unsere Schritte an Aufruhr,
sie glauben, dass Kreisbewegungen einen Ausweg haben.

Und so kriecht ein jeder dahin entlang seiner Linie in einer Geometrie des Absurden
schreitet mit müden Sohlen auf schwieligen Wegen,
denn die Schritte wollen ins Irgendwo, wollen zu Irgendwem
wollen Irgendwas.
Und sie gehen. Unsere Schritte gehen auf Bahnen ohne Licht und Ausweg.

Spuren des Strauchelns, verwaschen von Regen und abgeräumtem Schnee, kommen an im .
Nirgendwo, finden Niemanden und bekommen Nichts.
Urgewalt der Bewegung und sinnlos beschleunigter
Rhythmus vermessen vergebens die Quadratur des Kreises.

Und sie gehen, gehen immer weiter und weiter, während sanft, wie der Anbruch des Tages, das Leben tropft.

Nur ein wenig fragwürdige Chemie
und Substanzen der Täuschung
spritzen wir in die Venen erstarrter Zeit,
damit wir, vielleicht, einmal dennoch, , im Irgendwo ankommen.

Damit uns, vielleicht, . einmal dennoch, Irgendjemand erwartet.
Damit wir, vielleicht, einmal
dennoch Irgendetwas erreichen.

Bezbožni stihovi

Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Luka 23, 34)

Zar im opraštaš, Bože?
Oni znaju što čine.

Čine sve bez milosti
i traže tvoju milost.

Čine svijet mjestom mržnje
i traže tvoju ljubav.

Čine pohode u zla
i traže tvoj blagoslov.

Čine grobove bezimenim
i izgovaraju tvoje ime.

Čine na zemlji pakao
i tako traže mjesto u raju.

Zar im opraštaš, Bože?
Oni znaju što čine.

Gottlose Verse

Vater, vergib ihnen sie wissen nicht, was sie tun!
(Lukas 23.34)

Verzeihst du ihnen etwa, o Gott?
Denn sie wissen, was sie tun.

Sie tun alles ohne Erbarmen
und verlangen dein Erbarmen.

Sie machen die Welt zu einem Ort des Hasses
und verlangen deine Liebe.

Sie unternehmen Kreuzzüge des Bösen
und verlangen deinen Segen.

Sie errichten Gräber den Namenlosen
und sprechen deinen Namen aus.

Sie machen die Erde zur Hölle
und verlangen einen Platz im Himmel.

Verzeihst du ihnen etwa, o Gott?
Denn sie wissen, was sie tun.

Ako ikada odeš,

ostavi
vrata duše odškrinuta
da se makar kroz daljinu
ugrejati mogu
kao beskućnik na plamenu sveće.

Ako ikada odeš,

ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš,

ostavi
stope na snegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.

Ako ikada odeš,

ostavi
tišinu svemira
da se
za smrt pripremiti mogu.