Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Zoran Bognar

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:11

EPISTOLA MAJCI


Ne plači majko, nisam ja mrtav.
Pesnici ne umiru i nisu smrtni.
Stoga,
ne pali sveću i ne ljubi mi čelo.
Pesnici su mrtvi samo onda
kad nadžive sopstveno delo


Beograd, 2003.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:12

ALBEDO, AURA, ALHEMIJA


Albedo, aura, alhemija…


Albedo je moja crkva – uzvišena molitva sazvežđa ispod kože;
aura je moja ikona – peludni otisak zapisa iz vetra;
alhemija je moj krst – novo raspeće u lavirintu kruga...


Moja religija je proces morskog cvetanja,
totalna katarza od raznoraznih „mitesera, hematoma i malignih tumora”,
u čast školjki potkožnih utopija,
u slavu bisera potkožne kosmogonije...
Moja religija je zapanjujuća jasnoća neizgovorenih reči,
miris besmrtnosti,
anakreontsko uznesenje,
nada poslednje ejdetske slike...


Albedo, aura, alhemija...


Moja religija je večita sumnja u sudbinu palih anđela,
u razloge njihovog pada...
Oduvek sam vezan za njihovu zajednicu
nekakvim maglovitim poverenjem,
sazdanim od logičnih tvrdnji i slutnji,
tako dubokih da su se zbog toga same protivile 
jednom za svagda datom objašnjenju...


Albedo, aura, alhemija...


Moj patrijarh je volšebni prestupnik,
gotovo skriven u polusenci,
uz kojeg se priljubljuje svetlost i predumišljaj nepoznatog...
Moj patrijarh je nomad beskraja –
samorodan, nezavistan, nepotkupljiv, slobodan:
čisto srce, bistri um – makropsiha, meritum. 
Samo pesak pred nama, izazovni lavirint...
Hodočašće: horizint, ništavilo, pustinja...
Put svetla, vjeruju – Arkadija prizvana.
Tragač, pogled unazad – znatiželja, refleksija.
Senka nije projekcija, već duhovni blizanac –
utočište, spoznaja, klonirani apostol...



Albedo, aura, alhemija....


Kažem:
moja religija je zapunjujuća jasnoća neizgovorenih reči;
moj patrijarh je volšebni prestupnik, nomad beskraja;
albedo je moja crkva – uzvišena molitva sazvežđa ispod kože;
aura je moja ikona – peludni otisak zapisa iz vetra;
alhemija je moj krst na kojem se svakodnevno razapinjem
u lavirintu kruga
i istovremeno pretvaram u zlatni prah...


Beograd, 17. 9. 2004.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:13

DO POSLEDNJEG ČOVEKA,
DO POSLEDNJEG IMENA


Mnogo je oko nas
malignih propovednika – kloniranih apostola
koji nemaju nikakvu potrebu za samoposmatranjem.
Tako je oduvek bilo i tako će zauvek biti
do poslednjeg čoveka,
do poslenjeg imena...


Mnogo je oko nas
onih koji lakomisleno i brzopleto,
poput ishitreno izgovorenih misli,
traže svoju ulogu u novom logu,
zaboravljajući pri tom da tajna besednika
zauvek ostaje u ušima slušalaca;
zaboravljajući pri tom da je mudrost besednika
istorija introvertnog sveta...
Reči se izgovaraju naizgled prikočenim ritmom
i postaju točak kome je dosadio obrt
ili pak tkanina bačena s nepregledne visine,
čija vlakna ne mogu naći tlo...


Mnogo je oko nas
proždrljivih pijavica i parazita
koji život doživljavaju kao kontinentalni doručak:
znaju da ne mogu da biraju,
a dobijaju od svega pomalo...
Tako je oduvek bilo i tako će zauvek biti
do poslednjeg čoveka,
do poslednjeg imena...


Mnogo je oko nas
onih kojima ništa nije sveto,
koji ne priznaju nikakve zakone,
ni ovostrane ni onostrane,
a ipak su miljenici Vrtova Sunca.
I ko su zapravo oni?
Jesu li odista deca sreće i blagostanja
ili su samo kopilad iz tog braka...


Beograd, 2005.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:13

Ako se baš moraš roditi, rodi se...
Samo pre nego što te oslobode nevinosti
koju nosiš u sebi shvati da od jednosmerne
ulice ne možeš napraviti auto-put. Ugovori
se moraju poštovati! Život je hladna soba i
treba je grejati. Život je jedan veliki
party koji dolazi neposredno posle tvog
rođenja, sa prepunim tacnama uvek novih
saznanja. Ne prolazi frigidno pored njih.
Okusi zalogaj svake enigme i glas harizme
će ti otkriti istinu: preživeti je najvažnije.
Prana je jedina stvar na svetu koju ne možeš
sebi priuštiti da izgubiš. Prana dolazi i
odlazi sama, zavisi o zaslugama. I to piše
u kratkotrajnom ugovoru rođenja i groba.
Imaš ceo život da se zabavljaš i celu smrt
da se odmoriš. Pacta sunt servanda! 
O, kako je divno leći u krevet 
i prekriti se mrakom...

Vukovar, 1987.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:14

Nema izgleda.
Nema ni trunke izgleda
da se iskopam iz situacije ove.
Oko mog života okovano je more,
okovano je pravo bodljikavo more.
Ono me guši,
steže mi vrat,
krade mi snagu,
nudi mi rat...
Ne mogu da ga prihvatim,
jer nisam za to spreman,
voda oko mene,
ispod mene
i u meni,
postaje prava nepodnošljiva neman.
U oku mome nađe se zemlja.
Zadnje trunke snage usmerih
prema njoj.
Iznad moje glave jato sretnih roda.
Još jedan zaveslaj...
Još jedan... do obale koja ne postoji,
čitav svet postao je voda...

Vukovar, 1984.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:14

Kažem: 
moja religija je 
zapanjujuća jasnoća neizgovorenih reči;
moj patrijarh je 
volšebni prestupnik, nomad beskraja;
albedo je moja crkva – 
uzvišena molitva sazvežđa ispod kože;
aura je moja ikona – 
peludni otisak zapisa iz vetra;
alhemija je moj krst 
na kojem se svakodnevno razapinjem
u lavirintu kruga
i istovremeno pretvaram u zlatni prah...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:15

* * *


U Pirinejima se dnevno smenjuju sva godišnja doba. Salvador se polako izvlači iz šatora. Glava mu glavinja tražeći ravnotežu između Fosters piva i jeftinog vina pakovanog u plastične boce. Danas nipošto nije uspevao postići mir sfinge. Već nakon nekoliko minuta osetio je teret svog tela kao bolni pritisak na tabane, prebacivao težinu s jedne noge na drugu, osetio pri tom laganu vrtoglavicu i morao napraviti nekoliko malih koraka u stranu da ne poremeti položaj težišta, koji je do sada uvek održavao u primernoj ravnoteži. Odjednom je osetio i svrabež na bedrima, ispod pazuha i na vratu. Nakon nekog vremena zasvrbelo ga je i čelo, činilo mu se da se sasušilo i raspucalo kao ponekad zimi – premda je sada bilo doista vruće, preterano vruće čak i za junsko jutro… Čelo mu je bilo orošeno grašcima znoja… svrbele su ga ruke, prsa, leđa, potkolenice, svrbelo ga je gde god je bilo kože… Nije znao šta mu se događa, ali je zato znao da podhitno mora da se istušira… Tuširanje toplom vodom (nakon noćašnje oluje) staje dvadeset franaka. Vrlo jevtina zabava za dokona jutra. Sve su mu stvari mokre: Reiserovi stripovi kupljeni od bukinista sa obale Sene, katalozi iz raznih muzeja i galerija, majica sa natpisom Sex instructor, snimljeni dijapozitiv film, papuče od kože bika nastradalog nesretnim slučajem u madridskoj koridi… Većinu ostalih stvari nema smisla sušiti. Neke valja imati za uspomenu, makar uništene i osušene…










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:16

U izdanju beogradskog IP Book“ objavljena je knjiga  izabranih i novih pesama Zorana Bognara pod nazivom „Lavirint kruga“.
O ovoj poeziji Peter Handke je napisao sledeće: „Zoran Bognar je pesnik posebnog senzibiliteta, sanjar i vizionar za koga je pesma imenovanje nepoznatog i poniranje u ono što se naslućuje kao čovekova nova mogućnost. Njegova umetnička osećanja su burna i snažna po svom intenzitetu, pa je tako i njegova poezija sugestivna, jaka i prodorna. Teško bi se moglo reći da Bognar posmatra spoljašnji svet. On ga svojom pesmom stvara, a taj kreativno oblikovani Novi svet koji se snagom imaginacije našao u njegovoj pesmi, u svemu duboko odražava prirodu njegovog bića i njegova misaona i emotivna životna uporišta i destinacije.”










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:18

Dobitnik pesničke nagrade "Vasko Popa" za knjigu "Insomnija, bele noći". U potpuno tabloidnom načinu života, čiji smo svedoci i žrtve, došlo je do potpuno poremećenih vrednosti. Idealan ambijent za pisanje poezijeZoran Bognar - Page 2 Kul-bognar_620x0
U SVOM savetu mlađim kolegama Meša Selimović je jednom prilikom rekao: "Borite se za svoju istinu, makar i na kolenima". A pesnikova jedina istina su njegovo delo i pozicioniranje istog. Kroz svoju pesmu "Epistola majci" sam rekao da je pesnik jedino mrtav ukoliko nadživi sopstveno delo. To je jedina istina svakog pesnika, svakog pisca, u bilo kojem vremenu, na bilo kojem meridijanu. Taj sudbonosni i vrednosni kantar važi od pamtiveka, pa je on jedino merodavan i ovde i sada - kaže Zoran Bognar, dobitnik nagrade "Vasko Popa", za zbirku "Insomnija, bele noći - 77 pesama o ljubavi, izdaji, demonima i ostalim svakodnevnim umiranjima", odgovarajući za "Novosti" na pitanje da li je pesniku danas napornije nego ranije da dođe do istine o sebi i svetu u kome živi.
Ove godine Bognar obeležava 30 godina rada, a tim povodom izlaze mu i Izabrana dela u sedam tomova, u izdanju "Draganića", u okviru kojih je i pesnička knjiga ovenčana prestižnom nagradom. Žiri mu je odao priznanje upravo zbog nastojanja da shvati smisao napora da se do istine dođe kroz apsolutnu iskrenost i razgrtanje intime, do njenog ogoljavanja.
* Na šta nas upućujete neobičnim naslovom?
- Knjiga se odlomila sama od sebe, jednostavno je morala izaći na površinu kao bolna i dramatična refleksija na događaje, doživljaje, bol, strahove, nesanicu i nemire koje mi je "poklonila" 2012. godina u kojoj sam nepovratno izgubio oca i nekoliko velikih prijatelja i sjajnih ljudi. Živeti u neprekidnom okruženju ljubavi, izdaja, demona, senki i ostalih svakodnevnih umiranja nije nimalo lako, ali s druge strane, pisati o istim tim temama je zaista inspirativno, uzvišeno, i dobrim delom, ako mogu da koristim taj termin, terapeutski. Mene su ove pesme i ova knjiga potpuno ozdravile i vratile mi miran san i potpuni spokoj i u srcu i u duši.
* Zašto su na koricama svih knjiga iz vaših "Izabranih dela" venecijanske maske na crnoj podlozi?
- Skinimo sa korica knjiga moje ime i naslove knjiga - ostaće nam samo maske na crnoj podlozi. I šta ćemo dobiti? Dobićemo kristalno preciznu sliku sveta koji nas okružuje, sveta čiji smo i tragikomični konzumenti, jer svi oko nas nose maske i sve oko nas je crno. Moja poruka kroz sve knjige je da je krajnje vreme da svi skinemo maske i da se vratimo našoj prirodi i da budemo ono što zapravo jesmo ili što je Šopenhauer jednom prilikom rekao: "Skinimo sve sa sebe i uđimo u jezero, pa ćemo videti i znati ko koliko vredi"... Tada bi, bar se nadam, i to crno oko nas trebalo postati belo, jer tama je sama negativ svetlosti.
* Kažete u jednoj pesmi da smo "stigli do vremena kada je svet postao pogrešno postavljen".
- U ovom vremenu ne samo tabloidnog novinarstva, nego potpunog tabloidnog načina življenja u kojem samo još senzacija ili skandal imaju moć percepcije iliti skretanja pažnje, naravno da je došlo do potpuno poremećenih vrednosti, odnosno, do jednog devijantnog vremena čiji smo i svedoci i žrtve. Živimo u vremenu "novog raspeća" čoveka, dostojanstva, istorije, svesti, samospoznaje, smisla postanja i svetosti - kada nam sve dnevne novine, internet, sve TV i radio stanice svakodnevno i nemilosrdno serviraju vesti iz sveta o nameštenim izborima, svirepim ubistvima, skandaloznim proneverama i prevarama, otkazima, o gladi, bedi, čemeru, pedofiliji, nekrofiliji, narkomaniji i hroničnoj mizantropiji; iako živimo u vremenu brze hrane, brzog življenja, uživanja "na brzaka" i još bržeg umiranja, ne bismo smeli da zaboravimo da se realnost društva ipak razlikuje od realnosti pojedinca koji je budan, emotivan i produhovljen.
GREND SLEM * KAKO se osećate kao najnoviji laureat ove nagrade?
- Nagrada "Vasko Popa" je najveća nagrada koju možete dobiti za poeziju, ne samo u Srbiji nego i u regionu i na Balkanu i koja je vrlo cenjena u svetu, tako da ima težinu međunarodne nagrade... Mi je u esnafu, onako interno, zovemo i NIN-ova nagrada za poeziju, jer što je NIN-ova nagrada za roman, to je svakako nagrada "Vasko Popa" za poeziju, ili, ako mogu biti metaforično malo slobodniji pa da se poslužim teniskim žargonom, ono što je za Noleta i ostale tenisere Vimbldon, to je za nas pesnike nagrada "Vasko Popa", dakle pravi grend slem.
* Trpi li poezija u takvom vremenu, ili pesnici ponovo ulaze u modu?
- U kreativnom činu poezija nikako ne može da trpi, jer ukoliko je patnja nepisani zakon poezije onda je ovo idealan ambijent za pisanje iste. Ali ako pričamo o poeziji kroz prizmu izdavaštva i njenom plasmanu u medijima onda moram napomenuti da je stanje katastrofalno. Danas gotovo svi izdavači u vreme ekonomske krize štampaju najvećma komercijalne knjige kako bi preživeli, dok u fiokama trpe i čekaju neka bolja vremena knjige iz oblasti poezije, istorije umetnosti, književne kritike, teorije i esejistike. Nadam se da će nešto u najskorije vreme morati da se promeni jer bez negovanja pomenutih žanrova nema ni ozbiljnih izdavača ni ozbiljne književnosti.
* U kakvom je stanju srpska kultura?
- Srpska kultura je u haotičnom i u naizgled bezizlaznom stanju. Svedoci smo da su kultura i umetnost najveće žrtve u takozvanoj tranzicionoj Srbiji, jer se u njih ulaže manje nego ikad. Podsetimo se da je prošle godine iz budžeta Srbije za kulturu izdvojeno tek sramnih 0,6 odsto iako su po konvencijama Evropske unije i zakonu o zemljama u tranziciji dužni da izdvajaju bar tri odsto od ukupnog budžeta. Pa ako se nekad govorila ona izlizana floskula da je "kultura u našem društvu poslednja rupa na svirali", bojim se da je došlo vreme da za nju više ni nema mesta na toj svirali.
* Mogu li književnost i umetnost da savremenom čoveku olakšaju put, pruže utehu i odgovore?
- Samo umetnost to i može "jer bez umetnosti nema ni duhovne vertikale". Ali kome sve ovo pričamo, kome se obraćamo? Ima li neko ko je racionalan i mudar među ljudima koji vode ovu zemlju ko će čuti naš, sada već višedecenijski, vapaj i krik upozorenja...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:19

* * *

U dugoj i širokoj koloni prolaze ljudi pevajući na sedam jezika. Visoko podižu sveće. Francuz pruža Salvadoru sveću i uvlači ga u masu. Na trenutak mu se učini poznatim… Procesija uvek pruža sliku crkvene hijerarhije. Mora je što više ljudi videti. Ljudi koračaju sasvim polako, bez misli, bez želje da se popnu više unutar tog poretka. Tiho se gurkaju. Oni, u stvari, više ne žele nigde otići.

- Pole?!
- Salvadore?!
- Je li moguće da si se i ti našao u masi?
- Masi treba usmerenja. Masa postoji toliko dugo dok ima neki neostvareni cilj. No, u njoj postoji jedna mračna tendencija kretanja koja vodi do viših i novih formacija. Često nije moguće predvideti karakter tih formacija. Zato sam ovde, Salvadore.
- Pusti to, Pole. Koliko si rešio da ostaneš?
- Par dana, ne više…
- Sjajno. Mogao bi mi se pridružiti. Hajde sa mnom na kalvados. Sutra ujutro možemo i u ribolov, znam odlična mesta. Sutra veče je i korida…
- Ne, hvala, moram ostati ovde u masi.
- Kako hoćeš. Šteta, mogli bismo se lepo provesti. Nabavio sam fantastične crve, a našli bismo i neku zgodnu končitu.
- Ovoga puta ćeš morati sam. Želim ti dobar ulov. Mada… jedan kalvados bih mogao popiti…
- Krenimo onda, šta čekamo…

Seli su u prvu konobu. Oštro je zazvonio zvuk kristala. I dok su istovremeno otpijali prvi gutljaj, Salvador je prasnuo u glasan smeh, ali ne onakav kako se on inače smejao. Pol je za to vreme ćutao… Salvador je tek nakon nekoliko trenutaka primetio da ga Pol nemo posmatra…

- Zašto me tako gledaš, Pole? Ne misliš, valjda, da sam pijan?
- Zašto se onda tako ponašaš? Imam utisak da nisi slučajno došao ovde i da te nešto muči, neki strah, nesigurnost ili neka neizvesnost…

Salvador je prestao da se smeje. Vratio mu se miran izraz lica. Samo su mu oči postale tamnije, kao da su potonule u neku dubinu. Pol je nastavio:

- Nikad mi nije bilo teško da prepoznam tvoje raspoloženje. Znam te od rođenja. Ali, ovo večeras je nešto drugo. Ti inače ne piješ, ne pijem ni ja, ali, eto, prihvatio sam večeras da zajedno popijemo. I čini mi se, da ćemo obojica dobro odoleti alkoholu koji ćemo večeras sručiti u sebe.
- Onda je to dobro, Pole… U životu ima trenutaka koji deluju daleko potresnije od alkohola. Ipak, alkohol ih smiruje, ponekad čak i neutrališe.
- Ne bi smeo tako da govoriš. Trebalo bi da znaš da nije tako i da je to samozavaravanje.
- Večeras ne želim da budem trezven. Hoću u društvu s tobom i nekom predivnom končitom da budem oslobođen, ne samo trezvenosti i pribranosti, nego i svih obaveza… Hoću da mi neko veruje. Hoću da kažem sve što mislim i osećam, bez prepreka i bez straha da ću učiniti nešto pogrešno. Zato sam večeras ovde…

Pol je hteo da ga na trenutak prekine i da ga nešto upita, ali se Salvador tako zahuktao, kao da je nešto provalilo iz njega. Ipak, osetio je izvesno zadovoljstvo što se našao Salvadoru pri ruci…

- Šta te toliko muči?
- Sve, Pole – rekao je nekim neobično tvrdim glasom. Imam utisak da mi ništa nije jasno. Nekad, a to je, u stvari, nedavno, kad sam slušao tvoje razgovore sa pokojnim Federikom, pa i njegove razgovore sa drugim ljudima koje je znao iz rata, činilo mi se da ste vi svi odreda, naivni romantičari, ali da je među vama bilo i nekoliko demagoga velikog stila. To je u meni isprva stvaralo konfuziju, ali mislim da mi je kasnije pomoglo da nađem odgovor na neka moja razmišljanja o tome zašto su neki ljudi tako predano služili revoluciji, a neki je shvatili kao životnu šansu za lov u mutnom. Čak sam slobodan da u nekom svom razmišljanju tvrdim da je u tome ključ za sve kontradiktornosti našeg posleratnog vremena, za sve moje svađe sa ocem i sa ljudima koji su me neposredno okruživali, pa ako hoćeš i za ovo što se danas događa… Mislim da sam u pravu, i ovo ti prvi put kažem, da sam u očevom dnevniku video da je i on na neki svoj način došao do istog zaključka. Tako se desilo da smo se nas dvojica kroz taj dnevnik, na žalost, tek posle njegove smrti približili i pomirili. Shvatio sam da je on znao šta nas je povuklo u ambis i šta nas još čeka ako se ne uzmemo u pamet. Mislim da nije bio idealista koji slepo veruje, već obrnuto, čovek koji se rvao sa svojim vremenom. To je i mene trglo, pa sam na žalost, kad njega više nije bilo, počeo da se vraćam entuzijazmu nove generacije. Znam da ćeš se iznenaditi što to od mene čuješ, jer se i sam sećaš koliko sam se prepirao sa pokojnim ocem, pripisujući mu sve grehove pogubne politike, jer je i on bio na rukovodećim položajima. Međutim, sada kad se setim svih onih mladih povređenih i ranjenih ljudi… stidim se što u njima nisam prepoznao pobunjenu mladost… Danas na sve gledam drugačije. Danas znam da mladost traži promene i da je spremna da u to uloži sav svoj revolt, pa ako hoćeš i život. I tu sada vidim i tebe, i tatu, i novu generaciju, i sve one koji su bilo kada i bilo gde ustali da sruše neku svoju bastilju…


Pol ga je slušao sa izuzetnom pažnjom, i morao je priznati da je ovakav način razmišljanja, bar kad je Salvador u pitanju, za njega bilo pravo iznenađenje. Prisetio se da je toliko puta sva nezadovoljstva svoje generacije zgusnuo u neviđeni otpor protiv bivšeg režima, iskazujući svoj gnev u beskonačnim raspravama sa pokojnim Federikom. I dok je sada slušao Salvadora, sve se više pitao da li je njegovo, kako je rekao, razmišljanje o entuzijazmu njegove generacije, u stvari razmišljanje o pobuni svake generacije koja traži svet po svojoj meri. Pobunu očeve generacije Salvador je dobro poznavao, svoju pobunu nosio je u sebi, a sada se, očito, sreo sa još jednom pobunom, neke nove, možda treće generacije. Pol nije znao kako da ga prekine, ali imao je neodoljivu potrebu da mu nešto kaže. Mahinalno je uzeo flašu sa kalvadosom, nalio prvo u svoju pa onda u Salvadorovu čašu.

- Sada ja hoću da se kucnemo i da ti nešto kažem.

Salvador je naglo zaćutao, dok su mu krupne graške znoja orosile naborano čelo. Prihvatio je iznenadnu zdravicu. Ispili su po jedan gutljaj i kad su spustili čaše na sto, Pol mu je rekao:

- Dobro je što smo se sreli i što si mi sve ovo rekao. Tako čini prijatelj, a ti nisi samo prijatelj, ti si isto što i brat, a možda i više. Pažljivo sam te slušao. Reći ću ti šta mislim, makar se možda nećemo u svemu složiti. Nemam nameru da ti pametujem, zreo si, imaš svoj pogled na svet, a ja sam i ovako već bivši čovek, jer vreme za koje sam mislio da je moje, na žalost, prolazi…

Salvador je podigao glavu, lice mu se zarumenilo, a u očima mu je treperio neobičan sjaj. Usne su mu podrhtavale kao da je hteo da nešto kaže…

- Čekaj, nemoj me prekidati. Svi osećamo da su ovo teška vremena i da pravi izazovi tek dolaze. Totalitarizam je ostavio tako teške posledice da su otpori razumljivi i neminovni. Ja sam svestan da je moralo doći do eksplozije. Upozoravao je na to i tvoj otac, govoreći da je opasno što smo se odvojili od naroda, iz koga smo izrasli, on nas je na svojoj grbači i iz rata izneo. Ali nisu ga slušali i on je zbog toga bio nesrećan… Imam utisak kao da hoćeš da me pitaš a šta sam ja radio… Reći ću ti, nemam razloga da ćutim. Možda sam se osećao kao ti sada, ali to su bila drugačija vremena. Tačno je da su naši nemiri, u stvari, pristigli nenamireni računi naših grešaka i promašaja. Tvoj otac i ja, i uopšte naše generacije, dugo nismo bili svesni da smo živeli u totalitarizmu. Činilo nam se da je to sloboda za koju smo se borili i svaki iskorak iz nje smatrali smo neprijateljskim. Međutim, bila je to zakasnela spoznaja ispranih mozgova…
- Ispranih mozgova?!! – začuđeno je upitao Salvador kome je lice odjednom ponovo postalo bledo, za razliku od očiju koje su bivale sve zažarenije, a pogled sve oštriji.
- Da, Salvadore… Tek kad smo shvatili da stvari ne stoje tako kako smo mi mislili da stoje, bilo je već sasvim kasno. Ništa nismo mogli da promenimo, jer Centar je već bio toliko moćan i nedodirljiv, da je malo ko mogao da zaviri iza njegove gvozdene zavese. Bespogovorno se sprovodilo sve što je odlučivano u zatvorenim krugovima ili što su kreirali moćni pojedinci. Sada se, kao što vidiš, taj Centar raspao i mi smo se našli u jednom paradoksalnom vakuumu – nema krivih ni pravih, a nema ni šta da se brani ili opravdava, mora se sve ispočetka. Salvadore moj, naša prošlost je progutala i upropastila našu sadašnjost, a gledajući tebe, bojim se da nije nagrizla i našu budućnost… Bojim se da je došlo vreme u kojem je proteza važnija od tela…
- Ako misliš da sam se prepao od ovoga što mi govoriš, onda se grdno varaš…
- Ako aludiraš na strah koji smo moja generacija, pa i tvoj otac i ja, imali od Centra, onda ti moram reći da na svetu nema takvog sistema koji svoju vlast ne temelji na strahu i represiji, samo se to ne ispoljava uvek na isti način…
- Da, da, Pole… uspavani um lak je plen za đavola. Iskvarenost uma ne potiče od prvobitnog greha već od utapanja sazvežđa u sopstvenu masu. No, svako na svoj način veže sebi uže oko vrata…
- Šta pokušavaš da mi kažeš?
- Ništa posebno, Pole, osim da se slažem s tvojim tezama. Svet od pamtiveka ima miris matadora i praiskonski princip opstajanja: obori-orobi, obori-orobi!!! Strah je jedini svetitelj te svekolike koride… Bik nikada ne zna ko je krotitelj… On se ne bori, Pole, skoro nikad osim protiv sebe samog. No, oduvek se strogoća trenirala na onima koji ne pružaju otpor. Njihova svest ogledalo je Jehovinih svedoka. U očima ranjenog bika ogleda se sva pustoš prethodnika. Prethodnika koji su aurom apokalipse slavili istovetnost tragičnog i čudesnog… Kada samo pomislim na sve te gefrajtere koji su se ubijali zbog nepoštovanja različitosti, koji su se delili na ukaljane i čiste, crne i bele, ubice i vernike, istomišljenike i kontraše, severne i južne, istočne i zapadne, lunarne i dnevne, intimne i javne, sa podsmehom razbijam ogledalo užasa i strave…
- Poetika mase, Salvadore, poetika mase…

Masa želi da raste. Masa voli zbijenost. Unutar mase vlada jednakost. Svakome po jedna kost… Salvador i Pol već satima šuteći sede jedan nasuprot drugog za svojim stolom u konobi. Probuđena sazvežđa ispod kože su im donela saznanje da u životu možeš imati mnogo poznanika i prijatelja sa kojima možeš da razgovaraš, ali vrlo malo, onih pravih, sa kojima možeš da ćutiš… Boca kalvadosa je bezmalo prazna… U procesiju se uključuje treći čovek. Salvador mu dodaje sveću i izlazi…
Ovo bi sve trebalo da se zabeleži. Pol će to verovatno i učiniti. Uvek je bio marljiviji od Salvadora – domaće zadatke bi pisao odmah nakon nastave – koji bi prve jutarnje sate proveo na reci.



* * *
5 sati ujutro / novi dan

Ujutro ribe grizu… Salvadoru je već bila muka od neprospavane noći. Jedva je dočekao zoru kako bi dograbio svoj ribolovački pribor… Ujutro su ljudi nervozni i najjače grizu. Ujutro jedino sunce izlazi nasmejano… Salvador pevuši i spušta se do planinske rečice. Umor njegovog glasa, obično tako jasnog, malo uzdrhtalog jutros, čini šarmantnu kakofoniju… Kao da mu misao jedva kontroliše ispevane reči… Kao da je u skladu jedino sa zadahom svog oznojenog tela koje nadjačava miris etera i poljane na kojoj živi izgledaju jedino insekti što zuje u usplahirenim rojevima… Pecao je oko sat i po, ako se to može nazvati pecanjem. U stvari, više je kontemplirao gledajući skoncentrisano u beskrajno bistru rečicu, nego što ga je uopšte zanimalo hoće li neka ribica zagristi mamac… Ništa nije ulovio… Nije ga ni zanimalo… Pokupio je pribor i uz istu kakofoničnu pesmu vratio se u šator… Iznenada je tako ogladneo da mu se grčio želudac. Dobio je tako naglašenu želju za nekim ukusnim zalogajem. Gotovo euforično otišao je po Pola…



* * *

Za vreme doručka Salvador i Pol su se trudili da ne nastavljaju jučerašnji razgovor, pa su umesto toga hvalili kulinarske majstorije pirinejskog kuvara. A to i nije bilo teško jer su ih već na ulazu u improvizovanu trpezariju, pod velikim šatorom, omamili prijatni mirisi jela i lepo postavljeni stolovi. Snop svetla, raskošno je obasjavao ono što im je kuvar, na svoj karakterističan način, pripremio. Bilo je primetno da su obojica bili gladni jer su jeli halapljivo i neumereno mnogo. Valjda je zato pirinejski kuvar sa pravim uživanjem gledao kako iz punih tanjira, polako ali sigurno, nestaju njegove kulinarske čarolije. U trenutku je primetio da je zaboravio da im na stol postavi i bokal planinske izvorske vode. Brzo je ispravio taj propust. Pol se nasmejao i rekao:

- E, to ti je prava stvar.

Salvador je posmatrao Pola gotovo ukočenog pogleda. Koliko god da se trudio da se ne vrati na jučerašnji dijalog, nije mu uspevalo, to je bilo jače od njega. Pol je u trenutku osetio izvesnu nelagodnost od tog njegovog ispitivačkog pogleda i nastojao je da se skloni od njega. Mehanički je uzeo bokal i nalio vodu u čaše. Potegao je dobar gutljaj da bih uhvatio predah pred, sada mu već sasvim jasnu, konverzaciju. Isto to je učinio i Salvador, a zatim prvi progovorio:

- Ne znam, Pole, da li se u takvom bolesnom stanju duha može naći i najmanji tračak pravde i slobode. Svi su ti ljudi, bar oni koje sam ja video, u velikoj meri izbezumljeni. Ja to nisam u stanju da razumem. Ti to zoveš poetikom mase, ali… ja to ne razumem…

U tom trenutku Pol je shvatio da njihov razgovor može ovako potrajati beskonačno, a da, pri tom, neće pronaći nikakvo rešenje za njihov lični mir, pa je rekao:

- Salvadore, vreme će učiniti svoje i bez nas, ne treba mnogo da se trošimo oko problema na čija rešenja ne možemo da utičemo. Ja sam sa nekim stvarima raskrstio i moram ti reći da mi je u tome pomogao Federiko. Dosta kasno, ali je pomogao. Vratio sam se pre svega sebi, pa onda ženi i porodici. Zato i tebi kažem, misli na sebe i na svoju profesiju… Ovo o čemu pričamo, već drugi dan, nije ništa neobično. U poslednje vreme i tako smo svi pomereni. Kažem ti, vrati se kući, svojoj ženi i svojoj misiji, slikarstvu… Kad sam ja to u jednom trenutku učinio, kad sam se vratio kući, svojoj ženi i porodici, istovremeno se i meni vratila poezija. Osećao sam se tada kao da sam se preporodio. I sada živimo novi život, nadoknađujemo izgubljeno…
- Da, da… privid je postao toliko snažan da ga je stvarnost počela imitirati… Toliko o lakomislenosti i lakovernosti…
- Zašto tako govoriš, Salvadore?
- Pole, probudi se!!! Ne može se nadoknaditi ništa što je izgubljeno… osim, možda bespotrebnih stvari… Izgubljeno vreme se ne može nadoknaditi, izgubljeni ljudi se ne mogu nadoknaditi, izgubljena mladost se ne može nadoknaditi, izgubljena čista misao takođe ne… gotovo ništa se ne može nadoknaditi, Pole… i nije mi jasno zašto pristaješ na to ropstvo eskapade…

Pol je duboko udahnuo, izvadio je maramicu iz unutrašnjeg džepa sakoa, obrisao čelo i tužno se osmehnuo…

- Imaš pravo, Salvadore. Treba se spasiti od ovoga, makar čovek ne može da živi pod staklenim zvonom. Izvini, hteo sam samo da…
- Ne, Pole, ti imaš pravo. Za sve ostalo što si rekao, osim za nadoknađivanje izgubljenog, potpuno si u pravu. Mislim da ti je ovo dobra ideja, a možda čak i jedina koja u današnje vreme još ima vrednost. Obećavam da ću učiniti sve da se vratim, kako ti to nazivaš, svojoj misiji…

Uzeo je čašu, ispio je do dna, a zatim ustao.

- Kuda ćeš? – upitao ga je Pol.
- Idem malo da prošetam. Treba mi svežeg vazduha.
- Jesi li dobro? Hoćeš li da pođem s tobom?
- Nemoj, želeo bih da budem malo sam. Ne brini, ništa mi se neće dogoditi.

Bilo je vedro i prozračno jutro. Na Pirinejima strujao je svež, gotovo britak rani junski povetarac. Iako mu se uvlačio pod kožu i stvarao u njemu ledenu groznicu, Salvador je tek sada osetio da u njemu ima mirisa planinskih trava koji nadražuju nosnice i zdravom svežinom ispunjavaju pluća, neutrališu hladnoću, pospešuju krvotok i unose blagost u telo… Hodanje smiruje. U hodanju je lekovita sila. Ravnomerno stavljanje noge pred nogu uz istovremeno ritmičko veslanje rukama, povećanje respiratorne frekvencije, lagana stimulacija pulsa, aktivnosti očiju i ušiju, potrebne za određivanje pravca i očuvanje ravnoteže, osećaj dodira vazduha na koži – sve te pojave neodoljivo spajaju telo i duh, a razgaljuju dušu, koliko god ona bila kržljava, ranjena i istrošena… To se dogodilo i “udvojenom” Salvadoru, gnomu u prevelikoj telesnoj čauri. Malo po malo, korak po korak, rastao je ponovo u svom telu, ispunjavao ga iznutra sve dok ga nije potpuno zaposeo i sjedinio se s njime… No, ni to stanje nije potrajalo dugo… Pojavili su se i kontraefekti… Od dugotrajnog hodanja bolele su ga noge, tabani su ga pekli u cipelama… Bio je strahovito umoran. Nataložio se u njemu i umor od prethodne neprospavane noći i unutrašnjih nemira… Pritisla ga je neka čudna težina, pa mu se činilo da svakim sledećim pokretom tone sve dublje u magnovenje…



* * *

Umesto da gledaju svitanje, ljudi spavaju u autobusu. Njihova tela i uspavani duh poznaju svaki zavoj, svaku izbočinu i rupu na putu i već se unapred automatski pripremaju na potrese i zaustavljanje na usputnim stanicama. Ništa ih ne budi pre odredišta. Nebi ih probudilo ni da im neko ispali vatromet pored ušiju. Postavlja se pitanje: kakvim su umećem ovi putnici uspeli da izgrade takvu slepu oniričku poslušnost i doslednost? Trebalo je videti sva ta odsutna tela; videti sve te klonule glave; radi toga ući u svetlost, pustiti da preko tih improvizovanih postelja pređu njihove zdepaste senke… Oh, Gospode, kolika li je otpornost mesa? Kolika li je otpornost mase?
Sunce umalo da zatrudni. Jutarnja zabava nije za svakoga.



* * *


Gozba portorikanskih padobranaca protekla je bez incidenta. Salvadora ne uzbuđuje ETA. Nasesti na bombu i otpremiti muda u svemir možeš i u vlastitom toaletu. Miris prepečenih kobasica budi nezaježljivu babu-glad koju bi hitno trebalo ubiti. Kupuje konzervirano tele (palog bika u koridi) koje se glasa prema potrebi. Pokloniće ga Federikovom sinu za peti rođendan. Obožavano zlatno tele u biblijskoj limenci. Kontrolisano poreklo.

- Končita?!
- Senjor?!
- Nadao sam se da ću te pronaći.
- Da li se mi poznajemo, senjor?
- Ne još, ali nadam se da ćemo se… zaista upoznati. Tražio sam te. Trebaš mi…
- Šta mogu učiniti za vas?
- Ništa posebno, želim samo malo da proćaskamo, onako opušteno i rasterećeno… S drugima ne mogu kao s tobom…
- Nemojte molim vas, senjor. Odakle vam to?
- Svi isteruju neku pravdu, a meni to ne treba…
- I ne treba vam, senjor, može se živeti i bez toga…
- Eto vidiš, već se razumemo… Iako sam mnogo stariji od tebe, osećam da bismo mogli razgovarati tišinom…
- Razgovarati tišinom?
- Da… zapanjujuća je jasnoća koju imaju neizgovorene reči, Končita…
- Vi mora da ste pesnik?
- Možda, Končita… možda pesnik koji svoje pesme ispisuje kistom.
- Zanimljivo, veoma zanimljivo. Zaista ste čudni.
- Jesi li punoletna?
- Šta vi mislite?
- Mislim da nisi…

Končita se samo stidljivo osmehne i pogleda ga svojim dijamantski sjajnim očima, crnim poput oniksa.

- Koja je tvoja priča, Končita?
- Ne želite da je znate, senjor.
- Zašto tako misliš?
- Zato što tu nema šta da se kaže… Sedamnaest godina… koliko god dopire sećanje… ne moram mnogo da se vraćam u prošlost: s jednog kraja na drugi, samo beda… U školi rđav đak… odsutna svakog drugog dana… Majku ne pamtim… samo maćehu… da bi mogla da se opija terala me da radim njene poslove… I ona ubrzo umire… Otac: nadničar. U vojsci: buntovan, uvek u zatvoru… Pa onda rat… Trovan gasom… Za koga? Zašta? Za svoju zemlju? On nije bio baskijac, bio je bednik… Ali u ratu se jelo, senjor…
- Tako si lepa, Končita…
- … zatim demobilizacija… stigao najzad kući, kao slepi putnik… Ponovo imao neku ženu, a ja… novu maćehu… Nije mu smetalo čime se bavi… Ubrzo ju je makro prodao za pedeset dolara… Napuštena od svog kupca kome se više nije sviđala, došla je ponovo njenu sa strahom… da jede… da spava…
- … kao anđeo…
- … on je bio dobar prema njoj. Dižući se malo-pomalo iz ponora svog straha, ona ga je negovala kad je bio bolestan, radila za njega… podnosila njegove krize nemoćne mržnje… Uhvatila se za njega ljubavlju slepog i mučenog psa… sve dok nije umro… senjor…
- Na svetu je više bola nego što je zvezda na nebu, Končita…
- Eto… moja priča… Rekoh vam da ne želite da je čujete.
- Tako si bistra…
- Nemojte, senjor, molim vas…
- … i tako… nevina… - govorio joj je Salvador gledajući je, gotovo paralisan, u njene tako crne, tako sjajne, tako tužne i istovremeno… tako ponosne oči…

Matador briše krvave ruke o rub crvenog plašta. Masa urla u ekstazi. Masa je željna krvi i sveže govedine. Mase i mesa!

- Premlada si za koridu, Končita.
- Ali, senjor, ja toliko uživam u tome. Dozvolite mi da još večeras budem s vama.
- Zar želiš da učestvuješ u ubistvu, u masovnoj histeriji? Tvoje su ruke još bele. Idi da prodaješ ljubičice, va, violetara.
- Senjor, i cveće je ubijeno. Istorija je histerija. Svi smo ubice. Ko prizna osude ga, ostali i dalje ubijaju u potaji.
- Miris smrti je opojan, ali nije za tebe. Idi pre no što zađe sunce.
- Ostaću, senjor. U koridi svako dobije i kaznu i nagradu. Nema nerešenih ishoda.


Ostaje trag mukline nakon batova vojničkih čizama. Lagano protresena kutija šibica / efekat se koristi za sinhronizaciju crtanih filmova /. Prolazi vojska. Za njom se vuče bestelesna i krmeljiva aurora s oštrim sunčevim kopljima. Trgovci pamukom ili vunom osećaju to vrlo snažno, i ništa nije neobičnije nego čitati na njihovim brižnim licima odjek istrajne borbe koju je preduzela upravo ta vladavina nereda, organizovana na brzinu, protiv naroda koji oličava volju, upornost, snagu…



* * *


Nailazimo na deo puta koji se podantno ugiba pred Her Majesty – Planinom. Naglo menjamo ugao viziranja i sunce počinje da zalazi. Fenomen zalaska u zoru. Trenutak zbog kojeg se isplati biti budan svakog jutra. Mala sunčeva predstava samo za vozača, Bardina i mene.
Umesto da gledaju suton u zoru, ljudi spavaju u autobusu. Žalim ih. Propuštaju najlepšu jutarnju zabavu. Kada ponovo progledaju planina će već biti sasvim blizu, obična i zatvorena, a sunce na uobičajenom mestu.


/ Zabava je završena. That’s all folks! /
Specijalni gosti: Salvador Dali
Pol Elijar
Federiko Garsija Lorka
Končita










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:20

FOTOGRAFIJA DRUGA,
GLASOVI TIŠINE

Bardolfe, donosim ti pustinjski pesak,
nošen snažnom, iznenadnom olujom, da popuniš
ćupove onostrane znatiželje. Donosim ti
kovčeg prepun bizarnih stvari: portrete
nekog drugog vremena, uhvaćenu senku
dima, pohotne glasove mumificiranih
govornika, samo da bi mi rekao šta misliš
o mojoj sposobnosti da te reprodukujem.

Da, znam, pre no što me sustigne senka marazma,
urliknućeš iz dubine sna boju moga tela.

Tada ćeš sve što sam ti donela baciti
u maticu reke i vratiti se sa velikim
oblim kamenom straha u naručju. Nosićeš ga
tamo gde mu je mesto, da ga položiš i budeš
srećan. A kad prođe neko vreme isisaću san
iz kamena pustinjske oluje. ^ekaćeš me da
se pojavim u dvorištu tvoga straha. Ja neću
doći. Moći ćeš samo, ponekad u nekom
voćnjaku, čuti kako mislim na tebe s one
strane vazduha, svugde u svemiru gde
postajemo isti...

Beograd, 1993.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:20

FOTOGRAFIJA OSMA,
GLASOVI SUMNJE

Kad prvi put prođeš
duž ogromnog stepeništa praznine
i bilo kakvo poređenje
prihvatiš kao deo svojih misli
probodi ono što ostali ne vide,
iscepaj stvarnost, poruši okove.
Nikom još nije uspelo
da uradi nešto tako ogolelo,
nešto gde stvari moraju
da naiđu na svoje uništenje.
Stvori ono što ne postoji,
uradi ono što nikad nije rađeno.
Znam, tvoja hrabrost je labilna
i razumem da ponekad
postaješ marioneta nesigurnosti,
ali, nije li, ipak, svako poverenje
sagrađeno na temelju sumnje...

Beograd, 1993.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:21

FOTOGRAFIJA TREĆA,
GLASOVI SAMORODNOSTI

Bardolfe, kad sve krene naopako i
svi potraže neko svoje utočište,
pogledaj put dežmekastih oblaka,
jer tamo nema zakrčenosti. Čini mi
se da ne razumeš umor koji te opseda
sa zaraznim mirom. Na zidovima dendizma
nikad nije bio ispisan grafit: IZVOR
SAMORODNOSTI JE NEPRIPADANJE
NIKOME! Krenuvši unatrag idi napred
i nikad ne zaboravi da desni zaveslaji vuku
čamac ulevo...

Beograd, 1993.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:21

Postoje najmanje dve (moguće) istine jednog trenutka. Eto, recimo na auto-putu: na njemu ne moraš da budeš leš da bi bio mrtav, niti se moraš urezati u vetar da bi bio živ. Dovoljno je, u toj adrenalinskoj rapsodiji, između otkucaja srca i otkucaja smrti osluškivati postčulni razgovor oktanskog okruženja i biti bestelesno rasterećen kao put kojeg ostavljaš iza sebe...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:22

Više je nego izvesno: umesto oreola i harizme nad nama lebdi elektronska senka. Naši životi, naši zapisi iz vetra, pohranjeni su u virtuelnu memoriju, u akribijske čipove, u kodove hladnog lavirinta. Kompjuter, to kontrolno oko Velikog Brata, postao je i naš svedok i naš sudija, naša sudbina, prokletstvo i kletva. Svi smo astrološki (re)produkovani i poput laži bez posledice živimo život bez aure...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:22

Ako stvarno želiš više od onoga što ti pripada, završićeš bez ičega. Morićeš se strašću i uzaludno vrištati u odbranu svoga dostojanstva... Ako zaista ne vidiš stvari onakve kakve jesu, posle samo jednog trena znaćeš kako je uzvišeno živeti bez imena... Ako zaista ne brineš, onda si na novom putu. Tada ni tvoja budućnost nije više u rukama tvoje prošlosti...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:23

Priroda više ne trpi logiku usamljeništva. Ona naprosto vapi za motivom koji asocira na pokret. To vam je neutešna žudnja u magnovenju nalik onim trenucima kada se saginjete da pomilujete svoju senku.










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:24

Ljubim sva iskušenja koja su mi suđena. Njihove žrtve čine me slobodnim iako ne znam ni gde su im logori, ni gde su im grobovi, ni ko su bili robovi, a ko bogovi... Ljubim sva iskušenja koja su mi suđena u slavu stvarnog života koji se svakodnevno, i božanski i satanski, obrušava na nas...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:25

Ne obaziri se na one koji nas svakodnevno posmatraju: kamerama je suđeno da budu prevarene. I znaj, onaj koji gradi računajući na ljude, gradi u blatu, u živom pesku... Stoga, potraži u osami svoj pravi lik i iskoristi svaki sledeći dan kako najbolje umeš, jer nijedan od njih se više ponoviti neće...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:26

Kažem: potraži u osami svoj pravi lik, makar plakao od radosti ili gomile mraka, makar vrištao od strasti ili probuđenog straha... Svejedno je. Sve je to isto, došlo od Boga ili od Mefista – obojica su naša...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:26

Nijedan dželat u paralelnom svetu, na kantaru Gospodnjem, nije nadživeo svoju žrtvu. Naprotiv, svaki je od njih, u svom tom potkožnom ropstvu, u iznenađenju praznine tog tamničkog zida, poput lažno probuđene dinamike, ostao uklet u kletvi, zaklet u zakletvi, uklet u krivokletstvu, proklet u vlastitom prokletstvu... Svaki je od njih, probuđen na duhovnoj straži, shvatio da su sujeta, gordost i oholost veoma loši savetodavci i saputnici i da nije toliko teško setiti se, koliko je teško zaboraviti...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:27

Dodir nas je naučio da tražimo dalje od onoga što naše oči mogu da vide; poklonio nam novi osećaj za hodočašće u lavirintu kruga; oslobodio nas zablude da možemo učiniti drugi korak pre nego što iskoračimo prvi... Iz straha nepoznate prosvetljenosti, koja ne stvara ni utučenost ni naviku, shvatili smo da je dovoljno samo zažmuriti i pustiti da, s dodirom, slike nadolaze same, jer najlepše je živeti među stvarima kojih nema, a koje nam, ipak, tako snažno bude i oplemenjuju sazvežđa ispod kože, te volšebne unutrašnje demone... Dodir je ničija zemlja na kojoj se vodi rat između tela i uma. I kažem: dodir je definitivno moj omiljeni greh...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122445

Učlanjen : 06.12.2012


Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610Sub 20 Jul - 21:27

Ljubav je kao odelo, vremenom se izliže, istanji, popucaju reveri, pocepaju rukavi, popada dugmad, a ispod (kao i uvek) goli smo i sami poput maglovitih izdaha promrzlog srndaća na snežnom polju...










Zoran Bognar - Page 2 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Zoran Bognar - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Zoran Bognar   Zoran Bognar - Page 2 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Zoran Bognar
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Zoran Radmilović
» Zoran Grebenarovic
» Zoran Simjanovic
» Zoran M. Mandić
» Partibrejkers
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-