Janko Polić Kamov

Tragika

O što nismo djeca šume
u zeleni carskog granja,
bezimeni ko oblačje,
što ga nosi ćuh i sanja!
O da sam te na planini
taku našo, ženo, ženo!
Ne bih pljucko jad i srdžbu
na svetište razbijeno.
I sve mi je ovo grko
i bljuvo bih bijes i muku…
O man’te me! Sâm ću tajom
da progutam svoju bruku…

U deliriju

I
Tik tak-tik tak-tik tak-tik tak-
Što plače to? Oh, februar,
Ugasnuo je dah i žar
Pa jeca cinik, bol i mrak.
Na inju zadnji stinu trak.
A svijet je prazan, glup i star,
I srce prazan buđelar.
Tik tak-tik tak-tik tak-tik tak-
U šutnji sami dobnik zbori.
U mraku sama lampa gori.
Tik-tak-tik tak – u februaru,
U srcu svome buđelaru
Ja nađoh samo bol i mrak
U karnevalu – tak-tik tak-
II
Ah! Oh! Ih! Uh! – Uh! Ih! Oh! Ah!
U karnevalu – karnevalu
Izvrgnuh svoju bol u šalu,
Svoj dah u suze, plač u prah,
Svoj život u života strah.
I tresnuo sam na astalu
Prelomljen u tom bakanalu.
Tik tak. Tik tak. Uh! Ih! Oh! Ah!
Oj monotono dobnik zbori,
Oj mračno, mračno lampa gori.
Oj srce, srce, srce, jao
Karneval te je zakopao.
Ah! Oh! Ih! Uh! Tik tak. Tik tak.
I jeca cinik, bol i mrak.
III
Din-don. Din-don. Din-don. Din-don.
Što plače to? Ha-ha-ha-ha -
Od strašnoga se gušim strâ:
Ko samrtnički sat i zvon
Ozvanja bilo. Nebosklon
Života pun je, pun je zla
Ko naša duša groze, sna,
Ko naša jeka don, din-don -
Pa plačemo li svoj martirij:
Svoj život; čuvstva: svoj delirij.
Kad kopamo u srcu raku
Za srce svoje? Mrak u mraku
Ozvanja kao sat i zvon
Tik tak, tik tak, din-don, din-don -
IV
Ih! Uh! Oh! Ah! – Ah! Oh! Uh! Ih!
U miševe se preobrazi
Sva mašta naša. Proburazi
Naš um u ritmu srok i stih.
Od vizija je naših svih
Delirij tremens sâm u snazi
Pa naše duše u ekstazi
Potcikuju: Ah! Oh! Uh! Ih!
O amen-tremens-tremens-amen
Iz grla suklja modar plamen,
A lomače su srca sva
Za srca naša. Kap od strâ
Udara nas. Haj, vina, daj.
Ne laj, haj-daj, laj, vina, haj!!!

U hramu

U polutame sjeti,
u melankol’ji turobnijeh boja,
gdje misli Hristos sveti,
orgulje bruje hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srću samom!
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog boga!
U nevinosti pjesni
i čistoj misli nebujmljenog struka
i draži tijesnih
voluptas hrpom pršti
i glas je njezin glas naivnih seka,
što asketizam mršti.
I onda, onda bude
da u tom glasu teče bludna rijeka
i šaptom zove ljude;
i nešto priča, tuži
o manastirskoj izmledjeloj svrsi,
što mozak kruži;
o razapetim kostim,
sa kojih k puti smrtni plaze srsi
u svim milostim…
i onda, onda dalje,
kad nema skvrne na ljudskome mesu
i sjaj medalje…
Elegijom to plače:
što nisam pošla na spavanje k bijesu,
u muške drače!!!

U noći

U golemoj tišini, gdje drijema zemska sapa,
a nevidna joj ruka lagacko oči sklapa -
u golemoj tišini, gdje zemska sapa drijema
i crnijom je sjetom na svaki upit nijema -
I bogzna kud je pošo vjerenik onaj žarki
i ljubav bješe u njeg ko cjelov muških varki.
O vratit će se, vratit i poljubac se vraća
i sve se zaboravlja i ljubav je sve kraća.
I misli se i mašta sve snenije i tiše
i tupo kroči starost i ne ljubi se više.

U mrtvoj noći

U mrtvoj noći, gdje misli zuje zrakom
plamisajuć – u noći -
na ledna stakla, što mraz ih štrapa bijeli
uperih svoje oči.
I gledam, gledam, a aveti tišine
zapodjele su kolo -
Tihano sve je ko mrtvo, vječno nebo,
bez oblačine, golo.
A oči blude i gleđu – dugo gleđu
u one slike crne
i motre usne, što utisnute šute,
sa kojih miso trne.
Ušesa kočim za jedan sami trzaj
i sve je nijemo…
O da sam dijete, tek klonuo bih glavom
pa tad – zadrijemo.
A glava bukti i poletava k zidu
da tresnem njome -
Svet, svet je prasak – a blagosloven gospod
u miru svome!

U nagonu

Na papiru jad i užas, ispljuckano sve u grozi -
i kad jutro pjeva himnu i diže me sa kreveca,
čitam pjesme, vidim sebe u ispitoj, grkoj pozi
i prepasnu elegiju što u rimi bolno jeca.
O sablasna vasiono! Kad te gledam iza stakla,
gdje pomriješe tvoje luči i gdje nemaš jedne note,
čini mi se svake noći samrt da je mene takla
i da misli postadoše pustim plijenom od strahote.
Nešto prazna, bezoblična sa zidovlja ko da milji
škripom daski i raspadom oličenih, bijelih stijena
i škrgutom mraznim s kuta u oči mi tupo škilji,
a na patos gledam drhat ogromnijeh, nijemih sjena.
I čini se: vijek se mako, unatraške pošli puti,
gdje je avet jednog boga na lomače vukla miso
i po trulim ćelijama išibane gnjile puti
i s čovjeka jezuitski monstrum straha mozak siso.
U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca:
- jablanovi strše uvis ko mesnate duše žive!
I tek crni noćna sapa i samoća luda strši,
u nagonu srćem amo, gdje Strahota misli kida
pa se rvem, pa se trzam i psovka mi s mozga prši
i sa usti pljuckaj pada na aveti mrtvih zida.
A iz kuta škrgut milji prepasnijeh sa usana -
tud grohotom samo srćem i očima piljim drsko. -
Jao onim Jablanima, kad ih lizne luč moždana
i kad bih s ovo misli Njega samog tresno, smrsko!

Uskrsli Hrist

Iz grobova si došo ko sablast prvih dneva,
što naziva se bog.
O vjerujem da sin si Jehovina božanstva
na Jeremijin slog.
Ko Moloh proždrije mladost i zeleni i smijeha
u rascvjetanu dol -
…. Na raskrivenu ženu tud srtao bi momak
i lijep i rumen, gol.
A ona bijelih sisa i klecavog koljenca
u prvi trgla stid,
a miris ko magla u razbludnijem kapljam
zastirao bi vid.
I s mutnijeh bi oč’ju ko slijepci tada pošli
da napipaju put
i našli bi se trudni i prsnuli bi dolom
i cjelov krvav, ljut.
A trava tud bi bila i dragala bi mladu
i posvećenu bol…
Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu
i lijep i rumen, gol -
U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata,
tu ženin trune dah:
iščupaše joj kose i ugnječili sise,
kad sve je zemski prah!
A tamo momak kida i haljine i strasti
i tijelo ljubi prut
i piše vječnu sreću i pokoj s “onu stranu”
na išibanu put.
Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pašče
i lepire i krin -
O Eunusi! O smrti! Iz uškopljenog oca
već nikad, nikad sin!!
Pa kad si slago crno i obećo im sreću,
gdje proždrijet će ih crv,
tek s molitvom i postom da unakaze tijelo
i puste – više krv -
s tih tvojih usna u šir prohujale su riječi:
“O blažen ko je glup!”
I otad ljudski ponos i djela ljudske misli
na sramni daše stup.
I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak,
uništi jedan hip -
Pa eto, još se štuje sva glupost onog trena
u postavljeni kip.
I njuškam preko strana tih dugih vijeka ljudskih,
gdje puze mnogi duh -
sa pognutijeh šija do neba uzdah milji:
O daj nam, daj nam kruh!!
Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana
u urnebesni tres
i niknu nova vjera u prnjam barikada
i rekoše joj: bijes.
Na novi oltar indeks ko novo evanđelje
da cio čita svijet,
a psovke novih psalmi zabrujaše s orgulja
i dale se u let.
Lui se rasu, mahom ko sustav Izrajela,
- tek sam ih sjeća rug -
i svagdje niče čovjek, gdje glad je rovo tijela
il polje ropski plug.
A Silvij gleda, gleda i u njeg silno oko,
što bijedu vidje svu…
i obrati se natrag na carstvo barikada
i tebe vidje tu.
U Silvija je zanos i krv i živo meso,
što napisa mu stih.
Da pomirih se s tobom, o pomlađeni Hriste,
u tome času snih.
I pričini se tada da vidim davnu prošlost
i prevratni tvoj tres,
kad razdrije indeks prvi čovječijega mesa
pa rekoše ti: bijes.
Pa povijahu tijelo u trnje i u šibe,
u sami zakon čvrst -
O prevratniče drski rad naziva ti slava
i blagosloven krst!
Gle, a ja tjeram snove i budne perim oči
na barikada skup,
gdje diže prevrat himne, a tamo treska daskam
porazmrskani trup.
I tražim tebe samo, al ti si klono starac
i zgurio se stas;
iz kuta tek mrmoljiš i oslabo se čuje
ko prolumpani glas.
I eto opet zvuci s omrtavjelih struna
i impotentnih stav…
O zbogom ostaj zavijek! Tek združio nas Silvij
već raskrsti nas Lav.

Zapad sunca


Ode.
Ko da se skliznu glatkoj po svili
lakijem kretom.
A tamo plamen sodomskih boja,
što liznu uvis, pa ko da planu
nečiji pogled – boštva i đavla.
Ode.
A oblak jedan ko svijetla siga
i drugi dalje ko rujni koral,
pa stado cijelo ovaca bijelih,
što plamen sažga vunu im meku.
…. I začas pa će nestati svjetla,
zanosa, što se u nebo baca:
nestat će čara sodomskih boja;
tek u svod noćni šuškat će usne:
ko li je ono ispio krvcu.
I trenuh okom, a tamo turnji
ko prsti neč’ji dugi i tanki
i misliš: to ih neznana ruka
u rog ispruži samome nebu!
A zemlja pišti s gladi i tmine
i plače ko da vjernik joj umrije
i crnim ruhom mota se cijela.
I njena tuga tihne sve dublje
pa s plača usne ko ludo dijete…

Sadizam je jedan logični apsurd: zadaješ bol i uživaš.
A ako je jedan apsurd logičan, onda su svi apsurdi logični.