Maya Andželou

Maja Andželou (engl. Maya Angelou; IPA: /ˈænʤələʊ/[1]), rođena kao Margaret Eni Džonson (4. april 1928 - 28. maj 2014), bila je afroamerička spisateljica, pesnikinja, plesačica, glumica i pevačica. Objavila je sedam autobiografija, tri knjige eseja i nekoliko knjiga poezije. Pisala je pozorišne komade, te filmske i TV scenarije. Dobitnica je brojnih književnih nagrada. Prva od sedam autobiografija, pod naslovom "Znam zašto ptica u kavezu peva" (1969), u kojoj piše o svom životu do sedamnaeste godine, proslavila je Maju Andželou širom sveta.

Ona je postala pesnikinja i spisateljica nakon serije različitih zanimanja kojima se bavila kao mlađa punoletnica, uključujući i rad u spremanju brze hrane, seksualni rad, ples i performans u noćnim klubovima, rad u operi Pordži i Bes, koordinisanje Južnjačke hrišćanske konferencije, novinarstvo u Egiptu i Gani tokom procesa dekolonizacije Afrike. Bila je glumica, spisateljica, rediteljka i producentkinja mnogih predstava, filmova i televizijskih programa.


Wikipedia

reme je da roditelji počnu da uče mlađe generacije da je u raznolikosti lepota i snaga.

- Ubeđena sam da su reči stvari. Morate paziti kakve reči koristite i kakve reči dozvoljavate u svojoj kući. U Starom zavetu piše „U početku beše reč”. Reči su stvari. Morate biti pažljivi. Pazite kakvim imenima nazivate ljude, da li koristite rasne i seksualne predrasude. Nemojte to da radite. Uverena sam da ćemo jednog dana moći da izmerimo moć reči - izjavila je davnom u jednom intevjuu za magazin "Klaber" Maja Anđelo.

Maja Anđelo, bila je američka pesnikinja, spisateljica memoara, glumica i važna ličnost američkog pokreta za građanska prava. Godine 2001. ju je Lejdiz Hom žurnal imenovao jednom od 30 najmoćnijih žena Amerike. Maja Anđelo je poznata po seriji od šest autobiografskih knjiga, koje su počele sa "Znam zašto ptica u kavezu peva", (1969) koja je nominovana za Nacionalnu književnu nagradu. Knjiga poezije "Samo mi daj čašu hladne vode pre nego što umrem" (1971) je nominovana za Pulicerovu nagradu.

Mudre izreke ove žene biće upamćene zbog izuzetno moćnih reči koje su uticale na milione ljudi.

Smrću Maje Anđelo, ne samo da smo izgubili poznatu književnicu, pesnikinju i motivacionog govornika, dobitnicu brojnih nagrada i preko trideset počasnih doktorata, Već i nekog ko je takođe aktivno učestvovao u pokretu za građanska prava. Radila je sa Martin Luter Kingom i Malkolom Eksom.

Evo nekoliko njenih inspirativnih izreka koje nam je ostavila:

- Nikada ne uzdižite toga, za koga ste vi samo jedna od opcija.

- Ljubav je kao virus. Može se desiti bilo kome u bilo kom trenutku.

- Shvatila sam da će ljudi zaboraviti šta si rekao, ljudi će zaboraviti i šta si uradio, ali nikada neće zaboraviti osećaje koje si izazvao u njima.

- Ako vam se nešto ne sviđa, promenite to. Ako ne možete da ga promenite, promenite svoj stav. Ne žalite se.

- Mi se divimo lepoti leptira, ali retko priznajemo promene kroz koje je prošao da bi postigao tu lepotu.

- Većina ljudi ne sazreva. Većina ljudi stari. Nalazi parking mesto, poštuje svoje kreditne kartice, venčava se, rađa decu, i to zovu zrelost. A to je starenje.

- Imajte dovoljno hrabrosti, da poverujete u ljubav još jedan put, i uvek još jedan put.

- Možete istinski postati savršeni u tome što volite. Ne pravite sticanje novca svojim ciljem. Umesto toga, bavite se stvarima koje volite da radite, a onda ih radite tako dobro, da ljudi ne mogu da odvoje pogled od vas.

- Ako se uvek trudite da budete normalni, nikada nećete saznati koliko fenomenalni možete biti.

- Ne možete da upravljate svim događajima koji vam se dešavaju, ali možete da odlučite da ih umanjite.

- Nemam poverenje u ljude koji ne vole sebe. Postoji afrička poslovica koja kaže: "Budite oprezni, kada vam goli čovek nudi košulju."

- Volite život. Učestvujte u njemu. Dajte sve, što ste dobili. Volite ga sa strašću, zato što život zaista vraća mnogostruko više, nego što ste mu dali.

- Svako od nas, poznat ili nepoznat, je uzor nekome, i ako nismo takvi, moramo da se ponašamo tako, kao da smo veseliji, bolji, puni ljubavi, ljubazniji. Jer možete biti sigurni da vas neko posmatra i pravi svesna i temeljna zapažanja.

- Možete me streljati svojim rečima, možda me presći svojim pogledom, možete me ubiti okrutnošću, ali uprkos tome, kao vazduh, ja ću se uzdići!

- Srce žene treba biti tako skriveno u Bogu, da muškarac mora da ga traži, samo da bi našao nju.

Dela ove velike žene koja je preminula 2014. godine u 87. godini života pravi su izvor mudrosti koje mnogima pomažu na životnom putu.

U nastavku pročitajte samo mali deo njenih misli koje će i vama možda pomoći da vratite veru u bolje sutra:



1. Ako nisam dobra sama prema sebi, kako mogu da očekujem da će drugi biti dobri prema meni?
2. Ne verujem nikome ko se ne smeje.
3. Pokušaj da budeš duga u nečijem oblaku.
4. Ljubav ne poznaje barijere. Ona preskače prepreke i ograde, prolazi kroz zidove kako bi stigla na svoje odredište puna nade.


5. Ako u sebi imaš samo jedan osmeh, daj ga ljudima koje voliš. Nemoj da budeš naduren kod kuće, a onda izađeš na ulicu i smeješ se potpunim strancima.
6. Mržnja je uzrokovala mnoge probleme u svetu, ali još uvek nijedan nije rešila.
7. Imaj dovoljno hrabrosti da još jednom veruješ u ljubav.
8. U svima nama živi čežnja za domom, sigurnim mestom na koje možemo da dođemo onakvi kakvi jesmo i na kojem nas neće preispitivati.
9. Onaj ko tebe vidi kao opciju nikada ne treba da ti bude prioritet.
10. Ako ti se nešto ne sviđa, promeni to. Ako to nije moguće, onda promeni svoj stav prema tome.

Životna priča cenjene američke pesnikinje, književnice i aktivistkinje Maje Andželou pravi je dokaz da uz mnogo hrabrosti i vere u bolje sutra možemo da pobedimo čak i najveće životne nedaće.


Rođena je 4. aprila 1928. godine u Sent Luisu kao Margerita Eni Džonson. Detinjstvo male Maje, kako ju je prozvao njen stariji brat Bejli, obeležile su brojne traume.

Imala je samo tri godine kada su se njeni roditelji razveli. Otac je potom Maju i godinu dana starijeg Bejlija same vozom poslao u Arkanzas kod bake. Tamo su živeli četiri godine, a zatim ih je otac oboje vratio majci u Sent Luis.



Kada je imala 8 godina, seksualno ju je zlostavljao majčin novi partner Frimen. Malena Maja podelila je svoju bolnu tajnu s bratom, koji je sve otkrio ostatku porodice. Frimen je uhapšen zbog silovanja, ali u zatvoru je proveo samo jedan dan.



Četiri dana nakon izlaska iz zatvora pronađen je mrtav, a iako to nikada nije dokazano, Maja je pretpostavljala da su mu život oduzeli njeni zaštitnički nastrojeni ujaci koji nisu mogli da prihvate činjenicu da je pušten na slobodu.



Nakon tog događaja Maja je naglo postala nema.

"Verovala sam da ga je ubio moj glas. Ubila sam čoveka zato što sam izgovorila njegovo ime. Tada sam mislila da nikada više neću govoriti jer bi moj glas mogao da ubije bilo koga drugog", ispričala je jednom prilikom.



Gotovo pet godina provela je u tišini, a u tom razdoblju svog života utehu i spas pronašla je u knjigama.


Nakon ponovnog preseljenja kod bake, upoznala je učiteljicu Bertu Flovers, porodičnu prijateljicu koja joj je pomogla da opet progovori. Upravo ju je ona uvela u svet književnosti i upoznala s delima Čarlsa Dikensa, Vilijama Šekspira, Edgara Alana Poa i drugih.



Tokom Drugog svetskog rata pohađala je srednju školu u San Francisku, a samo tri nedelje nakon mature rodila je sina Klajda. U 24. godini života upoznala je Grka Toša Andželusa za kojeg se i udala.



Bio je to potez koji je izazvao pravo negodovanje rasista u njenoj okolini, ali i rođene majke koja nije odobravala njen brak. U to vreme Maja je odlazila na satove plesa i s prijateljima koreografima formirala plesnu trupu. Potom se sa suprugom i sinom preselila u Njujork kako bi radila s Perlom Prajmusom, koreografom koji se pamti kao pionir afričkih plesova u SAD-u.



Nakon povratka u San Francisko i razvoda od Andželusa profesionalno je počela da se bavi plesom i pevanjem, i promenila ime u Maja Andželou. Odradila je turneju po Evropi i zatim snimila svoj prvi album "Miss Calypso".



Sa 9 godina pušila i pila, sa 12 se drogirala: Napeta životna priča sa srećnim krajem!

Upoznavanje s romanopiscem Džonom Oliverom Kilensom 1959. godine označava početak njene karijere pisca. Na njegov nagovor opet se preselila u Njujork i učlanila u Udruženje pisaca Harlema. Tamo je upoznala brojne afroameričke aktiviste koji su je uveli u svet borbe protiv aparthejda.



1969. godine izdala je svoju prvu autobiografiju pod nazivom "I Know Why the Caged Bird Sings" (Znam zašto ptica u kavezu peva), delo koje joj je donelo naklonost kritičara i međunarodni uspeh.



U njoj se obračunala sa svim svojim demonima iz detinjstva i mladosti istražujući teme poput rasizma, silovanja i pronalaska sopstvenog identiteta. Knjiga je dve godine provela na listi bestselera magazina Njujork Tajms, a mnogi fakulteti i srednje škole uvrstili su je na spisak obavezne literature.



Međutim, zbog grafičkog prikaza rasizma, seksualnosti i silovanja, neke biblioteke i škole želele su da je zabrane.



Ukupno je izdala sedam autobiografija, a pisala je i poeziju, drame i scenarije za film i TV. Uz to se bavila glumom i režijom i postala je prva Afroamerikanka koja je režirala film velike filmske kompanije, "Down In The Delta" 1998. godine.



"Ono po čemu se za mene Maja Andželou najviše ističe nije samo to što je radila, pisala ili govorila, nego način na koji je živela svoj život. Išla je kroz svet mirno, sa nepokolebljivim samopouzdanjem i snažnom milošću", rekla je Opra Vinfri nakon smrti svoje mentorke.

Dela ove velike žene koja je preminula 2014. godine u 87. godini života pravi su izvor mudrosti koje mnogima pomažu na životnom putu.



U nastavku pročitajte samo mali deo njenih misli koje će i vama možda pomoći da vratite veru u bolje sutra:



1. Ako nisam dobra sama prema sebi, kako mogu da očekujem da će drugi biti dobri prema meni?



2. Ne verujem nikome ko se ne smeje.



3. Pokušaj da budeš duga u nečijem oblaku.



4. Ljubav ne poznaje barijere. Ona preskače prepreke i ograde, prolazi kroz zidove kako bi stigla na svoje odredište puna nade.



5. Ako u sebi imaš samo jedan osmeh, daj ga ljudima koje voliš. Nemoj da budeš naduren kod kuće, a onda izađeš na ulicu i smeješ se potpunim strancima.



6. Mržnja je uzrokovala mnoge probleme u svetu, ali još uvek nijedan nije rešila.



7. Imaj dovoljno hrabrosti da još jednom veruješ u ljubav.



8. U svima nama živi čežnja za domom, sigurnim mestom na koje možemo da dođemo onakvi kakvi jesmo i na kojem nas neće preispitivati.



9. Onaj ko tebe vidi kao opciju nikada ne treba da ti bude prioritet.



10. Ako ti se nešto ne sviđa, promeni to. Ako to nije moguće, onda promeni svoj stav prema tome.

Znam zašto ptica u kavezu pjeva

Kultna autobiografija koja i danas govori važne stvari



Kad je Mayi Angelou bilo tri, a njezinu bratu Baileyju četiri godine, otac ih je ukrcao na vlak u Long Beachu u Kaliforniji i poslao baki, svojoj majci, u Stamps, u Arizonu. Otac i majka upravo su bili okončali svoj buran brak. Djeca su na zapešćima imala narukvice s ispisanim imenima, na njih je trebao paziti nosač, ali je on izašao iz vlaka već u Arizoni. Maya Angelou na krah braka svojih roditelja nema sjećanja, ili ih u knjizi „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ ne spominje.

Njezino prvo zapisano sjećanje nešto je sasvim drugo, ali u istom registru izgubljenog, razorenog doma; sjećanje na sram i poniženje jer se ne može sjetiti riječi pjesmice dok je recitira za Uskrs u crkvi. Dječja brojalica ide ovako: „Ne gledajte me tako, ne tražim ovdje stan... samo sam vam došla reć' da Uskršnji je dan.“ Možemo samo nagađati kakav je bio život crnaca u Sjedinjenim Državama tridesetih godina prošlog stoljeća kad je Angelou bila dijete, ili krajem šezdesetih kad je objavila ovu knjigu, prvu u nizu od sedam autobiografija. Nagađati, zato što je nama u Hrvatskoj iskustvo druge rase gotovo pa nedohvatljivo: imamo povijesne činjenice, nemamo njihove osjećaje. No prva slika s kojom nas Angelou suočava snažna je: govori o djetetu crne boje kože koje se unaprijed suočava s predrasudom; nije ni otvorilo usta, već se podrazumijeva da hoće nešto što mu ne pripada. U dječjoj brojalici koje se ne može sjetiti dom nije privatno mjesto, stan ili kuća, obitelj; dom je kolektivno, rasa, boja kože, sve ono što je segregirano jer se ne uklapa u većinski svijet – onaj koji je bijel.

Knjiga „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“, originalno objavljena 1969. godine, naslov je dobila prema stihu iz pjesme afroameričkog pjesnika Paula Laurencea Dunbara. Ptica u kavezu simbol je okovanog roba; ptica u kavezu ne pjeva iz radosti ili sreće, njezina je pjesma molitva iz srca upućena nebu. Prvu proznu knjigu Angelou je napisala tek u 41. godini života, iz svojevrsnog izazova. Na jednoj večeri krajem 1968. godine, kamo ju je poveo prijatelj, gosti su se zabavljali prepričavajući priče iz svojeg djetinjstva. Angelou je toliko svojim pričama impresionirala suprugu crtača Julesa Feiffera, Judy, da je ona sutradan nazvala urednika Roberta Loomisa iz nakladničke kuće Random House i rekla mu da mora „nagovoriti tu ženu da napiše knjigu“. Angelou je isprva odbila, smatrala je sebe pjesnikinjom i dramatičarkom, no Loomis ju je izazvao: „No dobro, napisati autobiografiju kao književnost ionako je praktički nemoguće.“

Angelou već dugo nije pristajala na nemoguće pa je prihvatila izazov. Ustala je rano, unajmila hotelsku sobu, osoblje je dobilo instrukcije da sa zidova poskida sve slike. Pisala je u blok ležeći na krevetu, „naoružana“ bocom sherryja, špilom karata za pasijans i Biblijom. U sobi bi ostala do ranog poslijepodneva, potom otišla kući. Pasijans bi slagala da se dovede u raspoloženje za pisanje, čekala bi da se otvore vrata u prošlost. Dnevno bi napisala deset do dvanaest stranica, navečer bi taj materijal uređivala i svela ga na tri do četiri stranice. Tako je uspostavila svoj ritual pisanja koji će slijediti do smrti. Pišući, koristila je „ropski narativ“, literarnu tehniku u kojoj je „govoreći u prvom licu jednine pričala o prvom licu množine“, pri čemu je „ja“ uvijek značilo „mi“. Njezino je pisanje uvijek bila javna gesta, iznoseći bolne ali i radosne, uvijek intimne trenutke svojega života, Angelou nije, kako je zamijetila kritičarka Susan Gilbert, „izvještavala o priči jedne osobe, nego kolektiva“.

U američkoj kulturi i književnosti Maya Angelou ima kultni status. Tek jedan detalj koji to potvrđuje: nakon Roberta Frosta koji je 1961. na inauguraciji Johna F. Kennedyja čitao svoju pjesmu, Maya Angelou je bila prva pjesnikinja, uz to crnkinja, koja je isto učinila 1993. godine, na inauguraciji Billa Clintona za predsjednika SAD-a. Znajući sve to, nevjerojatno zvuči da niti jedna njezina knjiga ili zbirka pjesama nikad prije nije bila prevedena na hrvatski jezik. Pedeset godina nakon objave njezine prve autobiografije, to je nedavno učinila nakladnička kuća Planetopija, u prijevodu Željke Gorički. (Istodobno je u izdanju naklade Iris Illyrica i u prijevodu Martine Baričević objavljena i njezina posljednja autobiografija „Mama, ja i mama“.)

„Znam zašto ptica pjeva“ prva je dakle knjiga u nizu od sedam autobiografija i pokriva život Maye Angelou od treće do sedamnaeste godine. „Ptica“ je Bildungsroman, priča o odrastanju, strukturirana u niz poglavlja koja funkcioniraju kao kratke priče: one nisu poredane kronološki nego tematski, kao serija uputa kako se oduprijeti rasizmu i opresiji. Njezin prijatelj James Baldwin, isti onaj koji ju je odveo na večeru što će postati prekretnica u njezinu književnom životu, jednom je prilikom rekao kako njezina prva prozna knjiga „čitatelja oslobađa u život“, to je „biblijska studija života usred smrti“.

„Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ bila je 1970. godine nominirana za prestižnu američku književnu nagradu, National Book Award, i od tada se neprestano dotiskuje. Neki kritičari tu i ostalih šest proznih knjiga žanrovski određuju kao autobiografsku fikciju. Angelou ih je nazvala autobiografijama, iako nije negirala da je ponešto i fikcionalizirala: detalji njezina života ne podudaraju se u svim knjigama; zna se da se najmanje dvaput udavala, ali nikad nije javno izrekla koliko točno puta; oko nekih detalja, prije nego što ih je otkrila u knjigama, ipak je zdvajala – primjerice, da li otkriti da je neko vrijeme radila kao prostituka i madame za lezbijke.

U intervjuu iz 1995. godine Angelou je rekla: „Pišem o svojim iskustvima jer mi se čini da previše ljudi mladima govori: 'Nikad nisam učinio ništa loše. Tko, ja? Nikad. Nemam kostura u ormaru. Ustvari, nemam ni ormar.' Lažu, a kad se mladi nađu u situacijama, pomisle: 'Dovraga, ja sam zbilja loša osoba. Mama i tata nikad nisu učinili ništa loše.' Ne mogu si oprostiti i nastaviti sa svojim životom.“

U četrnaest godina njezina života, koliko obuhvaća prva autobiografska knjiga, Maya Angelou suočila se s brojnim teškoćama: strahom, krivnjom i usamljenošću jer su nju i brata roditelji odbacili, rasizmom, segregacijom, silovanjem, psihičkim poteškoćama, beskućništvom, trudnoćom i porodom u 17. godini života, da nabrojim samo neke. Knjigu „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ najvećim dijelom obilježila je upravo činjenica da je Maya Angelou bila silovana kao osmogodišnjakinja, iako je to tek epizoda u njezinoj autobiografiji. Silovao ju je majčin tadašnji partner, gospodin Freeman, kako ga Angelou naziva. Seksualno zlostavljanje ispričano iz vizure djeteta posebno je strašno, uz to što je svako silovanje strašno. Ovaj opis, međutim, nije težak za čitanje zbog eksplicitnih detalja (ima ih vrlo malo), nego zbog krivnje žrtve, djeteta kojem se dodir dijelom sviđa jer prvi put u životu uopće doživljava utjehu dodira.

Iako je gospodin Freeman zastraši, prijeteći da će joj ubiti brata ako ikome ispriča što se dogodilo, istina ipak izlazi na vidjelo: slučaj završava na sudu, zlostavljač je dobio godinu i dan zatvora, ali nikada nije dobio priliku to odslužiti. Njegov ga je odvjetnik uspio osloboditi istog poslijepodneva. Kazna ga je međutim stigla: Mayini ujaci premlatili su ga na smrt i tijelo ostavili iza klaonice. Dijete koje se u sudnici nije usudilo priznati da ju je zlostavljač neprimjereno dirao i prije nego što ju je silovao, toliko se uplaši ubojstva da zanijemi na pet godina. Maya je uvjerena da je svojim glasom ubila gospodina Freemana – „budem li razgovarala s bilo kim drugim, ta bi osoba mogla umrijeti... sam moj dah, koji bi nosio moje riječi, mogao je otrovati ljude...“

U to vrijeme ne postoje psihološke službe, nitko ne razgovara s djecom žrtvama zlostavljanja (medicinske sestre u bolnici je tješe da će odsad biti bolje, jer je ono najgore već prošla...), a da i razgovara, pitanje je bi li razgovarali s crnom djevojčicom kojoj par godina kasnije bijeli zubar odbija popraviti zube uz objašnjenje „da bi radije ruku gurnuo u pasja usta nego u crnačka“.

„U Stampsu je segregacija bila toliko potpuna da većina crnačke djece nije uopće znala kako bijelci izgledaju“, piše Angelou. „Sjećam se da sam mislila da bijelci ne postoje. (...) Ljudi u Stampsu običavali su govoriti da su bijelci u našem gradu toliko puni predrasuda da crnci ne mogu kupiti sladoled od vanilije.“

Bjelkinje svojim crnim sluškinjama nadijevaju druga, često kraća imena jer su im njihova prava imena predugačka, teško izgovorljiva ili im se naprosto ne sviđaju. Pa tako Marguerite – što je puno ime Maye Angelou - postaje Margaret, a onda Mary. Hallelujah postaje Glory. „Svatko koga sam poznavala grozio se da mu slučajno 'ne bi oskvrnuli ime'. Bilo je opasno crnce nazivati bilo kojim imenom koje bi se moglo smatrati uvredljivim, zbog toga što su ih stoljećima zvali crnčugama, crnjama, crnčinama, kmicama, obojenima.“

Crncima u Stampsu, dok je Angelou bila dijete, uglavnom preostaje samo vjera u Boga, uvjerenje da ih nakon smrti, zato što toliko pate, čeka nagrada, život u raju. „Zanimljivo mi je to da se najbeznačajniji, najsiromašniji život pripisuje Božjoj volji, no kako ljudska bića postaju bogatija, kako im se životni standard i stil počinju uspinjati po materijalnoj ljestvici, Božja odgovornost za to proporcionalno pada.“

Možemo tek slutiti što je Mayu Angelou na kraju spasilo, ako ju je išta doista trajno spasilo. Na jednom mjestu u knjizi, opisujući kompliciran odnos između brata i njihove majke, piše kako u tom bolnom trenutku njihovih života nije plakala ni zbog Baileyja ni zbog majke ni zbog sebe, već zbog bespomoćnosti smrtnika koji su u ovom životu osuđeni na patnju. „Da izbjegnemo taj gorak kraj, svi bismo se trebali ponovno roditi i to svjesni svih opcija. Bismo li čak i tad patili? (...) Nat King Cole upozoravao je svijet da se 'sredi i ide svojim putem'. Kao da se to može, kao da ljudi mogu izabrati vlastiti put.“

No izmaknuće trajnoga spasa ne znači da se ne može živjeti, pa i dobro, radosno; ponekad, privremeno, što ja najčešće ipak dovoljno. Jedna od ključnih figura Mayina djetinjstva bila je susjeda iz Stampsa, Bertha Flowers, koja je u njoj ojačala ljubav prema čitanju, posebno poeziji. „Tvoja mi baka kaže da puno čitaš. Kad god uhvatiš priliku. To je dobro, ali ne dovoljno dobro. Riječi su više od onoga što piše na papiru. Samo ih ljudski glas može ispuniti dubljim značenjem.“

„Dječja logika nikad ne traži dokaze (svi zaključci su konačni). Nisam se pitala zašto je gospođa Flowers obratila pozornost baš na mene, niti mi je palo na pamet da ju je možda Nana (Mayina baka, op. a.) zamolila da razgovara sa mnom. Sve što me je zanimalo bilo je to da je ispekla čajne kekse za mene i čitala mi iz svoje omiljene knjige. Bio je to dovoljan dokaz da joj se sviđam.“

„Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ odmah po objavljivanju postala je bestseler, a u godinama koje će doći kultna knjiga djevojčicama i djevojkama u formativnim godinama. Uglavnom onima crne boje kože, koje su s nevjericom čitale da je još netko živio kao one: i one su, naime, bile djevojčice koje su recitirale pjesme za Uskrs, i one su voljele čitati, i njih su odgojile bake s Juga, i one su bile silovane i nakon toga su onijemile. Jedna od tih djevojčica bila je Oprah Winfrey. U predgovoru knjizi piše kako je mogla shvatiti zašto Maya Angelou godinama nije progovorila.

No kad je progovorila, nije prestala govoriti. I to o čemu je govorila transponiralo se kroz vrijeme i prostor, preko rase i spola, u današnje iskustvo, rezonira i s iskustvom žene u zemlji gdje se ne bore rase, nego plemena. Glas Maye Angelou u knjizi „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ jednako je živ, snažan, optimističan, borben i inspirativan kao i prije pedeset godina. Nema ptice u kavezu koja ne može razumjeti ovu pjesmu.

Zahvalna sam što sam voljena i što sam sposobna da volim, jer ljubav oslobađa. Ona nije ta koja samo

zadržava, to je ego.

Ljubav oslobađa.

- Nikada ne uzdižite toga, za koga ste vi samo jedna od opcija.

- Ljubav je kao virus. Može se desiti bilo kome u bilo kom trenutku.

- Shvatila sam da će ljudi zaboraviti šta si rekao, ljudi će zaboraviti i šta si uradio, ali nikada neće

zaboraviti osjećaje koje si izazvao u njima.

- Ako vam se nešto ne sviđa, promijenite to. Ako ne možete da ga promijenite, promenite svoj stav. Ne žalite se.

- Mi se divimo ljepoti leptira, ali rijetko priznajemo promjene kroz koje je prošo da bi postigao tu ljepotu.

- Većina ljudi ne sazrijeva. Većina ljudi stari. Nalazi parking mjesto, poštuje svoje kreditne kartice,

vjenčava se, rađa djecu, i to zovu zrelost. A to je starenje.

- Imajte dovoljno hrabrosti, da povjerujete u ljubav još jedan put, i uvijek još jedan put.

- Možete istinski postati savršeni u tome što volite. Ne pravite sticanje novca svojim ciljem. Umjesto toga, bavite se stvarima koje volite da radite, a onda ih radite tako dobro, da ljudi ne mogu odvojiti pogled od vas.

- Ako se uvijek trudite da budete normalni, nikada nećete saznati kako fenomenalni možete biti.

- Ne možete da upravljate svim događajima koji vam se dešavaju, ali možete da odlučite da ih umanjite.

- Nemam povjerenje u ljude koji ne vole sebe. Postoji afrička poslovica koja kaže: "Budite oprezni, kada vam goli čovjek nudi košulju."

- Volite život. Učestvujte u njemu. Dajte sve, što ste dobili. Volite ga sa strašću, zato što život zaista vraća mnogostruko više, nego što ste mu dali.

- Svako od nas, poznat ili nepoznat, je uzor nekome, i ako nijesmo takvi, moramo da se ponašamo tako, kao da smo veseliji, bolji, puni ljubavi, ljubazniji. Jer možete biti sigurni da vas neko posmatra i pravi svjesna i temeljna zapažanja.

- Možete me strijeljati svojim riječima, možda me presjeći svojim pogledom, možete me ubiti okrutnošću, ali uprkos toga, kao vazduh, ja ću se uzdići!

- Srce žene treba biti tako skriveno u Bogu, da muškarac mora da Ga traži, samo da bi našao nju.

Ubijeđena sam da su riječi stvari. Morate paziti kakve riječi koristite i kakve riječi dozvoljavate u svojoj kući. U Starom zavjetu piše „U početku bješe riječ”. Riječi su stvari. Morate biti pažljivi. Pazite kakvim imenima nazivate ljude, da li koristite rasne i seksualne predrasude. Nemojte to da radite. Uvjerena sam da ćemo jednog dana moći da izmjerimo moć riječ

Postoji  jedna afro-američka pjesma iz XIX vijeka, koja je sjajna i kaže:

Kada izgleda kao da sunce više neće sijati, bog stavlja dugu u oblake.

Zamislite! I ja sam imala toliko mnogo duga u svom životu.

Imala sam i mnogo oblaka.

I jedna od stvari koje radim, kada treba da zakoračim na pozornicu ili za katedru, kada odem da režiram film, povedem sa sobom  one koji su bili ljubazni prema meni.

Bijelce, Crnce, Azijate, gej osobe, strejt osobe, sve.

Ja kažem: „Kreni sa mnom, trebaš mi sada”.

Nikada ne osjećam da sam bespomoćna.

Imam duge u svojim oblacima.

I čini mi se da, ono što treba uraditi, jeste pripremiti sebe na to da budete duga u nečijem oblaku.

Nekome, ko ne liči na vas.

Nekome, ko ne zove Boga istim imenom, kao što ga vi zovete, ako uopšte i zove boga.

Vidite?

Možda ne jedem ista jela kao vi, možda ne igram vaše plesove, ili ne govorim vaš jezik, ali mogu biti blagoslov nekome.

Kao i vi.  

To je ono što ja mislim