Povijest grada Zagreba
Iako se ljudske naseobine na širem zagrebačkom području pojavljuju vrlo davno, nije utvrđeno postojanje nekog većeg prapovijesnog naselja. Među najstarijim nalazištima ističe se spilja Veternica na jugozapadnim obroncima Medvednice, a nalazi potječu iz starijeg kamenog doba. Otkrivena su brojna ognjišta, kosti životinja i lubanje davnih ljudi koji se smatraju posljednjim predstavnicima krapinskog pračovjeka.
U nizinskim područjima oko rijeke Save nađeni su ostaci iz brončanog doba.
Između Medvednice i Save, stotinama godina prije dolaska Hrvata obitavali su nepoznati Indoeuropljani, Iliri, Kelti i Rimljani. Avari, Guti i Huni. Prolazili su i upadali te često pljačkali.
U rimsko doba područje grada je u sklopu stare Andautonije s centrom u današnjem Šćitarjevu, na desnoj obali Save, 7 km sjeveroistočno od Velike Gorice. Iskapanjima su otkriveni bedemi, ostaci kanalizacije, nekropole, tragovi luke i drugi sitni materijali iz tog razdoblja. Andautonijci odlaze s ovih prostora tijekom razdoblja od 4. do 7. stoljeća za vrijeme velikih seoba naroda, a pripadnike ostataka plemena pridošli Hrvati u 7. stoljeću nazvali su Vlasima, a njihovo selo Vlaška ili Laska ves. Zemlje između Save i Drave, pa dakle i područje Zagreba, ulaze u okvir hrvatske države kralja Tomislava, koji je 925. godine okrunjen za prvoga hrvatskog kralja.
Iz ranoga srednjeg vijeka nađeni su arheološki ostaci od kojih su najstariji s kraja 8. stoljeća u predjelu Kruga (Trnje). Riječ je o nekoliko grobova sa zemljanim posudama te željeznom oruđu i oružju. Čini se da je najstarije srednjovjekovno naselje bila upravo Laška ili Vlaška Ves odnosno Vlaška ulica. Otkriće starohrvatskog nakita u grobovima na Kaptolu pokazuje da je i na tom području u 10. i 11. stoljeću postojalo naselje. Manji pojedinačni nalazi poput ranobizantskog novca iz 6. stoljeća na Griču, pridonose vjerovanju da je i u tom dijelu današnjeg Gornjega grada postojalo naselje.
Prvotno naselje koje je nosilo ime Zagreb protezalo se uz lijevu obalu potoka Medveščaka. Ono ulazi u povijest 1094., kao prvi pisani spomen Zagreba. Naime tada je na Kaptolu ugarski kralj Ladislav osnovao biskupiju. Uz biskupsko sjedište uskoro se razvija kanoničko naselje, sjeverno od katedrale. Tom dijelu je pripadalo i sjedište bana, županijski castrum, Vlaška ulica i dio zemljišta na Gradecu, gdje je Kaptol podigao kulu, Popov toranj. Na susjednom brdu istovremeno se razvija Gradec, današnji Gornji Grad. Oba su naselja 1242. pretrpjela veliku štetu prilikom provale i haranja Tatara. Iste godine kralj Bela IV. izdaje Zlatnu bulu kojom su građanskom Gradecu priznate znatne povlastice, a naselje se proglašava slobodnim kraljevskim gradom. Ovom privilegijom stanovnici Gradeca se izuzimaju od županske vlasti, dobivaju punu autonomiju i sudstvo te stječu posjede kao i pravo na održavanje tjednih sajmova.
Današnji Zagreb izrastao je iz spomenuta dva srednjovjekovna naselja koja su se stoljećima razvijala na susjednim brežuljcima. Oba naselja bila su okružena čvrstim bedemima i kulama, ostaci kojih su očuvani sve do danas. Utvrđivanje Gradeca započelo je nakon povlačenja Tatara a uglavnom je okončano 1266. godine. Gradec je utvrđen bedemima s kulama i vratima koji su okruživali grad u obliku trokuta. Kad su u 15. stoljeću Turci počeli provaljivati u Turopolje kralj Matija Korvin dopustio je biskupu da utvrdi i Kaptol. Bedemi s kulama okruživali su grad u obliku četverokuta, a dovršeni su oko 1478. godine.
Između Kaptola i Gradeca već su se od 13. stoljeća pa nadalje vodile borbe kako zbog posjeda i mlinova, tako i zbog političkih razloga. U toku srednjeg vijeka gotovo čitava trgovina zagrebačkog teritorija bila je usredotočena u Gradecu a neposredno nakon što je utvrđen i u Kaptolu. To je bio povod novim sukobima. Za turskih najezda na Europu, od 14. do 18. stoljeća, Zagreb je važna pogranična utvrda.
Razvoj Zagreba kao centra Hrvatske
Iako su u idućim stoljećima Kaptol i Gradec dvije zasebne općine, od 16. stoljeća se za obje počinje upotrebljavati naziv Zagreb. O nastanku imena grada govori poznata legenda, u kojoj ban prolazeći sa vojskom, umoran i žedan, naredi djevojci Mandi da donese vode s izvora. Ban reče: “Mando, dušo, zagrabi”! Tako je prema predaji i Manduševac dobio ime.
Zagreb se sve više smatra političkim centrom i glavnim gradom Hrvatske i Slavonije što je naglašeno u Hrvatskom saboru 1557. godine kada sabor zabrinut zbog opasnosti od Turaka, preporučuje kralju Ferdinandu da se “pobrine za svoju kraljevsku varoš na brdu Gradecu koja je glavni grad ovih kraljevina.” 1606. godine, na poziv varoške uprave isusovci su preuzeli napušteni samostan na današnjem Jezuitskom trgu. Započeli su bogatu prosvjetiteljsku djelatnost i baroknu izgradnju grada. Već slijedeće godine osnovana je isusovačka gimnazija sa šest razreda. Obavljala je redovitu humanističku naobrazbu za više stotina učenika seljačkog, građanskog i plemićkog podrijetla. 1664. godine isusovci su otvorili tiskaru, a pet godina poslije akademiju na kojoj se predavala filozofija, teologija i pravo. Hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. poveljom potvrđuje Kraljevskoj akademiji pravo sveučilišta, a ovaj privilegij potvrđuje Hrvatski sabor.
1624. godine udar groma zapalio je drveni krov stolne crkve, a požar se brzo proširio na susjedni biskupski dvor i veći broj kuća. Grad je teško stradao od požara i 1645., 1674., 1706.. te1731. Godine, a dodatne štete nanijela je kuga 1647. i 1682. godine. Tek će postupna gradnja kuća od opeke s vremenom ograničiti razornu moć čestih velikih požara. Barokna obnova grada u 17. i 18. stoljeću mijenja obličje Gradeca i Kaptola. Ruše se stare drvene kuće a podižu raskošne palače, samostani i crkve. Bogatstvu grada pridonose brojni trgovački sajmovi i mnoštvo obrtničkih radionica. U grad doseljavaju imućne plemićke obitelji, politički i crkveni službenici, te bogati trgovci iz cijele Europe. 1742. godine u Zagrebu je popisano 560 kuća sa 5 600 stanovnika pod varoškom, kaptolskom i biskupskom upravom. Od sredine 18. stoljeća naglo napreduje gradnja pod gradom, koja veličinom uskoro premašuje gornjogradsko povijesno naselje. U to vrijeme veliki godišnji sajmovi te tjedna i dnevna tržnica premještaju se uz Manduševac, današnji Trg bana Jelačića. Otvaraju se škole i bolnice i prihvaćaju se kulturni običaji europskih prijestolnica. Potkraj 18. stoljeća na trošak kaptolske i gradske općine započela je gradnja velike bolnice, koja je dovršena 1804. godine. Grad prerasta svoje srednjovjekovne granice i širi se prostranom ravnicom. Podižu se prvi perivoji i ladanjska imanja. Zagreb se potvrđuje kao upravno, gospodarsko i kulturno središte Hrvatske.
Ujedinjenje Gradeca i Kaptola
U 19. stoljeću počinje sve brži ekonomski, politički i kulturni razvoj Zagreba. Prvi precizniji popis stanovništva potječe iz 1817. i broji 9 055 stanovnika. Nakon pola stoljeća broj stanovnika se udvostručio a opreke između biskupskog grada i slobodnog kraljevskog grada pomalo se brišu. 1850. godine, patentom cara Franje Josipa I. ujedinjeni su Gradec i Kaptol zajedno s okolnim, njima podvrgnutim naseljima, čime su stvoreni uvjeti za razvoj modernoga srednjoeuropskog grada. Za prvog načelnika novonastale jedinstvene gradske općine izabran je Josip Kamauf. Grad se počinje brzo i snažno razvijati na svim područjima. Prva željeznička pruga preko Zagreba otvorena je još 1862., gradska plinara puštena je u pogon godinu poslije a 1878. grad je dobio i svoj vodovod.
Ubrzani razvoj grada usporio je razorni potres iz 1880. godine. U potresu je oštećeno 1758 privatnih kuća a teško je stradala i katedrala.
Nakon razaranja pokrenuta je obnova i modernizacija mnogih dotrajalih četvrti i građevina. Kulturni razvoj Zagreba posljednjih desetljeća 19. stoljeća obilježavaju datumi osnivanja važnih kulturnih i prosvjetnih udruženja i ustanova. Podižu se reprezentativne javne zgrade, uređuju parkovi i fontane, organizira se javni prijevoz i komunalne usluge.
Na Trnju i Trešnjevci nastaju prve jezgre neplanski građenih naselja siromašnih slojeva građana. Istodobno se na sjevernim šumovitim brežuljcima izgrađuje rezidencijalni dio nastanjen imućnijim stanovnicima Zagreba. U 19. stoljeću broj se stanovnika udeseterostručuje.
Iako je neposredno nakon sjedinjenja Gradeca i Kaptola uslijedilo veoma teško razdoblje apsolutističke vladavine Austro-Ugarske Monarhije, ipak su do njenog raspada 1918. godine izgrađeni neophodni temelji za život modernog grada. Početkom dvadesetog stoljeća grad živi u obilju građanskog društva, čvrsto povezan s tadašnjim europskim središtima kulture, umjetnosti i znanosti. Već 1901. godine u gradu se pojavio i prvi automobil. Pet godina poslije, otvorena su prva dva stalna kina u Zagrebu, u Gajevoj i današnjoj Masarykovoj ulici. 1907. godine puštena je u rad prva javna elektrana u Zagrebu pa počinje izgradnja električne mreže i prvih kućnih priključaka. U Zagrebu je, na prijelazu stoljeća popisana 61 002 stanovnika, a u 41 industrijskom poduzeću bilo je zaposleno 3650 radnika.
Na kartama grada Zagreba iz toga vremena vidi se kontinuirana izgrađenost u svim smjerovima. Još prije prvog svjetskog rata u Zagrebu je djelovalo petnaestak dioničkih poduzeća, među ostalim, nekoliko ciglana, pivovara, tvornica salame, kavovine, duhana, tvornica parketa, sapuna, zatim željeznička radionica, tvornica tekstila, vojničke opreme, olovaka pa nadalje gradska plinara i tiskara. Tu se, osim gradskog vodovoda, nalazila najveća koncentracija industrije. Na istoku se ističu tvornica papira i gradska klaonica.
Donji grad dobiva današnju urbanističku strukturu a oblikovana je i parkovska “zelena potkova”. Zelena potkova je naziv za urbanističku cjelinu koja se sastoji od niza trgova i perivoja u Donjem gradu, izvedena prema zamislima urbanista Milana Lenuzzija. Uređeni trgovi nazvani su potkovom jer se formiraju u obliku slova “U”. “Zelena potkova” karakteristična je po reprezentativnim javnim zgradama i privatnim palačama s kraja 19. i početka 20. stoljeća, te predstavlja najznačajniji zahvat u povijesti hrvatske arhitekture i hortikulture.
U periodu od 1917. do 1925. otvoren je veći broj fakulteta i visokih škola. 1925. upravo je u Zagrebu počela raditi prva radio-postaja u ovom dijelu Europe.
1918. godine Hrvatski sabor donosi odluku o prekidu svih veza s Austrijom i Ugarskom. Hrvatska se udružuje u državu Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu. Uskoro je proglašeno ujedinjenje tih zemalja s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u novu državnu tvorevinu, Kraljevstvo SHS pod dinastijom Karađorđevića. Politički odnosi u prvoj jugoslavenskoj zajednici bili su prožeti društvenim i ekonomskim proturječnostima. 1921. zemlja je podijeljena u tridesetak oblasti a Zagreb postaje sjedištem župana zagrebačke oblasti. Krajem 1929. država je nazvana Kraljevinom Jugoslavijom.
Uspostavom Banovine Hrvatske, u ljeto 1939. godine, Zagreb postaje sjedište teritorija koji je obuhvaćao 65 456 km2 s približno 4,4 milijuna stanovnika. Neposredno nakon uspostave domaća je buržoazija počela vršiti pritisak na radničku klasu. Između dva rata Zagreb je često bio poprištem krvavih sukoba radnika i studenata sa snagama režima na vlasti.
Njemački okupatori ušli su u Zagreb 10. 4. 1941. godine. Istog dana proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, NDH. Država je osnovana na inicijativu nacističke Njemačke i fašističke Italije koji su udovoljili stoljetnim hrvatskim težnjama za samostalnošću, nakon raspada i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Zagreb je oslobođen 1945. a period mira koji je uslijedio utjecao je na vrlo dinamičan razvoj grada. 1946. godine uklonjen je spomenik banu Jelačiću, a na Glavni Trg vraćen je 1990. godine. Neposredno nakon završetka rata Zagrebu su pripojena mnoga predgrađa kao i dotadašnja mala samostalna naselja. Osnovana su izdavačka poduzeća i Leksikografski zavod a na Kajzerici je izgrađen hipodrom. Nakon dugogodišnjeg širenja duž lijeve obale Save, 1960-ih godina Zagreb se počinje razvijati i na desnoj obali rijeke Save.
Nakon proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske 1991., Zagreb postaje glavni i najveći grad Hrvatske.
(HRsvijet.net)
Uto 6 Avg - 10:01
