Zašto neki ljudi crtaju bolje od drugih?

Zašto neki ljudi crtaju bolje od drugih?

Od samih početaka čovjekovog bavljenja umjetnošću, jedna stvar je jasna – postoje ljudi koji bez problema mogu skicirati neki predmet i postoje oni koji se satima muče s postizanjem ispravnih kutova i proporcija do točke u kojoj je njihova slika izmrcvarena i uništena stalnim brisanjem.

[You must be registered and logged in to see this image.]

“Study of Arms and Hands” – Leonardo da Vinci, 1474.

Što razlikuje crtača od ne-crtača?

Nedavna istraživanja otkrivaju odgovor na ovo davno pitanje. Čini se da sposobnost realističnog crtanja ovisi o nekoliko čimbenika: o načinu na koji osoba doživljava stvarnost, o njenoj sposobnosti pamćenja vizualnih informacija od jednog do drugog trenutka i izboru elemenata objekta za crtanje.
Ako ste zapeli na prikazu figure, prema istraživačima sa Sveučilišta College u Londonu, dobra vijest je da se svi ti mentalni procesi mogu poboljšati praksom. Kao prvo, ljudi koji ne znaju crtati, ne vide svijet onakvim kakav doista jest. Kad gledamo neki objekt, naš vizualni sustav automatski krivo procjenjuje atribute poput veličine, oblika i boje pa neke od krivih interpretacija postaju greške u crtanju. Paradoksalno, u nekim drugim situacijama, kriva interpretacija pomoći će nam da nam svijet izgleda smisleno. Primjerice, objekt izgleda veći kad je blizu nego kad je daleko. Čak i tada, vizualni sustav koristi se „konstantom veličine” kako bi percipirao jednu približnu veličinu, neovisno o tom koliko je objekt udaljen. Vizualni sustav „zna” da je udaljeni predmet veći nego što izgleda i šalje mozgu lažne informacije o tom što očne jabučice zapravo vide.

„Ljudi koji imaju najviše poteškoća s procjenom veličine, oblika, boje i svjetlosti mogu biti oni koji najlošije crtaju”, ukazuje istraživač Justin Ostrofsky i njegovi kolege sa koledža Brooklyn i sveučilišta New York. Oni koji crtaju bolje imaju razvijeniju sposobnost zaobilaženja ovih vizualno krivih opažanja i percipiraju ono što njihove očne jabučice doista vide.

„Međutim, pogrešno percipiranje slike samo je dio priče”, tvrdi psihologinja Rebecca Chamberlain s londonskog College sveučilišta. Ona je s kolegama provela pokuse koji istražuju ulogu pamćenja u procesu crtanja. Oni vjeruju da je vještina crtanja djelomično rezultat sposobnosti pamćenja jednostavnih odnosa među objektima, poput kuta između dvije linije, od momenta percipiranja kuta do trenutka crtanja. Osim toga, izgleda da su „u proces crtanja uključeni holistički proporcionalni odnosi, ali i fokusiranje na detalje izdvojene iz cjeline. Možda je sposobnost prebacivanja iz jednog načina gledanja u drugo, dobra podloga za uspješan crtež”, izjavila je Chamberlain.
Nadalje, Ostrofsky i kolege došli su do značajnih dokaza da vrsni umjetnici bolje odabiru potrebne elemente koje će unijeti u prikaz objekta. Jednom kad umjetnik odabere koji su mu elementi važni, bolje će fokusirati svoju pažnju na njih i ignorirati ono što ga nepotrebno ometa.
No, vrag je u detaljima pa istraživači i dalje rade na interakciji svih čimbenika koji utječu na točnost crtanja. Međutim, oni se mogu i naučiti. „Nema sumnje da je vježbanje važna komponenta sposobnosti crtanja”, kaže Chamberlain. „Dok su neki predisponirani za bolju perceptivnu točnost i vizualno pamćenje, drugi mogu koristiti trikove kako bi to oponašali.”

U istraživanju predstavljenom prije par godina na sveučilištu Columbia, Chamberlain je otkrila da se vježbanjem značajno poboljšava sposobnost crtanja tijekom vremena, što je bilo vidljivo kod ljudi koji su sudjelovali u istraživanju.
Na temelju tih istraživanja psiholozi preporučuju sljedeće tehnike za bolje crtanje: fokusiranje na razmjer crteža kako bi on odgovarao veličini papira; nastojanje da se objekt smjesti u svoju okolinu na odgovarajuće mjesto u prostoru; usredotočenost na udaljenost između elemenata objekta i njihove relativne veličine; usredotočenost na veličinu i oblik „negativnog prostora” tj. praznog prostora između dijelova objekta. Na kraju, oni preporučuju da se razmišlja o linijama kakve one zaista jesu – granice između svijetlih i tamnih područja.

Chris McManus, član istraživačkog tima ističe: „Malo je ljudskih vještina koje se ne mogu poboljšati praksom.”


(Znanost)

Psiholozi preporučuju fokusiranje na razmeri crteža kako bi on odgovarao veličini papira oni preporučuju da se razmišlja o linijama kakve one zaista jesu – granice između svetlih i tamnih područja.