Aleksandar Leso Ivanovic

Postavio si je a moram i ja,volim je !

Kari Šabanovi

Sjećanje me lakom tugom ovi:
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
- s puta idu kari Šabanovi.
 
Mi u susret otrčimo k njima,
a kapi nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima...
 
... Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
 
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.
 

Skriše se oku modri brjegovi,
skuči se vidik u krug najuži:
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše – zajuži.
Pogledaš – puti lišćem zasuti.
U jednu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.
Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

Stevan Raičković o pjesmi Kari Šabanovi Aleksandra Lesa Ivanovića

Kari Šabanovi (Sjećanje iz djetinjstva)

Sjećanje me lakom tugom ovi:
.veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
S puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,
A kari nas vrate srećne kući
I sivom nas džadom truckajući
O pređenim šapću drumovima.

Mili dani, moji sni nestali,
Kao da ste svi u jutro neko
Na kare se kradom iskrcali
I otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
Zalud oko daljinama pipa:
Davno više ne čuje se škripa,
Niti idu kari Šabanovi.

Sav pesnik Aleksandar Ivanović vidi se kao na dlanu: to je za mene tačno deset pesama, od desetak do dvadesetak stihova svaka. Sve ono drugo, a ni toga u Ivanovića nema napretek, govori u prilog jednoj rasprostranjenoj i karakterističnoj osobini pesnika izrazitih liričara po vokaciji: u spontanom odnosu prema poetskoj materiji – koja se u ovakvim slučajevima kao što je naš gotovo i bukvalno poklapa sa činjenicama iz života – neuporedivo su brojniji promašaji negoli pogoci. Jer pogodak u lirskoj pesmi je – nema druge – samo onaj u samo centar.

Naveo bih naslove tih deset pesama, jer kad govorim o poetskom liku Aleksandra Ivanovića, imam samo njih pred očima. To su, u slobodnom redosledu: „Dvije jasike“, „Jesen“, „Lokva“, „Otvaranje jednog prozora pred zalazak sunca“, „Slomljenom oknu“, “Ljudi sjenke“, „Jutro pod Vojnikom“, „Oblak“, „Potonja ura Rada Tomova“, a pre svih – „Kari Šabanovi“.

Zaista ih nema mnogo, ali ih ima sasvim dovoljno da nas Aleksandar Ivanović s pravim razlogom okupi ovde, na svom Cetinju, dvadeset godina posle svog nestanka. I sami taj vremenski interval, koji nije mali, unapred govori u prilog tome da je poezija ovog pesnika prošla kroz prvu, nakritičniju, proveru vremena.

Već sam od svih Ivanovićevih strogo izabranih pesama posebno izdvojio onu pod naslovom „Kari Šabanovi“. Bar za mene, nimalo slučajno: ja bih se nadalje, u ovom svome kratkom slovu, samo na njoj i zadržao.

Ova pesma, po mom skromnom mišljenju, poseduje neka od onih takozvanih zagonetnih svojstva koja se ne daju tačno odrediti i imenovati, ali za koje smo svesni da u pesmi postoje kao „nešto“ što nas magnetski privlači i vezuje za nju, na takav način, da nas podsvesno gotovo razrešava i bilo kakve potrebe da se u sumu onih reči koje se nalaze u pesmi udubljujemo ili da o njima naknadno razmišljamo.Kada sam izabrao pesmu „Kari Šabanovi“ da se baš na njenom primeru okušam sa jednom svojom pretpostavkom – imajući u vidu i srodne poetske slučajeve – pokušao sam da se u ovu pesmu i udubim i da o njoj razmišljam. (Mislim da to nikad do sad nisam činio ni sa jednom iz niza onih pesama koje sam tokom godina, iz sebi neobjašnjivih razloga, voleo.)

Fabula ove pesme sasvim je prosta i u suštini počiva samo na jednoj (ali zaista lepoj) slici, koja se javlja u dva maha, u dve varijante: prvi put kao prava slika – direktno izazvana iz života, drugi put kao njen negativ – u ulozi simbola.
Po raspoloženju: prva polovina pesme je u znaku ponesenog, radosnog sećanja, druga polovina je melanholična reč o pesnikovoj javi.
Tema sasvim uobičajena: lament nad prohujalim detinjstvom.
U ceo ovaj poznati i odvajkada debelo izrabljivani pesnički, zapravo, lirski kontekst, Aleksandar Ivanović – sem svoje specifične i originalne sličice – čini mi se da sadržajno ne unosi ništa drugo novo i nepoznato.
U čemu je onda tajna tako neodoljive privlačnosti ove pesme koja je postala nezamenljivi sinonim i za samo pesnikovo ime?

Ni u njenom izrazu ne bi se mogao potražiti odgovor na ovo pitanje.

Versifikacija ove pesme gotovo nijednim svojim elementom ne skreće na sebe pažnju: pesma se metrički ravno kreće u sasvim pravilnim desetercima (asocirajući na Jesenjina u Pašićevom prepevu), rime su poznate i bez ijednog iznenađenja, leksika je standardna i uglavnom ispomoćna – u službi deskripcije.

Pa ipak bi ja ono „nešto“ potražio baš u ovoj poslednjoj odrednici, u jednom leksičkom spregu za koji mi se čini da je svojim dvostrukim refrenskim prisustvom prožeo i ozvučio čitavu ovu pesmu zaista jednim izuzetnim melodijsko – koloritnim valerom.

Reč je naravno o spregu – kari Šabanovi.
Ako bismo reč kari (italijanski carro) zamenili nekim uobičajenim (književnim) sinonimom iz našeg jezika, a Šabanovi takođe jednim od rasprostranjenijih ličnih domaćih imena – da li bi naš doživljaj ove pesme bio isti?
Recimo:kola Jovanova.

Nije uputno, čak je i grubo i sa primesom neke vrste estetskog ( da ne kažem i duhovnog) nasilja, vršiti ovakva poigravanja sa jednim odavna postojećim poetskim – i to još dragim – tekstom.

Ali nisam mogao da odolim a da i u ovakvoj, javnoj i pismenoj formi, ne dam oduška jednoj svojoj staroj, skrivenoj pomisli, na ovu istu temu, koja mi se javlja, kad god čitam, ponavljam poluglasno ili čujem od drugih, jednu od najlepših pesama našeg jezika „Santa Maria della Salute“ Laze Kostića.

Da nema ovog i baš ovakvog , za nas i u našem sluhu i duhu tajanstvenog, zagonetnog i gotovo mističnog refrena – koji na srpskom jeziku ne znači baš bogzna šta (Sveta Marija od spasa) – da li bi i ona ostala suma Kostićevih reči sama za sebe i sama iz sebe, imala baš takvu uzvišenu tačku oslonca kakvu za naš sluh i iluziju u našem duhu ima refren koji je sam pesnik, razbarušeni i fascinantni Laza Kostić, izabrao?Na sličan način je tako nešto, za sebe, uradio i skromni Aleksandar Ivanović, u pesmi „Kari Šabanovi“. Naravno, s jednim sasvim drugačijim prizvukom, spuštajući svoju stvar na zemlju, u lokalni ambijent, u specifične reči i frazu jednog kraja, da ne kažem – jedne ulice (ili da se poslužim samim pesnikovim određenjem – jedne džade).

I za mene, koji ovo iznosim, radi se ovde, naravno, o jednoj relativiziranoj, nepotpunoj istini, nekoj vrsti poluistine koja je tako prisutna u gotovo svakom tumačenju poezije, pogotovu lirke. Hoću da kažem: i sve drugo u pomenutoj pesmi Laze Kostića – izvan njegovog, za naš sluh tako opojnog refrena – ima svoju visoku poetsku cenu. Mislim da je na neki način slično i sa, u sami centar pogođenom, čitavom slikom-okosnicom u Ivanovićevoj pesmi „Kari Šabanovi“.

Pa ipak, ja ostajem pri tome da je ono što sam prethodno naveo, u oba slučaja, potenciralo naš utisak o ovim pesmama.

Moj utisak – svakako.



Ovaj tekst pročitan je 27. Aprila 1985. Godine na Cetinju, na razgovoru o poeziji Aleksandra Lesa Ivanovića (1911-1965), u okviru manifestaciije „Studentske staze“.

Čapur u kršu

.

Daljini svakoj dio sam srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.

Pohodi na Crnu Goru



Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

.

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

.

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti – siromašice moja slovenska!

Poslije rata

.

Crnom Gorom snjegovi se bijele
i steže prva zima poslije rata.
Mećave ljute viju preko nje cijele
i tuga je za nestalima hvata.

.

Zgarišta mnoga kroz nju oči srijeću,
bez krova i bez ljudskog razgovora;
gledaš kroz rupe vrata i prozora;
u zidine im pahulje ulijeću…

.

Je li to teret snijega i oblaka
nad Crnom Gorom ugnuo vidik sivi?
Ili se sjete svih patnja, gladi, studi,
pa težak pogled u njega upru ljudi,
začuđeni kako ostaše živi?

Djevojci iz djetinjstva

.

Utkali su se u zlatan rub oblaka,
trepte u lišću, u perju ptičjih krila,
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i žudni san dječaka.

.

Pa mi i sada, u ove pozne čase,
još sjaji davni osmijeh tvoga lica,
kao što danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.

Ljudi-sijenke

.

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sijenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Jutra jugova

.

Skriše se u oku modri bregovi,
skuči se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše – zajuži.

.

Pogledaš – puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.

.

Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

Kiše jesenje

.

Utihli gradom koraci.
Jesenje nebo proplaka,
Puni su vode oblaci
i vode pune oblaka.

U susret nebu

.

Sjaj čudni jedan zapad toči,
Na zemlju nebo slazi kradom:
nose ga, nose žutim gradom,
nose ga stakla, vode, oči.

.

Sjaj čudni jedan zapad ima:
visoka stabla k njemu streme,
put njega noćas ptice nijeme
hitaju, pjene, u jatama.

.

Od neba toga žutog pijan,
i ja pogled mutni šaljem,
na zemlji ovoj teškim maljem
života patnog izubijan.

.

Kroz šapat trava što ga srete,
po dahu vjetra, po jastrebu,
po šumu lišća nek uzlete
nijeme moje žalbe nebu.

Vjetar

.

U mutnih dana trubljenju jesenjemu
kroz bespomoćni plač u jecaj kiša,
zahuju vjetar, zazviždi, pa se stiša,
pa opet grune – mjereći snagu svemu.

.

On baca, nosi pregršti lišća suva,
ne dajući mu ni da mrtvo, svelo leži:
on lomi krte grane i duva, snažno duva,
nabijen krcat mržnjom prema truleži.

.

Da ga vidiš spazio bi mu u grču lice,
stisnuto bolno od uboda i rana
dok nadlijeće, napada prsimice
na bajonete oštrih, golih grana.

.

Ali ga čuješ kad grune iznebuha,
s fijukom kad ti prohuji pokraj uha
uz cvokot grana i pisku lišća suha.

Varka

.

Koračam ulicom pustom gore – dolje.
I ma gdje stao nogom na mokru cestu
učini mi se: na nekom drugom mjestu
radost ću neku naći – tamo je bolje.

.

I ređam mjesta: jedno, drugo, pa treće…
Pa opet – nespokojan i pokisao –
zanesen idem kuda me vuče misao:
Neznanom kutu mira i tihe sreće.

.

Obiđem svaki kutak što srce zna ga,
neće li i gdje njezin osmijeh sresti.
Al svud je, svud je isti: radosti nigdje traga
što mi se tužnom prisni na mokroj cesti.

Ah, Leso…

.

…A sad je godina 1965-ta. Moj otac voli literaturu, piše na teškom “Remingtonu” svoje priče, romane, ali, to nije važno. Svaki dan ga čekam “ispred zgrade” kako se govorilo, da se vrati s posla. Iz daljine ga već prepoznajem, visokog, pravog kao svijeća, radujem se njegovom ujednačenom, brzom hodu, obaveznoj “Politici” preduplanoj u ruci, možda je danas “došao” i “Politikin zabavnik”?
Tog dana o kojem pričam očev hod je drugačiji, sporiji, glava je malo sagnuta, ona “Politika” ne maše veselo u njegovoj ruci, sve otkriva neku očevu odsutnost.
Penjemo se stepenicama, ulazimo u kuću. Majka prepoznaje da jes nešto? Pita, pretrnula od straha, što se desilo, Vukašine i dobija odgovor: Zoraida, Leso se raspao od tuberkuloze, danas je umro, a svakoga za to u ovom gradu boli k….
Tada sam prvi put čuo za Lesa.
Mnogo kasnije pročitaću njegovu knjigu poezije Čapur u kršu.
O, da, velikih priča je bilo oko onoga čapur. A što će mu ono, a seljački brate bogami, a ko će to razumjet? I ja sam nekad dijelio isto mišljenje…
A znate li vi što je čapur? Zamislite nepregledni, surovi katunski krš, pa one njegove djelove gdje je erozija dotukla i samu nadu, samu pomisao na život, pa ipak uočite da je pravo iz toga krša, ali s mijene na uštap i kao kršu u inat, izraslo neko usamljeno, izuvijano, svo u čvorovima i krivinama, nisko stabalce makije. Pa kad se ta utvara potpuno osuši, kad umre, crkne, kad postane patrljak, svjedok mučeničkog bitisanja tučen vjetrovima, kišama, snjegovima, goren vrućinama, e taj patrljak, preostatak nečega što je nekad disalo i rađalo se i borilo za zrak sunca, za dašak vazduha, tu, u nemogućim uslovima, zove se čapur.
Već odavno razumijem Lesa kad se odlučio za takav naslov, a sam naslov mu je vrijedan čitave knjige, da ne kažem poezije…

Čapur u kršu

.

Daljini svakoj dio sam srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.