Milivoj Uzelac

Milivoj Uzelac

( 1897. - 1977. )



[You must be registered and logged in to see this image.]

Milivoj Uzelac (Mostar, 23. srpnja 1897. - Cotignac, Francuska, 6. lipnja 1977), hrvatski slikar.
Korijeni su mu iz smiljanskog kraja.


U Banjoj Luci pohađa gimnaziju, gdje upoznaje i druži se s Vilkom Gecanom, još jednim klasikom
hrvatske moderne umjetnosti. Ondje počinje slikati, a 1912. godine s obitelji seli u Zagreb
gdje povremeno pohađa Akademiju pod vodstvom Tomislava Krizmana i kasnije Otona Ivekovića.
Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata bježi od mobilizacije u Prag gdje radi sa češkim slikarom
Janom Preislerom. Tamo s još trojicom slikara (Vilko Gecan, Marijan Trepše i Vladimir Varlaj –
formira Grupu četvorice, a i dolazi u doticaj s umjetnošću ekspresionizma u čijem stilu će njihova
grupa najviše stvarati. Završetkom rata 1919. godine vraća se u Zagreb gdje s ostalim članovima
družine redovito izlaže svoja djela na Proljetnom salonu. U tom razdoblju nastaju njegova
najpoznatija remek-djela.
1923. godine seli se u Pariz gdje stječe visok ugled. U Francuskoj ostaje do svoje smrti.
1971. je u Modernoj galeriji u Zagrebu održana njegova prva retrospektivna izložba.
Od 27. studenog 2008. do 11. siječnja 2009. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu održana
je druga njegova retrospektivna izložba na kojoj su skupljene slike iz velikog broja galerija,
privatnih zbiraka, kao i dosad njegovih nepoznatih djela.


wikipedija




[You must be registered and logged in to see this image.]

Magdalena


[You must be registered and logged in to see this image.]



Predeo s prozora, 1932
ulje na platnu, 81x65 cm (Narodni muzej, Beograd)


.........................


Njegovo čitavo stvaralaštvo prožeto je erotizmom, a glavni pokretač njegovog likovnog djelovanja bila je strast prije svega prema ženama, ali i prema životu u cijelosti. Rušio je sve tabue građanskog društva i njegova su djela često izazivala skandalozne reakcije. “Bio je čovjek izrazite seksualne snage i jedan od markantnijih i privlačnijih pariških umjetnika toga vremena. Žene su mu cijeli život bile ključni pokretači likovnog stvaralaštva, ali i neizostavno društvo u privatnom životu. No za razliku od mnogih drugih umjetnika on ženu slika izravno, vjerodostojno i ostaje vidljivo da je sve što slika doista i proživio. Njegov doživljaj žene kreće se u širokom rasponu, od praznine i istrošenosti do tuge, srama i zamišljenosti. Svaki portret odraz je jednog emocionalnog stanja. Žensku ljepotu prikazuje u širokom rasponu varijacija, od senzualne i ljupke, pa sve do vulgarne i raskalašene”, kaže Damir Grubić. Pripadnice ljepšeg spola na njegovim slikama ne izgledaju kao da poziraju, a promatrač se osjeća kao da ih je osobno uhvatio u nekom intimnom trenutku.


Nakon što je 2001. u Pragu pronađen Uzelčev ciklus erotskih crteža i karikatura, javnosti je otkriven i ovaj najprovokativniji dio njegova stvaralaštva. Riječ je o trinaest više opscenih nego erotskih radova, koji se uglavnom mogu shvatiti kao alegorije pohote i ruganje ljudskoj neutaživoj potrebi za seksom. Prema tekstu profesora Frane Dulibića s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je istražio likovnu posebnost i okolnosti nastanka tih radova, Milivoj Uzelac je jedan od prvih hrvatskih autora provokativnih erotskih i opscenih motiva, a gotovo sigurno prvi autor opscenih karikatura. U tim djelima žene najčešće dominiraju situacijom, a muškarac je samo sudionik čija je jedina svrha zadovoljenje ženskih fizičkih potreba. Zbija šale na račun onih koji su vođeni spolnim nagonom, prikazujući im glave u obliku spolnih organa. Zanimljiv je njegov realistično nacrtan autoportret s malom figurom ženskog akta, koji mu sjedi na ramenu i vuče ga za nos. Akt umjesto glave ima žensko spolovilo i predstavlja iskušenje kojem ni on sam ne može odoljeti. Svakako treba uzeti u obzir procjenu da su crteži nastali potkraj I. svjetskog rata, kada je Milivoj Uzelac imao tek dvadeset godina. Njegova bezobrazna hrabrost i potreba za rušenjem ustaljenih konvencija, osobine po kojima se istaknuo još u ranoj gimnaziji, gurnule su u drugi plan čak i mogućnost da zbog izrade takvih djela može biti zakonski kažnjen.


....................


U Prag je došao početkom rata, bježeći iz Zagreba od mobilizacije. Kako je pred sam atentat u Sarajevu zbog svoje buntovne naravi bio izbačen iz tadašnje zagrebačke Privremene više škole za umjetnost i obrt, kasnije Akademije likovnih umjetnosti, na samom početku rata dobio je poziv za vojsku. Kao antimilitarist po uvjerenju odbio je sudjelovati u ratu, nabavio putovnicu s lažnim imenom i s tek navršenih 18 godina otišao u Prag. Već je tada bio likovno formirana ličnost svjesna svoga talenta i bohem poznat po burnom načinu života. Kako kaže Damir Grubić, bio je čovjek snažnog egocentrizma i stvaralačke snage, koji se neprestano sukobljavao sa sredinom u kojoj se nalazio. ‘’Cijeli ga je život pratila reputacija bohema i ženskaroša koji se u potpunosti predaje životu, ali imao je pritom i svoja načela, nije samo srljao u avanturizam’’, naglašava Damir Grubić. Pod tuđim imenom i bez potrebnih dokumenata nije se mogao upisati na likovnu Akademiju, ali je upoznao profesora Jana Preislera koji ga je ilegalno primio u svoju klasu i postao mu mecena. U Pragu Milivoj Uzelac sazrijeva kao slikar upijajući razne utjecaje, jer su u tu europsku metropolu dosta rano počele stizati avangardne struje iz Pariza i Njemačke, što je mlade češke umjetnike potaknulo da se počnu slobodnije izražavati. Tijekom ratnih godina u Pragu je živio s vlasnicom pansiona za studente Persom Hladnikovom s kojom se nikada nije oženio, ali je s njom imao dva sina, svoje jedine potomke. Po svršetku rata vratio se u Zagreb, tada umjetničko središte ovih prostora, gdje je vrlo brzo dobio potvrdu javnosti za svoj rad izlaganjem na Sedmom proljetnom salonu. Sa samo 22 godine postao je svojevrsni predvodnik mladih ekspresionista i senzacija nekoliko narednih Proljetnih salona, kao i drugih grupnih izložbi. Zagreb je napustio već nakon četiri godine ostavivši iza sebe niz remek-djela i otišao u Pariz sa suprugom Ruskinjom Natašom Miklaševskom, prvakinjom zagrebačkog baleta. Samo dvije godine nakon dolaska u Pariz postavio je svoju prvu samostalnu izložbu, koja mu je donijela afirmaciju i kupce iz bogatih pariških slojeva.

.........................

Nakon relativno mirnog razdoblja, osiguravši egzistenciju, preselio je atelijer u umjetnički centar Pariza Montparnasse i vratio se razuzdanom načinu života. ‘’Živio je punim plućima, uglavnom noću, a razuzdani prizori iz njegova života još se danas prepričavaju u umjetničkim krugovima. No iz takva načina života crpio je inspiraciju i neprestano radio. Njegov se brak istovremeno sve više pretvarao u prijateljsku vezu pa su mu u život ponovno počele ulaziti nove žene’’, priča Damir Grubić. Svaka od njih mu je i pozirala, što mu je omogućavalo da na platno prenese i najintimnije trenutke. Konačno se smirio sa susjedom Rosemarie da La Rayere, s kojom se oženio i potkraj života otišao živjeti na farmu Pasto Sobre u blizini francuskog mjesta Cotignac, gdje i umire u osamdesetoj godini.

Iako se više nije vraćao u Hrvatsku na duže vrijeme, nikada nije prekinuo kontakte s domovinom. Za vrijeme II. svjetskog rata njegovi radovi putuju Europom u sklopu službenih izložbi NDH, a nakon rata putuju svijetom u okviru izložbi ‘’Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije’’ te ‘’Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva’’. U Modernoj galeriji u Zagrebu 1971. je postavljena njegova prva retrospektiva, a u toj se galeriji i danas nalazi njegov čuveni ‘’Autoportret u baru’’ iz 1923.


nacional.hr
13.03.2003.

[You must be registered and logged in to see this image.]

 Brod, oko 1928.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Devojka sa sesirom

[You must be registered and logged in to see this image.]


Toreador, 1932
grafika/papir, 42x31,7 cm

[You must be registered and logged in to see this image.]


Sportski spektakl, 1932.
grafika/papir, 42x31.7 cm

[You must be registered and logged in to see this image.]


Marš, 1932.
grafika/papir, 42x31,7 cm

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedrenje, 1932.
grafika/papir, 42x31,7 cm

[You must be registered and logged in to see this image.]

Veliki lov, 1932.
grafika/papir, 42x31,7 cm

[You must be registered and logged in to see this image.]

Natjecanje dizača utega, 1932.
grafika/papir, 42x31,7 cm

[You must be registered and logged in to see this image.]

U vrtu, 1939.

Autoportret pred barom (1923.)

Izložba u Klovićevim dvorima: Kakvi su bili odnosi između
umjetnika koje ćemo vidjeti




[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijepu Tušiku portretirali su i Gecan i Uzelac. Na slici je verzija Milivoja Uzelca iz 1928. godine

U hrvatskoj umjetnosti ne postoji niti jedan sličan primjer prijateljstva kao što je ono između dvojice slikara, Vilka Gecana i Milivoja Uzelca, koji su bili najiskreniji prijatelji skoro cijeli svoj život. Upoznali su se još 1912., kao petnaestogodišnjaci u gimnaziji u Banjoj Luci. Preko učitelja Pere Popovića saznavali su sve o suvremenom slikarstvu.

S drugih su predmeta, koji su im bili dosadni, bježali u polje na slikanje. Uzelac je školske praznike provodio kod svoje majke u Kraljevici, ali ponekad i kod Gecanovih u Kozari. Bili su jako različiti: Uzelac je bio ekstrovertiran i zavodljiv bohem otvoren prema životu i ljudima, ženama je slamao srca, a Gecan je bio puno samozatajniji, krhkiji i volio je jednu ženu: Anku Vragović, inače prvu ljubav Milana Steinera.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Milivoj Uzelac

Zajedno su radili, jedan na drugog su utjecali, no nisu imali sličan rukopis. Obojica su imala i koristi od suradnje: Gecan je uz Uzelca postajao otvoreniji, Gecan je pak pazio da Uzelac zbog prevelike lakoće slikanja ne odluta u površnost.

Poslije ropstva

Nakon Banje Luke zajedno su studirali u Pragu. Uzelac je bjegunac iz vojske pa Likovnu akademiju kod Jana Preislera pohađa ilegalno, dok Gecan u Prag dolazi nakon ropstva na Siciliji, prateći svog prijatelja. U međuvremenu, tijekom ratnih godina, izmjenjivali su pisma.
Slikali su jedan drugoga, ali su imali i zajedničke modele, pa i na nekima od njihovih najvažnijih slika. Zvonko Maković, autor nadolazeće izložbe “Strast i bunt” u Klovićevim dvorima, o njihovu odnosu kaže: “Cijelog su života, od najranije mladosti, njih dvojica bili povezani, no nisu nikada ulazili u područje jedan drugome”. Nakon Praga i poslije Prvog svjetskog rata, 1919. godine, vraćaju se u Zagreb i glavni su protagonisti prijelomne izložbe: Proljetnog salona. S Uzelcem dolazi i Čehinja Viktorija koja je u njega bila zaljubljena. Ona je zajednički model obojici umjetnika, Uzelac ju je naslikao kao model u slavnoj “Veneri iz predgrađa”, dok ju je Gecan opisivao kao idealan model. “Bila je u stanju nepomično stajati i pozirati satima”, sjećao se kasnije.
Gecanov portret Viktorije bit će također izložen na izložbi “Strast i bunt”, u Klovićevim dvorima. U nekoliko slika Uzelac i Gecan slikaju njih troje zajedno. Uzelac 1920/1921. upoznaje rusku balerinu Natašu Miklovskaju, kojom će se oženiti, i Viktorija se vraća u Prag. Stanovala je kod Uzelca u stanu s njegovom majkom i sestrom - nikoga u Zagrebu nije poznavala, osjećala se često izgubljenom, pogotovo kad Uzelac pokazuje interes za rusku balerinu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vilko Gecan


Uzelčeva je karizma privukla brojne druge žene, poput studentice klavira Alice Nadal s Martiniquea. Fascinirao je i kritiku. Što drugo reći o umjetniku o kojemu je likovna kritika započinjala na način, kao što piše Robert Perrier: “Ima oči djeteta i figuru diva”. Napokon se smirio s markizom Rosemarie de la Rayere.

Prvi cjeloviti pregled

Kasnije, u Parizu, kada Gecan navraća 1928. kod Uzelca na proputovanju iz Zagreba u Ameriku, imaju ponovno zajednički model - Tušiku. Ona je bila mađarska studentica i model u Parizu koja je Uzelcu pozirala, a tijekom Gecanova boravka nastaje niz crteža i jedna od njegovih važnih slika “Portret Tušike” (Beograd, MSU). Uzelčeva “Tušika” je iz iste 1928. i nalazi se u Sarajevu u Umjetničkoj galeriji BiH.
Izložba “Strast i bunt” koja se 6. rujna otvara u Klovićevim dvorima prvi put donosi pregled avangardnog pravca ekspresionizma koji se u Hrvatskoj javlja početkom Prvog svjetskog rata, da bi puno afirmaciju doživio u poratnim godinama.
Kao što i sam naziv izložbe kaže, bit će obuhvaćeno puno bunta i jednako toliko strasti.
Inspirirani pričom o prijateljstvu između Gecana i Uzelca, donosimo pregled najzanimljivijih i najintenzivnijih odnosa.

Ljubomir Micić i Milivoj Uzelac

Međusobno osporavanje i kritike, ‘Malo dublje, gospodine Uzelac’
Prijelomnu izložbu koja je inagurirala ekspresionizam Ljubomir Micić, osnivač Zenita, nije dočekao s velikom euforijom, iako je međunarodni ekspresionizam po njemu druga renesansa. “Ekspresionizam je umjetnost koja prestaje s imitacijom. Ona je, nažalost, nepoznanica u Proljetnom salonu”, piše Micić, i nastavlja: “Malo dublje, gospodine Uzelac, suviše je slaba površina, da ne kažem jaka površnost”. Nije, naravno, imao pravo. Micić je 1919. i 1920. počeo otkrivati ekspresionizam, ali površno, kaže Zvonko Maković, autor izložbe u Klovićevim dvorima, i nastavlja: - Njegova poezija je apsolutno diletantska, pokušavao je plagirati Šimića, Krležu i druge, ali je bio polupismen, netalentiran, ali i ambiciozni diletant.

Milivoj Uzelac i Vilko Gecan

Najbolji prijatelji cijeli život

Tijekom Gecanova ratnog zarobljeništva na Siciliji (od 1915. do 1918) Gecan i Uzelac razmjenjuju kontinuirano pisma, razglednice, dopisnice... na kojima jedan drugom skiciraju i pišu o umjetnosti. Uzelac opisuje situaciju u Pragu, govori o afinitetima i svojim i svojih nastavnika, pa i općenito u Pragu. Gecanu su to jedine informacije koje ima tijekom ratnih godina - živi u potpunoj izolaciji i tu se upoznaje, preko Uzelčevih pisama, sa Cezanneom kojega će zajedno apsolvirati kad Gecan nakon rata 1919. stigne u Prag.

Sava Šumanović, Milivoj Uzelac i Vilko Gecan

Kritika nije mogla odlučiti: najbolja ili najgora izložba do tada u gradu

Godine 1921. u Zagrebu je održana izložba Save Šumanovića koji je na njoj prikazao svoje pariško iskustvo, ono što je naučio u školi Andréa Lhotea. Akademizirana verzija kubizma u sljedeće će dvije godine biti važnom dionicom hrvatskoga slikarstva. Tijekom 1921. u Parizu je boravio također i Milivoj Uzelac. Šumanovićeva je izložba u Umjetničkom paviljonu pobrala oprečne kritike, kao niti jedna do tada. Neki su prepoznali prekretničku važnost izložbe, a neki su je nazivali najgorom izložbom u povijesti. Koliko se god to kasnije nastojalo potisnuti, piše Zvonko Maković, u idućem razdoblju teško je razumjeti djela Gecana i Uzelca, bez utjecaja Save Šumanovića. Gecan je upoznao Savu Šumanovića nakon povratka iz ratnog zarobljeništva, pa i nakon Praga, i to je njihovo poznanstvo bilo važno osobito za kasnijega Gecana, nakon 1922. Autor monografije o Savi Šumanoviću Mića Bašičević govori da je Šumanović radio skicu za jednu od najslavnijih Gecanovih postekspresionističkih slika “U krčmi”.

jutarnji.hr