Kambizova izgubljena vojskaKambiz II. bio je vladar Perzije (vladao 530.-522. pr. n. e.), koji
je naslijedio Kira Velikog. U želji da dostigne očeve osvajačke
uspjehe i uspostavi perzijsku vladavinu kroz sve tada poznate
zemlje (tj. civilizacije) svijeta, Kambiz je 525. pr. n. e. napao
Egipat, porazivši posljednjeg pravog egipatskog faraona, Psametika
III. Međutim, danas ga ne pamte po osvajačkim podvizima,
već po izgubljenoj vojsci odaslanoj u osvajački pohod na
sićušno kraljevstvo u pustinjskoj oazi - sili od 50 000 ratnika
koja je nestala bez ijednog preživjelog, i bez ikakva traga već
više od 2 000 godina.
Istraživači pustinja i pustolovi poput grofa Laszla Almasya
(na kojem je temeljen lik engleskog pacijenta u knjizi i filmu
istog naslova) pokušali su otkriti njihovo posljednje počivalište i
riješiti misterij njihova nestanka.
Herodot i KambizGlavni izvor priče o Kambizu i njegovoj izgubljenoj vojsci drevni
je grčki putnik i povjesničar Herodot, neustrašivi čovjek koji
je putovao širom Egipta već 15 godina nakon perzijske invazije.
Herodot je slijedio Kambizove puteve i bilježio lokalne priče i
pripovijesti o ovome osvajaču. Nažalost, njegova objektivnost je
upitna; Herodot je gajio tipičnu grčku antipatiju prema Perzijancima,
a u svojoj Povijesti Kambiza bez grižnje savjesti ocrnjuje
kao despota, luđaka i nesposobnjakovića.
Herodot prvo izvještava kako je Kambiz uspio prijeći teško
prohodno sinajsko pustinjsko područje i suočiti se s Egipćanima
s vlastitom vojskom u punoj snazi, što je važno jer nam govori
da su Perzijanci bili osposobljeni za pustinjske transporte.
Angažirali su arapska plemena da im na redovitim razmacima
uz put postave spremišta vode, zapravo umjetne oaze - pa su
tako na ratište mogli stići u dobrom stanju i poraziti Psametika.
Da bi ga okrunili kao faraona, Kambiz je kasnije putovao u
glavna egipatska kultna središta, no, prema Herodotu, nije se
pretjerano potrudio da upozna ili ispoštuje njihove običaje. Nakon
toga je odlučio pokrenuti vojni pohod na Etiopljane (s
južne strane), Kartažane (uz obalu prema zapadu) i Amonijce -
stanovnike oaze Siwe, malog plodnog područja duboko u Zapadnoj
pustinji, poznatog po proročištu Amonova hrama (siwanski
naziv za egipatskog boga Amona-Ra, kojeg su Grci
izjednačavali sa Zeusom). Svećenici hrama uživali su poštovanje
egipatskih vladara, koji su ovdje dolazili po »božansku« milost
za legitimizaciju svoje vlasti. Aleksandar Veliki potrudio se to učiniti osvojivši Egipat 200 godina kasnije, no Kambiz, čini
se, nije slijedio primjerene običaje, omalovaživši Siwance.
Ekspedicija u Siwu
Da bi organizirao pohod na Etiopiju, Kambiz je svoju vojsku
poveo južno niz Nil, zadržavši se kod Tebe da bi odvojio dio ljudi
i poslao ih na Siwu 524. pr. n. e. Prema trećoj knjizi Herodotove
Povijesti, vojsci od 50 000 ljudi bilo je zapovijedeno da
»porobe Amonijce i spale Zeusovo proročište«. Uz pomoć
vodiča, vojska je krenula u pustinju, stigavši do »grada Oaze«,
Grcima poznatog kao »Otoci sreće« (današnja Kharga) nakon
sedmodnevnog marširanja prema zapadu. Nakon toga više nisu
viđeni, premda su sami Siwanci Herodotu nekako uspjeli ispričati
što se otprilike tada dogodilo:
a Amonijci o tome pričaju ovako: kad je vojska prolazila kroz pustinju
od one Oaze prema njima, negdje otprilike na polovici puta između ...
[Siwe] i Oaze, dok su vojnici doručkovali, zapuhalo je silno i neuobičajeno
jugo koje ih je, noseći pješčane nanose, zatrpalo, i tako su oni
netragom nestali. Tako se, kažu Amonijci, dogodilo s tom vojskom.*
Ovo je sve što znamo o izgubljenoj vojsci, i mnogi proučavatelji
sumnjaju da se ova epizoda uopće dogodila. Možda je
Herodot cijelu priču jednostavno izmislio ne bi li Kambiza prikazao
što glupljim. Zašto bi perzijski vladar gubio vrijeme napadajući
Siwu? Zašto bi slao tako veliku vojsku da osvoji tako
malo mjesto (s vjerojatno ne više od par tisuća stanovnika)? I, što je najvažnije, zašto bi ih slao tako pogibeljnom rutom bez
ikakve pripreme ili sigurnosnih mjera?
Sam Herodot sugerira neke odgovore, premda neizravno.
Mogući motiv za ekspediciju bio je taj da je Kambiza naljutio
stav svećenika Amonova hrama, koji su - i sami ljutiti zbog neukazana
poštovanja - možda širili glas kako je njegova vlast nelegitimna.
Možda su čak i pretkazali njegovu smrt. Herodot
također ističe podatak da je Kambiz bio razdražljiv pijanac,
poznat po izljevima zlobe i okrutnog bijesa, i da je teško
opraštao. Također je bio dovoljno poremećen da ugrozi svoje
ljude nedovoljnim planiranjem i slabim pripremama.
Alternativno objašnjenje je da je Siwa bila tek usputna točka
na dužemu putovanju. Možda su pravi ciljevi bile zemlje dalje
prema zapadu. Kambizov planirani napad na Kartagu otkazan
je jer su Feničani koji su mu pribavljali flotu odbili ići protiv svojih
srodnika koji su imali koloniju u Kartagi. Možda je zato planirao
napad s kopna; to bi objasnilo nesrazmjernu brojku
članova vojne ekspedicije.
Ako je Herodot u pravu, perzijska vojska nastradala je na
turoban način. Područjem kojim su putovali prevladavaju neplodne
udoline golih stijena i kamenja; vjetrom oblikovani
obluci; zaravni soli i prašine; nepregledna pješčana mora neprohodnih
dina; vrući pustinjski vjetrovi topliji od 40°C koji ne
opadaju danima; silne pješčane oluje koje zatrpaju sve što stoji; i
apsolutna nestašica vode. Nije sasvim jasno kako su Amonijci
saznali za sudbinu izgubljene vojske, s obzirom da su Herodotu
izričito rekli da niti jedan vojnik nije stigao do Siwe; možda su
tek pretpostavili najvjerojatniji ishod događaja.
Vojska u pustinji
Osim što predstavlja veliki neriješen misterij, gorka sudbina izgubljene
Kambizove vojske nudi i fascinantnu mogućnost da na
ovom području postoji veliko nalazište kostiju, oklopa, odjeće,
oružja i opreme iz davnog perzijskog doba, koje čeka da ga
netko otkrije. U vojsku su vjerojatno bili uključeni ratnici iz
mnogih različitih krajeva antičkog svijeta. U iznimno suhim klimatskim
uvjetima, te uz mogućnost da ih je pijesak zaštitio
prekrivši ih, ostaci bi mogli biti nevjerojatno dobro očuvani.
Negdje u Sahari mogla bi se nalaziti riznica arheološkog blaga.
Teška meta
Opisujući kretanje vojske od mjesta oaze poznate kao »Otok
sreće« (danas važnog agrikulturalnog mjesta poznatog pod
imenom Kharga), Herodot nudi nekoliko smjernica za moguće
lokacije gdje je vojska izgubljena. Od ove oaze vjerojatno su
pokušali slijediti tradicionalnu karavansku rutu za Siwu, koja
prolazi kroz oaze u Dakhli (nekoliko stotina kilometara zapadnije),
pa u Farafri (još nekoliko stotina kilometara dalje prema
sjeverozapadu). Iz Herodotovih zapisa čini se da su Perzijanci
možda stigli do Dakhle, pa čak i Farafre, no onda su nestali u
pokušaju da prevale zadnji dio puta. Čak i ovako suženo, područje
koje valja istražiti još uvijek je zastrašujuće veliko. Ako su
se Perzijanci izgubili na izlazu iz Dakhle i krenuli u pogrešnom
smjeru, mogli su završiti bilo gdje u Zapadnoj pustinji.
Zapadna pustinja jedno je od najtežih mjesta na svijetu za
traženje izgubljenih ostataka. Nepregledna je i pokriva oko dvije trećine današnjeg Egipta; zauzima područje od 680 000 kvadratnih
kilometara, što je jednako ukupnoj veličini Austrije,
Belgije, Danske, Grčke, Nizozemske, Norveške i Švicarske.
Uvjeti su, kao što je opisano, neizmjerno teški i loši. Čak ni moderna
vozila s pogonom na sva četiri kotača i specijalnom opremom
nisu u stanju nositi se s nekima od dina koje se mogu naći
u pješčanim morima. Većina područja nedostupna je zbog sigurnosnih
problema u regiji: milijuna mina iz Drugoga svjetskog
rata, blizine granice s Libijom i osjetljivosti pitanja nafte i
terorizma. A tu je uvijek i vjerojatnost da će bilo kakve ostatke
na koje se nabasa uskoro prekriti pješčani val, i nikad više neće
biti viđeni.
Zagonetni grof Almasy
Nimalo obeshrabreni, mnogi pustinjski pustolovi sanjali su o
rješavanju misterija izgubljene vojske. Jedan od najpoznatijih
vjerojatno je bio austrougarski plejboj, pilot, i istraživač pustinja
grof Laszlo Almasy, čiji su život i djela poslužili kao temelj za lik
koji tumači Ralph Fiennes u filmu Engleski pacijent. Almasy je
karijeru započeo kao samouki amater u egzotičnom svijetu pustinjskih
istraživanja, no zahvaljujući nemarnom odnosu prema
osobnoj sigurnosti i umijeću upravljanja motornim vozilima
doživio je više nevjerojatnih pustolovina.
Tijekom 1930-ih kretao se u društvu sastavljenom većinom
od profinjenih britanskih oficira zainteresiranih za pustinjska
putovanja i istraživanja, uglavnom usredotočenih na lociranje
polulegendarne Zerzure, Oaze ptičica, na koju su aludirali srednjovjekovni
spisi. Uspješno otkrivši ovu skrivenu oazu, Almasy je zapanjio ostale članove kluba Zerzura (kako su se bili nazvali),
no njegova potraga za Kambizovom vojskom nije bila tako
uspješna, i bila je daleko opasnija.
Almasy je bio vatreni obožavatelj Herodota i 1936. je odlučio
pratiti trag vojske slijedeći zapise drevnoga Grka. Njegovo
putovanje opisano je u knjizi Saula Kellyja Izgubljena oaza: pustinjski
rat i lov na Zerzuru. Kelly opisuje kako je u prethodnoj
ekspediciji Almasy otkrio komadiće lončarije, što sugerira kako
su Perzijanci namjeravali prijeći bezvodnu pustinju. Zakapajući
velike amfore (vrčeve) uzduž planirane rute i upošljavanjem lokalnih
plemena da im dopremaju vodu, mogli su izvesti operaciju
sličnu prijašnjem uspješnom prelasku Sinaja.
Tako je bar vjerovao Almasy, no kad se 1936. iz Farafre otisnuo
na pustinjsku ekspediciju, nije otkrio spremišta vrčeva s
vodom već cijeli niz kamenih mogila koje je opisao kao »drevne,
šuplje kamene piramide, kružnog oblika, otprilike ljudske
visine«, koje su, čini se, označavale rutu preko zastrašujućeg
mora pijeska. Perzijanci su možda uposlili izviđače da ih sagrade,
nadajući se da će ih dovesti sve do Siwe.
Kelly piše kako se Almasyjeva ekspedicija tad susrela s
poteškoćama koje su im dale uvid u moguću sudbinu Kambizove
vojske. Njihovo napredovanje zaustavile su neprohodne divovske
pješčane dine, a zapuhao je i vrući pustinjski vjetar
khamaseen, šibajući njihova vozila olujnom snagom i toplinom
od 44°C. Sva vozila osim jednog pokvarila su se, i imali su sreće
što su se iz pustinje uspjeli izvući živi u trećem, slijedeći prolaz
između dvije goleme dine, sve dok, četiri dana kasnije, nisu dospjeli
do Siwe. Almasy je planirao još jednu ekspediciju, no izbio
je rat pa nikad nije dobio drugu priliku.
Osporavana otkrića
Tijekom posljednjih desetak godina čula su se ponešto konfuzna
izvješća o otkrićima u Zapadnoj pustinji, koja su zvučala predobro
da bi bila istinita. Prema profesoru Mosalamu Shaltoutu,
voditelju Centra za istraživanje svemira u sklopu Instituta za
istraživanje pustinjskog okoliša egipatskog sveučilišta Minufiva,
talijanska ekspedicija koja je istraživala meteorite nabasala je u
prosincu 1996. na arheološke ostatke u području oaze El Bahrein
u Zapadnoj pustinji. Geolog ovoga tima, Aly Barakat, pronašao
je bodež s drškom, komade lončarije, navodne komadiće
ljudskih kostiju, pogrebne humke, vrhove strelica, kao i srebrnu
narukvicu za koju je prema fotografiji ustanovljeno da »najvjerojatnije
pripada ahamenidskom periodu« (tj. da je drevnoperzijska).
U međuvremenu se dosta čulo o grupi geologa, navodno s
kairskog sveučilišta Helwan, koji su godine 2000. u potrazi za
naftom nabasali na slične ostatke u istom području, pronašavši
razbacane vrhove strelica i ljudskih kostiju.
Godine 2003. geolog Tom Bown poveo je u ovo područje
ekspediciju u pratnji arheologa Gaila MacKinnona i filmske
ekipe, slijedeći otkrića Alyja Barakata za koje su, prijeporno,
tvrdili da su ih zatajile egipatske vlasti. Bown je tvrdio da je i on
ostatke pronašao na istome mjestu, pokraj oaze El Bahrein,
mjestu koje je kasnije nazvano Wadi Mastour - Skrivena dolina.
Bown je navodno išao toliko daleko da je tvrdio da je vidio na
tisuće kostiju razbacanih po pustinji.
Ipak, jedna od ekspedicija koje su uslijedile, ona iz 2005.,
ozbiljno je dovela u pitanje Barakatove i Bownove tvrdnje. Tim ljudi s ohajskog sveučilišta u Toledu, zajedno s britanskim i egipatskim
suradnicima, otputovao je na lokaciju pokraj El Bahreina.
Otkrili su razbijenu posudu koju su spominjali i Barakat i
Bown (premda su je identificirali kao rimsku), no nisu uspjeli
pronaći nikakve druge ostatke, osim nekoliko ukopnih mjesta
za koje su tvrdili da su uobičajena pojava u pustinjama. Umjesto
polja razbacanih ljudskih kostiju pronašli su velik broj fragmenata
fosiliziranih »pješčanih dolara« (bića nalik morskim ježincima,
iza kojih ostaju specifične okrugle ljušture), koje je
navodno vrlo lako zamijeniti za ljudske kosti, čime bi se mogle
objasniti prijašnje tvrdnje.
Može li se vjerovati Herodotu?
I tako, unatoč primamljivim naznakama i uzbudljivim tvrdnjama,
izgubljena Kambizova vojska očito još nije pronađena, kao
ni bilo kakav konačan dokaz njihova postojanja. Mogile i fragmenti
lončarije koje je pronašao Almasy te oružje i kosti koje su
navodno vidjeli Barakat i Bown možda nisu ono što se misli da
jesu, ili jednostavno pripadaju nekoj od mnogih drugih skupina
koje su pokušale prijeći pustinju - primjerice, zloglasna cesta
četrdesetodnevne robovske karavane slijedila je ovu rutu kroz
Zapadnu pustinju preko Kharge.
Konačno, vjerodostojnost ove priče ovisi o Herodotu. Što
se toga tiče, nisu ga osobito cijenili čak ni ostali antički pisci, od
kojih su neki smatrali da bi nadimak »Otac povijesti« koji mu je
nadjenuo Ciceron trebalo promijeniti u »Otac laži«. Kao što je
već spomenuto, imao je predrasude spram Perzijanaca i Kambiza
je opisao zlikovački pristrano. Zapravo, iz nekih drugih modernih izvora čini se da su mnoge skupine ljudi u tadašnjem
Egiptu osvajača dočekali raširenih ruku, a jedan zapis jasno bilježi
da je Kambiz iskazivao hvalevrijedno poštovanje za egipatsku
religiju i običaje. To ne znači da je Herodot priču o
izgubljenoj vojsci izmislio, niti da su ga njegovi izvori prevarili,
no ovoj ionako teškoj potrazi dodaje još jedan sloj sumnjivosti.
Ukoliko Herodotu ipak odlučite povjerovati, u potragu se
možete uključiti i sami. Godine 2004. turistička agencija imena
Aqua Sun Desert u svoj je program uvrstila pustinjski safari kojim
se, u potrazi za ostacima izgubljene vojske, istražuje područje
Zapadne pustinje oko Dakhle, Farafre, Siwe i El
Bahreina. Najavljeno je da će program trajati pet godina (do
2009.). Kao što kaže voditelj agencije Hisham Nessim: »Otkrijemo
li nešto o izgubljenoj vojsci, bit će to otkriće stoljeća«.