Magdalena Živanović Nikolić

MAGDALENA MAGA ŽIVANOVIĆ NIKOLIĆ
(1876—1956)


PRVA BIJELJINSKA PJESNIKINJA


Magdalena Nikolić Živanović  I Jovan Dučić


Bila je kćerka Jove Nikolića, trgovca iz Bijeljine i Jelke, kćerke poznatog gazde i jednog od najistaknutijih Srba u gradu Pere Živanovića (1830—1890)1.

Kao većina djece iz uglednih srpskih porodica u Bijeljini, Maga se obrazovala u Srpskoj osnovnoj školi. Iako je vaspitavana u tradicionalnom patrijarhalnom duhu i pripremana za udaju za 'dobru priliku', Magdaleninu mladost i cijeli život obilježilo je poznanstvo sa kasnije poznatim pjesnikom i diplomatom Jovanom Dučićem tokom njegovog kratkog službovanja u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini 1893/1894. godine.

Romantična ljubav koja se rodila u tom kratkom periodu između mladog učitelja i djevojke iz Bijeljine, po Dučićevom odlasku iz grada pretočila se u višegodišnju — višedecenijsku prepisku. Magdalena i Jovan se više nikada nisu sreli, ona je ostala neudata, a on neoženjen. Sigurno je da su neostvarena ljubav i ovo dopisivanje imali uticaja i na Magdalenine pjesničke iskaze, a posebno na činjenicu da je svoje radove proslijeđivala tada najpopularnijem i najznačajnijem srpskom časopisu u Bosni i Hercegovini "Bosanskoj vili" gdje su objavljivani tokom 1895. i u 1909. godini2.

U znak sjećanja na dvoje pjesnika i romantičnu ljubavnu priču, SPKD "Prosvjeta" iz Bijeljine postavilo je na Magdaleninu već oronulu kuću 2006. godine bareljef sa Maginim i Dučićevim likom i natpisom3:


U ovoj kući cvjetala je vječna neugasiva ljubav
Između prve pjesnikinje u BiH
Magdalene Mage Živanović 1876—1956
I Jovana Dučića 1871—1943
Velikog srpskog pjesnika
Koji je u Srpskoj osnovnoj školi
U Bijeljini 1893—94
Imao svoje prvo službovanje."


U kulturnoj i istorijskoj prošlosti Bijeljine, krajem 19. vijeka, zabilježili smo pojavu prve bijeljinske pjesnikinje Magdalene Živanović (1876—1956), koja je rođena u Bijeljini, u porodici poznatog bijeljinskog trgovca Jovana Nikolića, porijeklom iz birčanskog kraja.

Magdalena Živanović, rođena Nikolić, rano je ostala bez oca, pa je brigu o njoj preuzeo njezin djed po majci — bogati i ugledni bijeljinski trgovac Pero Živanović. On će mnogo uticati na njeno patrijarhalno formiranje i vaspitanje. U književnoj i publicističkoj periodici Magdalena Nikolić više se pominje kao Maga Živanović. To je, ustvari, njen pjesnički pseudonim, jer je sve svoje poetsko-lirske stihove potpisivala kao Maga Ž. (Živanović).

Najpotpunije životopisne podatke, s prikazivanjem tadašnjih društveno-političkih prilika u Bijeljini, o dolasku mladog učitelja i pjesnika Jovana Dučića, o školovanju i poznanstvu s Dučićem, kao i o književnoj zaostavštini prve bijeljinske pjesnikinje Mage Živanović, dao je pasionirani bijeljinski hroničar i pjesnik Mustafa X. Grabčanović1, koji je iza sebe ostavio pjesničku zbirku "Krajolici moje Semberije" i neobjavljenu monografiju iz kulturne istorije Bijeljine i okoline2.

Jovan Dučić, poslije završene Učiteljske škole u Somboru, kao mladi učitelj 1893. godine, dolazi u Bijeljinu, u to vrijeme neveliku panonsku varoš, gdje ostaje pune dvije godine radeći kao učitelj u školi. Njegovo djelovanje ovdje bilo je zapaženo i na kuturno-prosvjetnom polju. On tu upoznaje mladu i lijepu djevojku Magdalenu Živanović. To poznanstvo sklopljeno je na svetosavskoj svečanosti u Bijeljini (27. januara 1894. godine). Ona je učestvovala u pripremanju programa posvećenom svetom Savi i recitovala je poznatu Zmajevu rodoljubivu pjesmu "Svetli grobovi". Tako se Dučić, "mladi učitelj, zaljubio u mladu i lepu Magdalenu. I, rodila se ljubav.. .3

Magdalena Živanović počinje da piše i objavljuje prve svoje poetsko-lirske stihove. Bila je pametna, vrijedna i nadarena djevojka bez mnogo škole. U Bijeljini je završila samo dva razreda trgovačke škole. Živjela je u bogatoj i patrijarhalnoj porodici. Svakako, poetsko-lirske inspiracije i nadahnuće darivao joj je već tada poznati pjesnik Jovan Dučić. On je 1895. godine napustio njen rodni grad i preselio se u Mostar i od tada ih je samo daljina razdvajala, a u mislima su bili zajedno.

Maga Živanović je pjevala ljubavne i rodoljubive pjesme. Svoju poeziju potpisivala je pseudonimom — Maga Ž. (Živanović); služila se djedovim i majčinim porodičnim prezimenom, jer je bila djedov bliski srodnik, pa se i danas u književnim analima više ističe to njeno pjesničko ime.

Najpoznatije su joj dvije objavljene pjesme "Što tuži srce tvoje" i "Pjesma bez naslova"4.

U stihovima njenih lirskih ljubavnih pjesama i refleksija preovladavaju emotivni i ljubavni tonovi, elegične motivske sadržine i izraza. U to ćemo se uvjeriti ako analiziramo njene stihove:

"Kad je nad nama pustoš
razvila divna krila;
a sudba kobna i teška
između nas se svila.
Umiri srce svoje
što bolno uzdahe krije!
Na ovom svijetu, dušo,
ništa vječito nije "!"
(što tuži srce tvoje)

U "Pjesmi bez naslova" (objavljena u "Bosanskoj vili") opet je dominantan lirski pjesnički izraz:

"Tu sumorno duša moja mira traži
a u čežnji tebe čeka
Grudi dršću, usne šapću, bolno tijo;
kad ćeš doći iz daleka?
i već ruke tebi pružam, duša plamti,
pa u milju tebe čeka,
al' zabruje noćni Glasi, senka nesta,
— nema tebe iz daleka!5

Poetsko-lirski izraz Mage Živanović posvećen je pjesniku Jovanu Dučiću. Od nastanka ovih stihova prošao je jedan vijek trajanja, a iz njih i danas kao i prije, izbija neka čudna poetska energija, lirskog senzibiliteta, ljubav i čežnja za Dučićem, koji je na svojim, pjesničkim i diplomatskim blistavim putevima, otišao daleko — u svijet ljudske sreće i poetskog stvaralaštva.

Ta poezija Mage Živanović nastala je, na iskraju 19. vijeka, i bila je za to vrijeme moderna i savremena, puna lirskog ozračja. Taj lirski i poetski izraz ni danas nas ne ostavlja ravnodušnim.

Svakako, u njenom stvaralačkom nemiru rodila se prava poezija — poezija prve srpske poetese sa ovih srpskih duhovnih prostora. Njen poetsko-lirski izraz ima izuzetan značaj za našu kulturnu i književnu tradiciju. Očito, pjesnikinja Maga Živanović bila je nepravedno zapostavljena. Zato bi trebalo, a to bi bilo i značajno za naše kulturno-književno nasljeđe, istražiti i šire naučno osvijetliti njenu književnu zaostavštinu, kako bismo objektivno utvrdili i literarnu vrijednost njenog pjesništva.

BIJELJINSKI ROMEO I JULIJA


Jovan Dučić je jedan od najznačajnijih srpskih mislilaca i pjesnika, autor niza knjiga poezije i proze, među kojima su i "Gradovi i himere" i "Blago cara Radovana", akademik Srpske kraljevske akademije, diplomata Kraljevine Srbije i Jugoslavije u Rimu, Atini, Madridu, Kairu i Društvu naroda, poslanik (u rangu koji je odgovarao rangu ambasadora) u Budimpešti, Rimu i Madridu, prvi jugoslovenski diplomata sa zvanjem ambasadora (u Bukureštu), veliki rodoljub, ali i osvajač brojnih ženskih srca u gradovima u kojim je službovao, zavodnik koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte, koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije, čovjek koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: "Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?".

~ ~ ~

Jednog jesenjeg dana 1893. godine u Bijeljini je, na početku uzbudljivog životnog puta, osvanuo Jovan Dučić. Prvo zaposlenje koje je našaonakon završene somborske Preparandije (Učiteljske škole)bilo jeu Srpskoj osnovnoj školi (današnja OŠ "Sveti Sava") u Bijeljini.

Pod uticajem jugoslovenskih slobodarskih ideja i talasa nacionalnog buđenja koji su zahvatili tadašnju Bosnu i Hercegovinu, Dučić se odmah uključio u društveni život Bijeljine, privlačeći pažnju okoline kako već tada bogatim duhom, tako i hercegovačkim stasom i naočitošću. Vrlo brzo po dolasku u Bijeljinu, sa vršnjacima — trgovcima, zanatlijama i rijetkim službenicima, osnovao je amatersku dramsku grupu koja je izvodila komade nacionalno-romantičarskog sadržaja.

U to vrijeme, središnji kulturni događaji su bile Svetosavske akademije, a Akademija u hotelu "Drina" 1894.godine je imala sledeći program:

Govor — Jovo Dučić, srpski učitelj
Srbin, Srbin — kompozicija Havlasa, pjeva muški zbor
Vila — J. J. Zmaj, deklamuje Vjera Bugarska, srp. učiteljica
Sabljo — pjesma
Sveti Sava — pjesma V. Ilića, deklamuje Katarina Novaković, učenica IV razreda osn. škole
Duet za tenor i bariton, od Ivana pl. Zajca, pjeva g. Stevo Todorović, ovdašnji građanin
Izdajici — J. J. Zmaj, deklamuje Pavle Čonić, srp. učitelj
Pod prozorom — pjevaju članovi muškog zbora
Kosovka djevojka — narodna pjesma uz guslu
"Svetislav i Mileva" — žalosna igra u četiri radnje, predstavlja bijeljinska srpska omladina.

Vjerovatno na ovoj Svetosavskoj akademiji mladi Dučić je upoznao Magdalenu – Magu Živanović, unuku bogatog bijeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bijeljinaca (Magdalenino rođeno prezime joj je bilo Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime). Kasnije je Dučić ovako opisivao Magdalenu: "Al' i bješe đevojka, rođo moj, da je ne bi aman u svoj Posavini našao! Mani se, čoče, ko je nije vidio, nije mu ni oko zapelo za njom." Njihovi savremenici su o mladoj Magdaleni govorili da je voljela da se poslednja pojavljuje u kolu, jer je držala do toga da svi na nju obraćaju pažnju. Bila je uvijek lijepo obučena, držeći u ruci pri igranju crvenu maramicu kojom je često mahala, a ostale su im u sjećanju i njene crvene papuče u kojim je igrala.

Između dvoje mladih ubrzo je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni donijeti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno vjerio i, vjerovatno pod Dučićevim uticajem, Magdalena je počela da piše poeziju, postavši tako prva bijeljinska pjesnikinja. Ubrzo je o ljubavi Živanovićeve unuke i siromašnog učitelja počelo da se priča po čaršiji i svi su čekali da vide šta će se dogoditi i kako će reagovati Magdalenina porodica.

Naravno, u to vrijeme je bilo teško preći preko klasnih razlika i Magdalenin otac nije dozvolio da mu se kćerka uda za siromašnog čovjeka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana kćerka, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za "priliku" koju joj je našao otac, bogatog trgovca iz Brčkog.

Kraju Magdalenine i Jovanove je doprinijela i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dvije rodođubive pjesme u kojim Dučić, između ostalog pjeva:

"Ne trza te užas bjede, nit' te trza užas rana,
Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,
Zarudiće ljepša zora, ljepšom dobu svanut dani..."

10. jula iste godine Dučić je, na osnovu rješenja Zemaljske vlade, morao da zauvijek napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pjesnička prepiska je ostala zabilježena i na stranicama književnog časopisa "Bosanska vila" u kojem su objavljivane njihove pjesme.

Magdalena je pisala:

"Nad grančicom djeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vjetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka...?"

A Dučić joj je "odgovarao":

"Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvjezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mjesec blijedi kad zaplovi
Po pučini neba plava
...

Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći —
I vesele, burne sate
I jad što me sjeća na te..."

Magdalena nikad nije preboljela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živjela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepovjerenju prema spoljnom svijetu, zaboravljena gotovo od svih. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma.

A ni Dučić, i pored nebrojenih ljubavnih avantura, vjerovatno nikad nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa sjetom pričao svojim prijateljima.

~ ~ ~

O Dučićevoj vezi sa Bijeljinom svjedoči i jedna molba koju je Dučić, kao već poznati književnik i diplomata, dobio od Pjevačkog društva "Srbadija" za pomoć u izgradnji doma za potrebe Društva: "Na prvom mjestu, u ovome idealnom, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo srećno, ako vidi da Vaš dom 'Srbadije' bude sazidan i nazvan 'Zadužbina pesnika Jovana Dučića'", stoji, između ostalog, u pismu upućenom 1937. godine.

Na margini pisma Dučić je zapisao: "Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1.000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka".

TAMO GDE OSTADE DUČIĆEVA DUŠA

Mladi učitelj Jovan Dučić u Bijeljinu je došao između Velike i Male Gospojine 1893. godine iz Sombora, čim je završio učiteljsku školu. Stigao je sa reputacijom darovitog pjesnika, jer je već sarađivao u poznatim časopisima "Bosanska vila", "Nova Zeta", "Golub", "Vesnik"...



Počeo je učiteljovati, a onda ga u tihoj varošici stiže pravo pjesničko usudište — ljubav. Na Svetosavskoj svečanosti u hotelu "Drina" upoznaje Magdalenu Nikolić, kćerku rano preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinuo njen djed po majci, poznati bijeljinski trgovac Pero Živanović, čije je prezime kasnije dodala svome krštenom. Pod njim je u "Bosanskoj vili" objavljivala svoje pjesme.

Maga je bila lijepa djevojka, tek svršena učenica Trgovačke škole. I planula je strasna, lirska i jedinstvena ljubav između čudesne Semberke i stasitog Hercegovca.

Sudbina je htjela da se Maga i Jovo ubrzo, ne svojom voljom, razdvoje. Zvanično je zabilježeno da su policijske vlasti u Bijeljini, po nalogu kotarskog predstojnika, u maju 1894. godine, pretresle stan mladog učitelja Dučića, i tom prilikom nađene su dvije njegove pjesme "Oj, Bosno!" i "Otadžbina".

Dučić je odmah morao napustiti Bijeljinu. I svoju Magu — sa kojom se, najvjerovatnije, tajno vjerio prethodne godine. Poslije progona iz Semberije Zemaljska vlada u Sarajevu juna 1894. godine zabranjuje mu vršenje učiteljske dužnosti u svim srpskim školama u BiH. Ipak on uspijeva da dobije namještenje u manastirskoj školi u Žitomisliću i počinje da se dopisuje sa svojom vjerenicom Magom. Njihova korespondencija nastavljena je i kasnije, kada je prešao u Mostar, gdje je od 1895. do 1899. godine bio učitelj u srpskoj školi. Iz Žitomislića, 29. novembra 1894. godine, pjesnik piše:

"Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, a ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega, a ne kao što mi ti reče da se ja ljubim. A tim sam se čisto ponosio i to mi beše nešto milo..."

U nekim pismima on je naziva "jedinom na svijetu, rajem u grudima i srećom svedržećom". Najveći dio te Dučićeve korespondencije sačuvan je.

Magdalena se po odlasku Dučića zakapijala u veliku kuću. Mnogo prstiju je bilo upleteno u ovu ljubav, a ispaštali su samo njih dvoje — ni krivi ni dužni. Nikada, izgleda, nisu mogli jedno drugom da objasne šta im se, zaista, sve to dogodilo i zašto je oko njih baš sve to tako nerazumljivo, nepojmljivo. Dučić nije došao svojoj Magi, a ni u Bijeljinu nikad više. A Magdalena ga je čekala o mnogo Božića, sve do 1956. godine, kada se, u dubokoj starosti, upokojila. Vele, da je godinama, kao sjenka, tumarala po toj starinskoj pustoj kući, čekajući Dučića. Da joj je došao, možda bi mu rekla da nikada nije "navaljivala da se uda". Posebno ne za nekog bogatog Brčaka, niti za D. K. kojeg joj Dučić pominje u jednom svome pismu.

Čekala ga je cijeli svoj vijek — i nije ga dočekala. A bilo je mnogo ljubavi — na obje strane — a bili su mladi i lijepi.

Knez pjesnika Jovan Dučić — bio je Semberac skoro onoliko koliko je bio i Hercegovac — u ravnici između dvije rijeke tankoćutno je voljen.

I Magina kuća u Bijeljini, kao i ona znamenita u Veroni, ima balkon — još jedna sličnost između besmrtnih ljubavnika: Romea i Julije. Prije nekoliko godina, tridesetak metara dalje od Magine kuće radnici Komunalnog preduzeća u Bijeljini potkresivali su drveće — na mjestu jedne odsječene grane pojavio se jasan i prepoznatljiv lik Isusa Hrista. To drvo je sada postalo malo svetilište.

O velikoj ljubavi dvoje pjesnika i sada se u ovoj ravnici pripovijeda.

RODNA KUĆA

U Bijeljini, gotovo u centru grada, se i sada nalazi Magina rodna kuća, dosta oronula, naročito iznutra. U njoj je, može se pouzdano zaključiti na osnovu njihove prepiske, stanovao i sam pjesnik.

POTVRDA LJUBAVI

Koliko je Maga voljela Dučića potvrđuje i spomenik na groblju Pučile. Na kamenu je uklesano (a tu su i imena još četiri člana Nikolića) "Maga Nikolić — Živanović, 1874—1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo veliko nadahnuće".

MAGINA KUĆA TRAGIČNA KAO I NJENA LJUBAV

BIJELJINA — Najznamenitija građevina u Bijeljini, kuća u kojoj je nekada živjela Magdalena Nikolić-Živanović, velika ljubav Jovana Dučića, danas izgleda tragično, skoro i kao priča koju nosi.

Uspomena na veliku ljubav propada, a nedavno je bila zapaljena. Krov je izgorio, pa je sada to ruglo u centru grada, koje svi žale, ali niko ni prstom da mrdne da se kuća ljubavi popravi.

A mnogi se u Bijeljini ponose što je njihov grad poznat po Magi i Jovanu. I ništa više od toga da učine. Doduše, Književni klub "Jovan Dučić" postavio je spomen-ploču na kuću, koja je i tada bila ruina. Godinama su se u njoj sklanjali beskućnici i lutalice. A onda je, u septembru, buknuo požar.

Zabilježeno je da su se na svetosavskoj svečanosti u Bijeljini 1894. godine zbližili mladi učitelj Jovan Dučić i djevojka Magdalena iz ugledne trgovačke porodice. Iskra ljubavi je raspalila veliki plamen. Po jednoj verziji Maga i Dučić su se tajno vjerili. U provincijskom gradu tako nešto, posebno ljubav Nikolićeve i učitelja Hercegovca, nije mogla da ostane tajna. Njihova veza mnogima je zasmetala, a posebno njenom djedu, jer je htio da se njegova unuka bogato uda. Uslijedili su policijski pretresi Dučićevog stana. Pronađene su neke, za to vrijeme, inkriminisane pjesme, pa je učitelj, zbog rodoljubive poezije, protjeran sa zabranom rada u školama tadašnje BiH.

Magdalena ostaje sama u Bijeljini, čekajući da joj se nekad vrati njen pjesnik. Do njihovog ponovnog susreta nikada više nije došlo. Doduše, stizalo je dosta pisama iz Hercegovine u kojima mladi Dučić izražava pregolemu ljubav prema Magi, ali kasnije i to prestaje.

Postoji i priča da je djed Pero Magdalenu doveo pred ikonu i zatražio da se zakune da se neće udati za Dučića, siromašnog učitelja. Po toj priči ona se zaklela da se nikada neće udati.

I nije se udala. Pisala je poeziju, a inspiracija za njeno stvaralaštvo bio je Dučić. Ostala je poznata i po potpisima svojih pjesama Maga Ž. ili Maga Živanović.

Poslije odlaska Dučića Maga se zakapijala u djedovoj kući, u centru Bijeljine. Mnogo prstiju je bilo umiješano u ovu veliku ljubav. Ispaštali su samo njih dvoje, bez mogućnosti da jedno drugom kažu šta im se to dogodilo. Zašto je sve oko njih i njihove ljubavi sve tako nepojmljivo i nerazumljivo. Magdalena se upokojila 1956. godine u osamdesetoj godini života. Sve vrijeme bila je sama, sa sjećanjima na svoju veliku ljubav.

DUČIĆEVO PRVO NADAHNUĆE

Na nevelikom spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije porodice, stoji uklesano "Ovdje počiva Magdalena Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik".

Taj epitaf na bijeljinskom groblju i oronula kuća njenog djeda, u kojoj je samovala sav svoj vijek, te nekoliko sačuvanih pisama, jedini su svjedoci velike ljubavi koja je u Bijeljini rođena o svetosavskim svečanostima daleke 1894. godine.

— Na toj svečanosti Magdalena je, povodom obilježavanja Svetog Save recitovala Zmajevu pjesmu "Svijetli grobovi". Program je po običaju bio raznovrstan, bogat i dobro pripremljen — kaže direktor Muzeja Semberije Mirko Babić.


BIJELjINA - Najznamenitija građevina u Bijeljini, kuća u kojoj je nekada živjela Magdalena Nikolić-Živanović, velika ljubav Jovana Dučića, danas izgleda tragično, skoro i kao priča koju nosi.



Tihomir Nestorović  Glas Srpske

Pre šest godina SPKD „Prosveta“ je postavila spomen-ploču na kuću u kojoj se pred kraj 19. veka iznedrila ljubav između Magdalene Mage Živanović, prve pesnikinje u BiH, i velikog pesnika Jovana Dučića. Ploču je, u međuvremenu, neko uklonio, a krov kuće je izgoreo u požaru. Kuća poezije i ljubavi danas izgleda sablasno.



Na samo stotinak metara od zgrade Skupštine grada i Gradskog trga u Bijeljini, godinama stoji zapuštena građevina. Boljim razumevanjem nadležnih za gradske sadržaje, mogla je postati važno kulturno zdanje, po ugledu na neka druga mesta i na ovim prostorima i u svetu.


Nebrigom lokalne vlasti, ili ignorisanjem problema, ovaj objekat je postao mesto okupljanja beskućnika, odlagalište smeća i opasnost za prolaznike.


Krajem prošle godine požar je progutao krov kuće, tako da danas izgleda sablasnije nego pre desetak godina. Niko od nadležnih se nije potrudio da se zaustavi dalje devastiranje objekta, ili postavi zaštitnu ogradu. Pokušaja da se objekat pretvori u kulturno-istorijsku baštinu, ipak je bilo.
- U ovoj kući se iznedrila velika ljubav između prve pesnikinje u BiH Magdalene Mage Živanović i Jovana Dučića, u vreme kada je on ovde službovao kao učitelj. Svojevremeno smo pokušali da to mesto obeležimo kao spomenik kulture i da ga posle gradimo i oplemenjujemo u duhovnom i kulturološkom smislu, kako bi sve pomalo ličilo na čuveni balkon iz Verone, a i u cilju razvoja turističke ponude Bijeljine - kaže mr Mirko Babić, direktor Muzeja „Semberija“, raniji predsednik SPKD „Prosveta“.
U vreme „Višnjićevih dana“ 2006. godine, SPKD „Prosveta“ je postavila spomen-ploču na kuću. Na njoj su, u bareljefu, bili likovi Mage i Dučića, s prigodnim tekstom o njihovoj ljubavi i kraće biografije.
Ploču je, u međuvremenu, neko skinuo ili ukrao. Babić objašnjava da su tada, bez obzira na nerešene imovinsko-pravne odnose, postavili ploču da se skrene pažnja na objekat.
- Postoje tri naslednika, dva su iz porodice Živanović, a treći deo pripada Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj. Vladika Vasilije je pokrenuo inicijativu da se reše imovinski odnosi. Taj objekat je ruglo centra grada. Jedan vlasnik nije sporan, on bi pristao na dogovor, odnosno prodaju svog dela, ali ga koči drugi koji ne živi ovde i ne želi ništa da uradi da se problem reši. „Prosveta“ će uputiti inicijativu opštinskoj upravi da se vidi šta se može učini da se objekat zaštiti do konačnog rešenja imovinskih odnosa - kaže Dušanka Novaković, predsednica SPKD „Prosveta“.



Životni i programski nesklad
Iako je kuća Magdalene Živanović postala ruglo grada, lokalnoj vlasti nije smetalo da se nedavno na otvaranju Centra za kulturu pohvali istorijskim podacima o ovoj pesnikinji. U delu svečanog programa bila je uvrštena i priča o Magdaleni i Dučiću.

"Kad je nad nama pustoš
razvila divna krila;
a sudba kobna i teška
između nas se svila.
Umiri srce svoje
što bolno uzdahe krije!
Na ovom svijetu, dušo,
ništa vječito nije "!"
(što tuži srce tvoje)

Kada neko spomene Dučića odmah se pomisli na izvrsnu ljubavnu poeziju, na čovjeka koji je mnogo pisao o ženama i ljubavi. U njegovim djelima ne možemo da odgonetnemo da li je on pisao o ženi kao biću koje voli ili prezire, ali to vješto krije.
Jedno je sigurno, nijedna žena ne može ostati imuna na Dučićeve riječi. Znači li to da je on ženu i žensku dušu odlično poznavao? Možda se baš zato i nije ženio? Ili je neka posebna žena ostavila trag na njegovom srcu koji druge nisu mogle da izbrišu?

Dučićev ljubavni život je bio uzbudljiv.
Ljubav sa pesnikinjom Magdalenom Živanović
Nakon završene učiteljske škole Dučić se zaposlio u Bijeljini. Odmah se uključio u društveni život i ubrzo osnovao i amatersku dramsku grupu. U to vrijeme centralni događaj je bila Svetosavska akademija, gdje će Dučić i upoznati svoju prvu ljubav. Zagledao se u Magdalenu Magu Živanović, kćerku bijeljinskog trgovca. Bila je izuzetno lijepa i voljela je da privlači pažnju. Između Magdalene i Jovana rodila se ljubav.

Nažalost, kako to obično biva sa velikim ljubavima, i njihova je bila osuđena na propast. Dobili su epitet bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. oni su se vjerili. Vjerovatno pod njegovim uticajem, Magdalena je počela da piše poeziju i tako postala prva bijeljinska pjesnikinja. Za njihovu ljubav se ubrzo saznalo. Živjeli su u vremenu kad se klasne razlike nisu opraštale. Njen otac nije dozvolio da se ona uda za Dučića.

Ubrzo, Jovan napušta Bijeljinu i prelazi u Mostar. Dopisivao se sa Magdalenom još neko vrijeme. „Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se sa tobom, a ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju“, pisao je pjesnik.

Nazivao ju je:



jedinom na svijetu, rajem u grudima i srećom svedržećom.

O toj ljubavi su govorili:„Čekala ga je cijeli vijek i nije ga dočekala. A bilo je mnogo ljubavi – na obje strane – a bili su mladi i lijepi.“ Dučić je bio inspiracija mladoj pjesnikinji, ali i ona njemu. Na njenom grobu stoji natpis: „Ovdje počiva Magdalena Magi Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jovana Dučića i sama pjesnik.“ Taj kamen i sačuvana pisma su jedini svjedoci ljubavi rođene o Savindanu 1894. godine.

Ljubavna avantura sa gospođicom Fogel
Dučićev ljubavni život uključuje i ljubavnu avanturu u Bernu sa mladom Švajcarkinjom, gospođicom Fogel, koja se porodila 1925. godine. Njena majka, gospođa Fogel se pismom obratila ministarstvu, navodeći da je sa povjerenjem primala u kuću Dučića koji je tada već prešao pedesetu, da je Dučić zaveo njenu devetnaestogodišnju kćerku Antonaetu i da on mora priznati dijete i obezbijediti mu izdržavanje.

Priča se da je gospođica Fogel bila inspiracija za neke njegove stihove:

Gledam tvoje krupne oči zaljubljene

Gde sja vatra – ko zna – grešna ili sveta

Svejedno ljubiš li drugog ili mene

Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.

Dučić nikada nije priznao dijete sa gospođicom Fogel. Kasnije su dati dokazi da je to dijete zaista bilo njegovo, ali Žan Aleksandr je o svom porijeklu i ocu ćutao sve do smrti.

Jovan Dučić kao pravi zavodnik
Malo je poznato i da je Dučić preoteo vjerenicu svom prijatelju Aleksi Šantiću, iz hira ili kratkotrajne zaljubljenosti to niko nije znao. Nakon odlaska u diplomatiju prekinuo je svaki kontakt sa tom djevojkom, izgubio je i nju i prijatelja.

Ovaj stasiti i lijepi Hercegovac smatran je za velikog zavodnika. Priča se da je imao mnogo avantura, ljubavnica i buran ljubavni život, ali da nijedna žena nije uspjela da ukroti njegovo srce. Dučić se nikad nije ženio.